REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6037/2024-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VP iz [adresa] (kod [adresa]), V 30a, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Odvjetničko društvo Dragičević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 266-300/2006, sklopljenog između tužiteljice VP, [adresa]) 20235, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 25. rujna 2006., a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,9% (nulacijelihdevet posto) iznosa kredita.„

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 platiti tužiteljici VP, [adresa]) 20235, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.213,05 EUR sa zateznim kamatama od dana 30. rujna 2006. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 718,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 25. rujna 2006. s tuženikom (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopila Ugovor o kreditu broj 266-300/2006 temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 398.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatom po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Dalje navod da je odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora određeno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u visini od 0,9% od iznosa kredita. Tužiteljica smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna te traži da joj tuženik vrati ono što je stekao bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Tvrdi da je predmetni ugovor potrošački, ističe da je ugovor sklopljen u formi naprijed formuliranog standardnog ugovora i da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je to za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je zbog svega navedenog ugovorna odredba o naknadi nepoštena i ništetna. Tužiteljica traži da sud presudom utvrdi da je dio ugovorne odredbe iz čl. 5. kojom je određeno plaćanje jednokratne naknade ništetan te da tuženiku naloži da tužiteljici vrati iznos koji je naplaćen na ime troškova obrade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava tužiteljici svojstvo potrošača, tvrdi da se radi o kreditima kojima je financirana turistička djelatnost, ne spori da je s tužiteljicom sklopljen ugovor o kreditu, tvrdi da je naknada u iznosu od 2.213,05 EUR naplaćena dana 29. rujna 2006., ističe da je ugovorna odredba o naknadi jasna, lako razumljiva i uočljiva te da je na temelju iste tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice predmetne ugovorne odredbe, navodi kako svaka kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, navodi da su troškovi obrade kredita jasno navedeni i da se radi o dijelu cijene kredita, ne spori da je ovdje riječ o tipskom ugovoru ali ističe da je tužiteljica sama mogla odabrati kredit koji joj odgovara, smatra da zbog ugovaranja i plaćanja predmetne naknade nije došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana kada je naknada plaćena te ističe prigovor zastare. Slijedom svega iznesenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te da tužiteljici naloži da tuženik nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke dana 25. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 266-300/2006 kojim je ugovoren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 398.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Isto tako, nije sporno da je tuženik dana 29. rujna 2006. naplatio naknadu u iznosu od 16.674,21 HRK.

5. Među strankama je sporno radi li se o potrošačkom ugovoru i je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade protivna prisilnim propisima, je li ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno je li ista nepoštena i ništetna. Također, sporno je jesu li protekli rokovi zastare i od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate u slučaju da je ugovorna odredba o naknadi ništetna.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit ugovoren radi refinanciranja ranijeg kredita za izgradnju kuće, da je tim sredstvima financirana izgradnja i adaptacija kuće, da njena obitelj koristi prizemlje, svekrva živi u stanu na drugom katu kuće, a iznajmljuje se samo prvi kat i to u periodu o lipnja do kraja rujna, dok se ostali dio godine taj kat ne koristi. Iskazala je da se prvi kat koristi za turistički najam zadnjih petnaestak godina, da su oba kredita korištena za izgradnju cijele kuće, a kredit iz 2006. bio im je potreban kako bi dovršili granju, napravili zadnju etažu, krov i fasadu. Nadalje, tužiteljica je iskazala da nije s bankom posebno pregovarala o pojedinim odredbama ugovora, da je prihvatila ponuđene uvjete jer joj je kredit bio potreban, da joj nitko nije objasnio zbog čega mora platiti naknadu, da je prvi kredit ugovorila krajem devedesetih, da ugovor nije čitala jer je znala što je s bankom dogovorila, odnosno koji iznos će joj banka isplatiti, a iznos naknade nije računala. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da je predmetni ugovor potrošački jer je kredit ugovoren radi izgradnje i adaptacije kuće koju tužiteljica, odnosno njena obitelji koristi primarno za stanovanje, dok se za turistički najam koristi samo jedna od ukupno tri etaže. Pri tome treba istaknuti da iz sadržaja samog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile stambeni kredit, a iz zapisnika (list 62 spisa) proizlazi da se radi o stambenom kreditu za mlade za dogradnju – nadogradnju kuće, odnosno refinanciranje ranijeg kredita. Sud je pri tome imao u vidu pretežitu namjenu predmetnog kredita, a to je dogradnja i adaptacija kuće čiji veći dio tužiteljica i njezina obitelj koristi za stanovanje, odnosno za osobne potrebe i to tijekom cijele godine, dok se manji dio kuće koristi za turistički najam i to samo u periodu od lipnja do rujna.

8. Vezano uz status potrošača valja ukazati na odluku Suda Europske Unije u predmetu Ć C-498/16 od 25. siječnja 2018. iz koje proizlazi da kad je riječ konkretno o osobi koja sklopi ugovor radi uporabe koja se djelomično odnosi na njezinu profesionalnu aktivnost te se stoga samo u dijelu ne odnosi na tu aktivnost. Sud je utvrdio da se ta osoba može pozivati na navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe toliko slaba da postane marginalna pa stoga ima samo zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrano u cjelini.

9. Iz iskaza tužiteljice i samog sadržaja ugovora proizlazi da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a to ne spori ni tuženik. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica nije niti mogla pregovarati o toj odredbi i utjecati na njezin sadržaj.

10. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o predmetnoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljicu informirao o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom.

11. Odredbom čl. 323. i 324. ZOO propisano je da ništetnost pojedine ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu svake ugovorne strane da vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

12. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi troškova obrade kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Tuženik je stoga sukladno čl. 1111. ZOO dužan vrati tužiteljici ono što je stekao temeljem predmetne ugovorne odredbe. Među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno iznos naknade i dan kada je ista naplaćena.

13. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakav banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Vezano za prigovor zastare valja reći da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. doneseno mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

15. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

17. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 3. srpnja 2025. i 18. ožujka 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 750,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,37 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 34,37 EUR.

U Zagrebu 20. travnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima

2. Tuženiku po punomoćniku