REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7033/2022-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Domijanu, odvjetniku u Zagrebu, Iblerov trg 10/V, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja RP i zamjenika punomoćnika tuženika Stjepana Šprajca, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Matelko, Knežević i Partneri, 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb isplatiti tužiteljici SP iznos od 1.795,01 EUR (slovima: tisuću sedamsto devedeset pet eura i jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5,59 EUR od 02.10.2008. do isplate,

- na iznos od 2,70 EUR od 02.11.2008. do isplate,

- na iznos od 8,58 EUR od 02.12.2008. do isplate

- na iznos od 7,87 EUR od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 10,46 EUR od 02.02.2009. do isplate,

- na iznos od 7,98 EUR od 02.03.2009. do isplate,

- na iznos od 8,54 EUR od 02.04.2009. do isplate,

- na iznos od 6,40 EUR od 02.05.2009. do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR od 02.06.2009. do isplate,

- na iznos od 6,31 EUR od 02.07.2009. do isplate,

- na iznos od 6,66 EUR od 02.08.2009. do isplate,

- na iznos od 7,04 EUR od 02.09.2009. do isplate,

- na iznos od 6,28 EUR od 02.10.2009. do isplate,

- na iznos od 5,54 EUR od 02.11.2009. do isplate,

- na iznos od 7,24 EUR od 02.12.2009. do isplate,

- na iznos od 8,85 EUR od 02.01.2010. do isplate,

- na iznos od 10,54 EUR od 02.02.2010. do isplate,

- na iznos od 10,10 EUR od 02.03.2010. do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR od 02.04.2010. do isplate,

- na iznos od 12,54 EUR od 02.05.2010. do isplate,

- na iznos od 22,90 EUR od 02.06.2010. do isplate,

- na iznos od 19,89 EUR od 02.07.2010. do isplate,

- na iznos od 26,40 EUR od 02.08.2010. do isplate,

- na iznos od 21,75 EUR od 02.09.2010. do isplate,

- na iznos od 20,41 EUR od 02.10.2010. do isplate,

- na iznos od 27,21 EUR od 02.11.2010. do isplate,

- na iznos od 18,86 EUR od 02.12.2010. do isplate,

- na iznos od 33,88 EUR od 02.01.2011. do isplate,

- na iznos od 29,70 EUR od 02.02.2011. do isplate,

- na iznos od 30,43 EUR od 02.03.2011. do isplate,

- na iznos od 27,63 EUR od 02.04.2011. do isplate,

- na iznos od 28,85 EUR od 02.05.2011. do isplate,

- na iznos od 38,62 EUR od 02.06.2011. do isplate,

- na iznos od 36,82 EUR od 02.07.2011. do isplate,

- na iznos od 50,08 EUR od 02.08.2011. do isplate,

- na iznos od 50,00 EUR od 02.09.2011. do isplate,

- na iznos od 39,95 EUR od 02.10.2011. do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR od 02.11.2011. do isplate,

