REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z BO G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja, izvan ročišta za glavnu raspravu, 20. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništava (ništetna) odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj 069-50-2980093, sklopljenog dana 03.08.2005. godine, između tužitelja: HF iz [adresa] i tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 303,10 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 20. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su 03.08.2005., parnične stranke sklopile potrošački Ugovor o kreditu, broj 069-50-2980093 (dalje: Ugovor) i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač. U članku 3. Ugovora određeno je plaćanje jednokratne naknade, u visini 1,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Spomenuta odredba članka 3. Ugovora, ugovorena je na način, koji je protivan zakonu. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač. Predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelja nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade. Tako tuženik nije tužitelja informirao o tome na što se ta naknada točno odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 1,00% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova. Također, tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je, kako je ranije rečeno, tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora.
1.1. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, a na koje odredbe tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. tada važećeg ZOO-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) određeno je sljedeće:
(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
1.2. Tuženik je, na prethodno opisani način, tužitelju nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, uz mogućnost jednostranog određivanja njihove visine, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takve ugovorne odredbe smatraju - nepoštenima. Sukladno odredbi članka 87. ZoZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava (ništetna). Ništetna je, stoga, zbog načina kako je ugovorena, odredba članka 3. Ugovora, kojom je određena obveza tužitelja da plati jednokratnu naknadu, u visini od 1,00% od iznosa kredita. 4. Iz Potvrde tuženika, od 25.11.2025. godine, proizlazi da je sporna naknada iz članka 3. Ugovora naplaćena iz samog iznosa kredita. To je uzrokovalo i dodatnu neravnotežu u pravima i obvezama, na štetu tužitelja, te time i nepoštenost sporne odredbe, iz razloga što je tužitelj na taj iznos (naknade) plaćao dodatno još i ugovorenu redovnu kamatu, kroz cijelo razdoblje otplate kredita, na što također nije bio upozoren. To znači da je tužitelj, na ime sporne naknade, kada se ista uveća za ugovorenu kamatu, u konačnici platio još i više nego što je ta naknada nominalno iznosila. Slijedom svega navedenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu br. br. 069-50-2980093 od 03.08.2005., kojim je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita te kojom će naložiti tuženiku i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.
2. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu u roku od 30 dana određenom rješenjem od 9. siječnja 2026., a dostava mu je uredno obavljena što potvrđuje dostavnica na listu 11 spisa.
3. Tužitelj je spisu priložio dokumentaciju u vidu preslike Ugovora o kreditu (list 5- 8 spisa) i preslike potvrde tuženika od 25.11.2025. (list 9 spisa).
4. Čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije utvrđeno je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te navedene činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio niti s činjenicama koje su općepoznate. Također, nije utvrđeno da bi postojale općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi podnijeti odgovor na tužbu, slijedom čega je, na temelju odredbe čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
5. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika-Narodne novine broj 138/2023) što uz vrijednost jednog boda od 2,00 € (Tbr.54) iznosi ukupno 200,00 €, a uz PDV od 25% iznosi 250,00 €. Navedenom trošku valja dodati i troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od plaćenih 26,55 € te za presudu zbog ogluhe u iznosu od 26,55 €, pa ukupni troškovi iznose 303,10 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).
Zagreb, 20. travnja 2026.
Sudac:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude zbog ogluhe nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi putem ovoga suda. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP).
DNA
- tužitelju po pun. uz pristojbu na presudu 26,55 €
- tuženiku
