REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13
35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: P-478/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u OD Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP Banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice i zamjenika punomoćnika tuženika Marijana Betlacha, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 21. travnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj: 070227186871AE od 27. veljače 2007., sklopljenog između tuženika OTP Banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, kao kreditora i tužitelja ŽČ iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka dana 28. veljače 2007. pod brojem OV-5334/07 i to:
- članak 5.1. koji glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,99 % (dvacijeladevedesetdevet posto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“,
- članak 6.3. koji glasi „…za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“.
II. Nalaže se tuženiku OTP Banci d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju ŽČ iz [adresa], iznos od 316,58 EUR, sa zakonskom zateznom koja teče kako slijedi:
- na iznos od 234,00 EUR od 8. ožujka 2007. do isplate,
- na iznos od 82,58 EUR od 10. ožujka 2013. do isplate
po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP Banci d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju ŽČ iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 238,66 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj ŽČ iz [adresa], sa zahtjevom za naknadu troškova postupka sastava podneska od 2. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 eura.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.
1.1. U tužbi je navedeno da su tužitelj i tuženik su 27. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj: 070227186871AE, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Lidija Perić iz Osijeka dana 28. veljače 2007. pod brojem OV-5334/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.900,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 5.1. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 2,99 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Također, u čl. 6.3. predmetnog ugovora je navedeno da je tužitelj u obvezi platiti naknadu za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. Ugovorne odredbe iz čl. 5.1. te čl. 6.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ i naknade za prijevremenu otplatu kredita su nepoštene i ništetne. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Glede plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj drži da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakvu štetu. Sporna odredba ugovora suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana glede tumačenja predmetne odredbe ugovora jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, budu i da se istom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu. Tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, ukazuje da sud osobito mora uzeti u obzir: - da je očito je da je svrha naknade za prijevremenu otplatu da se kompenzira profit- ugovorna kamata-koju je tuženik kao banka mogao ostvariti da nije došlo do prijevremene otplate kredita, što nije dopušteno - da u slučaju prijevremene otplate kredita banka prijevremeno primljen iznos glavnice može dalje ulagati i tako ostvarivati dobit, - da zbog prijevremene otplate kredita banka dobiva istovremeno i veći udio kamata i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Odredbom čl. 1024. ZOO-a jasno propisano pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, uz uvjet da o tome obavijesti tuženika kao kreditora, te da u ovome slučaju postoji pravo kreditora samo na naknadu štete ako ju je pretrpio i to samo stvarno pretrpljene štete, a ne izmakle dobiti i nikakva druga prava. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Gore navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 112/2018- 2 od 9. ožujka 2022. te je prihvatio reviziju i preinačio presudu Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1990/2017-2 od 12. listopada 2017. te je točkom 17., 18., 19. i 20. obrazloženja presude zaključio kako bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ne i na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo kako se takva naknada, budući da je ugovorna odredba ništava, ne može slobodno ugovarati među strankama. Vrhovni sud također navodi kako tuženik tijekom postupka nije dokazao pravedne i objektivno nastale troškove koje je izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, pa je opravdano zaključiti kako opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje izmakle dobiti. Zaključno sud navodi, kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. U svojoj odluci br. U- III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. i Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu tuženika te je potvrdio je nezakonitost izlaznih naknada za prijevremenu otplatu kredita. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za obradu kredita u visini 2,99 % iznosa kredita što je iznosilo 1.763,14 kn, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 622,22 kn. Iz dopisa tuženika od 2. srpnja 2025. i pregleda plasmana po kreditu, proizlazi da je gore navedena ulazna naknada naplaćena dana 7. ožujka 2007. u kunskoj protuvrijednosti od 1.763,14 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 234,00 EUR. Navedeni iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Nadalje, iz istog dopisa i pregleda naknada po kreditu proizlazi da je tužitelj dana 9. ožujka 2013. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita, prilikom čega je tuženiku temeljem čl. 6.3. predmetnog ugovora naplaćena naknada u iznosu od 622,22 kn, a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 82,58 EUR; a koji iznos je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 27.02.2007. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (28.02.2007.g.), a tužba je podnesena tek 08.08.2025. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,99 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 08.08.2025.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja recentne odluke kojima potkrjepljuje iznijete navode, te dodatno ističe kako je zahtjev u cijelosti neosnovan. Konstatacije tuženika utemeljene su i na presudi Suda EU C-621/17 gdje je nedvojbeno navedeno na str.9.: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Identičan stav je zauzeo i nezavisni odvjetnik pri Sudu EU NČ od 02.04.2020.g. u svome mišljenju. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl. 6. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: (I) plaćati ugovorene kamate; i (II) iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. S ovakvim se stajalištem složila i pravna znanost, pa tako Ž i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) kaže: „Temeljni učinak i svrha ugovornih odnosa jest ovlast (pravo) vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, te dužnikova obveza ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Tuženik 2007. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. U prilog tome govori i isječak sa stranice HNB-a koji tuženik u nastavku dostavlja, a koji izrijekom potvrđuje pravo i ovlaštenje tuženika (kao i bilo koje druge banke) da naplati naknadu za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, za potrošačke kredite ugovorene prije 2010., i to sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Kako je već ranije istaknuto, navedena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani budućom nedospjelom kamatom. Iznos štete i troškova koje tuženik ima prijevremene otplate kredita je definiran unaprijed iz razloga što bi stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Da je pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa svrhom i ciljem Direktive 87/102/EEC, proizlazi i iz zakonodavne aktivnosti Europske Unije, točnije iz Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Zaključno, a u odnosu na navode tužitelja o spornosti tzv. „izlazne naknade“, tuženik upućuje na stav Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. u kojoj je sud u bitnom odlučio da je: „ sud prvog stupnja pogrešno ocijenio ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačena u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelj koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl.272 ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ Isto stajalište je potvrđeno presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. Gž- 86/2018 od 28. ožujka 2019. u kojoj je u bitnom sud odlučio „da ne nalazi da se odredba točke 12.1. Ugovora mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi Ugovora iz čl.81.ZZP-a te da se radi o odustatnini u smislu odredbe čl.306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je i obvezi platiti ugovorenu odustatninu.“ Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Na ročištu održanom kod ovog suda 3. ožujka 2026. tuženik je naveo da ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, osporava osnov.
4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu od 27. veljače 2007. iz kojeg je vidljivo da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 12.900,00 CHF i da je u čl. 5.1. navedeno da „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,99 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“, a u čl. 6.3. je navedeno da „…za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“ (str.8 do 12 spisa). Uvidom u dopis od 2. srpnja 2015. tuženika tužitelju je vidljivo da tuženik naveo da je HČ **.**.2007. naplaćena naknada za obradu kredita 070227186871 tzv. ulazna naknada u iznosu od 1.763,14 kn, a kredit je otplaćen prijevremenom otplatom kredita **.**.2013. i HČ je 9. ožujka 2013. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu tzv. izlazna naknada u iznosu od 622,22 kn (str. 14 spisa). Navedeno je vidljivo i u pregledu plasmana po kreditu i pregled naknada po kreditu (str. 15 i 16 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
4.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je zaključio Ugovor o kreditu sa tuženikom, koji je iskorišten za kupnju motornog vozila u iznosu od 12.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije mogao utjecati niti na koju odredbu ugovora o kreditu, nitko ga nije upozorio na odredbu čl. 5.1 da mora platiti troškove odobravanja kredita. Prijevremeno je otplatio kredit i nitko ga nije upozorio niti na odredbu čl.6.3. za prijevremenu otplatu kredita. Autokuća u kojoj je kupio automobil radila je sa tuženikom, ugovor je potpisao u autokući, nije mogao birati morao je potpisati ponuđeni ugovor. U vrijeme kada je zaključio Ugovor nije bio obrtnik, nikada nije bio obrtnik, automobil nije koristio za poslovne nego za privatne potrebe. Po struci je ekonomista, međutim tijekom školovanja nije imao ekonomske predmet koji se odnose na bankarsko poslovanje niti je ikada radio u banci. Sam je vraćao sve rate kredita i kredi nije bio u konverziji. Javni bilježnik mu nije niša objašnjavao u svezi kredita. Samo su nazvali iz autokuće i rekli su mu da može doći po automobil. Ne može se sjetiti koliko je koštao automobil, kupio je Opel Vectru.
5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.
6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:
- su Ugovor o kreditu 27. veljače 2007. zaključili tuženik kao kreditora i tužitelj kao korisnika kredita na iznos od 12.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju osobnog automobila,
- je u čl. 5.1. navedeno da „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,99 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“,
- je u čl. 6.3. je navedeno da „…za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“ – je tužitelju tuženik naveo 7.ožujka 2007. naplatio naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada u iznosu od 1.763,14 kn (234,00 eura),
- je kredit je otplaćen prijevremenom otplatom kredita 9. ožujka 2013. tužitelju 9. ožujka 2013. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu tzv. izlazna naknada u iznosu od 622,22 kn (82,58 eura)
- prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv i da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika,
- tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz.
7. Nije tijekom postupka bila sporna visina postavljenog zahtjeva.
8. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu 27. veljače 2007. koji su zaključili tuženik kao kreditora i tužitelj kao korisnika kredita na iznos od 12.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju osobnog automobila, a u čl. 5.1. je navedeno da „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“ i u čl. 6.3. je navedeno da „…za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“ jer tužitelj smatra da jesu, a tuženik se tome protivi.
9. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a na temelju čl. 4. ZOO/05 u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U čl. 7. ZOO/05 je navedeno da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
10. U svezi navedenog i prema pravnim stavovima iz presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju predmetnih naknada ugovorene su na netransparentan način, a tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknada i zašto je njihova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe.
11. U svezi navedeno sud je i utvrdio ništetnom odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.
12. Na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja, ovaj sud je utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Zahtjev transparentnosti, prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
13. Nadalje iz iskaza tužitelja, sud je u utvrdio i da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 6.3. Ugovora, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika o kreditu i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj . Prednik tuženika prilikom zaključenja ugovora nije pojasnio tužitelju razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, i na temelju čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) po ocjeni ovog suda ništetna je odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, s obzirom da je prednik tuženika ugovorio prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužan platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih predniku tuženika vezano za prijevremenu otplatu kredita.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) međutim tuženik nije tijekom postupka dokazao da su nastali ikakvi troškovi vezano za prijevremenu otplatu kredita.
15. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji nije osnovan. Prema pravnom shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja na temelju čl. 216. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO).
16. U svezi navedenog sud je i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja jer je isti po ocjeni ovog suda nesporno osnovan i tužitelju je dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 234,00 eura i iznos od 82,58 eura na ime prijevremene otplate kredita prema podacima koje dostavio sam tuženik.
17. Zatezna kamatama teče od prvog slijedećeg dana od dana naplate naknade, prema postavljenom zahtjevu tužitelja i to za iznos od 234,00 eura od 8. ožujka 2007., a naknada je naplaćena 7. ožujka 2007. i za iznos od 82,58 eura, a zatezna kamata teče od 10. ožujka 2013. a tužitelju je naplaćena naknada 9. ožujka 2013.
18. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedenog, budući da je tuženik bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužitelja od dana uplate, odnosno stjecanja predmetne naknade (čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a).
19. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.
19.1. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i iznos od 13,27 eura na presudu. Priznat je tužitelju i trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje – OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 3. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 16. travnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 21. travnja 2026. u iznosu od 25.00 eura (tbr. 9.t.3OT), pripadajući porez iznosi 43,75 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 238,66 eura kako je to i navedeno u izreci presude.
20. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 21. travnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.
21. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 eura, jer u istom nisu navedeni dokazi bitni za postupak, osim toga ročište je bilo zakazano za dan 3. ožujka 2026. pa po ocjeni ovog suda nije bilo potrebe dan prije sastavljati i slati sudu podnesak kada je sve što je navedeno u istom moglo biti navedeno i na ročištu (čl. 299 a st.3. i 4. ZPP-a) i sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka tog podneska.
Slavonski Brod, 21. travnja 2026.
Sudac
Marina Vučetić
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
O tom obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
