Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U RIJECI
Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja KOMUNALAC d.o.o. iz Biograda na Moru, Ulica kralja Petra Svačića 28, OIB 79399174783, zastupanog po punomoćnici Juliji Strmoti, odvjetnici u Biogradu na Moru, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Gugić, Kovačić i Krivić, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2026. godine, u prisutnosti zamjenica punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 20. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. U k i d a s e platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke posl. br. Ovrv- 5711/2021 od 17. kolovoza 2021. godine, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.232,47 EUR / 62.027,51 kn, sa zateznom kamatom koja teče
- na iznos od 5.185,89 EUR od 16. prosinca 2020. godine,
- na iznos od 54,14 EUR od 21. prosinca 2020. godine,
- na iznos od 2.775,87 EUR od 21. siječnja 2021. godine,
- na iznos od 54,14 EUR od 21. veljače 2021. godine,
- na iznos od 54,14 EUR od 21. ožujka 2021. godine,
- na iznos od 54,14 EUR od 21. travnja 2021. godine,
- na iznos od 54,14 EUR od 21. svibnja 2021. godine,
pa do isplate uvećanjem kamatne stope, a sve sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, te kojim je naloženo tuženiku platiti ovršni trošak u visini od ukupno 232,31 EUR / 1.750,35 kn, sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na ovaj iznos od 17. kolovoza 2021. pa do isplate, te se tužbeni zahtjev o d b i j a kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.000,00 EUR (slovima: dvije tisuće eura), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenih 2.000,00 EUR, a do zatraženih 2.424,20 EUR, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška o d b i j a kao neosnovan.
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
Obrazloženje
1. Prijedlogom podnesenim javnom bilježniku 19. srpnja 2021., tužitelj tada kao ovrhovoditelj, predložio je donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojim će se tuženiku, tada ovršeniku, naložiti isplata iznosa glavnice od 8.232,47 EUR / 62.027,51 kn s pripadajućim kamatama na iznose kako je to navedeno u prijedlogu za ovrhu pa do isplate, kao i obvezati ga na plaćanje troškova ovršnog postupka.
2. Nakon što je javni bilježnik prihvatio prijedlog za ovrhu, rješenje o ovrsi dostavljeno je tuženiku koji je protiv istog podnio prigovor temeljem kojeg je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno izvan snage, ukinuvši provedene ovršne radnje te nastavljajući voditi ovaj postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
3. U prilog tužbenom zahtjevu tužitelj je naveo kako se njegov zahtjev za isplatu odnosi na isporuku vodnih usluga, da je tuženik utužene račune uredno primio na adresi svog sjedišta, te da iste nije osporio sukladno članku 48. stavku 2. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga. Poziva se na članak 3. stavak 1. točku 6. Zakona o vodnim uslugama ("Narodne novine" br. 66/19) prema kojem je korisnik vodnih usluga vlasnik nekretnine u koju se putem građevina za javnu vodoopskrbu, a gdje je primjenjivo autocisternom ili na drugi način, isporučuje voda za ljudsku potrošnju, iz koje se otpadna voda, neizravno ili izravno, ispušta u građevine za javnu odvodnju, odnosno vlasnik individualnog sustava odvodnje, a ako vlasnika te nekretnine nije moguće utvrditi, tada je korisnik vodnih usluga posjednik te nekretnine, odnosno individualnog sustava odvodnje. Upire i na članak 37. istog zakona kojim je propisano da se ugovor o isporuci vodnih usluga između isporučitelja vodnih usluga i korisnika vodnih usluga smatra sklopljenim na dan početka korištenja vodne usluge i traje do isteka dana prestanka korištenja vodne usluge, kao i članak 32. stavak 2. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga, kojima je propisano kako se smatra da je korisnik prihvatio uvjete isporuke vodnih usluga iz citiranih Općih i tehničkih uvjeta, ako je nakon njihova stupanja na snagu nastavio uredno koristiti vodne usluge u kojem slučaju se smatra da je s isporučiteljem sklopio ugovor o isporuci vodnih usluga, a korisnici vodnih usluga da su pravne i fizičke osobe koje su s isporučiteljem usluge zaključile ugovor o priključenju na vodoopskrbni sustav, ili su temeljem ovih Općih uvjeta izjednačeni s tim osobama.
4. Tužitelj pojašnjava i da se utuženi računi odnose na isporuku vode na mjernom mjestu broj 3003342 na adresi [adresa], odnosno na nekretninu sagrađenu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a čiji je tuženik vlasnik od 9. studenog 2017. Istaknuo je i da je prigovor zastare neosnovan obzirom da se u konkretnom slučaju u smislu pravila o stjecanju bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO. Stav je tužitelja da neovlašteno posjedovanje nekretnine tuženika od strane trećih osoba ni na koji način ne utječe na njihov obveznopravni odnos jer da on kao javni isporučitelj vodne usluge nije ovlašten i nema nikakvu mogućnost, niti dužnost utvrđivati tko eventualno neovlašteno posjeduje koju od nekretnina. Dodatno ističe da je vlasnik predmetne nekretnine, u naravi zgrade sa apartmanima, bilo društvo Žir d.o.o. koje je i bilo
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
evidentirano kao korisnik usluge, slijedom čega su u utuženom vremenskom razdoblju računi ispostavljani na društvo Žir d.o.o. Međutim kako ga tuženik nakon stjecanja prava vlasništva 2017. godine nije izvijestio o promjeni vlasnika, već je nastavio koristiti uslugu bez plaćanja, to tvrdi da je na strani tuženika došlo do neosnovanog bogaćenja, odnosno uvećanja njegove imovine za vrijednost isporučenih i neplaćenih usluga u smislu članka 1111. ZOO.
5. Podneskom od 15. siječnja 2023. tužitelj zbog izmjene valute precizira tužbeni zahtjev. Također, pojašnjava da računi dostavljeni u tijeku parnice koji glase na društvo Žir d.o.o., nisu utuženi u ovoj parnici, već su stornirani, nakon čega su za isto razdoblje po istoj osnovi isporuke vodne sluge izdani računi obračunati na ime tuženika i to zbirno, kako su i utuženi. Napominje i da je točno da nije izvršio očitanje i obračun svih vodomjera u zgradi, ali to iz razloga što se djelatnicima tužitelja onemogućuje pristup mjernim mjestima i oni nisu u mogućnosti izvršiti očitanje vodomjera, a nemaju ni podršku policije. Upire na članak 38. Zakona o vodnim uslugama kojim je propisano da se danom početka korištenja vodnih usluga smatra, među ostalim, i dan promjene korisnika vodnih usluga na nekretnini već priključenoj na iste građevine, te članak 39. istog Zakona prema kojem je novi korisnik vodne usluge dužan u roku od 15 dana prijaviti promjenu korisnika, ukoliko promjenu nije prijavio prethodni korisnik, a u razdoblju od promjene korisnika do prijave promjene korisnika isporučitelju vodnih usluga odgovaraju solidarno za plaćanje vodnih usluga. Kako niti tuženik kao novi korisnik, a niti raniji korisnik nisu tužitelju prijavili promjenu korisnika, to zaključuje da je bio ovlašten obvezati tuženika na plaćanje vodne usluge kao novog korisnika, te zahtijevati plaćanje od upravo od tuženika.
6. Što se tiče visine zahtjeva tužitelja, ukazuje da su utuženi računi izdani samo za stavke javna vodoopskrba – fiksni dio i osnovna cijena odvodnje - fiksni dio, sukladno Odluci o cijeni vodnih usluga, te Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o cijeni vodnih usluga koje su priložene spisu, zaključujući da je dokazao i visinu tužbenog zahtjeva. Što se posjeda tiče, naglašava i da tužitelj ni na koji način ne može znati tko se nalazi u posjedu koje od nekretnina na kojima se nalaze vodomjeri, niti je to ovlašten utvrđivati, pa tako ni legitimirati osobe koje zatekne prilikom očitanja vodomjera. Štoviše, čak da tužitelj i sazna tko se nalazi u posjedu neke od nekretnina koje su spojene na vodoopskrbni sustav, nema nikakvu zakonsku osnovu takvu osobu legitimirati kao korisnika usluga, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o vodnim uslugama. U tom smislu navodi kako nije dužan istraživati tko se nezakonito ili zakonito nalazi u posjedu koje nekretnine, dok tuženik kao vlasnik ima sva prava, ali i obveze koje za njega po toj osnovi proizlaze, pa tako i obvezu snošenja troškova koji prate nekretninu u njegovu vlasništvu. Napominje i da je tuženik kao vlasnik ovlašten naknadu za sve plaćene troškove regresno potraživati od eventualno neovlaštenog posjednika, dok tužitelj koji je javni isporučitelj usluge nema mogućnost ni od koga drugog potraživati naknadu pruženih usluga koje je po zakonu dužan obračunavati i naplaćivati. Naglašava da je člankom 42. stavkom 1. Zakona o vodnim uslugama na jasan i nedvojben način propisano da je vlasnik nekretnine odgovoran podmiriti obvezu plaćanja vodnih usluga, te nisu propisani izuzeci od te obveze, pa čak niti kako tuženik tvrdi u slučaju kada se tuženik ne nalazi u posjedu nekretnine. Stoga zaključuje da je ovlašten jednostrano evidentirati tuženika kao korisnika, što je zakonsko pravo, ali i obveza tužitelja, pa to nije kako tvrdi tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, već je načelu savjesnosti i poštenja protivno tuženikovo ponašanje, koji iako je postao vlasnikom predmetne nekretnine o tome nije
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
pravodobno obavijestio tužitelja, a bio je dužan to učiniti sukladno odredbama Zakona o vodnim uslugama.
7. Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi i kasnijem tijeku postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da se nije nalazio u nikakvom obveznopravnom odnosu s tužiteljem, te da su utuženi računi izdani na društvo Žir d.o.o. iz [adresa], pa je tužitelj sporne račune izdane od 30. studenog 2017. do 20. kolovoza 2021. zbrojio i u svojim knjigama istaknuo kao jedan račun za jedan mjesec, a što predstavlja kazneno djelo. Tvrdi da je društvo Žir d.o.o. iz [adresa] brisano iz sudskog registra temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zadru posl. br. Tt- 13/1574-44 od 12. ožujka 2014. iz čega da proizlazi da je tužitelj sedam godina izdavao račune na društvo koje je brisano iz sudskog registra.
8. Tuženik osim toga, navodi da je predmetnu nekretninu stekao u ovršnom postupku temeljem rješenja o dosudi pod posl. br. Ovr-891/16 od 11. srpnja 2017., ali još uvijek nije u posjedu iste jer nekretninu bez valjane pravne osnove koriste OG iz [adresa] i ČG iz [adresa], protiv kojih je pokrenuo postupak ovrhe radi iseljenja i predaje u posjed pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. Ovr-891/16. Ističe da je članak 37. Zakona o vodnim uslugama, na čiju primjenu se tužitelj poziva, u ovom slučaju neprimjenjiv jer tuženik nikada nije počeo koristiti usluge tužitelja, dok člankom 42. stavkom 1. Zakona o vodnim uslugama nije određeno da je vlasnik nekretnine u obvezi podmiriti obvezu plaćanja vodnih usluga i u slučaju kada se protivno svojoj volji ne nalazi u posjedu i kada je isporučitelj to u mogućnosti utvrditi. Jednostrano evidentiranje tuženika kao korisnika smatra zakonski neutemeljenim, kao i protivnim načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije od tužitelja tražio zasnivanje ugovornog odnosa, niti je tuženik obaviješten da se smatra korisnikom vodnih usluga. Konačno, ističe da nije dokazano da bi ikada primio račune tužitelja, a tvrdi da je primio jedino opomenu i prijedlog za ovrhu.
9. Konačno, tuženik navodi i da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene korisnika usluge, već da je tužitelj u nemogućnosti naplate usluge od strane korisnika kojima je i slao račune, račune poslao njemu, iako je svoje potraživanje mogao ostvariti prema likvidacijskoj masi društva Žir d.o.o. i stvarnim korisnicima. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja smatrajući da se rok od godine dana ima primijeniti i na tuženika, neovisno o tome što je tuženik pravna osoba, a posebno naglašava da je tužitelj bio upoznat da tuženik nije u posjedu nekretnine čiji je vlasnik. Ukazuje i da je člankom 3. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga iz prosinca 2013., broj 3571/13, propisano da su korisnici vodnih usluga pravne i fizičke osobe koje su s isporučiteljem, ovdje tužiteljem, zaključile Ugovor o priključenju na vodoopskrbni sustav, odnosno da je potrošač / kupac pravna ili fizička osoba koja temeljem ugovornog odnosa troši vodu, odnosno kojoj isporučitelj, ovdje tužitelj, pruža vodnu uslugu javne vodoopskrbe. Tuženik dakle tvrdi da je potrošač ili kupac osoba koja troši vodu, odnosno kojoj tužitelj kao isporučitelj pruža vodnu uslugu na temelju ugovornog odnosa.
10. U tom smislu naglašava da ne troši vodu u predmetnoj nekretnini i nije u ugovornom odnosu s tužiteljem. Konačno, tuženik tvrdi i da prema njegovom obračunu pojedinačnih računa, ukupni iznos računa je 3.499,18 EUR / 26.364,58 kn, a ne ono što je utuženo. Ističe i da su radnici tužitelja u zgradi bili svega nekoliko puta od 2017. radi obračuna vodomjera, i to ne u svim stanovima već samo nekim. Protivi se i sudskoj praksi dostavljenoj po tužitelju tvrdeći da mu je u tom sporu
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
tužitelj dostavljao račune, za razliku od postupanja tužitelja u ovoj parnici. Ističe i da se odluka o troškovima postupka ne može održati kao dio platnog naloga jer i ovršni dio troška predstavlja dio troškova postupka o kojima sud odlučuje po zaključenju glavne rasprave, zaključno predlažući ukidanje platnog naloga u cijelosti i odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka.
11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je donio presudu posl. br. Povrv- 1065/2021 od 7. lipnja 2023. kojom je ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbio tužbeni zahtjev, a tužitelju naložio naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, no ta je odluka povodom žalbe tužitelja ukinuta rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1349/2023 od 4. srpnja 2024. godine. Drugostupanjski sud citira odredbe članka 42. stavka 1. Zakona o vodnim uslugama („Narodne novine“ br. 66/2019, u daljnjem tekstu: ZVU) kojom je propisano da je obveznik plaćanja vodnih usluga korisnik vodnih usluga, kao i članka 3. stavka 1. točke 6. istog zakona koji određuje da je korisnik vodnih usluga vlasnik nekretnine u koju se putem građevina za javnu vodoopskrbu, a gdje je primjenjivo autocisternom ili na drugi način, isporučuje voda za ljudsku potrošnju, iz koje se otpadna voda, neizravno ili izravno, ispušta u građevine za javnu odvodnju odnosno vlasnik individualnog sustava odvodnje; a ako vlasnika te nekretnine nije moguće utvrditi, korisnik vodnih usluga je posjednik te nekretnine odnosno individualnog sustava odvodnje; dok je podredno, korisnik vodnih usluga i drugi isporučitelj vodnih usluga kada je to uređeno tim Zakonom. Citira i odredbu članka 39. ZVU koja određuje da je novi korisnik vodne usluge dužan u roku od petnaest dana prijaviti promjenu korisnika, ukoliko istu nije prijavio prethodno vlasnik, dok u razdoblju od promjene korisnika do prijave promjene korisnika isporučitelju vodnih usluga stari i novi korisnik odgovaraju solidarno za plaćanje vodnih usluga.
12. Zaključak je drugostupanjskog suda da je ovaj sud propustio cijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu citiranih odredbi te analizirati dokaze na okolnost osnova i visine utužene tražbine, zbog čega prvostupanjska presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju tužitelj upire u žalbi. Ovome je sudu naloženo u ponovljenom postupku otkloniti ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, uzimajući u obzir okolnosti na koje mu je ukazano ukidnom rješidbom, kao i raspraviti ostale žalbene navode tužitelja nakon čega će biti u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
13. Ovaj je sud stoga u ponovnom postupku na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem zapisnika o prethodno izvedenim dokazima, čitanjem svih isprava priloženih spisu, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP) jer je prema ocjeni ovoga suda predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka. Prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost specifikacije i obračuna dostavljenih računa odbijen je kao neosnovan, jer je način obračuna računa tužitelja jasno razvidan iz dostavljenih računa na kojima je navedena svaka od stavki koju tužitelj pojedinim računom naplaćuje, kao i njezin iznos. Način obračuna pak, počiva na zakonskim i podzakonskim aktima čiji sadržaj sud mora
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
poznavati (a koje je tužitelj i dostavio), a na koja su se uostalom pozivale obje stranke, pa je očito da su i strankama ovi propisi poznati, a što je razlog ponovno zbog kojih provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije potrebno.
14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan.
15. Naime, u ovom postupku nisu sporne slijedeće okolnosti:
- da je tužitelj vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], kuće i dvorišta površine 1567 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], od 9. studenoga 2017. kada je uknjižio pravo vlasništva na temelju zaključka Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-891/2016 od 7. studenoga 2017. i rješenja istoga suda posl. br. Ovr- 897/2016 od 11. srpnja 2017., a kako to proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige,
- među strankama nije sporno niti da je tuženik nekretninu stekao u ovršnom postupku temeljem rješenja o dosudi posl. br. Ovr-891/2016 od 11. siječnja 2017. godine, sve vidljivo iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu,
- nadalje, nije sporno niti da je tuženik prijedlogom za ovrhu od 12. siječnja 2018. kao ovrhovoditelj pred Općinskim sudom u Zadru pokrenuo ovršni postupak poslovni broj Ovr-891/2016 radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetne nekretnine protiv ovršenika Žir d.o.o., ĆG i ŠG, odnosno da se ne nalazi u posjedu nijednog dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],
- tužitelj ne osporava tvrdnje tuženika da u postupku ovrhe, a za vrijeme na koje se odnose izdani računi, tuženik nije stupio u posjed nekretnine jer su provedbe ovrhe bile bezuspješne,
- prema tome, među strankama nije sporno da tuženik u utuženom razdoblju nije bio u posjedu predmetne nekretnine, već treće osobe protiv kojih tuženik vodi navedeni ovršni postupak.
16. Ono što je sporno jest pitanje kako činjenica što je tuženik u utuženom vremenskom razdoblju bio upisani vlasnik stana u zemljišnim knjigama, utječe na njegovu obvezu plaćanja računa tužitelju za isporučene vodne usluge vodovoda i odvodnje, s obzirom da tuženik nesporno vodne usluge nije koristio.
17. Po ocjeni ovoga suda, tužitelj nije imao osnov tuženika smatrati korisnikom usluga, i bez obzira što je u zemljišnim knjigama utvrdio da je tuženik svoje pravo vlasništva upisao temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-891/2016 od 11. srpnja 2017. godine. Tužitelj naime, nesporno tuženiku nije izdavao mjesečne račune prije prosinca 2020. godine već je račune za isporučene vodne usluge izdavao na do tada evidentiranog korisnika Žir d.o.o. koji je prestao postojati još 2014. godine. Navedeno proizlazi iz samih računa što ih je tužitelj dostavio uz podnesak od 17. rujna 2021. godine, iz kojih je razvidno da su prvi računi izdani tuženiku s datumom 15. prosinca 2020. Tužitelj nesporno od tuženika nije tražio niti potpisivanje ugovora o opskrbi, odnosno na drugi, izvjestan način upoznao tuženika s time da želi s njime stupiti u ugovorni odnos, odnosno da ga smatra odgovornim za račune za isporučenu toplu i hladnu vodu za zgradu u [adresa].
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
18. Na taj način tužitelj bi od tuženika izvjesno, dobio obavijest da tuženik nije u posjedu stana. već da radi iseljenja trećih osoba koje su u posjedu nekretnine, vodi postupak ovrhe. Naime, tužitelj u ovoj parnici nije s uspjehom opovrgnuo tvrdnje tuženika koji ističe da je od tužitelja zatražio dostavu računa koji čine temelj potraživanja tužitelja tek u poruci elektroničke pošte od 20. kolovoza 2021., odnosno nakon što je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pa prema tome da prije pokretanja postupka ovrhe nije bio upoznat sa zahtjevom tužitelja.
19. Tuženik je bankarska ustanova s podružnicama u gotovo svim gradovima Republike Hrvatske. Prema tome, tužitelj je i prema ocjeni ovoga suda, ulaganjem dužne pažnje, imao mogućnost na brz i jednostavan način, obraćajući se tuženiku putem neke od njegovih podružnica ili pak samom sjedištu banke, mogao utvrditi ima li tuženik posjed stanova u zgradi, te namjerava li s tužiteljem sklopiti ugovor o vodoopskbi. Ovo se tim više ukazalo potrebnim, iz razloga što je tužitelj uvidom u zemljišne knjige i utvrdio da je tuženik pravo vlasništva nekretnine stekao na javnoj dražbi, dakle da nije riječ o stjecanju temeljem dobrovoljne raspoložbe dotadašnjeg vlasnika.
20. Naravno da ovaj sud također drži da tužitelj ne može voditi računa o okolnostima da li njegovi ugovorni korisnici sami koriste nekretnine ili ih daju na naplatno ili besplatno korištenje trećim osobama koji se onda koriste brojilom i instalacijama evidentiranog korisnika i troše vodu, odnosno koriste kanalizacijski sustav. Navedeno je potpuno životno i logično. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o tome da bi tuženik propustio izvijestiti tužitelja o tome da bi treće osobe u sporazumu s njime koristile stan tj. vodu koju tužitelj tamo isporučuje. Upravo suprotno, tuženik je protiv svoje volje bio onemogućen uopće steći posjed nekretnine, zbog čega u konačnici nesporno vodi i sudski postupak, a s druge strane, djelatnici tužitelja su se prilikom redovitog mjesečnog očitavanja brojila, imali priliku uvjeriti tko je stvarni korisnik vodnih usluga u stanovima, odnosno utvrditi da to nije tuženik, tj. da vodu i dalje troše dotadašnji korisnici bez sporazuma s tuženikom. Tužitelj je identitet stvarnih korisnika nekretnine mogao provjeriti na brz i jednostavan način, tim više kada se ima u vidu da je tuženik, kao što je rečeno, bankarska ustanova s kojom je moguće jednostavno uspostaviti kontakt i provjeriti ove okolnosti.
21. Prema tome, tužitelj je mogao znati da tuženik iako vlasnik, nije još uvijek posjednik stanova u zgradi u [adresa], da stanove u zgradi ne koriste osobe prema odobrenju tuženika, te da čak i ostavljanje računa u poštanskom sandučiću neće dovesti do toga da će tuženik zaista biti obaviješten o tome da ga tužitelj tereti za troškove isporučene vode. S druge strane, da je tužitelj o tome da tuženika smatra odgovornom osobom za plaćanje računa izvijestio tuženika telefonom ili preporučenom pošiljkom, ili ih pak upućivao račune na adresu sjedišta tuženika prije pokretanja ovog postupka, odmah bi izvjesno saznao da se tuženik ne nalazi u posjedu stana, a od tuženika je mogao tražiti i dostavu pisanih isprava, podataka o osobama koje su posjednici stana tuženika (a protiv kojih tuženik vodi postupak radi iseljenja i predaje nekretnine u posjed) te druge podatke potrebne radi utvrđivanja identiteta osoba koje u naravi bespravno koriste usluge tužitelja. Konačno, podatke o tome tko u naravi koristi stanove na adresi u [adresa], radnici tužitelja mogli su dobiti uz pomoć policije.
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
22. Načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), dužnost suradnje iz članka 5. istog zakona i članak 10. ZOO koji propisuje ponašanje sudionika u obveznom odnosu u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava, tužitelju bi nalagalo da u takvoj situaciji tuženika obavijesti odmah o tome da tuženika od dana uknjižbe njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama smatra i odgovornim za nastale troškove. Takvo ponašanje bilo bi logično kako bi tužitelj saznao kome je uslugu isporučio, odnosno tko je odgovoran za plaćanje računa.
23. Prema tome, tuženik je kao potrošač usluga od tužitelja kao pružatelja usluga, pravilno mogao očekivati da:
- ga obavijesti o tome da tuženika smatra osobom odgovornom za plaćanje računa od dana uknjižbe njegovog prava vlasništva temeljem rješenja o dosudi u zemljišne knjige,
- da tu obavijest uputi tuženiku putem elektroničke pošte, obične pošte, telefona ili na drugi način na koji će biti izvjesno da će tuženik obavijest dobiti,
- da se tužitelj radi utvrđivanja identiteta osoba koje neovlašteno troše isporučenu vodu, odnosno provjere vrše li to i dalje dotadašnji korisnici, mogao obratiti policiji,
- da je tužitelj također trebao utvrditi koristi li se voda u objektu u [adresa], za potrebe redovnog stanovanja, odnosno zadovoljavanja osnovnih potreba građana, ili pak za potrebe turističkog boravka tj. iznajmljivanja trećim osobama, odnosno za gospodarsku svrhu,
- kao i da je trebao od tuženika kao vlasnika kojeg je tužitelj sam držao i evidentirao kao ugovornog korisnika usluge, zatražiti podatak o identitetu osoba koje kako tvrdi tuženik, koriste stan bez pravne osnove, te dostavu dokaza o tome da je riječ o osobama koje stanove koriste bez znanja i odobrenja tuženika.
24. Tek u slučaju da je tužitelj ispunio opisane obveze suradnje sudionika u obveznom odnosu, a da se tuženik na pozive tužitelja oglušio ili nije dostavio dostatne dokaze o opisanim okolnostima koje ističe u ovom postupku, tužitelj bi mogao od tuženika kao vlasnika stanova s uspjehom tražiti plaćanje. Međutim, tužitelj ništa od navedenog nije učinio, već je jednostavno tuženiku izdao sporne račune za utrošenu vodu i pokrenuo postupak njihove ovrhe pred javnim bilježnikom. S druge strane, da je tužitelj izvijestio tuženika o tome da je utvrdio da se u njegovim stanovima troši voda i usluge odvodnje, te da je tuženik kao vlasnik odgovoran za plaćanje računa, za očekivati je da bi tuženik upoznao tužitelja pisanim putem i prije pokretanja postupka za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, o tome da protiv dotadašnjih posjednika ĆG i ŠG, vodi postupak radi iseljenja i predaje u posjed, da se nikada ni prije ni nakon donošenja rješenja o dosudi nije nalazio u posjedu stanova u zgradi jer mu je posjed onemogućen, odnosno da on nije osoba odgovorna za potrošnju vodnih usluga vodovoda i odvodnje.
25. Na ovom mjestu treba istaknuti i da je dužnost suradnje stranaka u obveznopravnom odnosu bila tim važnija, iz razloga što je tužitelj komunicirajući s
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
tuženikom, mogao saznati i koristi li se nekretnina za koju isporučuje vodne usluge za potrebe stanovanja građana ili pak ima gospodarsku svrhu – iznajmljivanja objekta turistima. Naime, nesporno je da su i tužitelj i tuženik imali saznanja o tome da višestambena zgrada u [adresa], na adresi [adresa] gdje je tužitelj isporučivao komunalne usluge, u naravi predstavlja zgradu sa 13 apartmana, pa je teško zamislivo da je riječ o stanovima koje sve koriste kao potrošači ĆG i ŠG, osobe koje se neprijeporno nalaze u njihovom posjedu, za vlastito stanovanje. Ovo je tim važnije, zato što zaštita isporuke vode potrošačima i zabrana isključivanja pitke vode zbog neplaćanja računa, priznata i u više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, uključuje jedino zaštitu građana kao potrošača, a ne i zaštitu bilo pravnih, bilo fizičkih osoba, koje se bave gospodarskom djelatnošću i kojima se voda zbog neplaćanja, za razliku od građana – potrošača, može isključiti. Time se također ukazuje kao upitan argument tužitelja koji tvrdi da isporuku vodnih usluga nije mogao prekinuti, unatoč toga što njegovi računi nisu plaćeni.
26. Tužitelj se u ovom postupku pogrešno poziva na primjenu članka 32. stavka 2. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga (list 76-98 spisa) prema kojem se smatra da je korisnik prihvatio uvjete isporuke vodnih usluga ako je nakon njihova stupanja na snagu nastavio uredno koristiti vodne sluge, u kojem slučaju se smatra da je s isporučiteljem sklopio ugovor o vodnoj usluzi Ovo iz razloga što tuženik nesporno nije koristio vodne usluge tužitelja, već su to činile treće osobe, protivno volji tuženika kao vlasnika nekretnine. Točno je da je tužitelj člankom 35. i 36. Općih i tehničkih uvjeta za isporuku vodnih usluga predvidio odgovornost vlasnika nekretnine za isplatu troškova vodnih usluga, izuzev ako je vlasnik ugovorom prenio na korisnika obvezu plaćanja, kao i obvezu vlasnika izvijestiti tužitelja o svakoj promjeni vlasništva građevine ili druge nekretnine (članak 36. stavak 1. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodne usluge). Međutim, i po ocjeni ovoga suda, tužitelj je trebao pozvati tuženika da sukladno članku 10. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga i definiciji korisnika vodnih usluga iz članka 3. citiranih Općih uvjeta prema kojoj su to pravne i fizičke osobe koje su s isporučiteljem usluge zaključile ugovor o priključenju na vodoopskrbni sustav ili su izjednačene s tim osobama, s tužiteljem sklopi Ugovor o priključenju na sustav vodoopskrbe i Ugovor o priključenju na sustav javne odvodnje, a ne jednostrano obvezati tuženika na plaćanje usluge koju ne koristi. Tek ukoliko bi se tuženik oglušio na poziv tužitelja za sklapanjem ovih ugovora, te ukoliko tužitelju ne bi predočio da se protiv svoje volje ne nalazi u posjedu nekretnine te dostavio o tome dokaze, tek tada bi tužitelj osnovano, kako je to ranije obrazloženo, tuženika mogao smatrati osobom koja je nastavila koristiti njegove usluge te ga pozvati na plaćanje računa. Međutim, tužitelj to svakako nije mogao jednostrano učiniti.
27. Konačno, tužitelju se napominje da je i sukladno članku 42. stavku 1. Zakona o vodnim uslugama ("Narodne novine" br. 66/19, dalje: ZVU), obveznik plaćanja vodnih usluga korisnik, dok je člankom 3. stavkom 1. točkom 6. istog zakona određeno da je korisnik vodnih usluga vlasnik nekretnine u koju se putem građevina za javnu vodoopskrbu, a gdje je primjenjivo autocisternom ili na drugi način, isporučuje voda za ljudsku potrošnju, iz koje se otpadna voda, neizravno ili izravno, ispušta u građevine za javnu odvodnju odnosno vlasnik individualnog sustava odvodnje; a ako vlasnika te nekretnine nije moguće utvrditi, korisnik vodnih usluga je posjednik te nekretnine odnosno individualnog sustava odvodnje; s time što je korisnik vodnih usluga i drugi isporučitelj vodnih usluga kada je to uređeno ovim Zakonom. Međutim, navedeno ne znači da i u situacijama kada je jasno da se vlasnik
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
nekretnine protivno svojoj volji ne nalazi u njezinom posjedu, odnosno kada je to tužitelj kao isporučitelj mogao lako utvrditi, odgovoran za plaćanje računa tužitelju.
28. Tužitelj je stoga prije nego je zaključio da tuženik troši vodne usluge, trebao poduzeti razumne mjere kako bi provjerio je li tuženik zaista osoba koja je to učinila, ili su pak vodne usluge što ih je isporučio tužitelj protupravno trošile treće osobe.
29. Kako tužitelj te radnje nije učinio, a tuženiku očito nije pružena usluga opskrbe vodom i usluga odvodnje, a tuženik nije niti svojom voljom ili propustom omogućio trećim osobama potrošnju vode ili uslugu odvodnje putem brojila čiji je evidentirani korisnik upravo odlukom tužitelja o kojoj tuženik nije izviješten na način da je to izvjesno mogao saznati, to ovaj sud zaključuje da tuženik nije niti obveznik plaćanja te usluge sukladno članku 9. ZOO, niti se može smatrati korisnikom prema članku 42. stavku 1. Zakona o vodnim uslugama.
30. Osim toga, prigovori tuženika ispitani su i u smislu članka 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, a nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Navedeno međutim, ni na koji način ne umanjuje pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni (članak 1. stavak 2. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). O prigovoru tuženika povredi prava vlasništva odlučuje se vodeći računa o dokazima koje je stranka dostavila, kao i provodeći test razmjernosti, što je sud dužan i sam učiniti kad ocijeni da stranka sadržajno ističe povredu konvencijskih prava, sve imajući u vidu da je Konvencija ratificirana u Republici Hrvatskoj 5. studenog 1997. godine te od tada predstavlja dio unutarnjeg prava, po pravnoj snazi iznad zakona.
31. Ocjena je ovoga suda da prigovori koje je iznio tuženik spadaju u domenu primjene Konvencije.
32. Ovo iz razloga što tužitelj, iako zasebna pravna osoba, predstavlja komunalno društvo čiji osnivači su jedinice lokalne uprave i samouprave, što je općepoznata činjenica obzirom da su podatci sudskog registra tužitelja javno objavljeni. Tužitelj je dakle pravna osoba, osnovana od jedinica lokalne samouprave na čijem području obavlja poslove isporuke vodnih usluga, kao što su to i druga slična komunalna društva na području Republike Hrvatske. Među osnivačima tužitelja svakako je i Općina Pakoštane. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam države ne uključuje samo centralnu državu (ministarstva, sudove, policiju, vojsku itd.) i njezine supsidijare (županije, gradove, općine ili druge jedinice lokalne samouprave), već i sve javne ustanove i institucije koje obavljaju javnu službu, osnovane su zakonom te se njihovo postupanje može pripisati državi, kao i trgovačka društva pod kontrolom države, ukoliko država u njima ima odlučujući utjecaj ili kontrolu i ako obavljaju javnu funkciju. Pojam države toliko je fluidan u praksi Europskog suda za ljudska prava da se može proširiti i na privatne subjekte, ukoliko oni obavljaju delegirane javne ovlasti ili pak država u njima (osim putem vlasničkog udjela) na drugi način ima efektivnu kontrolu (o tome vidi npr. slučajeve Myhaylenki i drugi protiv Ukrajine, zahtjev 35091/02, presuda od **.**.2004. O protiv
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
Rusije, zahtjev 54522/00, presuda od 3. travnja 2012., potom predmet Liseytseva i Maslov protiv Rusije, zahtjev 39483/05 i 40527/10, presuda od 9. listopada 2014., ali i Ališić i dr. protiv Hrvatske i dr., zahtjev 60642/08 i presuda od 16. srpnja 2014.). U konkretnom slučaju tužitelj je dakle, pravna osoba koja obavlja javno povjerenu ovlast, te je pod isključivom kontrolom državnih supsidijara – jedinica lokalne samouprave na čijem području obavlja djelatnost isporuke vodnih usluga. Time zahtjev za isplatu tužitelja kao svojevrsne produžene ruke države, potpada pod izravnu primjenu Konvencije i njezinog Protokola 1.
33. S druge strane, pojam imovine u smislu Konvencijom zaštićenog članka 1. Protokola 1. Konvencije, uključuje „postojeće vlasništvo“ ili imovinu, pa ovaj sud drži da zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 8.232,47 EUR nesumnjivo predstavlja takav zahtjev koji prijeti zadiranju u imovinu tuženika. Članak 1. Protokola br. 1. Konvencije sadržava tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog stavka, općenite je naravi i artikulira načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišavanje „vlasništva“ i podvrgava ga uvjetima. Treće pravilo, navedeno u drugom stavku, prepoznaje da države imaju pravo, inter alia, kontrolirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom. Međutim, miješanje mora ispunjavati određene kriterije: mora biti u skladu s načelom zakonitosti i težiti legitimnom cilju na način koji je razumno proporcionalan cilju koji se želi ostvariti (Beyeler protiv Italije).
34. Kako je ovaj sud utvrdio da je članak 1. Protokola 1. Konvencije primjenjiv u ovom slučaju, to je valjalo primijeniti trostupanjski test kako bi se utvrdilo je li došlo do opravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika. Ako jest, predstavlja li to miješanje lišavanje vlasništva? Ako nije, je li riječ o kontroli upotrebe vlasništva? Ako se mjere koje su utjecale na prava podnositelja zahtjeva ne mogu smatrati ni lišavanjem ili kontrolom upotrebe vlasništva, može li sud tumačiti činjenično stanje predmeta u svjetlu općeg pravila poštovanja mirnog uživanja „vlasništva“?
35. U konkretnom slučaju, miješanje tužitelja u pravo vlasništva tuženika utemeljeno je na zakonu jer ima osnov u ranije citiranom članku 3. stavku 1. točki 6. Zakona o vodnim uslugama kojim je određeno da je korisnik vodnih usluga vlasnik nekretnine u koju se putem građevina za javnu vodoopskrbu, a gdje je primjenjivo autocisternom ili na drugi način, isporučuje voda za ljudsku potrošnju, iz koje se otpadna voda, neizravno ili izravno, ispušta u građevine za javnu odvodnju odnosno vlasnik individualnog sustava odvodnje; a ako vlasnika te nekretnine nije moguće utvrditi, korisnik vodnih usluga je posjednik te nekretnine odnosno individualnog sustava odvodnje. Miješanje u pravo vlasništva tužitelja podredno se temelji i na članku 42. stavku 1. istog zakona koji određuje da je obveznik plaćanja vodnih usluga korisnik. Nadalje, miješanje je utemeljeno i na podzakonskom propisu - Općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga tužitelja.
36. Miješanje je svakako poduzeto u javnom interesu, obzirom da je interes države da svi korisnici komunalnih usluga plaćaju komunalne usluge, pa tako i opskrbu vodnim uslugama. Opskrba pitkom vodom stanovnika, kao i odvodnja i zbrinjavanje otpadnih voda, ključni su za očuvanje života i zdravlja stanovništva i čistog okoliša. Komunalne djelatnosti među kojima je i pružanje vodnih usluga obavljaju se kao javna služba, čiji cilj nije postizanje profita već pružanje usluge svim korisnicima, uz osiguranje stabilnog funkcioniranja komunalnog sustava. U tu svrhu
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
upravo i postoje fiksne naknade za funkcioniranje komunalnog sustava, te nije sporno da je vlasnik nekretnine obveznik njihovog plaćanja s obzirom da ima koristi od dostupnosti usluge u svojoj nekretnini, a komunalni sustav nužno traži troškove za njegovo održavanje i izgradnju. Dakle, miješanje u pravo vlasništva tuženika obvezivanjem tuženika na plaćanje fiksne naknade za komunalnu uslugu vodoopskrbe (vodovoda i odvodnje) jest u javnom interesu.
37. Prema tome, valjalo je odgovoriti i na treće pitanje, je li miješanje u pravo vlasništva tuženika razmjerno. Naime, kako bi bilo u skladu s općim pravilom utvrđenim u prvoj rečenici prvog stavka članka 1. Protokola br. 1 Konvencije, miješanje u pravo na mirno uživanje „vlasništva“, osim što mora biti propisano zakonom i u javnom interesu, mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta zaštite temeljnih prava pojedinca (Beyeler protiv Italije, odlomak 107.; Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Makedonije, odlomak 108). Svrha testa proporcionalnosti jest prvo utvrditi kako je i u kojoj mjeri bilo ograničeno ostvarivanje prava podnositelja zahtjeva na koje pravo je utjecalo miješanje kojem se prigovara te koje su štetne posljedice ograničenja nametnutog ostvarivanju prava podnositelja zahtjeva u njegovoj situaciji. Nakon toga, taj se utjecaj uspoređuje s važnošću javnog interesa zbog kojeg je došlo do miješanja.
38. U konkretnom slučaju, ovaj sud drži da načelo proporcionalnosti nije postignuto, odnosno narušeno je isključivo na štetu tuženika. Naime, tužitelj kao što je već ranije obrazloženo, nijednim aktom nije pokazao namjeru da kontaktira tuženika prije pokretanja ove parnice, kako bi utvrdio je li tuženik i posjednik nekretnine gdje isporučuje vodnu uslugu. Tužitelj je imao saznanja o tome da je tuženik vlasništvo nekretnine stekao temeljem javne prodaje, a putem svojih djelatnika koji vrše očitanje vodomjera, imao je saznanja i da su treće osobe koje su i ranije bile u posjedu nekretnine, i dalje u njezinom posjedu. Tužitelj od tuženika nije pokušao saznati identitet tih osoba, niti se uopće obratio tuženiku, koji bi ga tada očekivano obavijestio da protiv trećih osoba vodi postupak radi iseljenja i predaje nekretnine u posjed, odnosno sam se ne nalazi u posjedu nekretnine, kao što posjednikom nekretnine nije bilo ni društvo Žir d.o.o., kojeg je tužitelj ranije vodio kao korisnika vodnih usluga. Tužitelj, je mogao lako i jednostavno saznati da društvo Žir d.o.o., kojeg je evidentirao kao korisnika usluge, ne postoji od 2014. godine pa mu prema tome, usluge ne može više plaćati. Međutim, tužitelj niti to nije učinio, već je nastavio i u slijedećim godinama isporučivati uslugu vodovoda i odvodnje trećim osobama, bez da pokuša utvrditi njihov identitet i evidentira ih kao korisnika usluge, za što je imao zakonsku mogućnost. Tužitelj je protivno tome, tek 2020. godine utvrdio da je tuženik nekretninu stekao na javnoj dražbi te ga je evidentirao kao korisnika usluge od dana stjecanja nekretnine u zemljišnim knjigama 2017. godine.
39. Tužitelj je administrativno u vlastitim evidencijama utvrdio tuženika kao korisnika vodnih usluga, bez da ga je ikada pozvao sklopiti ugovor o isporuci vodne usluge. Prema tome, i ovaj sud zaključuje da sve navedene okolnosti ukazuju da je nerazmjeran teret plaćanja vodne usluge koju nije u mogućnosti koristiti, tužitelj prenio na tužitelja, iako treće osobe protivno njegovoj volji koriste nekretninu zbog čega tuženik vodi postupak radi iseljenja, i iako je činjenica da tuženik nije posjednik nekretnine poznata tužitelju. Naime, tužitelj sam očito u dugogodišnjem vremenskom razdoblju nije poduzeo nikakve mjere da utvrdi kome točno isporučuje vodne usluge (obzirom da društvo Žir d.o.o. te usluge nije plaćalo i prestalo je postojati još 2014., Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
pa je i prije 2017. godine kada je tuženik stekao pravo vlasništva, tužitelju trebalo biti poznato da su treće osobe posjednici nekretnine), odnosno od koga ih može naplatiti, već je jednostavno prijenosom prava vlasništva na tuženika u ovršnom postupku, držao da je tuženik sada obveznik plaćanja vodnih usluga. Tužitelj nije razmotrio niti radi li se o neovlaštenoj uporabi nekretnine od strane trećih osoba radi gospodarskog iskorištavanja nekretnine (iznajmljivanja turistima ili slično), kada bi zbog neplaćanja mogao i isključiti pružanje usluge stvarnim korisnicima.
40. Zakon o vodnim uslugama detaljno ne uređuje situaciju koga se ima smatrati korisnikom vodnih usluga u slučajevima gdje je vlasnik dokazao da treća osoba koristi njegovu nekretninu protivno njegovoj volji. Stoga, u takvoj situaciji i vodeći računa o gore iznesenim okolnostima, ovaj sud zaključuje da je tumačenje članka 3. stavka 1. točke 6. i članka 42. stavka 1. Zakona o vodnim uslugama na način da je svaki vlasnik nekretnine obveznik plaćanja vodne usluge, neovisno o tome je li treća osoba posjednik nekretnine bez volje vlasnika, predstavlja nerazmjeran teret za vlasnika nekretnina kao što je tuženik i protivna je članku 1. Protokolu 1. Konvencije.
41. Iz iznesenih je razloga, primjenom članka 57. i 58. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), a u svezi s člankom 451. stavkom 3. ZPP, odlučeno kao u izreci te je rješenje o ovrsi javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke posl. br. Ovrv-5711/2021 od 17. kolovoza 2021. godine ukinuto, a tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
42. Temeljem članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP tužitelja je valjalo obvezati na plaćanje troška tuženika što se odnosi na sastav prigovora protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi od 200,00 EUR (Tbr. 11/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), kao i podnesaka od 8. studenog 2022., 3. siječnja 2023. i 14. veljače 2023. u iznosima od 200,00 EUR za svaki podnesak, jer citirani podnesci predstavljaju podneske iz Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife. Neosnovan je zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu jer taj podnesak nije bio nužan za postupak pa ne može pasti na teret tužitelja, što dakako ne utječe na pravo odvjetnika da trošak sastava i ovog podneska naplati od svoje stranke primjenom Tbr. 47/1 Tarife. Tuženik opravdano za zastupanje punomoćnika na ročištima održanim 16. siječnja 2023., 2. ožujka 2023., 17. travnja 2023 i 24. ožujka 2026. traži po 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Zatraženi trošak sudske pristojbe na prigovor tuženiku ne pripada jer tu pristojbu tuženik plaća kao i pristojbu na odgovor na tužbu, ako pravomoćno izgubi spor. Tuženik tako za zastupanje odvjetnika opravdano traži 1.600,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 400,00 EUR čini 2.000,00 EUR, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 2.424,20 EUR, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.
43. Iz iznesenih je razloga presuđeno kao u izreci.
U Rijeci, 20. travnja 2026.
S u t k i n j a:
Martina Maršić Lukić
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Poslovni broj: XLII Povrv-467/2024