- na iznos od 39,38 EUR od 02.12.2011 do isplate,

- na iznos od 41,25 EUR od 02.01.2012. do isplate,

- na iznos od 43,72 EUR od 02.02.2012. do isplate,

- na iznos od 43,59 EUR od 02.03.2012. do isplate

- na iznos od 42,17 EUR od 02.04.2012. do isplate,

- na iznos od 42,75 EUR od 02.05.2012. do isplate,

- na iznos od 44,11 EUR od 02.06.2012. do isplate,

- na iznos od 42,68 EUR od 02.07.2012. do isplate,

- na iznos od 42,92 EUR od 02.08.2012. do isplate,

- na iznos od 41,91 EUR od 02.09.2012. do isplate,

- na iznos od 40,29 EUR od 02.10.2012. do isplate,

- na iznos od 42,26 EUR od 02.11.2012. do isplate,

- na iznos od 42,94 EUR od 02.12.2012. do isplate,

- na iznos od 42,91 EUR od 02.01.2013. do isplate,

- na iznos od 39,87 EUR od 02.02.2013. do isplate,

- na iznos od 41,21 EUR od 02.03.2013. do isplate,

- na iznos od 42,26 EUR od 02.04.2013. do isplate,

- na iznos od 41,39 EUR od 02.05.2013. do isplate,

- na iznos od 38,81 EUR od 02.06.2013. do isplate,

- na iznos od 37,34 EUR od 02.07.2013. do isplate,

- na iznos od 38,51 EUR od 02.08.2013. do isplate,

- na iznos od 39,60 EUR od 02.09.2013. do isplate,

- na iznos od 41,69 EUR od 02.10.2013. do isplate,

- na iznos od 40,73 EUR od 02.11.2013. do isplate,

- na iznos od 41,34 EUR od 02.12.2013. do isplate,

- na iznos od 41,69 EUR od 02.01.2014. do isplate,

i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se nepostojanje potraživanje tuženika istaknutog radi prebijanja.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknaditi tužiteljici SP troškove parničnog postupka u iznosu od 2.108,18 EUR-a (slovima: dvije tisuće stoosam eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 21. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom 12. siječnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 3208248965/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navedenim ugovorom o kreditu tuženik je kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 12.762,10 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci te je istim ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja Ugovora o kreditu. Poziva se na presudu Trgovačkog suda, poslovni broj: P-1401/2012 od 7. travnja 2013., a koja je potvrđena presudom Pž-6632/2017- 10, od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda RH, te presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac korisnike kredita kao potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.730,31 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporava da je tužiteljica potrošač te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da se presuda u kolektivnom sporu ne može primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. U odnosu na navode tužiteljice o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je člankom 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda Europske unije (Sud EU) iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano: Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Ističe da je tužiteljica bila upoznata sa rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, a da je tužiteljica potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik također prigovara zaraženom tijeku zateznih kamata jer da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Podneskom od 21. ožujka 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja koji je nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 17. ožujka 2025. uredio na način da potražuje isplatu iznosa od 45,74 eura za zateznim kamatama.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 1.795,01 eura sa zateznim kamatama koje teku od idućeg dana od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u točki I. izreke presude pa do isplate, a sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

5. U tijeku postupka sud je pročitao ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 7-10 spisa), promet po kreditu (list 4-23 i 50-57 spisa), nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Petre Blašković (list 167-173 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku (list 161-162 spisa) te je pročitana sudska praksa i stručni članci.

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu ZPP) sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 12. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak, odredba o valutnoj klauzuli, da je propisano da se kamata obračunava u švicarskim francima, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu.

8. Sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu glede valutne klauzule ništetne, sporna je visina tužbenog zahtjeva i nastup zastare. Također je sporno je li tuženikov prigovor radi prijeboja osnovan.

9. U svrhu utvrđenja radi li se o potrošačkom ugovoru i je li se o predmetnim spornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

10. Tužiteljica je navela da se odlučila zaključiti ugovor o kreditu u Zagrebačkoj banci jer je prethodno u toj banci imala otvoren tekući račun. Nije se raspitivala o uvjetima kreditiranja u drugim bankama, ali joj se činilo da su uvjeti koje ZABA daje povoljni. Nije mogla niti zamisliti da će rata kredita narasti gotovo duplo. Kredit je podigla radi kupnje osobnog automobila koje je služilo za osobne potrebe obitelji. Automobilom se služio njezin suprug. Niti ona niti suprug nisu imali otvoren obrt, niti su bili članovi ili osnivači društva s ograničenom odgovornošću. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, nije joj bilo ništa naročito nejasno, nije pitala za dodatna pojašnjenja. Nije joj bio poznat termin valutne klauzule, a osobni bankar joj nije pojašnjavao što to znači. Ne sjeća se je li prije potpisivanja ugovora bila još koji put u banci tuženika, ali koliko se sjeća sve je išlo vrlo brzo. S osobnim bankom nije zajednički sastavljala ugovor već je ugovor bio unaprijed sastavljen, a nakon što ga je pročitala, ona ga je samo potpisala.

11. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice koja je iskazivala životno uvjerljivo i logično. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica u vrijeme sklapanja i otplate ugovora o kreditu bila potrošač, da nije imala otvoren obrt niti je bila osnivač trgovačkog društva. Također, iz iskaza je razvidno da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, a da su odredbe istog bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču kao i da joj tuženik nije pojasnio rizike sklapanja takvog ugovora, a što proizlazi upravo iz navoda tužiteljice da nije mogla niti zamisliti da će rata kredita narasti gotovo duplo.

