Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2856/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Andrei Boras- Ivanišević, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta odluke višeg sudskog savjetnika Tomislava Vukmana, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa punomoćnica RĐ prema generalnoj punomoći R50/12, protiv I. tuženika ČĐ iz [adresa]. tuženika SĐ iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-9210/2023-2 od 21. studenog 2023., 21. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-9210/2023-2 od 21. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski se sud pobijanim rješenjem oglasio nenadležnim (točka I. izreke), ukinuo provedene radnje, te odbacio tužbu od 19. rujna 2023. (točka II. izreke).

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 143/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP ), predlažući ovom sudu da da pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji je prethodio donošenju istog, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbom članka 354. stavak 2., točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu žalbenim navodima dovedena u sumnju, prihvaća ih i ovaj sud.

5. Iz stanja spisa proizlazi:

- da tužitelj u tužbi od 19. rujna 2023. navodi kako su tuženici nasljednici iza pok. PĐ kojoj je tužitelj isplaćivao obiteljsku mirovinu, te da je dojavom Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu, Područnog ureda u Puli-Pola od 3. studenoga 2020. utvrđena nepripadna isplata mirovinskih primanja pokojne korisnice za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 28. veljače 2019. u visini od 852,64 kn, dok se mirovina isplaćivala na račun inozemne banke – UNICREDIT BANK A.D. BANJA LUKA, za navedeno razdoblje budući da tužitelj nije imao saznanja o činjenici smrti iste. Stoga da su tuženici na taj način stekli bez osnove sukladno čl. 166. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj, 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje u tekstu: ZOMO) utuženi iznos, a koji pripada tužitelju sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO)

- da tuženici imaju prebivalište u mjestu [adresa] na području Bosne i Hercegovine

6. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud u bitnom navodi da isti nije nadležan sukladno čl. 4. st. 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba Bruxelles I bis), obzirom da je domicil tuženika u Bosni i Hercegovini, te da se u konkretnom radi o pravnom institutu stjecanja bez osnove, pa da nema osnove niti za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno čl. 5. st. 1. Uredbe temeljem odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe. Stoga je temeljem čl. 16. st. 3. ZPP-a u vezi s čl. 28. spomenute Uredbe odlučeno kao u izreci prvostupanjskog rješenja. S navedenim utvrđenjima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj drugostupanjski sud.

7. Tužitelj u žalbi u bitnom osporava utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, pozivajući se pritom na čl. 58. st. 3. ZPP-a, navodeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od 26. veljače 1996. i izmjene Sporazuma od 17. lipnja 2002. (Međunarodni ugovori br. 12/96, 5/03, 3/08i 4/08), kao i da se sukladno odredbama gore navedene Uredbe Bruxelles I bis ima odrediti nadležnost suda Republike Hrvatske.

8. Sukladno odredbi članka 46. stavka 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" br. 101/2017. i 67/2023.. dalje: ZMPP) nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe Bruxelles I bis i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

9. U skladu s obvezujućim tumačenjem Suda Europske unije izraženom u točkama 28. do 44. presude C-257/2017 od 7. studenog 2018., C i A, kad nacionalni zakonodavac, kao što je to situacija u ovom predmetu, propiše da je isto pravilo primjenjivo i na situaciju koja ulazi u područje primjene prava Unije i na onu koja ne ulazi u područje primjene tog prava, u tim situacijama treba postupati istovjetno. Drugim riječima, kako bi se osiguralo istovjetno postupanje u tim situacijama i u onima koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije, tumačenja Suda Europske unije o tumačenju odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe Bruxelles I bis obvezuju i u onim situacijama koje ne ulaze u područje primjene tog prava.

10. Člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I bis koji je sadržan u 2. odjeljku II. poglavlja te Uredbe pa je primjenjiv na ovaj predmet u skladu s člankom 46. stavkom 2. ZMPP-u iako tuženici imaju prebivalište u državi koja nije članica Europske unije, predviđeno je pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose stvari povezane s deliktima ili kvazideliktima. Tim se pravilom tužitelju omogućuje da svoju tužbu podnese sudu mjesta u kojem je nastala i može nastati štetna radnja.

11. Presudom Suda Europske unije u predmetu C-242/2020 od 9. prosinca 2021., Hrvatske šume, tumačen je pojam "delikt" i "kvazidelikt", a u vezi s posebnom međunarodnom nadležnosti hrvatskih sudova u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I bis kod tužbe za stjecanje bez osnove. U toj je presudi tumačen članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Uredba Bruxelles I) koja više nije u primjeni. Međutim, upućuje se na točku 22. te presude iz koje slijedi da tumačenje koje je Sud EU dao u pogledu odredbi Uredbe br. 1215/2012 vrijedi i za odredbe Uredbe br. 44/2001, kada se one mogu smatrati „istovrijednima”. Takav je slučaj, među ostalim, s člankom 5. točkom 3. Uredbe Bruxells I, s jedne strane, i člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I bis, s druge strane. Zbog toga je tumačenje iz presude Hrvatske šume u vezi s posebnom međunarodnom nadležnosti hrvatskih sudova u stvarima poveznih s deliktom ili kvazideliktom primjenjivo i u ovom predmetu.

12. Prema tumačenju iz navedene presude od 9. prosinca 2021., kako bi se utvrdilo je li tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove obuhvaćena stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte u smislu članka 5. točka 3. Uredbe, treba provjeriti jesu li ispunjena dva uvjeta, i to; da ta tužba nije povezana sa stvarima koje se odnose na ugovore, te da je usmjerena na utvrđivanje tuženikove odgovornosti.

13. U konkretnom slučaju tužba za povrat nepripadno primljene mirovine na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćena stvarima koje se odnose na ugovore pa prvi uvjet nije ispunjen, dok je vezano za drugi uvjet za istaknuti kako isplata mirovine prednici tuženika na njezin račun, nakon što je ista preminula, nije posljedica činjenja odnosno propuštanja tuženih. Pritom je za napomenuti kako se elektronička razmjena podataka o činjenici smrti, radi sprječavanja nepripadne isplate zbog smrti korisnika mirovina, između nositelja mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske (HZMO) i Bosne i Hercegovine (FZ MIO/PIO i Fond PIO RS) provodi od 2018.

14. Stoga se u ovom predmetu ima primijeniti tumačenje, odnosno odgovor na prvo pitanje iz Presude Suda Europske unije u predmetu C-242/2020 od 9. prosinca 2021., a kojim je odgovoreno da članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 (a kojoj je „istovrijedna“ odredba članka 7. točka 2. Uredbe Bruxelles I bis) treba tumačiti na način da tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćena područjem nadležnosti predviđenim tom odredbom.

15. S obzirom na gore navedena utvrđenja, a kako se nadležnost suda Republike Hrvatske u skladu s člankom 55. ZMPP-u određuje primjenom odredbe članka 4. stavka 1. Uredbe Bruxelles I bis prema kojoj je za suđenje nadležan sud države u kojoj tuženi imaju domicil, u konkretnom slučaju sud Republike Bosne i Hercegovine, pravilnom primjenom materijalnog prava, prvostupanjski se sud pozivom na članak 16. stavak 3. ZPP-a po službenoj dužnosti oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje u postupku i odbacio tužbu.

16. Neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbu čl. 58. st. 3. ZPP-a (koja se sadržajno odnosila na mjesnu nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj), obzirom da je navedeni članak Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 80/22) i to čl. 8. istog, ranije brisan.

17. Konačno, neosnovano je pozivanje tužitelja na Sporazum između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, od 26. veljače 1996. s kasnijim izmjenama, jer se tim međunarodnim ugovorom, suprotno tvrdnjama žalitelja, ne uređuje međunarodna nadležnost država potpisnica za vođenje postupaka.

18. Stoga je, temeljem članka 380. točke 2. ZPP-a žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje, pa je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Split, 21. travnja 2026.

SUTKINJA

Andrea Boras-Ivanišević