REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-417/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KAMEN GRAD d.o.o., Kaštel, Juki 143, OIB: 01857191711, kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac, odvjetnica u Bujama i tuženika TALARI d.o.o., Buje, Trg slobode 4, OIB: 86759595544, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Belušić, odvjetnik u Bujama, radi isplate iznosa od 13.132,80 EUR, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj Povrv-188/2022-69 od 4. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj Povrv-188/2022-69 od 4. studenoga 2024., u pobijanoj točki II. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj Povrv-188/2022-69 od 4. studenoga 2024., u pobijanim točkama I., III. i IV. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove izvedenih radova na temelju ugovora o građenju, iznos od 13.132,80 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Platni nalog je ukinut za dio rješenja o ovrsi kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.417,64 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Utvrđeno je nepostojanje tuženikove tražbine u iznosu od 7.488,96 EUR i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.546,71 EUR.

2. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu u odnosu na točku II. njene izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je istaknuo da je pobijana presuda u osporenom dijelu kontradiktorna ispravama u spisu, jer je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se pojedine stavke obračuna (točke 1., 2., 3. i 6.) odnose na ugovorene radove, iako je tužitelj naveo da su isti radovi predmet tužbenog zahtjeva kao izvedeni, a neplaćeni. Nadalje, naveo je da je prvostupanjski sud, iako je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i utvrdio da su radovi izvedeni, pogrešno zaključio da za dio tih radova ne postoji tuženikova obveza na plaćanje. Također je naveo da je tijekom postupka dostavio specifikaciju neplaćenih radova (podnesak od 13. ožujka 2023.), te da je vještak utvrdio njihovu vrijednost, dok tuženik nije dokazao da su ti radovi plaćeni.

3. Tužitelj je u žalbi osporio i pravilnost tumačenja odredbe čl. 3. Ugovora o građenju, navodeći da su stranke ugovorile obračun radova prema ugovorenim jediničnim cijenama i stvarno izvedenim količinama radova, dok odredba o odstupanju količine većem od 10% ne znači da se radovi do tog odstupanja ne plaćaju, već da se u tom slučaju mogu prilagoditi cijene.

4. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je istaknuo da ne osporava utvrđene količine i vrijednost radova, međutim, smatra da vještak i prvostupanjski sud nisu ovlašteni dovoditi u pitanje ugovorene jedinične cijene između stranaka. Konačno, naveo je da je dokazao koje je radove izveo i da oni nisu plaćeni, dok tuženik nije dokazao da je izvršio plaćanje. Zato on drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Zato je predložio drugostupanjskom sudu pobijanu presudu u osporenom dijelu preinačiti u njegovu korist.

5. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu u odnosu na točke I., III. i IV. njen izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredaba parničnog postupka. U žalbi je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je tužitelj ovlašten zahtijevati naknadu za izvantroškovničke radove, iako isti nisu bili ugovoreni u pisanom obliku, kako je to propisano ugovorom o građenju i odredbom čl. 620. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da zahtjev za pisanom formom ugovora vrijedi i za sve njegove izmjene i dopune, te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 294. Zakona o obveznim odnosima o konvalidaciji usmenog ugovora.

6. Također, tuženik je osporio pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je on dužan platiti izvedene radove pozivom na činjenicu da ih je „primio“, ističući da u konkretnim okolnostima nije imao realnu mogućnost odbiti pojedine izvedene radove niti zahtijevati njihovo uklanjanje, osobito kod radova poput hidroizolacije, pa smatra da sama činjenica izvedbe i korištenja radova ne može automatski stvarati obvezu plaćanja. Nadalje naveo je da je smisao ugovorne odredbe o pisanoj formi bio upravo sprječavanje situacija u kojima izvođač samostalno određuje opseg i količinu radova te time generira obvezu plaćanja na teret naručitelja, zbog čega smatra da je sud pogrešno pravno vrednovao odnos stranaka i zanemario ugovornu volju.

7. U odnosu na prigovor radi prebijanja, tuženik osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da nakon raskida ugovora nema pravo na ugovornu kaznu, pozivajući se na odredbu čl. 368. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je njegovo potraživanje s osnove ugovorne kazne nastalo i dospjelo prije raskida ugovora, te da je prijeboj izvršen dok je ugovor još bio na snazi, zbog čega smatra da navedeno pravno shvaćanje nije primjenjivo na konkretan slučaj.

8. Tuženik ujedno smatra da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio sve relevantne okolnosti i dokaze, osobito u dijelu koji se odnosi na ugovorne odnose stranaka i pravne učinke raskida ugovora, čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijani dio presude, a podredno je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

9. Tužiteljeva i tuženikova žalba nisu osnovane.

10. Nakon što je presuda prvostupanjskog suda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

11. Prvostupanjski sud je pobijanu presudu donio polazeći od utvrđenja da je tužitelj izveo određene građevinske radove na nekretnini tuženika po njegovoj narudžbi, a koje radove tuženik nije platio, pri čemu je činjenično stanje utvrdio na temelju provedenog dokaznog postupka, osobito nalaza i mišljenja sudskog vještaka, kojeg je ocijenio stručnim, potpunim i objektivnim. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dužan platiti vrijednost izvedenih radova, primjenom odredbe čl. 620. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kojom je propisana obveza naručitelja da plati cijenu za izvršeni posao.

12. Prvostupanjski sud je također ocijenio da okolnost što pojedini radovi nisu ugovoreni u pisanom obliku ne isključuje obvezu plaćanja, pozivom na odredbu čl. 294. ZOO-a, prema kojoj se ugovor za koji se zahtijeva pisani oblik smatra valjanim ako su ga stranke u cijelosti ili pretežitom dijelu izvršile.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženika radi prebijanja, utvrdivši da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, te zauzeo stajalište da u slučaju raskida ugovora strane više nemaju međusobnih obveza, pa ni u pogledu ugovorenih penala, osim eventualne naknade štete, pozivom na odredbu čl. 368. ZOO-a.

14. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. ZPP -a). Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a u vezi s čl. 219. ZPP-a).

15. Predmet spora proizlazi iz ugovora o građenju (čl. 620. ZOO -a) i predstavlja tužiteljev zahtjev za isplatu novčane tražbine s osnove izvedenih građevinskih radova na tuženikovoj nekretnini, uključujući i radove koji prema navodima tužitelja nisu plaćeni, a odnose se dijelom na ugovorene, a dijelom na izvantroškovničke radove.

16. Među strankama nije sporno da je između njih sklopljen ugovor o građenju od 14. svibnja 2021., niti da je tužitelj izveo određene građevinske radove na tuženikovoj nekretnini, kao ni da je ugovorni odnos između stranaka u konačnici raskinut. Također nije sporno da je tuženik tijekom izvođenja radova bio upoznat s njihovim izvođenjem te da je dio radova prihvatio. Međutim, među njima je sporno postoji li tuženikova obveza na plaćanje svih izvedenih radova, osobito onih koji nisu bili ugovoreni u pisanom obliku, zatim opseg i vrijednost neplaćenih radova, kao i pravna osnova potraživanja tužitelja. Nadalje je sporno i ima li tuženik tražbinu prema tužitelju s osnove ugovorne kazne zbog zakašnjenja i ima li pravo na prijeboj te tražbine, kao i pravni učinci raskida ugovora na međusobne obveze stranaka.

17. O tužiteljevoj žalbi

18. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što bi pobijana odluka bila proturječna sadržaju isprava u spisu ili razlozima presude. Iz obrazloženja presude jasno proizlazi zbog čega je prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva, i to zato što je, polazeći od tužiteljevih tvrdnji da su mu plaćeni troškovnički radovi, a da mu nisu plaćeni izvantroškovnički radovi, utvrdio da radovi navedeni pod točkama 1., 2., 3. i 6. obračuna nisu izvantroškovnički, nego ugovoreni radovi, odnosno radovi koji su bili obuhvaćeni troškovnikom, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen i zato što je tužitelj za pojedine izvantroškovničke radove tražio veću naknadu od one koja je utvrđena na temelju nalaza građevinskog vještaka. Prema tome, razlozi presude u tom su dijelu jasni, određeni i međusobno neproturječni, pa su žalbeni razlozi o tome da bi pobijana odluka bila zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka neosnovani (čl. 354. st. 2. ZPP-a).

19. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka Suada Kadrića danom na ročištu za glavnu raspravu 22. svibnja 2024., iz kojeg je utvrdio da su radovi označeni u obračunu pod točkama 1., 2., 3. i 6. među strankama bili ugovoreni, odnosno da su činili dio troškovnika. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju samim time što je tužitelj u podnesku od 13. ožujka 2023. te radove uvrstio u obračun neplaćenih radova, jer sama činjenica da su radovi naknadno uključeni u obračun ne može izmijeniti njihovu pravnu i ugovornu narav ako je iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su već bili obuhvaćeni ugovorenim troškovnikom. Drugim riječima, predmet odlučivanja nije bio kako je tužitelj te stavke označio u svom obračunu, nego jesu li te stavke po svom sadržaju i pravnoj osnovi bile troškovnički ili izvantroškovnički radovi, a prvostupanjski sud je na temelju savjesne i brižljive analize izvedenih dokaza za to dao jasan odgovor (čl. 8. ZPP-a).

20. Dalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i da činjenica što je vještak procijenio ukupnu vrijednost izvršenih, a nenaplaćenih radova u iznosu od 14.033,84 EUR sama po sebi ne znači da je tužbeni zahtjev osnovan baš u toj visini. Naime, prvostupanjski sud nije bio vezan pukim zbrojem svih stavki iz vještakove specifikacije, nego je bio ovlašten i dužan ispitati pravnu osnovu svake pojedine stavke te odlučiti u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. i čl. 186. st. 1. ZPP-a). Stoga je, nakon što je utvrdio da dio stavki iz te specifikacije otpada na radove koji su među strankama već bili ugovoreni, u tom dijelu osnovano odbio taj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, a u odnosu na izvantroškovničke radove osnovano priznao samo onu naknadu koja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Takav pristup nije protivan sadržaju nalaza, nego predstavlja njegovu pravilnu pravnu valorizaciju u vezi s ostalim dokazima. Za donošenje pravilne odluke nije bilo potrebno utvrđivati druge činjenice niti provoditi daljnje dokaze.

21. Nadalje, nije osnovan tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri tumačenju čl. 3. Ugovora o građenju. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u odnosu na radove iz točaka 1., 2., 3. i 6. obračuna radi o troškovničkim radovima, pa je imao pravnu osnovu primijeniti ugovornu odredbu o ograničenju naplate promjene količina, a u pogledu obveze plaćanja izvedenih radova pravilno je polazio od odredbe čl. 620. st. 1. ZOO -a, prema kojoj je naručitelj dužan platiti cijenu za izvršeni posao, uzimajući u obzir sadržaj ugovornog odnosa stranaka i utvrđenu narav pojedinih radova.

22. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe i da vještak odnosno sud nisu bili ovlašteni „ulaziti“ u ugovorene jedinične cijene među strankama. Prvostupanjski sud nije ni odbio dio tužbenog zahtjeva zato što bi samostalno mijenjao ugovorene cijene, nego zato što je utvrdio da pojedine stavke na koje se žalba odnosi ne predstavljaju izvantroškovničke radove koji bi, prema tužiteljevoj činjeničnoj osnovi spora, ostali neplaćeni, te zato što je u odnosu na izvantroškovničke radove priznao samo onu naknadu koja je utvrđena vještačenjem. Pritom je pravilno primijenio i odredbu čl. 294. ZOO-a.

23. Jednako tako, neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno rasporedio teret dokazivanja. Teret dokazivanja činjenica koje čine osnovu tužbenog zahtjeva bio je na tužitelju. Tužitelj nije dokazao da su stavke 1., 2., 3. i 6. osnova njegova potraživanja kao posebnih neplaćenih izvantroškovničkih radova, dok je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a) i zaključio da tužitelj nije dokazao činjeničnu osnovu za taj dio zahtjeva.

24. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nema mjesta održavanju platnog naloga i u daljnjem iznosu od 3.417,64 EUR, nego da ga je u tom dijelu valjalo ukinuti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kako žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju ni pravilnost činjeničnih utvrđenja ni pravilnost pravne ocjene na kojoj se temelji odbijajući dio odluke, odlučeno je kao u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

25. O tuženikovoj žalbi

26. Tuženik u žalbi prije svega ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo time što je tužitelju priznao pravo na naknadu za izvantroškovničke radove koji nisu bili ugovoreni u pisanom obliku, pozivajući se na odredbe ugovora o građenju i na obveznost pisane forme. Međutim, takvi žalbeni navodi nisu osnovani. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 294. ZOO-a, prema kojoj se ugovor za koji se zahtijeva pisani oblik smatra valjanim ako su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežitom dijelu ispunile obveze koje iz njega proizlaze. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj predmetne radove izveo, a tuženik ih prihvatio, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da postoji obveza tuženika na plaćanje tih radova. Suprotno žalbenim navodima, formalni nedostatak ne može prevladati nad izvršenjem ugovorne obveze.

27. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda da je dužan platiti izvedene radove zbog toga što ih je „primio“, ističući da nije imao mogućnost odbiti njihovo izvođenje ili zahtijevati njihovo uklanjanje. Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tuženik nije zahtijevao uklanjanje izvedenih radova, već ih je prihvatio i koristi ih, pa je pravilno primijenjena odredba čl. 620. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da je naručitelj dužan platiti cijenu za izvršeni posao. Sama okolnost da bi eventualno uklanjanje pojedinih radova bilo otežano ili neekonomično ne oslobađa tuženika obveze plaćanja za izvedene radove koje je prihvatio.

28. Tuženik nadalje osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da nema mjesta primjeni ugovorne odredbe o pisanoj formi na način kako to on tumači, navodeći da je svrha te odredbe bila spriječiti samostalno određivanje opsega radova od strane izvođača. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su stranke tijekom izvođenja radova uspostavile faktični odnos u kojem su dodatni radovi izvođeni uz znanje i prihvat tuženika, pa se u takvoj situaciji ne može pozivati na formalni nedostatak pisane forme kako bi se izbjegla obveza plaćanja za već izvršene i prihvaćene radove, sukladno već citiranoj odredbi čl. 294. ZOO-a.

29. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika u odnosu na odbijanje prigovora radi prebijanja. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 368. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Kako je utvrđeno da je ugovor između stranaka raskinut, pravilno je zaključeno da tuženik nema pravo na ugovornu kaznu kao ugovornu obvezu nakon raskida ugovora. Okolnost na koju se tuženik poziva, da je njegovo potraživanje s osnove ugovorne kazne nastalo prije raskida ugovora, ne dovodi u pitanje pravilnost takvog zaključka, budući da u postupku nije dokazano postojanje osnovane i dospjele tražbine podobne za prijeboj u smislu odredbi o prijeboju iz čl. 195. ZOO-a. Stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine.

30. Tuženik također neosnovano prigovara da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i ocijenio provedene dokaze. Suprotno tim navodima, prvostupanjski sud je sve provedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, te je za svoja utvrđenja dao jasne, logične i uvjerljive razloge, koje tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju i koje ovaj sud prihvaća.

31. Slijedom svega navedenoga, kako tužitelj i tuženik žalbenim navodima nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja niti pravilnost primjene materijalnog prava, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Draženka Deladio