Zakon.hr

P-780/2023-35

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877,zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja ŽČ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, radi ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 5.ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Tomislava Bogdan, zamjenika punomoćnika tužene ĐČ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, odvjetnice iz Osijeka, dana 20.travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010453677/2005. zaključenog dana 12.12.2005. god. između tužitelja KČ i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, na kojem su dana 13.12.2005. god. ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Dragice Dumančić pod brojem OV- 16062/2005., a koja u čl. 2. glasi: „...CHF…odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4.:“... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, toč. 5.: “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 2.202,53 EUR

(dvijetisućedvjestodvaeurapedesettricenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

- iznos od 3,42 EUR od 15.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,52 EUR od 23.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 5,89 EUR od 14.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,59 EUR od 14.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,99 EUR od 16.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,62 EUR od 16.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,09 EUR od 16.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,71 EUR od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,18 EUR od 29.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,13 EUR od 31.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,39 EUR od 05.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,52 EUR od 08.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,62 EUR od 09.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,76 EUR od 10.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,19 EUR od 24.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,18 EUR od 30.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 8,95 EUR od 24.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,66 EUR od 22.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 21,16 EUR od 24.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 18,67 EUR od 03.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 27,30 EUR od 22.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 22,78 EUR od 23.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 19,34 EUR od 09.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,04 EUR od 13.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 36,41 EUR od 22.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 31,50 EUR od 22.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 32,14 EUR od 12.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,56 EUR od 24.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,33 EUR od 24.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,67 EUR od 16.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 43,30 EUR od 28.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 56,37 EUR od 25.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 52,44 EUR od 15.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,22 EUR od 15.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,03 EUR od 15.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 43,23 EUR od 16.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,11 EUR od 16.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,77 EUR od 13.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,85 EUR od 13.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,27 EUR od 14.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,77 EUR od 02.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,86 EUR od 02.06.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 47,93 EUR od 02.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,79 EUR od 02.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,71 EUR od 02.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,98 EUR od 02.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,05 EUR od 02.11.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 48,03 EUR od 02.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,68 EUR od 02.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,02 EUR od 23.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,49 EUR od 16.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,39 EUR od 15.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,04 EUR od 14.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,76 EUR od 16.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 40,96 EUR od 15.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,53 EUR od 13.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,01 EUR od 15.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,95 EUR od 14.11.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,20 EUR od 14.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,22 EUR od 15.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,62 EUR od 19.02.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,85 EUR od 13.03.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,03 EUR od 15.04.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,47 EUR od 14.05.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,09 EUR od 13.06.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,85 EUR od 15.07.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,87 EUR od 14.08.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,48 EUR od 13.09.2014. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 EUR, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 20. travnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 20. travnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se s preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010453677/2005. zaključenog dana 12.12.2005. god. koji u u čl. 11. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; te u čl. 15. glasi: „Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke…kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se ŽČ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] sudjelovanje u parnici u svojstvu umješača na strani tužiteljice.

II. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12.lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tužene u kojoj tužbi navodi da su dana 12.12.2005. god. tužitelj i Slavonska banka d.d. Osijek, pravni prednik tuženika, zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010453677/2005. na kojem su dana 13.12.2005. god. ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Dragice Dumančić pod brojem OV-16062/2005, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan korištenja. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Kako su se tijekom otplate kredita radi dizanja tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali, tužitelj je vršio povećane i preplaćene svakomjesečne uplate po predmetnom kreditu, no tužitelj od tuženika nije zaprimio zatraženo izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, kao niti prvotni otplatni plan, iako je to zatražio. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. godine. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“.. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Kako se radi o podacima koje je tužena banka prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati, a tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, stoga tek nakon pribave cjelovite dokumentacije o otplati po predmetnom kreditu i provođenja knjigovodstveno - financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP -a specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz vještačenja. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj za CHF na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, stoga mu je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 15. glasi: „Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke…kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, da isplati tužitelju iznos od 1.500,00 EUR /11.301,75 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. god. po stopi od 15%, od 01.08.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. god. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, a svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zakonska zatezna kamata će tužitelj naknadno specificirati sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP -a, tj. nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prije svega, tuženik ističe kako je tužbom trebao biti obuhvaćen i FČ iz [adresa] (sudužnik) te predlaže saslušanje tužiteljice i sudužnika na okolnost otplate kredita i na okolnost upotrebe sredstava iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010453677/2005 dana 13.12.2005. za iznos od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 10 godina. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj je propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U odnosu na navedeno, tuženik ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi: Članak 502.c (NN 57/11, 70/19) „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Međutim, kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Tužitelj postavlja daljnje zahtjeve za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu u pogledu clausule rebus sic stantibus i čl. 15. Ugovora o kreditu u pogledu pristanka na odredbe i kasnije izmjene poslovnih uvjeta Banke. Prije svega se navodi da su istaknute odredbe, uključujući i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi, dopuštene te redovne u poslovanju banaka u postupku realizacije kredita. Nadalje, o tim odredbama se u sporu po kolektivnoj tužbu nije odlučivalo niti su iste bile predmet toga postupka, stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na iste. U prilog svojih navoda tužitelj ne iznosi relevantne činjenice niti dokaze u korist priloga svojih navoda, stoga se predlaže Naslovu odbiti takve tužbene zahtjeve tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik prije svega ističe kako je potraživanje temeljem predmetnog ugovora o kreditu prodano 24. listopada 2014. godine, stoga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Obzirom da je tuženik prenio potraživanje iz ugovora o kreditu na drugo društvo, tuženik predlaže odbaciti predmetnu tužbu kao neosnovanu. Razvidno je da tužitelj nije uredno podmirivao anuitete iz predmetnog Ugovora o kreditu, stoga tuženik smatra da tužitelj niti nema pravo na povrat navedenih iznosa. Naime, iz članka 80. stavka 1. ZOO proizlazi da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a u članku 81. stavku 1. ZOO navodi se da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl., te ujedno i stavak 3. istog članka propisuje da se smatra da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom. Iz navedenog proizlazi da primatelj tražbine, ima ista prava koja je tuženik kao ustupitelj imao prema tužitelju kao dužniku do ustupanja, a tužitelj kao dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i prigovore koje je mogao tuženiku kao ustupitelju isticati do trenutka kad je saznao za ustupanje. Obzirom na navedeno, tuženik smatra kako je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju, te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova. Tuženik u privitku dostavlja i Presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: Gž-193/2020 od 21. svibnja 2020. godine, u kojoj se upravo radi o tražbini prenesenoj na novoj vjerovnika u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zbog prijenosa na treću osobu. Dakle, u situaciji kada je cedirana tražbina na novog vjerovnika, tada dužnik u konkretnom slučaju tužitelj, svoja prava iz ugovora ne može ostvariti u posebnoj parnici prema ranijem vjerovniku, jer isti više nije stranka iz ugovora.“. Nadalje, tuženik ističe da je Ugovor o cesiji pravni posao između tužitelja i treće osobe kojim se mijenja osoba vjerovnika, a objekt obveze Ugovora o kreditu ostaje ista. Koju štetu trpi tužitelj činjenicom da mu tuženik nije više vjerovnik – on je svoju obvezu dužan ispuniti cesionaru, na identičan način kao da je i tuženik ostao vjerovnik. Naime, pristanak dužnika/cesusa nije potreban da bi se cesija smatrala valjanom već on sukladno čl. 82. st. 1. ZOO-a mora biti obaviješten o istom što tužitelj ne spori da je učinjeno. Dakle, tužitelj kao dužnik/cesus ne može poricati valjanost i učinak Ugovora o cesiji i to jer nema pravnu osnovu za osporavanje – ugovornu odredbu kojom se tuženik obvezao da ne smije ustupati tražbinu iz Ugovora o kreditu bez pristanka tužitelja. Isto potvrđuje i sudska praksa, pa tako Županijski sud u Zadru presudom od 28.09.2016., posl. broj: Gž-2173/2015-2 navodi: „Nije u pravu tuženik kada u žalbi upire da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi prijenos tražbine bio dopušten, jer da u postupku nije utvrđeno da su on i tužitelj ugovorili pristanak da tražbina prijeđe na drugoga, to više što, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, takav pristanak tuženika nije biti potreban prema odredbi čl. 80. ZOO -a, jer za valjanost prijenosa, odnosno ustupa potraživanja prema dužniku, je bitno da vjerovnik i dužnik nisu ugovorili da prijenos nije moguć i dopušten na trećega, ili da to ne bi bilo moguće bez njegovog izričitog pristanka, iz spisa, a posebice Ugovora o kreditu između H.B.e C.o. d.d i ovdje tuženika ne proizlazi da bi to bilo utvrđeno, pa dakle, kada to vjerovnik i dužnik nisu naveli, a niti se radi o potraživanju čije ustupanje ne bi bilo dopušteno po posebnom zakonu, tada je takav ustup potraživanja na treću osobu, odnosno ovdje tužitelja, potpuno valjan i dopušten i bez izričitog odobrenja ili potpisa ovdje tuženika, kako to propisuje i odredba čl. 80. ZOO - a“ Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od 19.09.1995., posl. broj: Pž - 1350/95 ide dalje u svom stajalištu te navodi da je: „U smislu čl. 436. (sada čl. 80.) ZOO-a, ugovor o cesiji pravovaljan kada ga potpišu cedent i cesionar. Činjenica da sam dužnik nije potpisao ugovor o cesiji, a niti je obavješten o njoj, nije pre tpostavka za njegovu valjanost“. Pritom tuženik želi naglasiti da je tužitelj izričito pristao odredbom čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu da je tuženik ovlašten ustupiti instrumente osiguranja, kao i glavnu tražbinu iz Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga i priloženog, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik navodi da kako je tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o mater ijalnopravnom prigovoru zastare VS RH, Rev 2245/17-2 „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju u čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) .Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZPP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ . Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP -a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS "(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže govorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. (…)

Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1.tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF,2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3.Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapan ju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž -4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj:

Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. NČ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se:

„Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi:

- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,

- daje tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te

- daje iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.". Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena."

Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." .Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula RČ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra RČ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik".Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007 -2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.". Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ .Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3.U pisanom podnesku od 8.rujna 2025. (stranica 132 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke od dana 23. svibnja 2025. god. ,te specificira toč. II. i III. tužbenoga zahtjeva kako slijedi (preplata pozitivne razlike tečaja, tablica str. 8. i 9.; posljednji stupac):

„II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 2.202,53 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

- iznos od 3,42 EUR od 02.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,52 EUR od 02.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 5,89 EUR od 02.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,59 EUR od 02.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,99 EUR od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,62 EUR od 02.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,09 EUR od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,71 EUR od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,18 EUR od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,13 EUR od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,39 EUR od 02.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,52 EUR od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,62 EUR od 02.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,76 EUR od 02.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,19 EUR od 02.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,18 EUR od 02.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 8,95 EUR od 02.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,66 EUR od 02.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 21,16 EUR od 02.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 18,67 EUR od 02.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 27,30 EUR od 02.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 22,78 EUR od 02.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 19,34 EUR od 02.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,04 EUR od 02.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 36,41 EUR od 02.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 31,50 EUR od 02.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 32,14 EUR od 02.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,56 EUR od 02.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,33 EUR od 02.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,67 EUR od 02.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 43,30 EUR od 02.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 56,37 EUR od 02.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 52,44 EUR od 02.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,22 EUR od 02.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,03 EUR od 02.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 43,23 EUR od 02.12.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,11 EUR od 02.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,77 EUR od 02.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,85 EUR od 02.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,27 EUR od 02.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,77 EUR od 02.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,86 EUR od 02.06.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 47,93 EUR od 02.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,79 EUR od 02.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,71 EUR od 02.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,98 EUR od 02.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,05 EUR od 02.11.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 48,03 EUR od 02.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,68 EUR od 02.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,02 EUR od 02.02.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,49 EUR od 02.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,39 EUR od 02.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,04 EUR od 02.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,76 EUR od 02.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 40,96 EUR od 02.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,53 EUR od 02.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,01 EUR od 02.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,95 EUR od 02.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,20 EUR od 02.11.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,22 EUR od 02.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,62 EUR od 02.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,85 EUR od 02.02.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,03 EUR od 02.03.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,47 EUR od 02.04.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,09 EUR od 02.05.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,85 EUR od 02.06.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,87 EUR od 02.07.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,48 EUR od 02.08.2014. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Napominje da toč. I. ostaje nepromijenjena. Predlaže sudu dopustiti preinaku tužbe, tj. povećanje tužbenog zahtjeva, sve to sukladno čl. 190. st. 2. ZPP -a.

4.U pisanom podnesku od 9. veljače 2026. (stranica 165 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da postupajući prema raspravnom rješenju suda od dana 26.01.2026. god. da specificira toč. II. i III. tužbenoga zahtjeva kako slijedi (preplata pozitivne razlike tečaja, tablica str. 8. do 13.):

- iznos od 3,42 EUR od 15.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,52 EUR od 23.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 5,89 EUR od 14.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,59 EUR od 14.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,99 EUR od 16.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,62 EUR od 16.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,09 EUR od 16.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,71 EUR od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,18 EUR od 29.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,13 EUR od 31.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,39 EUR od 05.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,52 EUR od 08.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,62 EUR od 09.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,76 EUR od 10.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,19 EUR od 24.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,18 EUR od 30.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 8,95 EUR od 24.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,66 EUR od 22.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 21,16 EUR od 24.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 18,67 EUR od 03.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 27,30 EUR od 22.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 22,78 EUR od 23.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 19,34 EUR od 09.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,04 EUR od 13.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 36,41 EUR od 22.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 31,50 EUR od 22.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 32,14 EUR od 12.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,56 EUR od 24.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,33 EUR od 24.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 41,67 EUR od 16.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 43,30 EUR od 28.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 56,37 EUR od 25.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 52,44 EUR od 15.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,22 EUR od 15.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,03 EUR od 15.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 43,23 EUR od 16.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,11 EUR od 16.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,77 EUR od 13.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,85 EUR od 13.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,27 EUR od 14.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,77 EUR od 02.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,86 EUR od 02.06.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 47,93 EUR od 02.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,79 EUR od 02.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,71 EUR od 02.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,98 EUR od 02.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,05 EUR od 02.11.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 48,03 EUR od 02.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,68 EUR od 02.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,02 EUR od 23.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,49 EUR od 16.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,39 EUR od 15.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,04 EUR od 14.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,76 EUR od 16.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 40,96 EUR od 15.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,53 EUR od 13.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,01 EUR od 15.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,95 EUR od 14.11.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,20 EUR od 14.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,22 EUR od 15.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,62 EUR od 19.02.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,85 EUR od 13.03.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,03 EUR od 15.04.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,47 EUR od 14.05.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,09 EUR od 13.06.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,85 EUR od 15.07.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,87 EUR od 14.08.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,48 EUR od 13.09.2014. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Napominje kako toč. I. ostaje nepromijenjena. U odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva, predlaže sudu dopustiti preinaku tužbe, tj. povećanje tužbenog zahtjeva, sve to sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a.

5.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, dopis tuženika od 14.02.2019., Informaciju o izdavanju dokumentacije po kreditu potrošača u Addiko bank d.d., Izjavu svjedoka KČA (stranica 38 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o., Otplatni plan, Pregled prometa za klijenta, Specifikaciju uplata, Raskid ugovora o kreditu (stranica 95 spisa),dopis Hypo Alpe Adria bank d.d. tužiteljici od 3.11.2014. (stranica 96 spisa), proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., izvršio uvid u pisana očitovanja vještaka, saslušao vještaka financijsko knjigovodstvene struke te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

6.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja CHF.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010453677/2005. (stranica 6 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 12.prosinca 2025. između prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i tužiteljice KČ, kao korisnika kredita.

Sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu je FČ iz [adresa].

Navedenim ugovorom prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan korištenja kredita (čl.2.).

Člankom 3. ugovora kredit je odobren na rok vraćanja od 10 godina (toč.1.). Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF zaračunavaju se kamate od 4,90% godišnje, dekurzivno. Efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 5,35% (toč.2.). Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan plaćanja (st.4.). Prvi anuitet dospijeva do 01. veljače 2006.godine. Dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu. U razdoblju korištenja kredita do početka otplate anuiteta banka zaračunava interkalarne kamate na kredit u visini redovne kamatne stopa iz točke 2. ovog članka. Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja. Interkalarna kamata se obračunava i pripisuje glavnici kredita, što čini novu osnovicu za raspored anuiteta (st.5.). Kamate su uključene u anuitete i plaćaju se sukladno odredbama iz navedenog članka (st.6.). Ugovorne strane su suglasne da će se kredit staviti u korištenje tek kada korisnik kredita predoči dokaz da je u cijelosti ispunio obveze glede osiguranja kredita u skladu s navedenim ugovorom (st.7.).

U članku 11. ugovora navedeno je da ako nakon sklapanja ovog ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, i ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, korisnik kredita, sudužnik i založni dužnici odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clauzula rebus sic stantibus).

U članku 15. ugovora navedeno je da potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke…kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.

8.Nije sporno da je navedeni ugovor solemniziran po javnom bilježniku Dragici Dumančić dana 13. prosinca 2005. pod brojem OV-16062/2005 (stranica 12 spisa).

9.Nije sporno da su pravni prednici tuženika Slavonska banka d.d. Osijek te Hypo Alpe Adria Bank d.d. Dakle, tužena je pravni sljednik Slavonske banke d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

10.Tužiteljica KČ, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da 2005. ili 2006. ne može se sjetiti točno zbog proteka vremena, trebala su joj sredstva za adaptaciju stana, te se odlučila na podizanje kredita. Namjeravala je podići kredit u valuti HRK, te je u svezi navedenog otišla u Slavonsku banku. U navedenoj baci kao najpovoljniji kredit joj je ponuđen kreditu valuti CHF, kao vrlo povoljan kredit. Nije upozorena na rizik tečaja CHF. Nije joj rečeno da će se tečaj mijenjati niti da će se išta vezano za ratu mijenjati. Njoj je odgovarala rata kredita. Veću ratu od one koja joj je rečena ne bi mogla plaćati, niti bi se odlučila na podizanje kredita. Ugovor je pročitala u cijelosti. Kao laik ne može reći da je razumjela sve odredbe ugovora, razumjela je kolika je rata i svotu kredita koju je tražila. U vrijeme podizanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u poduzeću Sloboda Osijek, sada Karolina u proizvodnom pogonu kao tehničar. Nije imala privatnu firmu, niti obrt. Sredstva kredita je utrošila u adaptaciju stana. Kredit je sama otplaćivala, potom je ostala bez posla. S obzirom na navedeno pojedine rate kredita uplatio je njezin otac FČ, međutim to su oni poslije regulirali na način da je njemu vratila novac koji je uplatio na ime njezinog kredita, te njen otac nema nikakvo potraživanje prema navedenoj osnovi. S obzirom da je ostala bez posla, ugovor joj je otkazan zbog neurednog plaćanja. Uplate je uvijek vršila na isti račun. Koliko se sjećam Addiko banka joj je otkazala ugovor. Nakon otkaza ugovora dobila je obavijest da je tražbina po njenom kreditu prodana B2 Kapital, međutim s obzirom da ne radi nije u mogućnosti otplatiti taj kredit. Jedno vrijeme su je zvali iz B2 kapitala ali s obzirom da nema nikakva primanja više je ne zovu. Na Fini stoji ovrha protiv nje po prijedlogu B2 Kapitala. Na pitanje punomoćnika tužiteljice, da li kada joj je uručen ugovor o kreditu da li je mogla išta promijeniti u tom ugovoru, tužiteljica je izjavila da u ugovoru nije ništa mogla promijeniti, te je to bio tipski ugovor. Bila je kod javnog bilježnika, ali javni bilježnik nije ništa pojašnjavao vezano za predmetni ugovor o kreditu. Kada je sklapala ugovor o kreditu, rečeno joj je da će joj rata biti oko 1.100,00 kuna, da bi narasla duplo. U svezi navedenog išla je u banku, ali nije dobila konkretan odgovor, već su samo rekli da je to tako i da tako mora biti, te da se mora i dalje uplaćivati tražene iznose. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik trgovačkog društva, niti obrta. Tražila je kredit u HRK, a ponuđen joj je kredit u valuti CHF. Njezin otac FČ je u dobi od 77 godina, teško pokretan, operirao je noge nakon pada, te ne može doći na sud (stranica 153 spisa).

11.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, koji je u pisanom nalazu i mišljenju od 23.svibnja 2026. (stranica 110-124 spisa) naveo:

Visina preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu po osnovu razlike tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreno - zaključno s danom raskida ugovora tj. danom 20. kolovoza 2014. iznosi 1.934,35 EUR.

Ukoliko se oduzmu razdoblja kada je tečaj bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita ( 4,785000) tužitelj KČ platila je tečajnu razliku tuženiku Addiko banci d.d. u iznosu od 2.202,53 EUR.

Svakomjesečne razlike dao je na stranicama 7. do 9. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Tužitelj KČ tuženiku Addiko bank d.d. sa zakašnjenjem je uplaćivala rate anuiteta po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005. zaključenom dana 12. prosinca 2005. godine.

11.1.U pisanom podnesku od 20.listopada 2025. (stranica 147 spisa) vještak je naveo u svezi primjedbe tuženika da je vještak u Nalaz i mišljenju primijenio pogrešan tečaj na dan isplate kredita, te da je kredit isplaćen 14.12.2005. po tečaju 4,791971 kn za 1 CHF- da je netočan navod punomoćnika tuženika da je tečaj tuženika iznosio 4,791971 kn za 1 CHF već je isti iznosio 4,785000 kako je ispravno navedeno u pismenom Nalazu i mišljenju. Vještak je naveo da u prilogu očitovanja dostavlja Arhivu tečajnih lista tuženika koja se primjenjuje od 14. prosinca 2005. godine. Glede primjedbe tuženika da je vještak izračun tečajnih razlika prikazao na fiksni iznos anuiteta, te da je također u Nalazu naveo kao da su svi anuiteti do kolovoza 2014. godine plaćeni u cijelosti, a što nije točno – da je Nalaz i mišljenje izrađen je sukladno zadatku iz Rješenja suda a nigdje u istom nije navedeno da su svi anuiteti do kolovoza 2014. godine plaćeni u cijelosti, već je isti izrađen sukladno zadatku s danom 20. kolovoza 2014. godine.

11.2. U pisanom očitovanju od 5. siječnja 2026. ( stranica 159 spisa) vještak financijsko –knjigovodstvene struke je naveo da tuženik navodi kako u svom Očitovanju nije otklonio prigovore koje je tuženik jasno, detaljno i argumentirano iznio u svom Podnesku od 22. rujna 2025. godine, te kako u svom očitovanju i nadalje ustraje na pogrešnim činjeničnim pretpostavkama, pri čemu zanemaruje bitne okolnosti koje su od presudne važnosti za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom postupku - da prije svega punomoćnik tuženika navodi kako je potrebno istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u Slavonskoj banci d.d., a ne u Hypo Alpe Adria Bank d.d. niti u njezinoj pravnoj sljednici Addiko bank d.d., što je činjenica koja ima izravne posljedice na primjenu tečaja i obračun kreditnih obveza, da je predmetni je kredit isplaćen dana 14. prosinca 2005. godine i to po tečaju od 4,791971 HRK za 1,00 CHF, te tuženik u Podnesku napominje da u razdoblju od dana isplate pa sve do 01. ožujka 2009. godine, za predmetni se kredit primjenjivao tečaj Slavonske banke d.d., koji je u cijelosti odgovarao službenom tečaju HNB. U svezi navedenog vještak navodi da punomoćnik tuženika navodi tečaj Slavonske banke d.d. (4,791971 HRK/CHF), te da je Slavonska banka d.d. primjenjivala tečaj HNB a za isto ne dostavlja nikakve dokaze, da je točno da iz javno dostupnih podataka jasno proizlazi do kada je Slavonska banka d.d. poslovala, ali punomoćnik tuženika ne navodi da nisu javno dostupni podatci o tečaju Slavonske banke d.d. Stoga ukoliko tuženik posjeduje tečajeve Slavonske banke d.d. ili bilo kakav vjerodostojan dokument. iz kojeg je vidljivo da je Slavonska banka d.d. primjenjivala tečaj HNB te isto ne odgovara danom pismenom Nalazu i mišljenju navedeni će korigirati. Vezano za prigovor da se u Očitovanju ograničio na formalno pozivanje na vlastiti prijašnji Nalaz potrebno je da punomoćnik tuženika u tom slučaju bude precizniji koja točno stavka nije matematički ispravna a uzimajući u obzir zadatak dan u Rješenju suda (budući da je vještak vezan za zadatak iz Rješenja suda). Slijedom navedenog ukoliko punomoćnik tuženika dostavi tečajne liste Slavonske banke d.d. koji ne odgovaraju danim pokazateljima u pismenom Nalazu i mišljenju te precizno specificira matematičke greške u danom Nalazu i mišljenju isti će moći korigirati.

11.3.Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o. saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja kao i pisanog očitovanja. U nalazu i mišljenju dao je izračun sukladno rješenju suda preplaćenih iznosa po osnovu povećanja tečaja do dana raskida ugovora o kreditu. Ispravlja očiglednu omašku u nalazu i mišljenju u stavku drugom odozgo, tako da navodi da se izračun iznosa 2.202,53 sastoji samo od pozitivnih tečajnih razlika bez oduzimanja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, a u prvom odlomku zaključka dan je izračun uzimajući u obzir razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog što iznosi ukupno 1.934,35 eura. Vještak je izjavio da je tužiteljica tijekom otplate kredita uplaćivala pojedine rate sa zakašnjenjem. Nakon što je vještaku predočen tužbeni zahtjev tužitelja od 08. rujna 2025. izjavio je da zatezne kamate nisu zatražene od datuma uplata već od datuma dospijeća. Vještak je izjavio da je u nalazu i mišljenju dao izračun na datume uplata. U svezi primjedbi tuženika očitovao se u pisanom podnesku od 20. listopada 2025. i 05. siječnja 2026. Navodi da tuženik prigovara kako je primijenio tečaj Addiko banke umjesto tečaja Slavonske banke za koji tvrdi da je bio jednak tečaju HNB-a. Istovremeno tuženik navodi i ne čini spornim da je Addiko banka pravni sljednik Slavonske banke. Niti jedan dostupni javni podatak, niti zatraženi podatak ne dobije se s tečajevima Slavonske banke već Addiko banke. Niti tuženik poslije njegovog drugog odgovora na podnesak ne dostavlja tečajeve Slavonske banke odnosno dokaz da su tečaj bili istovjetni tečajevima HNB-a. Stoga i nadalje a s obzirom na navedeno ostaje kod danog pismenog nalaza i mišljenja smatrajući da je prilikom obračuna primijenio pravilan tečaj. Zaključno može navesti da tuženik nije dostavio tečajnu listu na koju se poziva. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je prilikom izračuna uzeo u obzir da nisu svi anuiteti uplaćeni do kolovoza 2014., vještak je izjavio da je preplata utvrđena na temelju ukupnog razdoblja od sklapanja ugovora o kreditu, te na taj način se može reći da je uzeto u obzir i razdoblje ukoliko je tužitelj plaćao manje iznose od ugovorenih, budući da je kako je iz samog nalaza i mišljenja vidljivo prilikom obračuna uzeo u obzir stvarne uplate. Datume up lata naveo je u nalazu i mišljenju u tabelarnom pregledu na stranicama 10-13 gdje su datumi uplata navedeni u drugoj koloni (stranica 162 spisa).

12.Odredbom čl.103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.Odredbom čl.105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

14.Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

15. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 12. svibnja 2005. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze,te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne.

16.Glede priložene pisane izjave svjedoka KČA, djelatnice Addiko banke d.d. za navesti je da je iz navedene izjave evidentno da navedena nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu odnosno nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kredita. Za napomenuti je da je tuženik odustao od saslušanja u svojstvu svjedoka djelatnika tuženika, javnog bilježnika i sudužnika ŽČ (stranica 66,158 spisa).Također je za napomenuti da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.).

17.Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

18.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci ( čl.12,čl.26,čl.103,104,čl.105 ZOO/91; čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

19.Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

20.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi ugovora definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

21.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

22.Nadalje, za navesti je da je presudom donesenom u kolektivnom sporu utvrđeno da je Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklapala ugovore o kreditu u periodu od 01.lipnja 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine, koji su sadržavali ništetne odredbe vezane uz glavnicu CHF, te da je sklapala ugovore o kreditu u periodu od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008.godine koji su sadržavali ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, iz čega proizlazi da se utvrđenje iz kolektivnog spora odnosi na sve ugovore koje je navedena banka sklapala u naznačenom periodu, pa s obzirom da je predmetni ugovor sklopljen dana 12. prosinca 2005., uzevši u obzir naznačeno vremensko razdoblje nepoštenog postupanja, evidentno je da se utvrđenje iz kolektivnog spora odnosi na sve pravne prednike tužene tj. i na Slavonsku banku d.d. koja je 2009. godine pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. (što nije sporno), te je tužena kao pravni sljednik preuzela sva prava i obveze iz tako sklopljenih ugovora, odnosno stupila u sve pravne odnose pripojenog društva.

22.1.Napomena: Županijski sud u Splitu broj Gž-1258/2020-2 od 12.studenog 2020.godine: “Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom, te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Banka ili Slavonska banka, s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.“

23.Odredbom čl. 104 ZOO/91 (323. st.1. ZOO/05) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24.S obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji izračun u nalazu i mišljenju je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, a vještak u pisanim očitovanjima i saslušan kod suda dao jasna, stručna i logična obrazloženja, s napomenom da tuženik nije predložio novo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na navedene okolnosti, utvrđeno u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku ukupno iznos od 2.202,53 EUR. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja do isplate kako je to navedeno u izreci presude ( čl.214 ZOO/91 /čl.1115. ZOO/05; čl.29.,čl.1165 ZOO/05) . Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

25.Za napomenuti je da s obzirom da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike, da je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kredi tu u dijelu o valutnoj klauzuli. Dakle, za navesti je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP),te je za navesti da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove, te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužitelju samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

26.U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, odnosno navoda tuženika da je potrebno provesti dokaz saslušanjem tužiteljice i sudužnika na okolnost otplate kredita, za navesti je da tuženik u prigovoru nije konkretno naveo koje uplate rata kredita smatra spornim. Tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila je da je sama otplaćivala kredit, te kada je ostala bez posla pojedine rate uplatio je njezin otac, što su oni kasnije regulirali na način da je ona njemu vratila novac koji je uplatio na ime njezinog kredita, te njezin otac nema nikakvo potraživanje po navedenoj osnovi. Za navesti je i to da se sudužnik FČ po punomoćniku očitovao navodeći da uplate rata kredita koje je on izvršio su uplate u ime i za račun tužiteljice, te on nema nikakvih potraživanja po navedenom osnovu (stranica 153,154 spisa). Dakle, s obzirom na izloženo te da je u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno utvrđeno da su sve uplate knjižene na račun predmetnog kredita, te da je tužiteljica u obveznom odnosu prema tuženiku, to je s obzirom na izloženo prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istakao tuženik neosnovan (čl. 161. ZOO, čl. 219. st. 1. ZPP; ŽS u Osijeku broj Gž-972/2023-3 od 28.ožujka 2024.).

27.Nadalje,za navesti je u ovoj pravnoj stvari da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita - stambeni kredit za adaptaciju stana, te da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u poduzeću Sloboda Osijek, sada K, da nije imala privatnu firmu, niti obrt, te da je kredit u cijelosti iskorišten u svrhu u koju je podignut. Stoga, s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala status potrošača (čl.3.ZZP/03).

28.U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istakao tuženik navodeći da je tražbinu s osnova ugovora o kreditu prenio na drugo društvo te da je stoga došlo do promjene subjekata u obveznom pravnom odnosu, pa da je tužitelj pogrešno označio tuženika kao pasivnu stranu, za navesti je da iz priložene dokumentacije je razvidno da je predmetni ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja dospjelih obveza dana 20.kolovoza 2014. (stranica 95 spisa),te da je pravni sljednik Slavonske banke d.d. Hypo Alpe adria Bank d.d. sva svoja potraživanja po predmetnom ugovoru o kreditu na dan 24.listopada 2014. ustupio društvu B2 Kapital d.o.o., o čemu je tužiteljica obaviještena dopisom od 3.studenog 2014. (stranica 96 spisa). Nadalje, za navesti je da je vještak financijsko- knjigovodstvene struke u nalazu i mišljenju dao izračun preplaćenih iznosa sa danom 20.kolovoza 2014.,te su dakle sve utvrđene preplate izvršene prije ustupa drugom vjerovniku odnosno uplate koje je izvršio tužitelj obračunate su i naplaćene od strane tuženika. Za navesti je i to da je iz tužbenog zahtjeva evidentno da se tražbina tužiteljice odnosi na razdoblje prije ustupa. S obzirom na izloženo nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, s napomenom da je odnos između tuženika i B2 Kapital d.o.o. po ugovoru o cesiji njihov interni odnos i nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

29.U odnosu na navod tuženika da je tužbom trebao biti obuhvaćen sudužnik FČ, odnosno da tužba zbog navedenog ne bi bila podobna za postupanje, za navesti je da ti navodi nisu osnovani jer sudužnik (koji je potpisnik predmetnog ugovora) nema pravni položaj stranke po Ugovoru o kreditu (čl.1021. ZOO), zbog čega sudužnik nije morao biti obuhvaćen tužbom u smislu čl.201. ZPP (ŽS u Zagrebu broj Gž-485/2023-3 od 10.travnja 2024.,ŽS u Rijeci broj Gž-3556/2020-3 od 4.svibnja 2022).

30.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO -a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30.1.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl.245.s.t.1.ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P -1401/12, dakle nakon 13.lipnja 2014.godine a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 12. lipnja 2023., s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14.lipnja 2018.god.(Pž - 6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

30.2. Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te u konkretnom slučaju prigovor zastare nije osnovan.

31.U odnosu na zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbu predmetnog ugovora o kreditu koja u čl. 15. Ugovora o kreditu glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).", za navesti je da imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i pravnu prirodu ovog spora, da se u konkretnom slučaju ne radi o promijenjenim okolnostima u smislu clausule rebus sic stantibus, te je u konkretnom slučaju sud utvrdio ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli iz razloga koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora, te su morali biti uzeti u obzir, pa s obzirom na navedeno te da tužitelj nije dokazao postojanje opravdanog pravnog interesa za utvrđenjem ništetnim odredbe čl.15. predmetnog ugovora o kreditu, niti predočio dokaze za navode da je navedena odredba ugovora o kreditu ništetna, to je stoga sud tužitelja s navedenim dijelom tužbenog zahtjeva odbio (čl.7.st.1.,čl.219.st.1. ZPP).

32.Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki I petita tužbe a glede utvrđenja ništetnim čl. 15 ugovora o kreditu sadržaja kako je naprijed navedeno za navesti je da se radi o općenitoj odredbi, te da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te isplate preplaćenih iznosa po navedenoj osnovi, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).

33.Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u pisanom podnesku od 8.rujna 2025. (stranica 132 spisa) specificirao tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sukladno izračunu vještaka, te u pisanom podnesku od 9.veljače 2026. (stranica 165 spisa) nakon što je vještak saslušan na ročištu kod suda precizirao zahtjev za zatezne kamate na preplaćene iznose tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja te saslušanja vještaka, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP), kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

34.U pisanom podnesku od 13.veljače 2024. (stranica 54 spisa) FČ po punomoćniku dao je izjavu o stupanju u parnicu u svojstvu umješača na strani tužiteljice, navodeći da je sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu, te da je sudjelovao u otplati istog, zbog čega ima pravni interes da tužiteljica uspije u sporu. S obzirom na navedeno sud smatra da su ispunjene pretpostavke iz čl.206. ZPP za navedeno, te je donio rješenje kao u izreci.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP(čl.155 ZPP).

35.1. S obzirom na uspjeh u postupku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.500,00 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za:

sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.t.1.),

sastav pisanih podnesaka od 30.01.2024.,22.11.2024.08.09.2025. i 09.02.2026. po Tbr. 8.t.1.u visini od po 100 bodova,

te za zastupanje na ročištima kod suda dana 17.09.2024., 02.12.2024., 27.11.2025., 26.11.2025. i 05.03.2026. po Tbr.9.t.1. u visini od po 100 bodova,

koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,

te troška vještačenja u iznosu od 300,00 EUR.

36. Temeljem odredbe čl.154.st.5. ZPP (čl.155 ZPP) naloženo je tuženiku naknaditi umješaču ŽČ prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.750,00 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu (Tbr.8.t.1.) u visini od 100 bodova ,te za zastupanje na ročištima kod suda dana 17.09.2024., 02.12.2024., 27.11.2025., 26.11.2025. i 05.03.2026. po Tbr.9.t.1. u visini od po 100 bodova,

koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV.

37.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 20.travnja 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv odluke suda kojom se prihvaća sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba (čl.207.st.3. ZPP).

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe posebna žalba nije dopuštena (čl.190. st.9. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

-punomoćniku umješača

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte