REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-283/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA STANKOVCI, OIB: 13734771602, Stankovci, Stankovci 230, koju zastupa punomoćnik Josip Bašić, odvjetnik u Zadru, Zrinsko Frankopanska 38 i tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., OIB: 55545787885, Zagreb, Vončinina ulica 3, radi isplate iznosa od 73.959,01 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-69/2024-11 od 6. prosinca 2024., u sjednici od 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-69/2024-11 od 6. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 73.959,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama (čl. 219. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

2. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu ukazujući u njoj na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava.

3. U odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da prvostupanjski sud nije postupao sukladno odredbama čl. 287., 288. i 288.a ZPP -a, jer tijekom postupka nije ukazao na nedostatke u činjeničnim navodima i dokazima niti je od tužitelja zatražio potrebna razjašnjenja. U pogledu žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj je osporio zaključak prvostupanjskog suda o tome da nije dokazana šteta, navodeći da šteta nastaje već samim dospijećem obveze utvrđene pravomoćnom presudom, a ne tek njezinom isplatom. Također osporio je i zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije bio u obveznopravnom odnosu s tužiteljem, tvrdeći da je pravni prednik tuženika preuzeo obvezu financiranja radova.

4. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj je istakao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) koje se odnose na pojam štete i pretpostavke odgovornosti za štetu. Zato je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, a podredno, ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

7. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži od tuženika isplatu iznosa od 73.959,01 eura i temelji je na tvrdnji da je on pravomoćnom sudskom odlukom obvezan isplatiti navedeni iznos trećoj osobi (stečajnoj masi iza društva „AA“ d.o.o.) po osnovi izvedenih radova na izgradnji ceste Radašinovci – Dobra Voda, te da je ta obveza nastala zbog propusta pravnog prednika tuženika da ispuni preuzetu obvezu financiranja tih radova. Tužitelj tvrdi da je pravni prednik tuženika donio odluku o financiranju izgradnje predmetne ceste te da je tužitelj, oslanjajući se na takvu obvezu, sklopio ugovor o izvođenju radova, dok tuženik svoju obvezu nije ispunio u cijelosti, zbog čega je tužitelj bio prisiljen snositi trošak neplaćenih radova. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je šteta koju trpi u visini iznosa dosuđenog pravomoćnom presudom posljedica neispunjenja obveze pravnog prednika tuženika, zbog čega od tuženika potražuje naknadu štete u tom iznosu.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U bitnome je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da nije pravni slijednik koji bi preuzeo obveze vezane uz predmetnu cestu, budući da se radi o županijskoj cesti za koju su, nakon reorganizacije sustava upravljanja cestama, nadležne županijske uprave za ceste, a ne tuženik. Također je istakao prigovor zastare potraživanja. I konačno, naveo je da između stranaka nije postojao ugovorni odnos temeljem kojeg bi tuženik bio obvezan isplatiti tužitelju utuženi iznos te da nije preuzeo obvezu financiranja radova u opsegu kako to tužitelj tvrdi. Zato je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su tuženikovi prigovori zastare i nedostatka pasivne legitimacije neosnovani.

10. U odnosu na prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a, utvrdio da zastarni rok za potraživanje naknade štete počinje teći od trenutka kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, odnosno od trenutka kada je šteta nastala. U ovom slučaju pravilno je zaključeno da šteta za tužitelja može nastati tek u vezi s obvezom utvrđenom pravomoćnom presudom iz 2023. godine, slijedom čega do podnošenja tužbe nije protekao zakonom propisani zastarni rok.

11. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da, polazeći od činjeničnih navoda tužbe prema kojima je šteta nastala zbog postupanja pravnog prednika tuženika, tuženik može biti pasivno legitimiran u ovom postupku. Naime, za ocjenu pasivne legitimacije odlučne su tvrdnje tužitelja o tome tko je odgovoran za nastanak štete, dok je pitanje postojanja takve odgovornosti predmet daljnje ocjene o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio navedene prigovore tuženika kao neosnovane.

12. Unatoč pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare i nedostatka pasivne legitimacije, on je pravilno i zakonito odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je pravilno utvrdio da ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a), jer tužitelj nije dokazao postojanje štete, kao ni odgovornost tuženika za njezin nastanak.

13. Prije svega, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu. Naime, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj izvršio isplatu iznosa koji potražuje u ovom postupku, a koji mu je dosuđen pravomoćnom presudom u drugom postupku (čl. 219. ZPP-a). Budući da se šteta u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a izražava kao stvarno umanjenje imovine, pravilno je utvrđeno da sama činjenica postojanja obveze ne predstavlja štetu, već šteta nastaje tek njezinim ostvarenjem, odnosno isplatom.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik, odnosno njegov pravni prednik, bio u obveznopravnom odnosu s tužiteljem temeljem kojeg bi bio dužan snositi trošak izvedenih radova. Naime, činjenica da je pravni prednik tuženika sudjelovao u realizaciji predmetnog projekta i djelomično financirao radove, sama po sebi ne znači da je tuženikov pravni prednik preuzeo obvezu financiranja u cijelosti, niti da je bio ugovorna strana u odnosu iz kojeg proizlazi predmetna obveza. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da u postupanju tuženika nema protupravne radnje koja bi bila u uzročnoj vezi s eventualnom štetom na strani tužitelja.

15. Kako tužitelj nije dokazao ni postojanje štete ni odgovornost tuženika, a drugih prijedloga za izvođenje dokaza nije bilo, te kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu u postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalitelj ukazao u žalbi, prvostupanjski sud na pravilan i zakoniti način odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio