REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-994/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu točke I koja glasi:

„I Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu br.:216453 sklopljenog između tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d, Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, i tužitelja ĆĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dana 15.4.2008. godine.“

II. Utvrđuje se ništetnim odredba o valutnoj klauzuli navedena u čl. 4. i o promjenjivosti kamatne stope navedene u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 216453 od 15.4.2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku da temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli određenih Ugovorom o kreditu br.216453, od 15.4.2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja, isplati tužitelju iznos od 1.317,88 eur-a, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-0,12 eur-a 15.05.2008 godine pa do isplate

-0,48 eur-a 18.07.2008 godine pa do isplate

-0,40 eur-a 21.10.2008 godine pa do isplate

-9,03 eur-a 24.11.2008 godine pa do isplate

-2,57 eur-a 18.12.2008 godine pa do isplate

-10,94 eur-a 21.01.2009 godine pa do isplate

-11,96 eur-a 25.02.2009 godine pa do isplate

-12,71 eur-a 25.03.2009 godine pa do isplate

-11,37 eur-a 24.04.2009 godine pa do isplate

-11,07 eur-a 27.05.2009 godine pa do isplate

-9,49 eur-a 21.07.2009 godine pa do isplate

-7,46 eur-a 25.08.2009 godine pa do isplate

-8,17 eur-a 01.10.2009 godine pa do isplate

-9,19 eur-a 26.10.2009 godine pa do isplate

-8,02 eur-a 27.11.2009 godine pa do isplate

-7,78 eur-a 22.12.2009 godine pa do isplate

-9,61 eur-a 28.01.2010 godine pa do isplate

-11,24 eur-a 30.01.2010 godine pa do isplate

-12,48 eur-a 24.05.2010 godine pa do isplate

-12,18 eur-a 24.05.2010 godine pa do isplate

-15,22 eur-a 15.10.2010 godine pa do isplate

-14,29 eur-a 15.10.2010 godine pa do isplate

-15,89 eur-a 15.10.2010 godine pa do isplate

-23,51 eur-a 15.10.2010 godine pa do isplate

-21,65 eur-a 15.10.2010 godine pa do isplate

-1.061,05 eur-a 15.10.2010 godine pa do isplate

i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnim odredba o kamatama i naknadama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu navedena u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja.

V. Utvrđuje se ništetnim odredba o troškovima i naknadama Usluga kreditora navedena u čl.6. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade-temeljem neosnovano naplaćene Ulazne naknade, određene čl. 6. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja isplati iznos od 70,12 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 16. travnja 2008. godine i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VII. Utvrđuje se ništetnom odredba o načinu otplate kredita sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja.

VIII. Utvrđuje se ništetnim odredba o kamatama i naknadama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu navedena u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja.

IX. Utvrđuje se ništetnom odredba o interkalarnoj kamati navedena u članku 2. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja.

X. Utvrđuje se ništetnom odredba o prijevremenoj konačnoj otplati kredita navedena u čl. 11. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika i tužitelja.

XI. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu 1.719,14 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

XII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od

125,00 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

XIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da Tužitelj i tuženik sklopili su dana 15.4.2008. godine, Ugovor o kreditu br.216453, u iznosu od 11.500,00 CHF (Dalje: Ugovor). Ugovorom je tuženik obuhvatio i valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, otplata u mjesečnim anuitetima, troškove-ulaznu naknadu, zateznu kamatu, raskid ugovora, interkalarnu kamatu. Gore navedeno utječe na valjanost Ugovora i isto je proglašeno ništetnim. Člankom 1., 4. i 8. Ugovora određena je valutna klauzula. Valutnom klauzulom povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena sa ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Zakonom o obveznim odnosima (Dalje: ZOO) uspostavlja se ravnoteža između činidaba, pa kako je valutna klauzula u uvjetnima visoke inflacije obezvrijedila domaću valutu, kao valutnu obvezu, to u skladu s ZOO-om ista ne može biti sredstvo zarade tuženika, a što nije niti cilj, a niti svrha ZOO-a. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sastavio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u predmetnom Ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Navedene odredbe su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuje da valutna klauzula određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.06.2017. godine, posl.br.:Pž- 6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju. Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.:Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:Pž-6632/17 od 14.6.2017. godine. Zatim, u točkama 48. i 52. presudom suda EU, br.C-118/17 zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja bitan sastojak ugovora te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. Nadalje, u točki 44. presude suda EU, br. C-260/18 navedeno je da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu. U točki 45. iste presude zaključeno je da takav ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora. Nadalje, predmetnom odlukom suda EU u bitnome je odlučeno da nije dopušteno koristiti srednji tečaj kreditora već samo nacionalne banke, te ukoliko je bio u isplati ili u obračunu obroka korišten tečaj kreditora, to za sobom povlači ništetnost ugovora. S obzirom da je takav i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, isti je nepošten i ništetan.

Člankom 2. Ugovora tuženik je visinu i način obračuna kamatne stope ovlašten promijeniti samovoljno sukladno odluci o kamatnim stopama banke. Kako je vidljivo iz spornih ugovornih odredbi, visina kamatne stope nije niti određena, a niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Nadalje, temeljem odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, bitni sastojci Ugovora o kreditu je novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja kredita, vrijeme i način vraćanja kredita i iznos ugovorenih kamata, koje kamate predstavljaju cijenu Ugovora. Iz gore navedenih odredbi ZOO-a, vidljivo je kako kamate u ovom Ugovoru predstavljaju cijenu, te na taj način čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih isti ne može proizvoditi valjane pravne učinke, odnosno bez kojih je sastojaka, Ugovor ništetan. Dakle, kamate predstavljaju cijenu i čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih Ugovor ne proizvodi valjane pravne učinke i bez kojih je Ugovor ništetan, Tuženik je tijekom trajanja Ugovora, u više navrata, jednostranim odlukama, mijenjao kamatnu stopu, odnosno cijenu i pritom samo formalno obavještavao tužitelja o cijeni i to bez jasnih i određenih parametara zbog čega mijenja cijenu. Tuženik tijekom trajanju Ugovora nije pregovarao sa tužiteljem, a niti mu je tužitelj dopustio pregovarati, o promjeni cijene. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br.P-1401/2021, od 4. srpnja 2013. godine (Dalje: Kolektivna Presuda), utvrđena je ništetnom jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Presuda je potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog Trgovačkog suda, posl.br.Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014. godine. Dakle, Visoki Trgovački sud je navedenom Presudom i Rješenjem odredio, kako su odredbe Ugovora o kreditima, kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene- ništetne. Obrazloženo na str. 53. do 67. Presude i Rješen ja. U ovom postupku radi se o istoj pravnoj stvari. Sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Dakle, ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamate svakako ima za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu. Nadalje, temeljem odredbe čl.118., Zakona o zaštiti potrošača (Dalje:ZZP), Kolektivna Presuda obvezuje i ovaj Sud u ovom postupku. Također je čl.502.c., Zakona o parničnom postupku (Dalje:ZPP), utvrđeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivne Presude. Tužitelj također ističe, kako su promjenjiva kamatna stopa, kao i anuitetna otplata, Kolektivnom Presudom, kao i Odlukama suda EU, pa i pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br:P-950/18, od 26. studenog 2019. godine i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2. ožujka 2021. godine i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.Gž-115/2020, od 17. rujna 2020. godine, utvrđene ništetnim.

Isto tako, promjenjiva kamatna stopa, koju je tuženik jednostranim odlukama mijenjao, protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja. Člankom 270. ZOO- a, propisano je da je Ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a čl.272. ZOO-a, propisano je da je činidba odrediva u slučaju da Ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da ih odredi. Dakle, neodređena je i neodrediva odredba Ugovora, po kojoj odredbi je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu, bez u Ugovoru navedenih uvjeta, o načinu određivanja te činidbe. Također je odredbom čl.324. st.1. ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog Ugovora, pod uvjetom da Ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, te ukoliko upravo ta odredba nije odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen. Upravo odredba o načinu promjene kamatne stope, jest odredba bez koje Ugovor ne može opstati, jer ta odredba određuje cijenu kredita, a kada se sklapa Ugovor o kreditu, cijena kredita jest bitan sastojak Ugovora. Također je cijena bila glavna pobuda da tuženik s tužiteljem sklopi Ugovor, protivno bi kredit bio besplatan. Člankom 59. podstavkom 2., ZZP-a, propisano je da Ugovor mora sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi kao i odredbu o pretpostavkama pod kojim uvjetima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Uvidom u čl.2. Ugovora vidljivo je kako pretpostavke za promjenu kamatne stope nisu ugovorene, nego je određeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom, tuženika. Dakle, temeljem odredbe čl.59. podstavak 2. ZZP-a, način promjene kamatne stope mora biti ugovoren transparentno i na način da i tužitelj zna kada, kako i pod kojim uvjetima se kamatna stopa mijenja, te da temeljem tih podataka sam može izračunati kamatnu stopu. O istom se je očitovao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju posl.br.:Rev-1172/2018, od 19.3.2019. godine. Također je i Europski sud, Odlukom u predmetu br.C-618/10 i u odluci u spojenim predmetima br.C-70/17 i C-179/17, točka 53, 54 i 55, utvrdio da je protupravno da se odredbu ugovora o zajmu, za koju se utvrdi da je nepoštena, djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom, ako bi takvo uklanjanje dovelo do preispitivanja sadržaja takve odredbe, utječući na njezinu bit. Takav stav zauzeli su i sudovi u Republici Hrvatskoj, Općinski sud u Kutini u predmetu posl.br. P -211/2019- 18, od 4.11.2019.godine, Županijski sud u Zadru u predmetu posl.br.Gž-1584/2019-2, od 30.4.2020. godine, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl.br.Revd- 1581/2020-2, od 27.10.2020. godine. Nadalje, Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine u četvrtom odlomku, stranica 7. utvrđeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje se navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Zatim u zadnjem pasusu na stranici 9. Rješenja je navedeno: „Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava.” Dakle, sukladno navedenom Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kamatna stopa navedena u Ugovoru o kreditu, predstavlja cijenu i njegov je bitan sastojak, te sama ništetnost odredbe koja se odnosi na cijenu, dovodi do ništetnosti Ugovora u cijelosti. Slijedom svega navedenog, vidljivo je kako je praksa nacionalnih sudova ovim odlukama usklađena s praksom Europskog suda, koji ne poznaje djelomičnu ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, niti djelomičnu ništetnost bilo koje druge bitne odredbe ugovora, što je Europski sud utvrdio u nizu Odluka, od kojih u spis dostavljamo Presudu suda ECJ br.C-269/19, od 25.11.2020. godine. Presudom suda ECJ br.C-269/19, od 25.11.2020. godine, utvrđuje se da čl.6. st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993. godine, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da, nakon utvrđenja nepoštenih odredbi kojima se definira mehanizam određivanja promjenjive kamatne stope u ugovoru o zajmu (kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku) i kada taj ugovor ne može ostati na snazi nakon uklanjanja predmetnih nepoštenih odredbi, te kad bi poništenje navedenog ugovora imalo osobito štetne posljedice za potrošača i kad ne postoji dispozitivna odredba nacionalnog prava, tada nacionalni sud mora poduzeti, (vodeći računa o cjelokupnom unutarnjem pravu), sve mjere potrebne za zaštitu potrošača od osobito onih štetnih posljedica, koje bi mogle nastati poništenjem predmetnog ugovora. U okolnostima poput onih u glavnom postupku ništa se osobito ne protivi tomu da nacionalni sud uputi stranke na pregovaranje, radi utvrđivanja načina izračuna kamatne stope, pod uvjetom da utvrdi okvir tih pregovora i da je njihov cilj uspostaviti stvarnu ravnotežu između prava i obveza suugovaratelja, vodeći osobito računa o cilju zaštite potrošača na kojima se temelji Direktiva 93/13/EEZ. Nacionalni sudovi su vezani gore navedenom Presudom. Dakle Europski sud u točki 15. i 16. Odluke, određuje da ništetnu odredbu o formiranju kamatne stope, nacionalni sud ne može zamijeniti drugom odredbom, koja bi bila zamijenjena početnom kamatnom stopom u fiksnom iznosu. Citira: “15 Osim toga, Banci B. bilo je naloženo da pojasni sadržaj odredbe koja se odnosila na kamate predmetnog ugovora o zajmu, određujući, u skladu s navodima tog suda, njihove sastavne dijelove i iznos. S jedne strane, marža predviđena člankom 5. ugovora trebala je biti utvrđena u visini od 1,5 postotnih bodova uvećanih za indeks Euribor 6 mjeseci. S druge strane, način izmjene kamatne stope trebao je ovisiti isključivo o referentnim indeksima Euribor 6 mjeseci s fiksnom maržom bankovne institucije, koja se mogla izmijeniti samo pisanim sporazumom stranaka, tako da je izmjena kamatne stope ovisila o promjenama indeksa Euribor 6 mjeseci. 16 Tribunalul Specializat Cluj (Specijalizirani sud u Cluju) smatra da bi izuzimanje odredbe kojom se bankovnoj instituciji dodjeljuje isključivo pravo nadzora mehanizma prilagodbe promjenjive kamatne stope, a da se pritom ne preciziraju posljedice tog utvrđenja, u praksi dovelo do izmjene ugovora jer bi kamatna stopa bila određena na razini koja je bila primjenjiva tijekom prve godine zajma. Takva situacija bila bi posebno povoljna za prodavatelja robe ili pružatelja usluga te bi bilo kakvo pregovaranje o tom pitanju između ugovornih strana učinila besmislenim. Osim toga, taj je sud istaknuo da je utvrđivanje fiksne kamatne stope izmjena ugovora protivna sporazumu stranaka, koje su se dogovorile o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbama članka 969. Građanskog zakonika kojim se utvrđuje poštovanje ugovornih obveza (pacta sunt servanda).” Navedenom Odlukom je također u bitnome utvrđeno kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu, koja je bitan sastojak ugovora, koji bez cijene ne može opstati. Dakle, kad sud utvrdi ništetnost cijele ugovorne odredbe ili dijela iste, ne može mimo volje potrošača, u ovom slučaju tužitelja, zamijeniti dio te ništetne odredbe, ili cijelu odredbu. Ako je člankom određena promjenjiva kamatna stopa, sukladno odluci banke i ako Sud utvrdi da je promjenjiva kamatna stopa ništetna, ništetan je cijeli Ugovor, s obzirom da kamata predstavlja cijenu. Nadalje, ako Sud utvrdi da je ništetan dio članka i to onaj koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odluci banke, Sud ne može na snazi ostaviti ostatak članka koji određuje da je kamatna stopa fiksna.

Odredba o troškovima propisana je čl.6. u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno. Predmetna odredba, utvrđena je ništetnom Odlukom Suda Europske Unije, Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine. U gore navedenom, u bitnome je utvrđeno da su ništetne naplaćene ulazne naknade i to za potrebu obrade kredita, jer su te naknade jednako netransparentne, kao i izlazne naknade, nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Ulazna naknada je od strane tuženika unaprijed ugovorena i ona stvara neravnotežu na štetu potrošača (Presuda Suda EU već u spojenim predmetima posl.br.:C-224/19 i C-259/19, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19). Dakle, ulazna naknada je ugovorena člankom 6. Ugovora, po principu „uzmi ili ostavi“, na nju tužitelj nije mogao utjecati, niti je o njoj mogao pregovarati sa tuženikom. Dakle, banka-tuženik ne bi sklopila Ugovor sa tužiteljem, ako tužitelj ne bi pristao na odredbu o ulaznoj naknadi po principu „uzmi ili ostavi“. U Ugovoru nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita. U Ugovoru nije navedeno, što su jednokratni troškovi, a niti koliko iznose troškovi kredita. Presuda Suda EU, koja se temelji na Direktivi Vijeća br. 93/13/EEZ, na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.:

C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C- 84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, protivi se naplati nedefiniranih naknada potrošaču, ukoliko se o istima nije pregovaralo. Direktivom Vijeća je također utvrđeno, da nedefinirane naknade potrošaču nisu transparentne, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove te odredbe odnose. Takve odredbe su uzrokovale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i upravo su zato ništetne. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi, koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od kredita, naplaćeni su prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni su, pa je onda i ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima, što posljedično dovodi do ništetnosti i cijelog Ugovora o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2.3.2021. godine. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima. Obzirom da je ništetan iznos anuiteta, onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P- 950/18, od 26.11.2019. godine i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž- 415/2019, od 2.3.2021. godine. Tužitelj je privatnim vještačenjem utvrdio da je tuženik naplatio tužitelju iznos od 70,12 EUR/528,31 Kn, prije plaćanja prvog anuiteta kredita, stoga tužitelj pretpostavlja da se isto odnosi i na ulaznu naknadu i na nedefinirane naknade i troškove. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od 70,12 EUR/528,31 Kn,, naplaćena je prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sami iznos anuiteta jer je Ulazna naknada sadržana u svim anuitetima, a pošto je ništetan iznos anuiteta onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu jer anuitet određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a.

Način otplate kredita u mjesečnim anuitetima, sadržan je u članku 8. Ugovora. Valutna klauzula, visina kamatne stope i ulazna naknada određuje iznos mjesečnih anuiteta, a samim time i visinu otplate ukupnog kredita. Primjenom valutne klauzule, a bez upozorenja tužitelja o očekivanom rastu iste, tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Tuženik je također, mijenjajući jednostranom odlukom kamatnu stopu, jednostrano mijenjao anuitetnu otplatu, pri se kako promjenjiva kamatna stopa, tako i anuitetna otplata kontinuirano mijenjala, odnosno povećavala. Sve gore narečeno bez jasne i nedvosmislene informiranosti tužitelja o istom i bez mogućnosti pregovaranja o istom. Zbog navedenog, tužitelj ima pravni interes predložiti Sudu da se Ugovor koji je sklopio sa tuženikom utvrdi ništetnim. Odredba o anuitetnoj otplati uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu znači, da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. Mada je odredba o anuitetnoj otplati dopuštena, tuženik je nezakonitim povećavanjem kamata, nezakonito i protupravno povećavao obvezu tužitelja i to kako kroz kamate, u periodu kada anuitete čini uglavnom kamata, tako i kroz „usporenu“ otplatu glavnice kredita. Narečeno je utvrđeno presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br:P-950/18, od 26. studenog 2019. godine na str. 3., 4. i 5., koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine.

Odredba Ugovora o načinu otplate, sadržana u čl.8. Ugovora je ništetna, zato jer se anuitetna otplata obračunava, kako na temelju ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tako i na temelju ništetne Ulazne naknade. Sve gore navedeno, vrlo detaljno je elaborirano u tekstu tužbe pod točkom IV, V i VI i VIII. Sve gore navedeno sukladno je odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, a što je i potvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-950/18, od dana 26.11.2019. godine. Na stranici 6., četvrti pasus odozgo, Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-950/18, od dana 26.11.2019. godine, navodi se, citiramo: „Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu“. Isto tako i Presudom Županijskog suda u Vukovaru br. Gž -415/2019 od 2.3.2021. godine. Bitni sastojci ugovora po ZOO-u su predmet i cijena. Predmet Ugovora u ovom slučaju predstavlja odredba o valuti CHF, koja je također utvrđena ništetnom i ništetna je za svakoga. Cijenu predstavlja kamata. Dakle, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena je očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja, a u korist tuženika, pa je i takva odredba ništetna sukladno čl. 29. st.4. ZOO-a. Tužitelj se vezano uz navedeno, ovdje ponovno poziva na Presudu Suda EU posl.br.:C-26/13. Zaključno, ništetnost ugovorne odredbe koje se tiču valutne klauzule koja predstavlja predmet ugovora o kreditu i kamate, koja kamata predstavlja cijenu, što smo i naprijed naveli, nužno dovodi i do ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita u mjesečnim anuitetima, te ništetnosti Ugovora u cijelosti.

Odredba o kamatama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu određena je čl.2. Ugovora (odnosi se na zatezne kamate), kojom je utvrđeno da se na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, primjenjuje kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (banke), koja je također nepoštena. Nepoštena je iz razloga jer se tuženiku obračunava i naplaćuje zatezna kamata, koja nije zakonska, već istu određuje jednostrano i samovoljno tuženik, sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, tako da tuženik time direktno ponovno manipulira cijenom Ugovora, kao bitnim sastojkom. Narečeno je protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, a u korist tuženika. Konačno, bitno je za napomenuti kako se o istome nije pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora, niti su tužitelju bili poznati parametri kreiranja stope zatezne kamate, koja se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza obračunava i naplaćuje tužitelju, pa je ista ništetna sukladno odredbi čl. 29. st.4. ZOO-a. Isto je utvrđeno Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl.br.Gž-731/2016, od 12. listopada 2017. godine i Presudom Općinskog suda u Šibeniku br. P-228/14, od dana 24.3.2016. godine.

Odredba o interkalarnoj kamati sadržana je u čl.2. Ugovora, kojom je određeno kako tuženik obračunava interkalarnu kamatu tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope. Tuženik interkalarnu kamatu naplaćuje u HRK, te ista dospijeva na naplatu mjesečno, a o njezinom iznosu će tuženik (banka) pisano izvijestiti tužitelja. Predmetnim Ugovorom, ugovorena je interkalarna kamata i ista je naplaćena. Za iznos interkalarne kamate umanjena je glavnica kredita, što odredbu o visini kredita iz čl. 1. Ugovora, čini netočnom, budući tužitelju nije isplaćen iznos od 23.000,00 CHF, već je isti umanjen. Kredit je umanjen za iznos obračunate interkalarne kamate, a tužitelju se obračun anuiteta temeljio na punom iznosu kredita, te isti nije točan, zbog ništetne ulazne naknade i ništetne interkalarne kamate, koje je banka naplatila od iznosa koji stoji u ugovoru prije isplate kredita tuženiku. Nadalje, interkalarna kamata je izračunata temeljem odredbe o redovnoj kamatnoj stopi, koja je također ništetna temeljem odredbe čl.2. Ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, koja odredba samu redovnu kamatnu stopu čini neodredivom, a time i nepoštenom, što je utvrđeno Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-6632/17. Dakle, ukoliko se interkalarna kamata obračunava temeljem odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je ništetna, tada se ista ne može naplatiti, a koju je tuženik unatoč toga naplatio tužitelju, prilikom isplate kredita tuženiku. Presudom Europskog suda u predmetu posl.br.:C-377/14, određeno je kako čl.3., t.l. i čl.10. st. 2. Direktive 2008/48, te točku I. Priloga I. toj Direktivi, treba tumačiti na način da ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova, koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču. Predmetna Presuda utječe direktno i na anuitet kredita utvrđen Ugovorom, jer je anuitet kredita izračunat prema ukupnom iznosu ugovora o kreditu, koji nije stvarno isplaćen tužitelju, već su od njega odbijeni naprijed navedeni troškovi. Iz gore navedenog razloga, tužitelj u startu plaća određena davanja za obradu kredita, interkalarnu kamatu i ostalo, a zatim u ratama ponovno plaća u svakom anuitetu to isto. Dakle, tužitelj će do kraja ugovornog odnosa preplatiti iznos koji je dobio temeljem Ugovora, ne računajući promjenjivu kamatnu stopu, koju tuženik obračunava sukladno svojoj odluci.

Odredba o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sadržana je u čl.11. Ugovora, kojom je utvrđeno da tužitelj (korisnik kredita) može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama za usluge kreditora. Naknada za prijevremenu otplatu kredita-izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž-1837/14-2, od 5. studenog 2014. godine, Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-1096/2019, od 26. listopada 2020. godine, Presudom Županijskog suda u Osijeku, posl.br.:Gž-1516/19 od 19. studenog 2020. godine kao i na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, Posl. br. Su IV – 308/2020, dana 5. studenog 2020. godine, utvrđena je ništetnom i nepoštenom odredba o izlaznoj naknadi, budući se o istoj nije pregovaralo.

Tužitelj nastavno naglašava, kako je ovakav Ugovor, zbog svih ranije pobrojenih ništetnih odredbi protivan prisilnim propisima, kao i moralu društva, te je stoga Ugovor ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a. Nadalje, isto potvrđuje i Europski sud u spojenim predmetima posl.br.:C-70/17 i C-179/17. U tim spojenim predmetima Europski sud je utvrdio da članke 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da im se, kao prvo, protivi to da se odredbe ugovora o zajmu za koje se utvrdi da su nepoštene, djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji ih čine nepoštenima, ako bi takvo uklanjanje dovelo do preispitivanja sadržaja takve odredbe utječući na njezinu bit.

Također se predlaže provesti Financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti iz tužbe. Konačno, tužitelj pridržava pravo, da u skladu s čl.186.b.st.3., ZPP- a, ukoliko bi došlo do razlike između izračunatog iznosa i iznosa kojeg utvrdi vještak, radi svega gore iznijetog, uskladi tužbu i tužbeni zahtjev s Vještačkim nalazom i specificirati tužbeni zahtjev. Predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da naknadi tužitelju uzrokovane troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare, da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ovaj ugovorni odnos, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a, da ugovorne odredbe ovog ugovora nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, da tužitelj nije dokazao da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Ukazuje se da je tijekom postupka prednik tuženika Nova Hrvatska Banka d.d. prestao postojati jer je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt - 23/25802 od 3. srpnja 2023. navedeno društvo pripojeno tuženiku čime je tuženik postao njegovim pravnim sljednikom.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u prometnu karticu po kreditu (list 19-22 spisa), ugovor o kreditu (list 23-29 spisa), sudsku praksu (list 30- 51 spisa), karticu kredita (list 52-56 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića (list 100-106 spisa) te je saslušao tužitelja (list 118-119 spisa).

5. Među strankama je sporno jesu li tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 11.500,00 CHF po kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan isplate, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 7,20% godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, s rokom otplate od 7 godina (84 mjeseca). Sporno je i jesu li pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Nadalje, sporan je sadržaj i svrha ugovora, dužna pažnja tužitelja prilikom zaključenja ugovora i je li tužitelj bio valjano obavješten o svim elementima ugovora. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastup ila zastara tražbine, ima li tužitelj status potrošača, je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tužitelj valjano obaviješten o svime elementima ugovora te je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj i postojanje i visina tražbine tužitelja.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 23. kolovoza 2025. pri čemu se ukazuje da je istim podneskom izvršena preinaka tužbenog zahtjeva sukladno provedenom financijskom vještačenju . Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga je sud odlučio navedenu preinaku dopustio.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP -a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

8. U konkretnom slučaju, uvidom u Ugovor o kreditu broj 216453 (list 23-29 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen 15. travnja 2008. između ovdje tužitelja i prednika tuženika. Nadalje, potpis ovdje tužitelja na predmetnom ugovoru bio je ovjeren od javnog bilježnika Mirodara Kovača (list 29 spisa) dok tuženik nije predložio nijedan dokaz kojim bi osporio postojanje spornog ugovora. Kako je navedeni ugovor zaključen 15. travnja 2008. to se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. i koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Nadalje, uvidom u predmetni ugovor razvidno je da je čl. 2.1. ugovorena redovna kamatna stopa od 7,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika; u čl. 2.3. interkalarna kamata koja se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope; u čl. 2.4. ugovorena je redovna kamatna stopa po dospijeću kao promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama tuženika te se obračunava i naplaćuje na sva dospjela, a neplaćena potraživanja; u čl. 4. ugovorena je valutna klauzula tako da je kredit vezan uz valutnu klauzulu s isplatom po kupovnom tečaju za devize za CHF iz tečajne liste tuženika koja važi na dan isplate kredita, a naplatom kredita po prodajnom tečaju za devize za CHF iz tečajne liste tuženika koja važi na dan dospijeća anuiteta; u čl. 6.1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno u iznosu 1,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita; u čl. 8. način otplate kredita tako tako da ga korisnik otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF iznosa po prodajnom tečaju Volksbank d.d. važećem na dan dospijeća i u čl. 11.1. ugovorena je mogućnost prijevremene otplate kredita tako da je ista moguća na pisani zahtjev korisnika (tužitelja), a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama tuženika.

9. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/05; dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti svih odredbi ugovora, odnosno dijelova odredbi čl. 2.1., 2.3., 2.4., 4. i 8. Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO. Navedeno tužitelj može tražiti i u odnosu na članak 6.1. u kojem je određena jednokratna naknada od 1,00%, minimalno 200,00 kuna, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te u odnosu na odredbu članka 11.1. ugovora o prijevremenoj konačnoj otplati kredita.

10. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. Ukazuje se da tuženik nije tužitelju osporio status potrošača, već je samo osporio da bi se u konkretnom predmetu mogla primijeniti utvrđenja iz presude donesene u kolektivnim sporu. Navedeni prigovor tuženika je iz gore već navedenih razloga neosnovan.

12. U odnosu na sporne okolnosti postojanja, sadržaja i svrhe ugovora, informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 9. ožujka 2026. proizlazi da je tužitelj potpisao predmetni ugovor o kreditu i isti iskoristio za obnovu i dovršetak svoje kuće u kojoj živi. Naime, kuća je bila u roh-bau sistemu, nije bilo fasade i prozora, nisu bile sprovedene instalacije, ali je bio krov od šnidre. Novac od kredita bio mu je isplaćen na njegov račun, a on bi po obavljenom radu plaćao majstora. Od novaca od kredita kupio je materijal za radove i plaćao majstore. Navedeni kredit i dalje otplaćuje i to 145,00 eura mjesečno pri čemu je početna rata bila cca 400,00 kn, a kad je najviše narasla bila je cca 790,00 kn. Kredit je podigao u poslovnici u Vinkovcima pri čemu je imao račun u Volksbank d.d. i zato je išao dići kredit kod njih te se ne razumije baš u te bankarske stvari. Došao je u banku i zatražio je kredit za obnovu, odnosno dovršetak obiteljske kuće i pitao koliko može dobiti. Ponudili su mu između cca 11.000,00 i 12.000,00 CHF pri čemu mu nisi uopće nudili niti kredit u eurima niti u kunama. Htio je još razgovarati, ali ponuda je bila samo CHF kredit te on nije ni znao da može pregovarati, a taj kredit mu je bio ponuđen. Nitko ga nije informirao niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti mu je itko objasnio što znači valutni rizik. Nitko mu nije dao nikakve letke niti brošure niti je bilo bilo kakvih plakata na kojima bi se tako nešto objašnjavalo. Bio je možda 2-3 puta u banci i nitko mu nikada nije ništa objašnjavao niti mu je javni bilježnik išta objašnjavao. Ne bi sklopio takav kredit da su mu sve to objasnili. Obiteljska kuća na adresi na kojoj živi je bila njegovo vlasništvo u vrijeme podizanja kredita, a i sada je. Čitavo vrijeme koristi su isključivo za stanovanje svoje obitelji.

13. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi dovršetka obiteljske kuće u kojoj živi, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

14. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

15. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi osporio navode tužitelja o tome da nije bio odgovarajuće informiran o uvjetima ugovora ili da je s tužiteljem pregovarao prilikom sklapanja ugovora.

16. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP/07, koji odredbom čl. 74. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 102. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 15. travnja 2008. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

19. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 2.1. i 2.4. i čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu).

20. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP/07), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2.1. i čl. 2.4 Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

21. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

22. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

23. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije stavio materijalnopravni prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

24. U odnosu na ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, ukazuje se da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (15. travnja 2008.) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

25. Odredbom čl. 99. navedenog ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

26. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe čl. 6.1. i čl. 11.1. koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita te ugovornu naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive.

27. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti jesu li predmetne ugovorne odredbe bile razumljive tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču, odnosno jesu li iste poštene u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 99. ZZP-a.

28. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) kn), ili je riječ o odredbi koja tako nije sastavljena kada govorima o izlaznoj naknadi, svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

29. Valja istaknuti da po stavu ovog suda ugovorna odredba kojom je stipulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, niti taj zakonski članak isključuje pravo banke na naplatu takve naknade, ukoliko je ista ugovorena. Također takva ugovorna odredba sama po sebi nije ništetna, a što proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

30. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe iz čl. 11.1. Ugovora kojom je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost (što proizlazi iz stipulacije ''je moguća'') i uz uvjete koje odredi kreditor, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je prijevremena otplata kredita vezana za odluku tuženika, odnosno za akt tuženika bez navođenja ikakvih uvjeta ili parametara koji bi objektivno uredili predmetnu situaciju. Slijedom navedenog tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije mogao znati koji su uvjeti za prijevremenu otplatu kredita.

31. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede uvjeta za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

32. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07-a bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača.

33. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

34. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te naknadi za prijevremenu otplatu nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

35. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje se da tuženik nije predložio niti jedan dokazni prijedlog da bi se o prijepornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a sve sukladno čl. 96. st. 4. ZZP.

36. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj i izlaznoj naknadi i visini istih, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

37. Osobito se ukazuje, a kako je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi čl. 11.1. nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku hoće li dozvoliti prijevremenu otplatu kredita i uz koje uvjete, a osobito o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ništetna u smislu odredbe članka 102. st. 1. ZZP/07.

38. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kada može dobiti suglasnost za prijevremenu otplatu kredita i uz koje uvjete, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili navedeni parametru sukladno čl. 11.1. ugovora o kreditu. Te okolnosti tuženik nije dokazao.

39. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita te plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 96. ZZP/07.

40. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

41. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 96. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

42. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

43. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 96. ZZP/07 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

44. U odnosu na čl. 6.1. ugovora a uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 84 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

45. Osim toga, tekst članka 96. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

46. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita odnosno naknadi za prijevremenu otplatu ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita ili naknade za prijevremenu otplatu te zauzvrat pruženih usluga.

47. Imajući na umu navedeno, predmetne odredbe čl. 6.1 i 11.1 ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

48. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

49. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

50. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 6.1 i 11.1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

51. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

52. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

53. U skladu s člankom 74. stavak 1. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

54. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

55. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. točkom 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 6.1. i 11.1. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavak 1. točkom 3. ZZP/0703 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine odnosno da nisu nastali troškovi prijevremene otplate, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

56. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je temeljem svega iznesenog odlučeno kao pod toč. V. I X. izreke presude.

57. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 11.1. ugovora proizlazi da se naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita zaračunava sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora), bilo moguće pojedinačno pregovarati

58. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti (ništavosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

59. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

60. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 6.1 ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u iznosu od 70,12 eura, a sama visina proizlazi iz prometne kartice po kreditu (list 19 spisa) te nalaza i mišljenja vještaka (list 106 spisa), a kojeg je sud cijenio kako je dolje navedeno.

61. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 11. Ugovora o kreditu br. 216453, od 15.4.2008. godine (toč. X. izreke), u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 6. Ugovora (toč. V. izreke) i u dijelu u kojem se tuženiku nalaže platiti tužitelju neosnovano isplaćeni iznos po osnovi tzv. ulazne naknade (toč. VI. Izreke).

62. U odnosu na odredbu o interkalarnoj kamatnoj stopi sadržanoj u čl. 2.3. ugovora o kreditu, ukazuje se da se na istu također primjenjuju odredbe iz čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07-a kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, potrebno je utvrditi jesu li navedeni uvjeti ispunjeni u odnosu na navedenu odredbu kako bi se moglo utvrditi je li ista nepoštena, a posljedično i ništetna (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-1129/2025-3 od 10. prosinca 2025.).

63. Ukazuje se da je na temelju iskaza tužitelja već prethodno utvrđeno (vidi toč. 12. do 16. obrazloženja) kako se o uvjetima ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Iako tužitelj ne iskazuje konkretno o odredbi o interkalarnoj kamati, navodi kako „nije ni znao da može pregovarati, a taj kredit mu je bio ponuđen“, da mu „nitko nije dao nikakve letke niti brošure niti je bilo bilo kakvih plakata na kojima bi se tako nešto objašnjavalo“ (ovo u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivost kamatne stope) te da je „bio možda 2-3 puta u banci i nitko mu nikada nije ništa objašnjavao niti mu je javni bilježnik išta objašnjavao“. Slijedom navedenog, sud zaključuje kako tuženik nije s tužiteljem pregovarao niti o interkalarnoj kamatnoj stopi predviđenoj u čl. 2.3. ugovora o kreditu. Ukazuje se i kako tuženik nije ponudio nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da se o istoj odredbi pregovaralo. Kako iz navedenog proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tako je valjalo utvrditi uzrokuje li ista odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača, a sve suprotno načelu savjesnosti poštenja.

64. Naime, prvo se ukazuje da je predmetnom odredbom predviđeno da se interkalarna stopa obračunava u visini redovne kamatne stope. Sud je već utvrdio kako je način na koji je određena redovna kamatna stopa ništetan jer je ista bila određena jednostranom odlukom tuženika pri čemu je ista odredba bila protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača (vidi toč. 20. obrazloženja). Nadalje, ovako određena interkalarna stopa je prema odredbi čl. 2.3. ugovora sadržana u anuitetima i naplaćuje se tijekom otplate kredita dok je čl. 8. ugovoreno da je iznos anuiteta određen primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 4. ugovora.

65. Slijedom navedenoga, prilikom procjene uzrokuje li odredba o interkalarnoj kamati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, treba ukazati kako se radi o naknadi koja se isplaćuje za kratko razdoblje, odnosno razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do početka njegova korištenja, odnosno isplate ugovorenog novčanog iznosa. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir utjecaj sporne odredbe na pravni i ekonomski položaj konkretnog potrošača određenog konkretnim ugovorom. Tako je u predmetnom ugovoru utvrđeno ništetnim više odredaba koje utječu na obvezu tužitelja pri čemu neke od tih odredaba sadržajno određuju i samu odredbu o interkalarnoj kamati. Naime, odredba o interkalarnoj kamatni određena je ništetnom odredbom o načinu određivanja redovne kamatne stope, interkalarna kamata se isplaćuje u anuitetima pri čemu su ništetnima određene i odredbe o načinu određivanja takve otplate kredita te odredbe o valutnoj klauzuli. Uz navedeno, iako nisu izravno sadržajno povezane sa samom interkalarnom kamatom, valja ukazati da su ništetnima utvrđene i odredbe o tzv. ulaznim i izlaznim naknadama. Kada se uz navedeno uzme u obzir i to da je interkalarna kamata dio anuiteta koji plaća tužitelj kao korisnik kredita te da je njezina visina određena visinom redovne kamatne stope, razvidno je i da ista također sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke), odnosno da je i njome određena cijena koju tužitelj mora platiti. Pri tom se ukazuje se da odredba o interkalarnoj kamati sama po sebi, bez utjecaja (ne)valjanosti ostalih odredbi ugovora na položaj potrošača, ne bi mogla uzrokovati znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Navedeno proizlazi prvenstveno iz činjenice da se interkalarna kamata plaća upravo za relativno kratko razdoblje od ugovaranja do početka korištenja kredita i posljedično predstavlja manji iznos u odnosu na cjelokupni kredit pa ista ima tek manji utjecaj na ekonomski položaj potrošača. Ipak, upravo se dovođenjem odredbe o interkalarnoj kamati u odnos sa ostalim, prethodno navedenim, ugovornim odredbama može ispravno i potpuno procijeniti njezin utjecaj na pravni i ekonomski položaj konkretnog potrošača, a time i njezino pravo značenje i doseg. Zbog navedenoga je od odlučnog značenja za ocjenu valjanosti odredbe o interkalarnoj kamati, valjanost, odnosno ništetnost prethodno navedenih ugovornih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i načinu otplate kredita . Slijedom navedenoga, i odredba o interkalarnoj kamati uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu tužitelja- potrošača jer je ista neodvojivo povezana sa ostalim ništetnim odredbama ugovora o kreditu, a koje odredbe neodvojivo sadržajno određuju visinu i način plaćanja interkalarne kamate te u svojoj ukupnosti određuju ugovornu obvezu tužitelja. Pri tom se ističe, a osobito u odnosu na činjenicu da je interkalarna kamata određena visinom redovne kamatne stope, da je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

66. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. IX. izreke presude.

67. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

68. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

69. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

70. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

71. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

72. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

73. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 11. lipnja 2025. proizlazi da razlika između iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule određenih primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 9.929,49 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju, 1.317,88 eura , za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za odobrenje kredita iz članka 6. Ugovora u iznosu od 70,12 eura.

74. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka a tužitelj se podneskom od 23. kolovoza 2025. očitovao na način da je u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev, dok se tuženik nije očitovao.

75. Slijedom navedenog sud zaključuje da stranke nisu imale prigovor na nalaz i mišljenje vještaka.

76. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 11. lipnja 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na očitovanje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge

77. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.317,88 eura, a da je na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita platio tuženiku iznos od 70,12 eura .

78. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. III. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23)

79. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115 . ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

80. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

81. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

82. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

83. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

84. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

85. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 15. travnja 2008. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

86. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su -IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

87. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

88. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

89. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

90. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

91. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

92. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

93. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

94. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

95. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom na to da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem informacijskog sustava 13. lipnja 2023. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

96. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

97. U odnosu na zastaru tzv. ulazne i izlazne naknade valja reći da ista nije nastupila jer je tek ovom presudom odlučeno o ništetnosti predmetn ih odredbi, stoga je razvidno da zastara u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije ni počela teći.

98. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. II., IV., VII. i VIII. izreke (utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i odredbi o načinu otplate kredita koje sadržavaju navedene odredbe) i pod toč. III. izreke (naložena isplata po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli).

99. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi Ugovor o kreditu ništetnim u dijelu kojim se predviđa mogućnost promjene kamatnih stopa jednostrano od strane tuženika, a na štetu tužitelja, odnosno čl. 2. Ugovora te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno čl. 4. Ugovora te odredba o načinu otplate kredita iz čl. 8. Ugovora. Usvojen je tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se predlaže utvrditi Ugovor ništetnim u odnosu na odredbe o troškovima i naknadama obrade kredita, tzv. ulazne naknade, u čl. 6. Ugovora, odredbe o interkalarnoj kamati u čl. 2. Ugovora te odredbe o prijevremenoj otplati kredita, u čl. 11.1. ugovora.

100. Međutim, iako su dijelovi odredbe čl. 2., 4., 6., 8. i 11. Ugovora o kreditu utvrđene ništetnima, sukladno odredbi čl. 102. st. 2. ZZP-a, ništetnost (ništavost) pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. I prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO -a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez dijela odredbe čl. 8. kojim je ugovoreno je da se jednaki mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti obračunavaju po prodajnom tečaju Volksbanke d.d. za CHF na dan dospijeća kad je u čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.500,00 CHF po kupovnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate. Također, Ugovor o kreditu može opstati i bez dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno važećim odlukama banke (tuženika) budući da je u istoj odredbi kamatna stopa određena i to u visini od 7,20 % godišnje. Nastavno, sud smatra da odredbe o kamati i valuti, a u smislu odredbe čl. 105. ZOO-a, ne predstavljaju odredbe koje su bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Naime, iako je predmetni kredit nenamjenski, sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen upravo u potrošačke svrhu, odnosno dovršetak i obnovu obiteljske kuće, a što je bio uvjet i odlučujuća pobuda za zaključenje Ugovora o kreditu. Nadalje, odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, ali i odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi i interkalarnoj kamati, odnosno odredbe čl. 2., 6. i 11.1. Ugovora, ne predstavljaju bitne elemente Ugovora bez kojih isti ne može opstati. Naime, odredbe Ugovora koje su utvrđene nepoštenima, a time i ništetnim posljedično uzrokuju djelomičnu ništetnost toga Ugovora, ali ne podrazumijevaju i ništetnost Ugovora u cjelini. Radi se o ugovornim odredbama kojima su ugovorne stranke samo pobliže odredile kamatnu stopu te izračun anuiteta pri vraćanju iznosa kredita vezano za stranu valutu (švicarski franak). Kako predmetni Ugovor, neovisno o navedenim odredbama sadrži sve bitne elemente (kao što je iznos kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu, valutnu klauzulu prema prvotnom tečaju i sl.) nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost, tako ništetnost ovih odredaba nije rezultirala ništetnošću cijelog Ugovora.

101. Slijedom navedenog, odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu (toč. I. izreke presude).

102. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo djelomično prihvatiti, a djelomično odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

103. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 30. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se istim tužitelj obrazloženo očituje na navode tuženika, sastav podneska od 23. kolovoza 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. tarife9 jer istim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju, zastupanja na ročištu 11. veljače 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. toč. 5. Tarife) jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja pa tužitelju pripada najviše 50,00 eura za isto, umjesto zatraženih 100,00 eura; zastupanja na ročištu 20. ožujka 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištu od 9. ožujka 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), odnosno ukupno 1.050,00 eura troška uvećanih za zatraženi PDV od 25% u iznosu od 262,50 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, odnosno tužitelju je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.719,14 eura te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu.

104. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

105. Stoga je valjalo presuditi kao u točki XI. izreke.

106. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 22. siječnja 2024. u iznosu 50,00 eura kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je nepotrebno dostavljati potvrdu o izvršenim uplatama s obzirom da računovodstvo suda u spis predmeta dostavlja obračunski list kao dokaz da je predujam uplaćen, dakle navedena uplata vidljiva sudu kroz obračunski list. Također, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer tužitelj nije u obvezi plaćanja iste niti je tužitelj taj trošak specificirao pa isti ne može ići na teret tuženika.

107. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 125,00 eura s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. XII. izreke presude.

108. Iako je odbijen prvotno postavljeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, sud smatra da u vezi s odlučivanjem o tom dijelu zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi, jer nisu izvođeni dokazi u vezi s tim zahtjevom, slijedom čega, unatoč činjenici da je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka, zbog čega je njegov zahtjev za naknadu troškova ovog postupka (postavljen u odgovoru na tužbu od 15. ožujka 2024.) odbijen kao neosnovan (toč. XIII. izreke presude).

U Zagrebu 20. travnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku