REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-409/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić, u pravnoj stvari tužitelja FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžiji, mag. iur., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Golovrški, mag.iur. i Darko Samardžija, mag.iur. u Novoj Gradiški, protiv tužene RaiffeisenBank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, zastupane po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Slavonskom Brodu pod brojem Su-367/11, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave 12. ožujka 2026., održane u nazočnosti tužitelja FĆ, osobno, s punomoćnikom Darkom Samardžijom, mag.iur. i u nazočnosti punomoćnika tužene, odvjetnika Hrvoja Lui, te nakon objave presude 21. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Određuje se predmet spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 1.646,85 eura (jednutisuću šeststotinačetrdesetšest eura i osamdesetpet centi).

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj ugovora 918- 50-4070346 sklopljenoga 30. travnja 2007. između tužitelja FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tužene RaiffeisenBank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženoj RaiffeisenBank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69 tužitelju FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 (petnaest) dana isplatiti iznos od 319,62 eura (tristotinedevetnaesteura i šesdesetdva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 4. svibnja 2007. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine.

III Nalaže se tuženoj RaiffeisenBank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69 tužitelju FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 (petnaest) dana naknaditi parnični trošak postupka u iznosu od 1.125,00 eura (jednutisućustotinuidvadesetpet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi od 10. rujna 2024., tužitelj navodi da je Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški mjesno nadležan za ovaj spor sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku obzirom da spor proizlazi povodom djelatnosti podružnice tuženika u Slavonskom Brodu bez obzira na prorogaciju nadležnosti.

Vrhovni sud je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanog on line 5. studenoga 2020. zauzeo zaključak pod poslovnim brojem Su-IV-308/2020 koji glasi: ,,Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

Tužitelj je osoba starije životne dobi (rođen 1951. što je razvidno iz ugovora o kreditu), umirovljenik s malim primanjima, ima prebivalište u [adresa]. S druge strane, udaljenost do suda čija je nadležnost ugovorena je cca 150 km u jednom smjeru. Put do tog suda predstavlja veliki trošak za tužitelja koji je kao potrošač slabija strana u ugovornom odnosu iz kojega proizlazi ovaj spor.

Recentna sudska praksa zauzela je stav koji opravdava navode tužitelja glede mjesne nadležnosti ovog suda.

1.a. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom 30. travnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj ugovora 918-50-4070346.

Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sukladno navedenome, tužitelj je tuženoj prilikom isplate / korištenja kredita 3. svibnja 2007. na ime navedene naknade naplatila iznos od 2.408,19 kuna. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe. Tužitelj potražuje protuvrijednost u eurima iznosa od 2.408,19 kuna, tj. iznos od 319,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. svibnja 2007. do naplate.

1.b. Tužitelj se je putem punomoćnika obratio tuženoj zahtjevom za dostavom dokumentacijom i isplatu, te je tužena dostavila traženu dokumentaciju, ali se nije očitovala o zahtjevu za isplatu.

2. Tužena, u odgovoru na tužbu od 21. listopada 2024. navodi da nije sporno da su tužitelj i tužena 27.04.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-4070346 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.369,57 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužena ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.a. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna

U članku 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:

„Članak 3. NAKNADA

Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!

Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tužene, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tužena ističe kako nikada nije zaprimila prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene. Prije zaključenja ugovora, tužena je objasnila svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.b. Tužena ističe prigovor zastare. Sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima:

„Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“

Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 10. rujna 2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

- da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

- da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.c. Tužena osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj se je na navode odgovora na tužbu očitovao podneskom od 5. studenog 2024. navodeći da u odnosu na prigovor zastare treba istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na prvoj sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Točkom I tužbenog zahtjeva tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe temeljem koje mu je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva tako da je evidentno kako prigovor zastare nije osnovan.

3.a. Povodom izjavljene revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4155/2021-13 od 8. lipnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj dana 13. veljače 2024. u revizijskoj odluci poslovni broje Rev- 673/2022-2 dao odgovor na postavljeno pitanje koje je glasilo: ,,Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi člankom 83. i 85. ZZP?"

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju navodeći: ,,12. U ovom postupku tuženica je predložila dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe te je shodno tomu proveden dokaz saslušanjem svjedokinje S. T. V. koja je iskazala da je tužitelja informirala o potrebi plaćanja predmetne naknade time da u pravilu klijent nije pregovarao o tome jer su svi uvjeti bili u skladu s odlukom banke.

