Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-745/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja IV iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 1403633387, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 26. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, HV, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, na ročištu za javnu objavu presude 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 306 - 536/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 12. rujna 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 990,21 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namiren ja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 20.9.2006. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (20. travnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 25. travnja 2025., u bitnom, navodi da je 12. rujna 2006. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj:

306-536/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim mu je odobren stambeni kredit u iznosu 128.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok da je u članku 5. navedeno kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita, odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada). Tužitelj smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade nepošteno i ništetno. S tim u svezi, poziva se i citira odredbe čl. 81. st.1., čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 3., čl. 4. te čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tvrdi da iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da prednik tuženika mu nije prezentirao o kakvim se točno troškovima radi (da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), da se može zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu kao potrošača pa da je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju da je povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Poziva se i citira dio presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. Tužitelja smatra da ima sukladno odredbi čl. 1115. ZOO pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju mu je nametnuo kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja. Završno, da mu je tuženik dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja naknade slijedom čega njezina visina da ne bi trebala biti sporna. Iz dostavljene potvrde da proizlazi kako mu je 20. rujna 2006. tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 990,21 EUR/7.460,80 kn. Predlaže donošenje presude kao u točkama I, II i III izreke.

2. U odgovoru na tužbu od 16. srpnja 2025. tuženik, u bitnom, u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Osporava tijek zakonske zatezne kamate. Nadalje, tuženika ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva, da je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita 20. rujna 2006. dok je tužitelj tužbu podnio 25. travnja 2025., dakle više od devetnaest godina nakon plaćanja utuženog iznosa, da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. ZOO-a. Smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, da se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Uz to, osporava navode tužitelja da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna jer da je suprotna načelu pravednosti i poštenja jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te da je nepoštena. Iznosi stav da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, da je jasno da on ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove, da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita, da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima, da navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna, da su tužitelj i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, da su tužitelju dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu da je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik da je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima, da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, da su ugovorne strane odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak da se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita. Nadalje, tuženik ukazuje da odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji da su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Potom da se troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Citira članak 173. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Poziva se i na odredbu članka ZZP/03-a kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP/03-a nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik se poziva i citira odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje da ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita, da je ispunio obvezu ispunio i donio Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te da je posljedično odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavak 2. ZOO), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa (iz članka 59. stavku 1. ZZP/03-a i članka 173. Zakona o bankama). Nastavno upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Citira dijelove još tri presude Suda EU i četiri presude domaćih sudova. U konačnici, tuženik tvrdi da strukturu naknade nije dužan obrazložiti potrošaču. Nadalje, u odgovoru na tužbu objašnjava što ulazi, odnosno koje pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Tuženik ističe da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 128.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 990,21 EUR. Tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. ZOO-a. Osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata, da iz isplatnog naloga koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je naknada naplaćena 20. rujna 2006., zbog čega bi zatezna kamata počela teći od dana koji slijedi dan naplate. Predlaže da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja. Potražuje trošak parnice kao i zatezne kamate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 27. veljače 2026. saslušan je tužitelj (str. 121 i 122 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela članka 5. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu kredita - «jednokratni troškovi obrade» (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da ne osporava visinu ulazne naknade, niti da je ona naplaćena 20. rujna 2006. Prema tome, navedene činjenice koje se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nisu sporne, pa stoga u odnosu na visinu zahtjeva (novčana svota), prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 306-536/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice od 124 do 130 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i prednik tuženika (koju predništvo, odnosno univerzalnu sukcesiju tuženik nije osporavao) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Podružnica Opatija, sklopili 12. rujna 2006., a istim je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 2.) odobren isti u kunskoj protuvrijednosti od 128.000,00 CHF. Člankom 5. stavkom Ugovora ugovoreno je kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25 % iznosa kredita (tzv. ulazna naknada). Vezano uz navedenu naknadu nesporno je da je ona od tužitelja naplaćena kako je to već argumentirano u prethodnom odlomku ovog obrazloženja.

8. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača. Međutim, iz sadržaja Ugovora slijedi kako se kredit odobrava za kupovinu stana (Članak 2.). Osim toga, u stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo (potvrdio ono iz sadržaja Ugovora) da je kupio stan kako bi riješio stambeno pitanje, da je bio podstanar, da u tom stanu kontinuirano živi i danas, da na adresi stana nikada nije bila registrirana ikakav pravna osoba, obrt ili bilo što treće. Prema tome, tužitelj je kupio stan za svoje osobne potrebe, pa je on stoga potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 12. rujna 2006., dakle u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana. U slučaju da banka taj status osporava, upravo je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.). Ništa u tom smislu u ovom postupku tuženik nije dokazao, stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.

9. Nadalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe zašto je podignuo kredit, istaknuo da nije s predstavnicima banke pregovarao vezano uz plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita, a niti da mu je pojašnjeno koliki točno novčani iznos se podrazumijeva pod tim troškom. Tvrdi da je Ugovor zajedno sa svom dokumentacijom dobio na potpis, a sve da je unaprijed što se tiče sadržaja i isprava bilo pripremljeno od strane banke, te da mu nitko od predstavnika banke nije pojasnio što pojam jednokratnih troškova obrade konkretno podrazumijeva odnosno na što se ti jednokratni troškovi obrade zapravo odnose.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Nadalje, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 87. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužitelj s bankom (tuženikovim prednikom) nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, dok drugačije tuženik u postupku nije dokazao.

14. Temeljem analize dokazne građe, sud je utvrdio da je tužitelj ispoštovao predmetnu ugovoru odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, dakle istu je platio.

15. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

16. Već je u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio kako su tužitelj i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije isplate kredita platit i banci jednokratne troškove obrade kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 1,25% iznosa kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81. i 87. ZZP-a.

17. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Naime, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Međutim, tuženik (čiji je pravni prednik) nesporno sastavio predmetnu odredbu (u Članku 5.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

21. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 20. i 21. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. ulazne naknade – jednokratnog troška obrade, te nije ni dokazao da je upravo to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj nije mogao utjecati.

23. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba o naknadi jednokratnog troška obrade sadržana u dijelu Članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I dispozitiva preside), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 990,21 EUR eura sa zateznom kamatom koja teče od 20.9.2006. do isplate (članak 322. stavak 1. i članak 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - («Narodne novine» broj 35/05 - nadalje u tekstu: ZOO).

24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su -IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO-a, i to od dana stjecanja (20. rujna 2006.) jer je tuženik (kao univerzalni sukcesor) nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je, protivno stavu tuženika, imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

28. Spram pojma ništetnosti, sud ukazuje da se na ništetnost (ugovora ili pojedine odredbe) može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 327. ZOO-a) i pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO-a). U odnosu na tuženikovo plediranje da je konkretno, u slučaju i eventualne ništetnosti sporne odredbe, bila riječ o zabrani manjeg značaja, sud odgovara da ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a konkretno se radi o povredi odredaba ZZP- a, pa se kod takvog stanja stvari ne radi o uzroku ništetnosti koji bi se imao supsumirati pod zabranu manjeg značenja u smislu odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a.

29. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. ZOO-a.

30. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (990,21 EUR), ostvareni potpuni uspjeh tužiteljice te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku od 26.3.2026. (str. 137 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 21.7.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 20.10.2025., 13.11.2025., 27.2.2026. i 26.3.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno šest (6) radnji po 150,00 eura, dakle 900,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 225,00 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 1.125,00 eura.

31. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

32. Dio zahtjeva iz troškovnika u kojem tužitelj potražuje citirano: « + sudske pristojbe na tužbu i presudu po odluci suda», nije postavljen prema članku 164. stavku 2. ZPP-a kojim je jasno i nedvosmisleno regulirano da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Ovaj dio zahtjeva za troškom je svojim sadržajem tek odrediv, ali nije određen, koji jedini pravni standard regulira citirana odredba ZPP-a, pa stoga o tom dijelu sud nije odlučivao.

33. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

34. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV izreke.

U Rijeci 20. travnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom