REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Poslovni broj: P-821/2023.-43.

Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, u pravnoj stvari tužitelja ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Borisu Porobiji, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 31. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 20. travnja 2026. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju, ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati, na ime razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule, ukupan iznos od 34.990,81 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,51 € od 16.09.2007. pa do isplate,

- na iznos od 20,17 € od 16.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 42,60 € od 16.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 36,71 € od 16.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,37 € od 16.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,94 € od 16.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,08 € od 16.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,99 € od 16.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,63 € od 16.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 56,94 € od 18.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 64,50 € od 16.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 31,78 € od 16.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 126,79 € od 16.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 88,44 € od 16.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 91,53 € od 25.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 98,13 € od 16.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 99,48 € od 16.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 87,77 € od 16.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 89,82 € od 16.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 80,08 € od 16.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 92,49 € od 16.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 78,70 € od 16.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 87,61 € od 16.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 86,19 € od 16.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 110,26 € od 16.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 125,70 € od 16.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 122,36 € od 16.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 137,71 € od 16.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 165,84 € od 16.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 171,86 € od 16.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.543,73 € od 17.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 204,94 € od 16.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 203,82 € od 17.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 258,03 € od 17.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 232,43 € od 16.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 241,67 € od 16.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 362,98 € od 23.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 336,22 € od 18.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 319,72 € od 16.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 329,71 € od 16.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 330,24 € od 16.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 360,71 € od 17.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 420,60 € od 17.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 498,00 € od 19.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 579,67 € od 17.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 452,63 € od 16.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 409,89 € od 16.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 412,75 € od 16.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 418,64 € od 16.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 455,52 € od 16.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 466,62 € od 16.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 454,53 € od 16.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 452,71 € od 16.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 458,83 € od 16.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 469,47 € od 16.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 456,19 € od 17.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 452,53 € od 16.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 419,96 € od 16.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 448,03 € od 16.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 461,11 € od 16.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 452,42 € od 16.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 442,01 € od 16.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 438,42 € od 16.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 434,71 € od 16.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 460,63 € od 16.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 422,49 € od 16.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 416,26 € od 16.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 420,15 € od 17.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 416,07 € od 16.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 430,18 € od 18.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 439,05 € od 16.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 441,11 € od 19.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 459,18 € od 16.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 441,21 € od 17.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 448,50 € od 18.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 456,27 € od 19.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 448,15 € od 17.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 437,63 € od 16.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 437,68 € od 03.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3.506,68 € od 03.06.2014. pa do isplate,

a koje kamate se određuju po stopi koja se do 31. prosinca 2007. g. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. do 31.12.2023. g. se određuju uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. g. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4,60 € s kamatom od 16.08.2007. pa do isplate, kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju, ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 7.800,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2026., pa do isplate, a koje kamate se određuju uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 24,03 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:

14,72 EUR od 16.10.2007 do isplate 9,31 EUR od 16.12.2007 do isplate,

i

r i j e š i o  j e

V. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 15. srpnja 2025., a ne dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 20. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom kao kreditorom dana 15. lipnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora: 3209759512, šifra namjene 859, broj kreditne partije: 7103700800 solemniziran dana 18.06.2007., od strane javnog bilježnika Mirka Čižmeka iz [adresa], OV-2101/2007, na iznos od 214.500,00 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB -a na dan korištenja. U čl. 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 15 godina. U čl. 7. ugovora ugovoreno je da korisnik tj. tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. U čl. 7. također je ugovoreno da prvi anuitet iznosi 1.673,25 CHF te da se , za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/ rate. U lipnju 2014. tužitelj je u cijelosti isplatio predmetni kredit te vezano uz isti nije izvršena konverzija. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. g., potvrđenom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. g., te presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. g., donesenim povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u CHF, a koju tužbu je udruga „Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ podnijela protiv 8 banaka, među kojim bankama je i uvodno označeni tuženik, utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope. Preciznije, u citiranim presudama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koji je tuženik unaprijed pripremio „na svojem obrascu“, niti su u ugovoru utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, a zbog čega je ista odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. god., utvrđene su nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je time ujedno prouzročena i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana isključivo na štetu potrošača. Ova presuda u navedenom dijelu potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž6632/17 od 14. lipnja 2018 g., Odlukom Ustavnog suda RH U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. g., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019 god. Dakle, spor za kolektivnu pravnu zaštitu, pokrenut tužbom udruge „ Franak“ protiv 8 banaka, a među kojim bankama je uvodno naznačeni tuženik, pravomoćno je okončan na način da su oba sastojka (odredbe) ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu ugovora) utvrđene nepoštenim, a time i ništetnim. Riječ je o presudama koje su javno dostupne pa se na iste ovim putem ukazuje te se na njih poziva. Nastavno na navedeno, ukazuje se da je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- u daljnjem tekst ZPP) propisano sljedeće: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019), odnosno sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), navedene su presude obvezujuće i za Naslovni sud pa se stoga ovim putem tužitelj poziva na spomenuta utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na utvrđenu ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu chf i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (temeljem direktnog učinka kolektivne tužbe), kao i uzevši u obzir ništetnost odredbi istog ugovora o kreditu koji propisuje da je tužitelj- potrošač dužan platiti banci naknadi za prijevremenu otplatu kredita te naknadu banci zbog „ bankarske usluge stavljanja kredita na raspolaganje dužniku“, to tužitelj predmetnom tužbom potražuje razliku između plaćenih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF-a na dan plaćanja pojedinog anuiteta i obračunatih anuiteta prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita( razlika u valuti), te „ naknadu zbog zatvaranja kredita“, trošak opomena, te jednokratnu naknadu, naplaćenu prilikom prvog korištenja kredita, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim na svaki pojedini uplaćeni anuitet u pojedinom mjesecu tokom vremena plaćanja/ trajanja kredita pa do isplate, a koje kamate se do 31. prosinca 2007.g. određuju sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008 god., pa do 31.07.2015 god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 god., pa do isplate, sukladno čl. 29 st.2 Zakona o obveznim odnosima. Naime, tužitelju je plaćanjem anuiteta, obračunatog prema tečaju CHF nastala šteta, a tuženik je s druge strane stekao nepripadnu imovinsku korist temeljem spomenutih ništetnih odredbi ugovora o kreditu pa stoga tuženik kao nepošteni stjecatelj, mora isplatiti tužitelju i naknadu štete i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta, sve sukladno čl. 1111 st.3, čl. 1115 i čl. 1086 Zakona o obveznim odnosima. Sukladno okvirnom izračunu razlike između plaćenih mjesečnih anuiteta na ime glavnice vezane uz valutu CHF te između ugovorenih mjesečnih anuiteta( razlika u valuti), tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezano uz valutu chf, u iznosu od 36.035,87 EUR-a/271.512,15 kn, zajedno sa pripadajućim kamatama, tekućim na pojedini, isplaćeni mjesečni iznos od trenutka uplate banci pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 12. lipnja 2018.g. Tuženik se protivi korištenju tužiteljeva izračuna koji prileži tužbi. Iz prometa po kreditu nije vidljivo tko je platio anuitete, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje kuće. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. K tome, tužitelj nije potrošač, već poduzetnik povezan sa čitavim nizom trgovačkih društava u djelatnostima poljoprivrede, stočarstva, prerade mesa, trgovinom, 3 nekretninama i zastupanjem (Voćnjak d.o.o., Gorup d.o.o., Mediteran rent d.o.o., Gorup nekretnine d.o.o., Gorup grupa stočarstvo d.o.o., Gorup prerada mesa d.o.o., Gorup grupa – obnovljivi izvori energije d.o.o., Mediteran ulaganja d.o.o., zaštita bilja d.o.o.) u kojima djeluje i u svojstvu Uprave i/ili Prokuriste. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Šguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Naposlijetku tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C -81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 15. lipnja 2007. (list 21 do 27 spisa), Promet po kreditu (list 121do 128 spisa), Presudu OGS u Zagrebu poslovni broj P-8417/2019-30 od 16. studenoga 2023. (list 153 do 165 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 255 do 256 spisa), financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl.oec. iz Darfin d.o.o. iz Zagreba (list 130 do 138 spisa), izvršen je uvid u očitovanje vještaka od 5. ožujka 2026. (list 216 do 218 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim do iznosa od 34.990,81 €.

5. Između stranaka nije bila sporno:

- da su stranke dana 15. lipnja 2007., zaključile Ugovor o kreditu broj 3209759512

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 214.500,00 CHF, uz valutnu klauzulu

-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

- da je tužitelj tijekom lipnja 2014. u cijelosti isplatio predmetni kredit

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Saslušan tužitelj naveo je da je banku tuženika izabrao jer je tada živio u [adresa], a u [adresa] je to bila jedina banka. Predmetni kredit uzeo je kako bi kupio kuću za sebe i obitelj, te četvero djece. Kada je došao u banku on je tražio kredit u eurima, trebalo mu je 150.000,00 € međutim u banci su mu rekli da je kreditno sposoban samo za kredit u CHF. U banci su mu rekli da je to sigurna valuta. Nisu ga upozorili da bi rata mogla rasti. Početna rata mu je bila oko 4.500,00 kuna, a zna da mu je u jednom trenutku čak došla i do 11.000,00 kuna. Nije bio u mogućnosti pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, pitao je za nižu kamatnu stopu međutim, rečeno mu je: to je tako, ili prihvati ili nema kredita. Na početku je kamata bila mala za taj kredit, sve je bilo povoljno, a kasnije je sve to naraslo. Da je znao da će mu rata toliko narasti, on taj kredit ne bi uzeo. On je letimično pročitao ugovor o kreditu, ali nije stručnjak tako da se nije u sve niti razumio. Javni bilježnik mu je samo protumačio što znači zadužnica ili hipoteka, a ugovor o kreditu nije mu posebno tumačio. Nitko u banci mu nije rekao da bi to bila rizična valuta, upravo suprotno govorili su mu da je to najsigurnija valuta. Nitko mu nije objašnjavao parametre po kojima se određuje mjesečna rata, samo su mu rekli kolika mu je kamata. On je taj kredit zatvorio tako što je prodao jednu drugu nekretninu. Kao založni dužnik na predmetnom ugovoru pojavljuje se firma Gorup d.o.o., a on je bio suvlasnik te firme i s obzirom da kuća nije imala uporabnu dozvolu trebao je sudužnika. U vrijeme uzimanja kredita on je bio suvlasnik firme Gorup d.o.o. Navodi da nije tražio od djelatnika banke da mu objasni neke odredbe ugovora jer mu je tada sve bilo jasno. Tada nije znao što znači pojam valutna klauzula. Kredit je sam plaćao.

8. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

9. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi kupnje kuće, odnosno rješenja stambenog pitanja sebi i svoje obitelji. Naime, u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača. Naime, prema Rev-984/2023-2, status potrošača u smislu ZZP-a i ZPK-a valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja, a iz sadržaja ugovora jasno je da je ugovor sklopljen radi kupnje kuće, odnosno za rješenje stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji.

10. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP -a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već joj je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.

15. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za tuženika od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.

19. Međutim, tužitelj je podneskom od 15. srpnja 2025., preinačio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu od 16. kolovoza 2007., a tužbom je tražena isplata od 1. rujna 2007., tako daje za mjesec kolovoz 2007., osnovan prigovor zastare tuženika, radi čega je tužitelj odbijen s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4,60 €, radi čega je odlučeno kao pod

20. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

22. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

23. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje iz Darfin d.o.o. u Zagrebu.

24. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita (27.06.2007.g.), umanjena za iznos dosuđen po presudi P-8417/19, iznosi 34.995,41 EUR. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, umanjena za kamatu dosuđenu po presudi P-8417/19 iznosi - 24,03 €.

25. Tuženik je nalazu i mišljenju prigovarao iz razloga što vještak krivo obračunava uvećanu uplatu prema inicijalnom otplatnom planu. Neotplaćena glavnica je u iznosu od 16.896,56 CHF koju uvećavamo za redovnu kamatu u iznosu od 2,25 CHF. No vještak kao zadnji anuitet koristi iznos od 13.700,26 CHF pri čemu dolazi do razlike od 1.880,32 EUR.

26. U odnosu na prigovor tuženika, vještak ističe da stoji pri izradi prvotnog Nalaza i mišljenja. Naime, razlika između tuženikova izračuna neotplaćene glavnice (16.896,56 CHF) i neotplaćene glavnice početnog plana koju je vještak prikazao u Nalazu (13.698,40 CHF) proizlazi iz načina izrade simuliranog otplatnog plana. Budući da je tužitelj dana 16.06.2010. godine izvršio uvećanu uplatu u iznosu 96.921,59 CHF, Banka je idućom promjenom kamatne stope (01.12.2010.g.) smanjila broj otplate anuiteta za 89 anuiteta, što je razvidno i iz Prometa po kreditu. Obzirom da je smanjen broj anuiteta prema obračunu banke, vještak je istu metodologiju primijenio na početni otplatni plan te 01.12.2010. godine umanjio broj otplate anuiteta za 89 te je tako došlo do promjene samog anuiteta prema početnom otplatnom planu koji više ne iznosi ugovorenih 1.673,25 CHF, već 1.743,29 CHF.

27. Tužitelj je podneskom od 20. ožujka 2026. predložio da vještak dopuni svoj nalaz i mišljenje s obzirom na stopu inflacije u RH vezano uz preinaku tužbenog zahtjeva iz navedenog podneska, a kojim se predlaže tužitelju naknaditi iznos od 9.000,00 € uslijed inflacije, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

28. Tuženik se podneskom od 27. ožujka 2026. usprotivio takvoj preinaci, istaknuo je prigovor zastare te je dodao da predmet ovog postupka nije naknada štete tako da je bez značaja pozivanje tužitelja na sudsku praksu u svezi stope inflacije. Također se usprotivio dopunskom vještačenju kako to predlaže tužitelj jer takve okolnosti nisu predložene do zaključenja prethodnog postupka.

29. Prijedlog tužitelja da dopuni svoj nalaz i mišljenje s obzirom na stopu inflacije je odbijen, s obzirom da je vještak izradio svoj nalaz u skladu sa zadatkom kako mu ga je postavio sud, taj nalaz i mišljenje sud ocjenjuje stručnim i u skladu s pravilima struke. Također vještak se i očitovao povodom primjedbi tuženika tako da je isti u potpunosti obrazložio svoj nalaz i mišljenje a kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća.

30. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu uredio podneskom od 15.srpnja 2025., u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute.

31. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, budući je tužitelj proširio vremenski period za koji traži isplatu, dok je na ročištu održanom 31.ožujka 2026. naveo da se ne protivi povučenom djelu tužbenog zahtjeva, ali traži razmjerni dio troška. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjeve prije provođenja financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod V izreke.

32. Sud nije dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 20. ožujka 2026., budući istim tužitelj proširuje tužbeni zahtjev na ime naknade štete s osnove inflacije, iz razloga što je predmet ovog postupka stjecanje bez osnove na ime ništetnosti valutne klauzule.

33. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod II. bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče kako je to navedeno u izreci pod II. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

34. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).

35. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

36. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO -a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.4 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom II., s obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva kojeg je povukao, kao i zbog djela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mog la odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021.,

Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

38. Stoga je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 28. studenog 2024., 9. rujna 2025. i 31. ožujka 2026. , za sastav podnesaka od 8. travnja 2024. i 15. srpnja 2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 1.000,00 € ili 500 bodova, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 1.500,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 € ili sveukupno 7.800,00 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

39. Tužitelju ostali zatraženi trošak nije priznat, budući ga sud ne ocjenjuje nužnim i osnovanim. Tužitelju također nije priznat zatraženi trošak za objavu presude, budući po ocjeni ovog suda ne radi se nužnom trošku koji treba snositi tuženik, iako tužitelj ima pravo na taj trošak, ali od svoje stranke. U odnosu na zatraženi trošak preliminarnog izračuna u iznosu od 300,00 €. Trošak preliminarnog vještačenja nije trošak koji je bio potreban za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a, zbog čega tužitelj niti ne ostvaruje pravo na naknadu navedenog troška. Naime, na temelju podataka dobivenih od banke tužitelj je i sam mogao izračunati visinu tražbine. S obzirom na zauzet stav sudske prakse da usklađivanje tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka predstavlja opravdani razlog za preinaku tužbe iz članka 191. stavka 2. ZPP- a, to tužitelj ne bi trpio štetne posljedice nepravilnog izračuna za potrebe sastava tužbe.

40. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak na ime sudskih pristojbi budući tužitelj po ovome predmetu sudske pristojbe nije platio, a niti je isti pozvan na plaćanje sudskih pristojbi, budući je isti po Zakonu o sudskim pristojbama (članak 11. točka 20.) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

41. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. stavak. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.) u vezi s člankom 151. stavak 3. ZPP- a, tekuće od presuđenja do isplate.

42. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do V.

U Krapini 20. travnja 2026.

Sutkinja

Jasmina Božić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Maja Buhin, Zagreb

2. Odvjetnica Sanja Porobija, iz OD Porobija & Porobija, Zagreb