13. Budući da već iz iskaza svjedokinje - osobnog bankara, ali i iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

14. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavka 2. ZZP jer je tužitelj s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu prema Posebnoj ponudi stambenih kredita za kupce stanova S. L. d.o.o. u projektu „X1“ (na koju ga je uputio graditelj stanova i to u točno određenu poslovnicu tuženice), koja ponuda je sadržavala i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 0,80% od iznosa kredita, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

15. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP.

16. Drugostupanjski sud, dodatno prednjem, navodi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Smatra da, time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

17. Revidentica uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da sudovi nisu imali u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP.

18. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP, o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članak 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz djelatnice tuženice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. Prema odredbi članka 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Z. B. d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

23.3. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP."

26. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87 članka ZZP nepoštena i time, ništetna.

26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“

Dakle, argumentacija iz odgovora na tužbu u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradi kreditnog zahtjeva protivna je stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

3.b. Nije jasan razlog osporavanja visine tužbenog zahtjeva. Potvrdom od 25. travnja 2024. koja je priložena uz tužbu tužena potvrđuje da je 3. svibnja 2007. tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćen iznos od 2.408,19 kuna te je primjenom tečaja 7,53450 utužen iznos od 319,62 eura.

4. Na pripremnom ročištu od 12. veljače 2026. sud je donio rješenje kojim se kao vrijednost predmeta spora određuje iznos od 1.646,85 eura. Sud je pri tome uzeo u obzir iskaz tužitelja koji je iskazao kako je VPS postavljen sukladno Zakonu o parničnom postupku, ali i recentnoj sudskoj praksi tj. u skladu s rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2567/2025-3 od 15. prosinca 2025. te istu odluku predaje u sudski spis i punomoćnici tužene te ističe kako je u istoj navedeno da se vrijednost spora kad je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Točkom I petita tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev te sukladno zakonu za isti odredio VPS od 1.327,23 eura, točkom II. postavio je kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 319,62 eura te sukladno ZPP-u i danas predanoj odluci postavio VPS s iznosom od 1.646,85 eura.

5. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. ožujka 2026. saslušan je tužitelj FĆ koji je iskazao da je prilikom sklapanja ugovora sa tuženom uplatio tuženoj naknadu u iznosu od 3,30%, jednokratnu, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 319,62 eura (2.408,19 kuna), kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, broj Ugovora 918-50-4070346 s tuženom kao kreditorom nije se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu pa između ostalog i o odredbi članka 3. navedenog ugovora. Prilikom realizacije kredita odgovara da je bio kod LĆ u Autosalonu i tamo ga je dočekao ugovor o kreditu pa su otišli na ovjeru kod javnog bilježnika Mladena Oreškovića, zatim je ovjereni ugovor odnio nazad kod LĆ u Autosalon koji ga je nakon nekoliko dana nazvao da dođe preuzeti automobil. Ugovor je već bio unaprijed pripremljen. Ugovor u autosalonu nije pročitao jer izjavljuje, a šta ću ga čitati, išli smo na ovjeru, supruga mi je bila sudužnik, a kuću sam dao kao zalog. U Autosalonu nitko mu nije pojasnio odredbe Ugovora pa samim tim nije imao niti ikakvog utjecaja na odredbe Ugovora, da je pročitao Ugovor i nije pristao na odredbe istoga ne bi mogao realizirati kupnju automobila. Izjavljuje da uz Ugovor nije dobio nikakvu dokumentaciju. Efektivnu kamatnu stopu je pratio, u početku je bila 5,2 da bi se kasnije popela na 7,8. Kredit je utrošio za kupnju osobnog automobila. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt ni trgovačko društvo. U vrijeme podizanja Ugovora o kreditu bio je u mirovini. Sama ovjera Ugovora kod javnog bilježnika trajala je možda 10-15 minuta. Nije se doškolovavao na način da bi imao nekakvo iskustvo u području ekonomske struke. Javni bilježnik mu je pojašnjavao točke ugovora, ali se ne sjeća da mu je pojašnjavao i točku 3. Ugovora. Iznos od kredita, je li isplaćen na njegov račun ili račun Auto kuće, tužitelj izjavljuje da se ne sjeća da je ikakav novac od kredita sjeo na njegov račun. Od svog odvjetnika je saznao da mu je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelj iskazuje da je svjestan da se potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu, da je bio sretan da je mogao dobiti Ugovor o kreditu i da mu je nešto ostajalo od mirovine, taman za plaćanje režija te nije pokušao pregovarati oko odredbi Ugovora. U Autosalonu kod Dragića iskazuje da nije bio u situaciji pregovarati o odredbama tog Ugovora, Ugovor je imao kod sebe, ali se uopće ne razumije u to što u Ugovoru piše.

6. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge u tužbu od 10. rujna 2024. (str. 1-3 spisa), Ugovor o kreditu broj 918-50-4070346 od 27. travnja 2024. (str. 5-8 spisa), potvrdu o solemnizaciji kod javnog bilježnika Dražena Zime, poslovni broj OV- 5869/2007 od 30. travnja 2007. (str. 9 spisa), e-mail punomoćnika tužitelja tuženoj od 24. travnja 2024. sa zahtjevom za povrat iznosa naplaćenog temeljem članka 3. Ugovora zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana kad je taj iznos naplaćen (str. 10 spisa), dopis tužene punomoćniku tužitelja od 25. travnja 2024. u kojem tužena navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni kredit naplaćena 3. svibnja 2007. u iznosu od 2.408,19 kuna (3,30%) od iznosa kredita (str. 11 spisa), u odgovor na tužbu (str. 21-23 spisa), u dostavljenu sudsku praksu, u podneske stranaka, u iskaz saslušanog tužitelja FĆ.

7. Nije sporno da su 27. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-4070346, solemniziran kod javnog bilježnika Dražena Zime, poslovni broj OV-5869/2007 od 30. travnja 2007. u iznosu kunske protuvrijednosti od 16.369,57 CHF, te da je u članku 3. Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita.

Iznos od 2.408,19 kuna odnosno 319,62 eura je prema priznanju tužene u dopisu punomoćniku tužitelja od 25. travnja 2024. naplaćen prilikom isplate/korištenja kredita 3. svibnja 2007., a što tužena niti ne spori u točki II. odgovora na tužbu (str. 22 spisa).

8. Među strankama je sporna osnova predmeta spora, visina vrijednosti spora, je li odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-4070346 ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tužena dužna vratiti tužitelju iznos od 319,62 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2007. do isplate na osnovi ništetnosti te odredbe Ugovora o kreditu.

9. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Tužena u odgovoru na tužbu nije prigovorila mjesnoj nadležnosti ovog suda.

11. Sud je rješenjem na pripremnom ročištu od 12. veljače 2026. kao vrijednost predmeta spora odredio iznos od 1.646,85 eura uzimajući u obzir deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti u iznosu od 1.327,23 eura i kondemnatorni zahtjev za isplatu u iznosu od 319,62 eura. Sukladno odredbi članka 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18, 51/23, dalje: ZSP-a) propisano je da se vrijednost predmeta spora, kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Člankom 19. ZSP-a propisano je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Dakle, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi na utvrđenje i isplatu, za zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, vrijednost predmeta spora je 1.327,22 eura, a za zahtjev na isplatu 319,62 eura, što znači da je vrijednost predmeta spora 1.646,85 eura.

12. U pogledu navoda tužene iz točke 2. odgovora na tužbu kako je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita sud se poziva na to da Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

13. Na navode tužene da nisu osnovani navodi tužitelja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sud ističe da prema odredbi članka 81. stavku 2. („Narodne novine“ br. 96/2003 – dalje: ZZP-a/2003) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

14. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

15. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženoj u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu od 27. travnja 2007., sklopljenog između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

16. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., BĆ i OĆ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., F, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima Direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu: Ugovor o kreditu, nespornog priznanja tužene o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 319,62 eura i iskaza tužitelja, odredba članka 3. Ugovora o kreditu po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao prednik tužene (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

17.a. Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

18. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tužena na način da je u članku 3. navela da je naknada za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita jednokratno, te se tako određena naknada naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom realizacije kredita bez navođenja u kojem iznosu i od kojeg iznosa i bez naznake u ugovoru po kojoj odluci davatelja kredita isti takvu naknadu određuje.

Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 319.62 eura obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu kad navodi da mu bankarski službenik tužene nije objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade.

Sud je prihvatio navode iz iskaza saslušanog tužitelja da nije mogao utjecati na sadržaj uručenog mu pisanog ugovora o kreditu te da s tuženom nije raspravljao o pojedinim odredbama ugovora.

Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 3. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz članka 3. ugovora, ista se odnosi na naknadu, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor, ovdje tužena, rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 3,30% jednokratno i unaprijed, a za koji kriterij je to tužitelj mogao znati. Svi navodi tužene u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužitelj se je u svom iskazu očitovao da s kreditorom nije razgovarao o nakadi po članku 3. Ugovora o kreditu.

19. Sud smatra da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

20. Kako je tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 3,30% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tužena od tužitelja sa 3. svibnja 2007. naplatila iznos od 2.408,19 kune/ 319,62 eura, to je tužena dužna vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno 319,62 eura s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od idućeg dana naplate do isplate (članak 1115., članak 29. stavka 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tužena i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

21. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 4. svibnja 2007. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke).

22. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 27. travnja 2007., te isplata iznosa od 319,62 eura na ime ništetne odredbe članka 3. Ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.369,57 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 3,30% iznosa odobrenog kredita jednokratno, unaprijed (članak 3. Ugovora).

Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade, jednokratne, u visini 3,30% sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "naknada" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos Ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 27. travnja 2007. solemniziranog sa 30. travnja 2007.

Sud je kao vjerodostojan prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je u bitnome iskazao da je prilikom sklapanja ugovora sa tuženom uplatio tuženoj naknadu u iznosu od 3,30%, jednokratnu, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 319,62 eura (2.408,19 kuna), kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, broj ugovora 918 -50- 4070346 s tuženom kao kreditorom nije se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu pa između ostalog i o odredbi članka 3. navedenog Ugovora. Da je svjestan da se potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu, da je bio sretan da je mogao dobiti Ugovor o kreditu i da mu je nešto ostajalo od mirovine, taman za plaćanje režija te nije pokušao pregovarati oko odredbi Ugovora. U Autosalonu kod Dragića iskazuje da nije bio u situaciji pregovarati o odredbama tog Ugovora, Ugovor je imao kod sebe, ali se uopće ne razumije u to što u ugovoru piše .

23.a. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 3,30% navedeno u članku 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga Ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. To što je tužitelj svjestan da se je potpisom Ugovora usuglasio sa svim odredbama Ugovora ne znači da su te odredbe poštene.

24. Plaćanje naknade, uz to bez definiranja o kakvoj se naknadi uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

24.a. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 3,30% unaprijed.

Punomoćnik tužitelja je u spis dostavio e-mail kojim je od tužene (između ostalog) zatražio podatak o datumu i visini naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je povodom tog e-maila tužena tužitelju dostavila dopis u kojem se je izjasnila da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni kredit naplaćena 3. svibnja 2007. prilikom korištenja kredita u visini od 2.408,19 kuna, odn. preračunato 319,62 eura. Tužbeni zahtjev postavljen je u euro protuvrijednosti te dostavljeni dopis tužene od 25. travnja 2024. dokazuje visinu tražbine kao i datum dospijeća iste.

24. Kako je odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tužena sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 3,30%, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tužena, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženoj isplatio iznos od 2.408,19 kuna/319,62 eura, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženoj.

24.a. Kako je tužena utuženi iznos primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužna vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 25. kolovoza 2005. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

25. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.646,85 eura, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora u iznosu od 1.327,23 eura te dijela u kojem se traži isplata iznosa od 319,62 eura. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 10. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 5. studenog 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 12. veljače 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 12. ožujka 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude 21. travnja 2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), PDV-a u iznosu od 225,00 eura (Tbr. 46 Tarife), a što sveukupno iznosi od 1.125,00 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 21. travnja 2026. po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od presuđenja, 21. travnja 2026. do isplate.

26.b. Tužitelj je hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata te je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

27. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Novoj Gradiški 21. travnja 2026.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na e-oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Darko Samardžija, mag.iur, odvjetnik u ZOU Igor Golovrški, mag.iur. i Darko Samardžija, mag.iur. u Novoj Gradiški – e-komunikacijom

2. Hrvoje Lui, odvjetnik u OD Mađarić & Lui, Zagreb – e-komunikacijom na broj RBA-PAS-1390