Poslovni broj: Us I-265/2026-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Borisu Radmanu, odvjetniku u Zadru, Ulica Postrojbi specijalne policije 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava zadarska, Policijska postaja Zadar s ispostavom Nin, Zadar, Stjepana Radića 11d, zastupane po opunomoćenici DPG, zaposlenici, prema generalnoj punomoći pohranjenoj u uredu predsjednice suda pod broj: 39 Su- 289/2018-2, radi protjerivanja iz Europskog gospodarskog prostora - Republike Hrvatske, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 01. travnja 2026. godine u prisutnosti stranaka, 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar s ispostavom Nin, KLASA: UP/I-216-04/26-01/423, URBROJ:511-18-07-26-1 od 30. siječnja 2026. godine te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1.U pravodobnoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-04/26-01/423, URBROJ:511-18-07-26-1 od 30. siječnja 2026. godine tužitelj navodi činjenice koje su navedene u rješenju o protjerivanju te ne osporava nijedan dio tog rješenja. Poziva se na odredbu članka 96. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku te obrazlaže kako je rješenje nezakonito i neosnovano iz razloga što se tužitelju u postupku nije dala mogućnost izlaganja. Poziva se na odredbu članka 189. stavak 1. Zakona o strancima te navodi da se mora raditi o kumulativno ispunjenim uvjetima kako bi se državljanina treće zemlje moglo protjerati iz RH-e i EGP-a. Navodi da nije donesena pravomoćna presuda za kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti; da nisu uzete u obzir sve okolnosti prilikom određivanja dužine trajanja zabrane ulaska na prostor EGP-a; da u RH-oj ima poduzeće koje uredno posluje te da je oženjen državljankom RH-e i da nema pravno relevantnog dokaza da je prema supruzi bio nasilan; da se tužitelju osporenim rješenjem o protjerivanju sprječava (onemogućava) pravo na rad te da se predmetnim rješenjem tužitelja navodi u negativno, asocijalno i devijantno ponašanje te kako slijedom toga predmetno rješenje nije zakonito; da tužitelju nije dana mogućnost očitovanja u predmetu vezano za pravno relevantne činjenice; da presude za kaznena djela za koje se isti tereti nisu pravomoćne. Navodi da evidencije Ministarstva unutarnjih poslova nisu dokaz nečije osuđivanosti. U tužbi se ističe da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za stalni boravak. Ponavljaju se navodi da tužitelj nije pravomoćno osuđen za prekršaj. Navodi da ispunjava uvjete za zaštitu od protjerivanja propisanu članku 191. stavak 2. Zakona o strancima. Tužbenim zahtjevom je zatraženo je da se poništi osporeno rješenje tuženika.

2.Tuženik je po pozivu suda dostavio odgovor na tužbu u kojem je među ostalim naveo da je tužitelj pravomoćno osuđen za više prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama te da je u sudskom postupku kao osumnjičenik za više kaznenih djela i prekršaja koja djela su navedena u predmetnom rješenju o protjerivanju; da tužitelj u tužbi navodi činjenice navedene u rješenju o protjerivanju a da ne osporava nijedan dio tog rješenja; da se tužitelj poziva na odredbu članka 96. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku te obrazlaže kako je rješenje nezakonito i neosnovano iz razloga što se stranci nije dala mogućnost izlaganja, ali da to nije u skladu sa stvarnim činjeničnim stanjem jer je stranka imala mogućnost iznijeti sve činjenice i okolnosti koje joj mogu ići u prilog prilikom uzimanja izjave na Zapisnik o uzimanju izjave kojom prilikom je upoznat kako može iznijeti bilo kakvu činjenicu koja mu može ići u prilog u ovom postupku, a da je uvidom u izjavu danu na Zapisnik vidljivo da nije iznosio druge činjenice te da je izjavu potvrdio vlastoručnim potpisom; da se tužitelj poziva na odredbu članka 189. stavak 1. Zakona o strancima te krivo navodi da se mora raditi o kumulativno ispunjenim uvjetima kako bi se državljanina treće zemlje moglo protjerati iz RH-e i EGP-a; da citirana zakonska odredba navodi moguće okolnosti pod kojima se može protjerati državljanina treće zemlje, a da nigdje ne propisuje kako iste moraju biti kumulativno ispunjene već je svaka za sebe dovoljna kako bi rješenje o protjerivanju bilo zakonski utemeljeno i valjano; da tužitelj navodi da nije donesena pravomoćna presuda za kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti što je istina, ali da to nije relevantna činjenica u ovom postupku s obzirom da je donesena pravomoćna presuda u više prekršajnih postupaka vezano za prekršaje iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama i Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, što je samo po sebi definicija opasnosti za javni poredak RH-e; da tužitelj navodi da nisu uzete u obzir sve okolnosti prilikom određivanja dužine trajanja zabrane ulaska na prostor EGP-a, dok Pravilnik o načinu postupanja prema državljanima trećih zemalja u članku 24. jasno propisuje da se zabrana ulaska i boravka na području EGP- a može izreći u trajanju od 5 godina u slijedećim slučajevima: ako je državljanin treće zemlje osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužem od 1 godine ili je ponovno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora ili je osuđen zbog pomaganja ili je osuđen zbog kaznenog djela krijumčarenja ljudima ili zbog prekršaja pomaganja državljaninu treće zemlje u nezakonitom ulasku, tranzitu ili boravku; da je tužitelj dva puta osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora zbog prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama pa da su ispunjeni uvjeti za propisanu kaznu trajanja zabrane ulaska i boravka; da tužitelj navodi da u RH ima poduzeće koje uredno posluje te da je oženjen državljankom RH-e i da nema pravno relevantnog dokaza da je prema supruzi bio nasilan; da tužitelj u žalbi navodi da je donesena oslobađajuća presuda zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, što je istina, ali da ne navodi da je isti predmet trenutno u postupku odlučivanja na Visokom prekršajnom sudu; da tužitelj navodi da mu se na temelju osporenog rješenja sprječava njegovo pravo na rad te da se ovim rješenjem tužitelja navodi u negativno, asocijalno i devijantno ponašanje te kako slijedom toga predmetno rješenje nije zakonito; da navedene činjenice nemaju nikakvu pravnu relevantnost s obzirom da je poštivanje pravnog poretka hijerarhijski iznad bilo čijeg prava na rad, a kako je tužitelj više puta svojim ponašanjem povrijedio javni poredak i red da je razvidno kako to ne utječe na činjenice u konkretnom slučaju; da tužitelj navodi da mu nije dana mogućnost očitovanja u predmetu vezano za pravno relevantne činjenice, što nije istina jer je isti potpisao Zapisnik o uzimanju izjave, a da je na temelju presuda i podataka dostupnih u IS MUP-a te svih ostalih dokaza navedenih u rješenju riješeno kao u izreci rješenja; da tužitelj navodi da presude za kaznena djela za koje se isti tereti nisu pravomoćne, što odgovara istini ali da se rješenje i ne poziva na iste kao temelj za protjerivanje iz RH- e i EGP-a već da se radi o pravomoćnim presudama za više prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama te Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, dok su kaznena djela navedena u rješenju samo kao činjenice koje upućuju na devijantno i asocijalno ponašanje tužitelja; da tužitelj navodi da evidencije Ministarstva unutarnjih poslova nisu dokaz nečije osuđivanosti, što nije istina jer MUP ima uvid u pravomoćnost i izvršnost presuda vezano uz prekršajne postupke koji su u konkretnom slučaju relevantni; da tužitelj krivo navodi da se radi za stalni boravak; da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za privremeni boravak temeljem spajanja obitelji, brak sa hrvatskom državljankom, a koji zahtjev je u procesu odlučivanja, odnosno nije usvojen, zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji između tužitelja i PP, što potvrđuje sumnju u stabilnost braka, da u navedenom predmetu Visoki prekršajni sud još nije donio odluku po žalbi; da tužitelj ponavlja navode da nije pravomoćno osuđen za prekršaj, što ne odgovara istini budući da se isto lako može utvrditi uvidom u evidencije Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije dostupne u evidencijama MUP-a; da tužitelj navodi da ispunjava uvjete za zaštitu od protjerivanja propisanu članku 191. stavak 2. Zakona o strancima, što nije istina jer predmetna odredba Zakona govori da je potrebno da se ispune sljedeći uvjeti: da se radi o državljaninu treće zemlje koji tri godine zakonito boravi u [adresa]-oj u braku sa hrvatskom državljankom; da je u ovom slučaju potrebno da se kumulativno ispune oba uvjeta tj. da je osoba tri godine zakonito u RH-oj te da je u braku s hrvatskom državljankom; da tužitelj je u braku s hrvatskom državljankom ali da ne ispunjava drugi dio kumulativnog uvjeta tj. da je u RH-oj zakonito tri godine, jer tužitelju nikad nije odobren privremeni boravak, radi čega se ne može smatrati da je tužitelj zakonito tri godine boravio u [adresa]- oj; da je tužitelj u svakom trenutku bio u mogućnosti sudjelovati u postupku; da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi uvjeti za neposredno rješavanje, a da u konkretnom slučaju mogućnost nagodbe nije bila opcija.

3.Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/26-01/423, URBROJ: 511-18-07-26-1 od 30. siječnja 2026. godine među ostalim je određeno da se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske i da mu se određuje zabrana ulaska i boravka u EGP- u u trajanju od pet godina, da je dužan u roku od 7 dana od dana uručenja istog rješenja napustiti RH ili će protekom roka o svom trošku biti prisilno udaljen

4.Opunomoćenik tužitelja je dana 30. ožujka 2026. godine dostavio podnesak u kojem se je očitovao na navode iz odgovora na tužbu. U navedenom podnesku u bitnom je ostao kod tužbenih navoda. U odnosu na navod iz odgovora na tužbu da je tužitelju u postupku dana mogućnost izlaganja opunomoćenik je naveo da iz predmetnog rješenja nije razvidno niti je navedeno što je tužitelj rekao u svojoj izjavi a daje najspornije što tuženik nije pozvao navedenog opunomoćenika prilikom uzimanja izjave od tužitelja iako je tužitelj naznačenom opunomoćeniku pravovremeno dao punomoć za zastupanje, o čemu je tuženik imao saznanja; da je navedenim postupanjem tuženika tužitelju uskraćeno pravo na pošteno i pravično vođenje predmetnog upravnog postupka.

5.Na raspravi od 01. travnja 2026. godine opunomoćenik tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe te sadržaja podneska od 30. ožujka 2026. godine. Opunomoćenica tuženika je iskazala da ostaje kod odgovora na tužbu i osporenog rješenja; da je tužitelju odbijen zahtjev za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji; da je do tada tužitelj bio u statusu – stranac sa podnijetim zahtjevom za odobravanje privremenog boravka. Navela je da je tužitelj osoba koja ponavlja prekršaje iz prometa upravljanje vozilom bez vozačke dozvole, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola s visokom koncentracijom alkohola; da su u spisu priložene dvije pravomoćne prekršajne odluke; da je tužitelj i ranije podnosio zahtjeve za odobrenje privremenog boravka radi spajanja obitelji koji zahtjevi su odbijeni.

Opunomoćenik tužitelja je naveo da mu je tužitelj nakon uhićenja dao punomoć i da je ta punomoć priložena u spisu, a da je tu punomoć na računalu ispisao policijski službenik iz Policijske postaje, a da na samoj punomoći nije naveden broj spisa jer u tom trenutku još nije bio određen broj spisa; da je punomoć koju me je dao tužitelj priložena u spisu koji je dostavljen od strane tuženika.

6.U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 30.siječnja 2026. godine, odgovor na tužbu, podnesak tužitelja od 30. ožujka 2026. godine, te je pregledan sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7.Tužbeni zahtjev je osnovan.

8.Predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-04/26-01/423, URBROJ:511-18-07-26-1 od 30. siječnja 2026. godine.

Sporno je prvenstveno da li je postupak donošenja predmetnog rješenja tuženika proveden zakonito i da li su u postupku donošenja rješenja počinjene neke postupovne povrede na štetu tužitelja.

9.Člankom 185. stavak 1. točka 4. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 133/20, 114/22,151/22. i 40/25, dalje: ZoS-a) propisano je da se državljaninu treće zemlje iz članka 184. stavak 1. Zakona o strancima ne mora donijeti rješenje o povratku ako predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

Člankom 189. stavak 1. ZoS-a propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu ili boravku, iz koristi sklopi brak ili životno partnerstvo, počini prekršaj iz propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja, propisa o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, propisa o javnom redu i miru, oružju, zlouporabi droga te propisa iz područja carinskih i drugih poreznih davanja, počini prekršaj s elementima nasilja, počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili ponavlja činjenje prekršaja.

Člankom 190. stavak 1. ZoS-a je propisano da se državljanin treće zemlje može protjerati ako nije napustio EGP-a odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem, zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska državne granice, različitih od razloga od stavka 1. ovoga članka. Člankom 191. stavkom 1. ZoS-a propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzet će se u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.

Člankom 183. stavak 1. točka 2. ZoS-a propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak.

Člankom 192.stavak 1. ZoS-a propisano je da će se rješenjem o protjerivanju utvrditi da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i da je dužan napustiti EGP-a, odredit će se rok za dragovoljni odlazak i vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak u EGP i boravak u EGP-u, zaprijetit će se prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP-a i odrediti država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti. Stavkom 5. istog Zakona propisano je da se rješenjem o protjerivanju državljaninu treće zemlje određuje zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz članka 189. Zakona o strancima ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina. Stavkom 7. istog članka propisano je da se zabrana ulaska i boravka računa od napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen.

10.Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj kao državljanin treće zemlje bio u statusu podnositelja zahtjeva za privremeni boravak u RH-oj radi spajanja obitelji temeljem braka sa suprugom hrvatskom državljankom, koji zahtjev mu je odbijen. Također proizlazi da je tužitelj kažnjavan za počinjenje prekršaja iz Zakona o sigurnosti na cestama i da su spisu priložene dvije pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru, kojim mu se izriče kazna zatvora odnosno kazna zatvora- uvjetna osuda.

11.Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj u postupku koji se je vodio kod tuženika imao opunomoćenika u osobi Borisa Radmana, odvjetnika u Zadru, kojem je tužitelj dao punomoć. Naime, u spisu dostavljenom od strane tuženika uz odgovor na tužbu priložena je Punomoć u kojoj se navodi da tužitelj - DP ovlašćuje odvjetnika Borisa Radmana da ga zastupa u upravnom postupku pred PU zadarskom, PP Zadar s ispostavom Nin. Na punomoći su stavljeni potpisi tužitelja i označenog opunomoćenika. U punomoći nije naveden broj predmeta i vrijeme sačinjavanja.

12.Prema očitovanju (navodima) opunomoćenika tužitelja danim na ročištu sadržaj navedene punomoći koja je priložena u spisu kojeg je dostavio tuženik, je sačinjena u Policijskoj postaji na službenom računalu a od strane policijskog službenika kojeg je on zamolio da isto učini, što je bilo i prihvaćeno. Opunomoćenik je pojasnio razlog zašto na punomoći nije naveden broj predmeta, navodeći da se u vrijeme pisanja punomoći još nije znalo koji je broj predmeta, pa je navedeno ostalo nepopunjeno.

13.Navedenog proizlazi da je navedena punomoć nakon što je napisana u računalu u Policijskoj postaji te isprintana i ostavljena u Postaji.

Kod navedenog u ovoj upravnoj stvari se neće razmatrati da li je policijski službenik trebao udovoljiti traženju opunomoćenika te pisati punomoć.

Međutim, svakako je u navedenoj situaciji problematično što ispisana (sačinjena) punomoć nije proslijeđena osobi tj. službeniku u Policijskoj postaji koji je vodio postupak uzimanja od tužitelja izjave na Zapisnik, čime bi isti bio upoznat da je tužitelj prethodno dao punomoć navedenom opunomoćeniku.

14.Prema stanju spisa nespornim proizlazi da je u provedenom postupku sukladno članku 30. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09, 110/21; dalje: ZUP-a) od tužitelja uzeta izjava na zapisnik.

U spisu dostavljenom od strane tuženika uz odgovor na tužbu priložen je Zapisnik o uzimanju izjave od tužitelja sačinjen od strane Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar s ispostavom Pag, dana 30. siječnja 2026. godine. Na navedenom zapisniku nije navedeno da se je tužitelja pitalo da li mu je potreban opunomoćenik kod davanja izjave na zapisnik, iako je tužitelja trebalo obvezno navedeno pitati te odgovor tužitelja naznačiti u Zapisniku.

15.Prilaganjem navedene punomoći u spis kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, tuženik je potvrdio da se ista punomoć odnosi na ovu upravnu stvar, ali istu činjenicu nije uzeo u obzir kod provođenja postupka odnosno kod uzimanja od tužitelja izjave na Zapisnik.

16.Slijedom sveg navedenog sud ocjenjuje da su u postupku donošenja predmetnog rješenja koje se osporava tužbom, povrijeđena pravila postupka time što kod uzimanja na zapisnik izjave od tužitelja nije bio prisutan opunomoćenik tužitelja kojem je tužitelj prethodno u Policijskoj postaji dao punomoć da ga zastupa, niti je na zapisniku o uzimanju izjave od 30. siječnja 2026. godine naznačeno da se tužitelja poučilo o pravu na opunomoćenika, niti je naznačeno da je tužitelj opozvao prethodno danu punomoć navedenom opunomoćeniku.

17.Uzimanjem na zapisnik izjave od tužitelja bez prisustva njegovog opunomoćenika kojeg je prethodno odredio, a s čime je prema stanju spisa tuženik bio upoznat, tužitelju je uskraćeno pravo na pošteno i pravično suđenje, prema odredbama ZUP-a, te je time došlo do povrede ustavnog prava tužitelja. Slijedom navedenog osporeno rješenje tuženika se ne može ocijeniti zakonitim.

Obzirom na navedeno nesvrhovito je obrazlagati ostale navode stranaka.

18.Tuženik je nakon zaključenja rasprave, dana 07. travnja 2026. godine dostavio e-maill uz koji je priložen podnesak KLASA:216-04/26-01/47, URBROJ:511- 18-07-26-1 od dana 03. travnja 2026. godine kojim je odgovorio na podnesak opunomoćenika tužitelja od 30. ožujka 2026. godine koji je uručen na ročištu, sadržaj kojeg podneska se ne može razmatrati jer je dostavljen naknadno.

19.Stoga, kako se osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim, valjalo je, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), poništiti osporeno rješenje i spis vratiti na ponovni postupak tj. odlučiti kao u izreci presude.

20.U postupku nakon ove presude tuženik će u ponovljenom postupku otkloniti navedene povrede na koje je ukazao sud u obrazloženju presude, pridržavajući se stavova suda, sukladno članku 151. stavak 2. ZUS-a.

21.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. stavak 1.ZUS-a, u vezi stavka 148. stavak 1. i 3. ZUS-a, prema kojem stranka ima pravo na trošak ako uspije u upravnom sporu i ako pravovremeno postavi zahtjev za naknadu troška. Člankom 148. stavak 1. ZUS-a je propisano da o naknadi troškova odlučuje sud na zahtjev stranke, dok je stavkom 3. istog članka propisano da zahtjev za naknadu troškova je stranka dužna postaviti najkasnije do zaključenja rasprave. Ako je odluka donesena bez rasprave, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova postaviti u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je spor okončan.

Kako opunomoćenik tužitelja trošak upravnog spora nije popisao na raspravi, do zaključenja rasprave, koja je prema zapisniku s rasprave dovršena u 10,06 sat već je trošak zatražio naknadnom dostavom Troškovnika sudu dana 01. travnja 2026. godine u 11,09 sati tužitelju se ne mogu priznati troškovi spora.

U Splitu, 20. travnja 2026.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke presude žalba nije dopuštena sukladno članku 127. stavak 1. ZUS-a. Protiv točke II. izreke presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 121. st. 1.ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.121.st.6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, Borisu Radmanu, odvjetniku u Zadru, Ulica Postrojbi specijalne policije 6,

- tuženiku, MUP, Policijska uprava zadarska, Policijska postaja Zadar s ispostavom Nin, Zadar, Stjepana Radića 11d,

- u spis.