REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-347/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužiteljice BO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, Gjure Szaba 4, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnika FO, tužiteljice osobno i u odsutnosti uredno pozvane tužene, s danom objave 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu 038- 50-3438607 dana 03.05.2006. godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„NAKNADA

0.50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

III. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 579,64 EUR sa zateznom kamatom od 20. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je s tuženom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu br. 038-50-3438607 dana 3. svibnja 2006. na iznos od 150.000,00 CHF. Ističe, kako je odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu tužena odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Navodi, kako su ugovorne strane ugovorile sukladno odredbi čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 800,65 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja. U trenutku isplate (31. svibnja 2006.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na Kunu iznosio je 4,65949 Kn za 1 CHF. Tužena je odredbom čl. 3. odredila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 0.50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Ističe, kako je tužiteljica predmetni kredit sklopila kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno odredbi čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Navodi kako je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tužene, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužiteljica ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica ističe da tužena navedenom naknadom nije pokrila niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpila štetu, već tužiteljica smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremila tužena budući da isti ugovor ima njezinu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tužena sama sebi ostavila na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tužena u vezi istih nije pojedinačno pregovarala s tužiteljicom, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003.godine) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužiteljica ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužiteljica nikako nije mogla utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita.

2. Tuženoj je uz rješenje naslovnog suda poslovni broj P-347/2025-7 od 9. svibnja 2025. dostavljena predmetna tužba na odgovor. Tužena iako je uredno zaprimila poziv na davanje odgovora na tužbu nije podnijela odgovor na tužbu niti se očitovala tijekom postupka.

3. S obzirom da se radi o parnici radi utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, ovaj sud je ocijenio kako je potrebno provesti dokazni postupak po predmetnoj tužbi, odnosno ocijenio je kako nisu ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 038-50- 3438607 od 3. svibnja 2006. (str. 7 – 10 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (str. 11 spisa), otplatni plan (str. 12 – 24 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 25 – 47 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice BO (str. 58 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Iz dostavljenog Ugovora o kreditu (str. 7 – 10 spisa) proizlazi da je tužiteljica sa tuženom 3. svibnja 2006. sklopila Ugovor o stambenom kreditu, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 150.000,00 CHF.

7. Iz Ugovora razvidno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o stambenom kreditu, sa rokom otplate od 360 mjeseci i kamatnom stopom od 4,95% godišnje te se korisnica kredita obvezala kreditoru platiti jednokratnu naknadu u visini 0,50 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

8. Radi utvrđivanja relevantnih okolnosti je li tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu išta objašnjeno glede same ulazne naknade koja joj se naplaćuje na ročištu za glavnu raspravu 6. ožujka 2026. izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice BO. Tužiteljica je izjavila kako je 2006. sa tuženom sklopila ugovor o stambenom kreditu i to za kupnju stana sa rokom otplate od 30 godina. Navodi, kako se stan nalazi u Samoboru, Samoborska Bratovština 1A. Ističe, kako je kredit podignut isključivo za osobne potrebe stanovanja, nije imala niti firmu niti obrt. Taj stan nije davala u zakup niti najam već je stanovala u istome, a u međuvremenu ga je 2025. prodala i preselila se na drugu adresu. Naime, otišla je u mirovi9nu pa bi joj rata bila veća od mirovine tako da je i zatvorila predmetni kredit. Nadalje, je navela kako joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije nešto posebno objašnjavano o naknadi već joj je rečeno da ju mora platiti, umanjen joj je iznos kredita koji joj je isplaćen za iznos te naknade. Navela je i da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru i rečeno joj je da je dužna platiti tu naknadu, a nije postojala mogućnost bilo kakvog pregovaranja.

9. Ovaj sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan iskaz tužiteljice BO.

10. Iz iskaza proizlazi kako se o osporenoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije moglo pregovarati, budući da je ista bila sadržana u unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru kojeg su banke sklapale sa potrošačima pa tako i sa tužiteljicom.

11. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05; dalje. ZOO), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

14. Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a na koji način je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tužena suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazala, odnosno nije niti pokušala dokazati da je imala bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit i zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

15. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva, te posljedično ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom se korisnica kredita (ovdje tužiteljica) obvezala kreditoru (ovdje tuženoj) platiti naknadu od 0,50 % od iznosa kredita, utvrdio ništetnom (točka I. izreke presude).

17. S obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 29. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR i zastupanja na ročištu 6. ožujka 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, dakle ukupno 400,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 500,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 579,64 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st. 3. ZPP-a (točka II. izreke presude).

U Sesvetama 20. travnja 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetniku Matku Novincu uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR

- tuženoj