12. Nadalje valja navesti da tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, dalje ZOO) utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO - a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoju svrhu ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

13. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt -249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

16. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

17. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

19. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu te je u tom slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, jasna i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo i da su tužiteljici obrazloženi rizici ugovaranja valutne klauzule u koju svrhu je predložio saslušanje tužiteljice.

20. Iz iskaza saslušane tužiteljice sud je stekao uvjerenje da tuženica nije bila pravovremeno i potpuno informirana o rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, tuženik niti izvođenjem predloženog dokaza nije uspio dokazati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene.

21. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je vezan spomenutom kolektivnom tužbom, odnosno, odlukom Visokog trgovačkog suda, kao što je to ranije obrazloženo, te nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužiteljici kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

22. Iz toga nadalje proizlazi da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

23. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO -a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

24. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

25. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

26. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim.

27. S obzirom da je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, upustio se u ocjenu visine tužbenog zahtjeva radi čega je proveo financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković.

28. Vještakinja Petra Blašković u svom je nalazu i mišljenju navela da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije na postavljeni zadatak , a pod pretpostavkom da se tečaj tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 1.795,01 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 45,74 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.749,27 EUR.

29. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužiteljica nije imala primjedbi, dok se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja koja je tuženik isticao u odgovoru na tužbu, a kojima osporava zahtjev tužiteljice za isplatom utuženog potraživanja. Tuženik smatra da predmetni nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju ovog spora s obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano, na temelju relevantnih podataka i dokumentacije koja postoji u spisu. Kako nalaz i mišljenje vještakinje nije nejasan, nepotpun ili proturječan sam sa sobom ili s utvrđenim okolnostima, a ne postoji niti osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja nalaz je prihvaćen kako je već navedeno.

31. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i negativne razlike, slijedom čega je tuženik istaknuo i procesnopravni prigovor radi prebijanja, ovaj sud ocjenjuje da je isti neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

32. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji iznos zbog nižeg tečaja nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužiteljice u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Zbog tih razloga sud nije usvojio procesnopravni prigovor prijeboja na način da je umanjio potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate jer takvo potraživanje tuženika ne postoji.

33. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja te je sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

34. Slijedom navedenog, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđena je visina potraživanja tužiteljice u iznosu glavnice od 1.795,01 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od idućeg dana od dana dospijeća (stupac 2. tablice iz nalaza i mišljenja vještaka), a kako je odlučeno u točki I. izreke presude.

35. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a i Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a, te na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a

37. Slijedom navedenog, sud je našao osnovanim trošak tužiteljice koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku, a sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 14. svibnja 2024., 22. studenoga 2024. i 6. svibnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife (3x100), trošak sastava podneska od 6. ožujka 2026. 25 bodova prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanim 28. ožujka 2024., 28. studenoga 2024. i 17. ožujka 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife (3x100 bodova) te trošak pristupa na ročište odgođeno prije početka raspravljanja od 10. prosinca 2025. 25 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife. Ukupno je, dakle, utvrđen osnovanim trošak tužiteljice u visini 750 bodova, što uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura i porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife iznosi 1.875,00 EUR. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura prema Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18), a sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku nastanka obveze. Nadalje, tužiteljici je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR pa je tužiteljici ukupno odmjeren parnični trošak u iznosu od 2.108,18 EUR-a.

38. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 13. veljače 2023., 23. srpnja 2024. i 12. rujna 2025. jer isti nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Također, nije priznat trošak sastava podneska od 8. prosinca 2025. kojim tužiteljica usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka i izražava iznose u eurima budući da je isto tužiteljica mogla, odnosno bila dužna, učiniti u podnesku kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, a koji trošak podneska je sud u cijelosti prihvatio (6. svibnja 2025.). Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu određenom za 10. prosinca 2025. preko dosuđenog iznosa jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), kao niti trošak sastava podneska od 6. ožujka 2026. jer se isti ne može smatrati obrazloženim podneskom kako to propisuje Tbr 8. toč. 1. Tarife. Naposljetku, tužiteljici nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer ista nije plaćena niti će ista dospjeti na naplatu jer je tužiteljica tužbu podnijela na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18 i 51/23, ZSP) propisano je da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

40. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku