REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-343/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 3 . ožujka 2026.., poslovni broj: P-135/2025-15, u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 3 . ožujka 2026.., poslovni broj: P-135/2025-15, potvrđuje u točki I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 3 . ožujka 2026.., poslovni broj: P-135/2025-15, u točki III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je :

„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl.6. Ugovora o kreditu broj: 51400302-42- 6000049688/2005 od 21. srpnja 2005. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. kao kreditora i tužitelja PR iz [adresa], u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,00 % jednokratno, unaprijed.

I.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, tužitelju PR iz [adresa], isplatiti iznos od 142,25 eura (slovima: stočetrdesetdvaeura i dvadesetpetcenti) sa zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 26. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, tužitelju PR iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 966,36 eura sa zateznom kamatom koja teče od 3. ožujka 2026. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

2.Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

2.1. Smatra da tužitelj nema pravo na zaštitu kao potrošač obzirom da ne može sa sigurnošću potvrditi da je pročitao ugovor, nije primijenio niti minimum pažnje koja se zahtijeva u pravnom prometu kako bi od sebe otklonio eventualno štetne posljedice sklapanja ništetnog ugovora, ne može potvrditi da je pročitao ugovor prije potpisivanja, te ne može onda niti imati zaštitu kao prosječan potrošač budući da nije uložio niti minimum dužne pažnje kako bi makar pokušao spriječiti štetne posljedice koje mu prijete.

2.2.Navodi da sud s jedne strane obrazlaže kako su sporne odredbe nezakonite jer su govorene protivno načelu savjesnosti i poštenja, a s druge strane potpuno izuzima iz obzira ponašanje korisnika kredita prilikom dogovaranja uvjeta predmetnog ugovora, očito smatrajući kako je je za status potrošača dovoljna činjenica da je tužitelj fizička osoba koja je predmetni pravni posao sklapala izvan svoje djelatnosti.

2.3. Zaključak suda da se o spornim odredbama nije pregovaralo smatra pogrešnim te da nema uporišta u činjeničnom supstratu ovog spora budući da tužitelj nije sa sigurnošću potvrdio da je čitao ugovor pa stoga niti nije mogao pregovarati o nečemu što nije niti pročitao.

2.4. Tvrdnji je da način na koji su predmetne odredbe napisane nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu (ugovorna transparentnost), nadalje da su sporne odredbe ne samo da gramatički razumljive već ispunjavaju i uvjet predvidljivosti te daju mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Također da je tuženik predmetne ugovorne odredbe sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, a pri tome se poziva na pravo EU, odluke Vrhovnog suda RH te županijskih sudova kao i Zakon o zaštiti potrošača.

2.5. Ističe da je tijekom prvostupanjskog postupka prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, a sve obzirom da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev tužitelja, no da je prvostupanjski sud na ročištu dana 30. rujna 2025. godine donio odluku u kojoj je odredio vrijednost predmeta spora u visini od 1.469,78 EUR, te je sukladno istom odlučivao o parničnom trošku stranaka, pa takvu odluku osporava jer u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu te se, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi ne uzimaj u obzir pri određivanju vrijednosti spora, već se vrijednost predmeta spora određuje isključivo prema visini novčanog potraživanja iz tužbe.

2.6. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba je djelomično osnovana .

5.Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP-a budući je presuda jasna i razumljiva, a prvostupanjski sud je za svoje stajalište dao valjane razloge, niti je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

6.1. Žalitelj u žalbi analizirajući na svoj način provedene dokaze te odredba primjenjivih zakona daje svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća.

7. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl.6. Ugovora o kreditu broj: 51400302-42- 26000049688/2005 od 21. srpnja 2005. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. kao kreditora i tužitelja , u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,00 % jednokratno, unaprijed, te zahtjev za isplatu iznosa od 142,25 eura s osnova naknade za obavljanje bankarskih usluga s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8.Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da su Ugovor o kreditu 21. srpnja 2005. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditorom na iznos od 23.000,00 CHF,

- da je u čl. 6. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,00 % jednokratno unaprijed,

- da je naknada naplaćena u iznosu od 142,25 eura 26. srpnja 2005.,

-da je Ustavni sud u svojim odlukama U-III-7002/2021, U-III-2558/2022, U-III 1359/2022 i dr. naveo da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. u svezi navedenog nesporna pasivna legitimacija tuženika,

-da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv i da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika,

- da tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj spornoj ugovornoj odredbi, na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio kako nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tuženica, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba članka 6. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da iz navedene odredbe nije vidljivo od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni.

9.1. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.; dalje – ZOO/05) kojom je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO/05 propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja .Nadalje da temeljem članka 7. ZOO/05 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Također da je temeljem čanka 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan , osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9.2. Prvostupanjski sud je stava, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, da su odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju predmetne naknade ugovorene na netransparentan način, da tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknade i zašto je njegova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i sud je utvrdio ništetnom odredbu članka Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati.

9.3. Smatra da zahtjev transparentnosti, prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika.

9.4.Isto tako da tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

10. S obzirom da je utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a i Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003- dalje ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja i prijevremene otplate je bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, od- nosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2 čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

12. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod posl. br. Su IV – 308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: "Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?" dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

14. Valja reći i to da iz direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što ovdje, kako je to nedvojbenim utvrđeno tijekom postupka, nije slučaj, to su neosnovani žalbeni navodi tuženika u žalbi.

15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

16. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu pa je sukladno tome i zatezna kamata pravilno određena.

17. U odnosu na prigovor tuženika oko prijepora da li je tužitelj potrošač ili ne budući da je zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) utvrđeno da je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju, a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema, te da tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu, tuženik svojim žalbenim navodima neosnovano osporava tužiteljev status potrošača, poglavito stoga što je utvrđeno zbog čega je tužitelj sklopio ugovor o kreditu i što je u skladu s odredbom članka 3. točka 1.Zakona o zaštiti potrošača.

18. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

U konkretnom slučaju ovaj je sud primijenio pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, opći rok zastare iz članka 225. ZOO-a, koji iznosi 5 godina, još uvijek nije protekao, što više nije niti počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost zastarnog roka, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

19. Sud je pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

20. Slijedom izloženog, a suprotno žalbenim navodima, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je, utvrdivši odredbu o naknadi za obradu kredita ništetnom tuženiku naložio da tužitelju vrati stečeno bez osnove.

21.Osnovano međutim žalitelj dovodi u prijepor odluku o troškovima s obzirom da iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno temeljem koje vrijednosti predmeta spora je prvostupanjski sud dosudio troškove.

22. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu u kojem pravcu je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavak 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavak 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/2020 od 25. listopada 2023., Rev- 1927/2017 od 18. siječnja 2022., Revt-156/2013 od 7. svibnja 2014.).

23. Kako iz obrazloženja odluke o troškovima nije razvidan pravni stav prvostupanjskog suda a žalbenim navodima osnovano se dovodi u sumnju da je trošak pogrešno obračunat, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje jer je zbog iznesenog osnovan i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a , te posljedično tome i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje , a u ponovnom postupku će prvostupanjski sud na pravilan način utvrditi vps te sukladno tome donijeti novu odluku o troškovima, a također će temeljem članka 166. stavak 3. ZPP-a , odlučiti i o zatraženim troškovima žalbe tuženika.

24. Zbog iznesenog na temelju članka 368. ZPP-a presuđeno je kao u izreci presude, a na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a riješeno je kao u izreci rješenja.

U Slavonskom Brodu, 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Šimić