Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-184/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Sopjancu, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate plaće, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-25/2023 od 30. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-25/2023 od 30. lipnja 2025. potvrđuje.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju bruto iznos od 6.008,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak sadržanih u navedenoj bruto plaći (točka I. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.780,00 eura s kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjska presude do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu naknade troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, Postaja pomorske policije Dubrovnik, za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanima, u vremenskom razdoblju siječanj 2019. – svibanj 2021. u iznosu od 6.008,32 eura s kamatama.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj zaposlenik tuženika, policijski službenik MUP-a RH Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske,

- da se tužitelj prije pokretanja parničnog postupka obratio tuženiku u vezi mirnog rješenja spora, na što tuženik nije pristao,

- da je tuženik izdavao tužitelju za utuženo razdoblje višednevne radne naloge,

- da je tuženik na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodio evidenciju rada tužitelja osnovom koje je tužitelju za utuženo razdoblje isplatio plaću,

- da je vještakinja financijske struke na temelju zadatka suda, dokumentacije koja joj je bila na raspolaganju i podataka navedenih u tablicama, iskazala razlike naknada plaće tužitelja po osnovi prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada subotom i nedjeljom, za razdoblje od siječnja 2019. do svibnja 2021., u ukupnom bruto iznosu od 6.008,32 eur.

- da je u odnosu na prigovor tuženika, s obzirom na iskaz svjedoka ĐU, tada na radnom mjestu načelnika Postaje pomorske policije, da je na inicijativu imenovanoga u razdoblju od 13. srpnja do 21. listopada 2020. rad tužitelja bio organiziran u turnusima 12-24-48, umjesto kao višednevna plovidba, angažirana financijska vještakinja navela da je sve radila sukladno dokumentaciji u spisu, da je iz priloženih tablica vidljivo da u tom periodu nije niti navodila da su bile višednevne plovidbe, a razlike u plaći koje su nastale u spomenutom periodu nastale su uslijed obračunate naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora koja se obračunava kao prosjek prethodna 3 mjeseca obračuna plaće prije perioda korištenja prava na godišnji odmor. Također ono što je primijetila jest da poslodavac nije obračunavao pripadajuće naknade za rad u smjeni i rad u turnusu u onom iznosu koji je zapravo pripadao radniku.

7. Slijedom navedenog, te polazeći od odredbi čl. 9. st. 3., čl. 60. st. 1., čl. 62. st. 2., čl. 94. st. 1., čl. 194. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje ZR), Direktive 2003-88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003., čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19), čl. 38. st. 4. , 9. i 10., čl. 38., čl. 50. i čl. 51. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17, 12/18 – dalje KU), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja utvrđenjem da je tužitelj u utuženom razdoblju upućivan na višednevne plovidbe u trajanju od 3, 5 ili 7 dana radi obavljanja policijskih poslova nadzora i zaštite državne granice, da je tijekom cijelog trajanja plovidbe bio i imao obvezu biti na plovilu poslodavca, obavljati poslove nadzora i zaštite državne granice, prihvaćajući životnim i logičnim da članovi posade radne zadatke obavljaju prije i nakon radnog vremena, uvijek moraju pratiti vremenske uvjete, da uvijek moraju pratiti što se događa u luci kako bi po potrebi maknuli brod s veza, voditi računa o svemu, bez obzira nalazi li se plovilo na otvorenom moru ili vezu na kopnu što zahtijeva opetovanu aktivnost tijekom 24 sata dnevno radi osiguranja sigurnosti plovila i života članova posade, dakle, da je tužitelj za trajanja višednevne plovidbe radne zadatke efektivno obavljao i izvan evidentirane satnice aktivnog radnog vremena koja je u utuženom razdoblju u pravilu bila 12 ili 8 sati dnevno, osim za vrijeme odmora u trajanju od 8 sati, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu plaće sukladno nalazu financijskog vještaka.

8. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

10. Isto tako donošenjem citirane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je provedenim dokazima pravilno utvrdio odlučne činjenice vezane za definiranje rada tužitelja u utuženom razdoblju, vodeći pri tome računa o naravi njegovog radnog mjesta i o posebnostima te vrste službe, pravilno zaključivši da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi radio na način da je po 8 sati dnevno otpadalo na njegov odmor kada nije izvršavao svoje radne zadatke, a da je 8 sati radio u redovnom radu i 8 sati u prekovremenom radu. U navedenom pravcu sud prvog stupnja pravilno je istinitima prihvatio iskaze tužitelja te saslušanih svjedoka, a koja utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te se žalbenim navodima ne dovode u sumnju.

12. Naime, i prema ocjeni ovoga suda vrijeme koje policijski službenik provede za trajanja višednevne službe u nadzoru državne granice na moru, a koje vrijeme se odnosi na sate nakon redovnog radnog vremena, ali bez perioda od 8 sati odmora, predstavlja prekovremeni rad, s obzirom da je životno i logično da članovi posade ne smiju napustiti brod za vrijeme trajanja takve službe (osim eventualnog kratkotrajnog odlaska do trgovine kada je brod vezan) i da takva služba traje od trenutka ukrcaja na plovilo do iskrcaja, prema terminima navedenim u dobivenim nalozima, da se radilo o poslovima takve naravi koji ne bi uvijek trajali isto vrijeme jer su ovisili o nepredvidivim okolnostima poput ispravnosti broda, vremenskim prilikama, intervencijama radi zaštite imovine poslodavca i izvan redovnog radnog vremena i slično.

13. Pri tome se sud prvog stupnja pravilno pozivao na odredbu čl. 94. ZR-a, prema kojoj odredbi za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, odredbu čl. 60. st. 1. ZR-a prema kojoj se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojoj je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema odredbi čl. 62. st. 2. ZR-a puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno, kao i da prema Direktivi 2003-88/EZ od 4. studenog 2003. u čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

14. Stoga je sud prvog stupnja pravilno prekovremenim radom tužitelja ocijenio razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora te se pozvao na odredbe čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o policiji, kao i odredbe čl. 38., čl. 50. i čl. 51. KU- a.

15. Odlučno je da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom te da u smislu odredbe čl. 35. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću, a koji dodaci su utvrđeni odredbom čl. 38. KU; s time da ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki rad duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno, a prema stavku 13. citiranog članka prekovremeni rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati iz stavka 10. i 11. ovog članka međusobno se ne isključuju.

16. Nadalje, Zakon o policiji kao lex specialis ne propisuje koje je radno vrijeme policijskog službenika. Međutim, prema čl. 60. st. 1. ZR-a radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje odredi poslodavac.

17. Prema čl. 60. st. 2. ZR-a radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, što ovdje nije slučaj.

18. U predmetnom slučaju, tuženik je kao poslodavac tužitelja u opisanoj situaciji imao mogućnost izvršiti preraspodjelu radnog vremena prema odredbama ZR-a tako da puno ili nepuno radno vrijeme tijekom jedne kalendarske godine u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena i to tako da prosječno radno vrijeme tijekom preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena te ukoliko takva preraspodjela radnog vremena nije predviđena KU-om utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena sa naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme. Međutim, izvedenim dokazima u ovom postupku utvrđeno je da nije izvršena preraspodjela radnog vremena, da tužitelj nije radio u turnusima, već je radio kao djelatnik pomorske policije na specifičan način, boraveći više dana na brodu.

19. Prema tome, vrijeme provedeno na brodu, sukladno čl. 38. st. 11. i 13. KU je rad organiziran na drugačiji način, pa tužitelju pripada dodatak za prekovremeni rad ostvaren na radu dužem od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati, a navedeni dodatci međusobno se ne isključuju.

20. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev prihvatio osnovanim, te pri tome otklonio i prigovor tuženika vezan za vremensko razdoblje od 13. srpnja do 31. listopada 2022., a na kojem prigovoru tuženik ustraje i u žalbi, budući da je dopunskim nalazom vještaka utvrđeno da je nalaz sačinjen sukladno dokumentaciji u spisu, da za taj period vještak nije ni navodio da bi se radilo o višednevnim plovidbama, a razlika u plaći koje su nastale u tom periodu nastale su uslijed obračunate naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora koja se obračunava kao prosjek prethodna tri mjeseca obračuna plaće prije perioda korištenja prava na godišnji odmor. Povrh toga, vještak je utvrdio i da poslodavac tada nije obračunavao pripadajuće naknade za rad u smjeni i rad u turnusu u iznosima koji bi pripadali radniku. Stoga žalbeni navodi o suprotnom nisu prihvatljivi.

21. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

22. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, dok tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu nije dosuđen pozivom na odredbu iz čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović