Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], UA

Poslovni broj: P-364/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja KA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Kožić Darku, odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Matić Hrvoju, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 12.ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20.travnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633387 da tužitelju ŠTAMPAR IVICA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.320,20 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od:

30.4.2011 na iznos od 94,08 eur

31.5.2011 na iznos od 153,56 eur

30.6.2011 na iznos od 156,81 eur

31.7.2011 na iznos od 184,66 eur

31.8.2011 na iznos od 170,35 eur

30.9.2011 na iznos od 154,69 eur

31.10.2011 na iznos od 136,27 eur

30.11.2011 na iznos od 135,10 eur

31.12.2011 na iznos od 142,32 eur

31.1.2012 na iznos od 148,61 eur

29.2.2012 na iznos od 149,45 eur

31.3.2012 na iznos od 145,10 eur

30.4.2012 na iznos od 148,04 eur

31.5.2012 na iznos od 150,05 eur

30.6.2012 na iznos od 146,66 eur

31.7.2012 na iznos od 147,55 eur

31.8.2012na iznos od 145,02 eur

30.9.2012 na iznos od 139,62 eur

31.10.2012 na iznos od 145,46 eur

30.11.2012 na iznos od 148,26 eur

31.12.2012 na iznos od 146,22 eur

31.1.2013 na iznos od 135,20 eur

28.2.2013 na iznos od 144,56 eur

31.3.2013 na iznos od 145,38 eur

30.4.2013 na iznos od 141,71 eur

31.5.2013 na iznos od 130,30 eur

30.6.2013 na iznos od 130,01 eur

31.7.2013 na iznos od 132,81 eur

31.8.2013 na iznos od 137,31 eur

30.9.2013 na iznos od 142,82 eur

31.10.2013 na iznos od 141,42 eur

30.11.2013 na iznos od 142,59 eur

31.12.2013 na iznos od 139,29 eur

31.1.2014 na iznos od 117,05 eur

28.2.2014 na iznos od 120,34 eur

31.3.2014 na iznos od 119,37 eur

30.4.2014 na iznos od 116,09 eur

31.5.2014 na iznos od 113,35 eur

30.6.2014 na iznos od 115,52 eur

31.7.2014 na iznos od 119,23 eur

31.8.2014 na iznos od 121,08 eur

30.9.2014 na iznos od 121,71 eur

31.10.2014 na iznos od 124,42 eur

30.11.2014 na iznos od 126,26 eur

31.12.2014 na iznos od 125,18 eur

31.1.2015 na iznos od 125,48 eur

28.2.2015 na iznos od 125,48 eur

31.3.2015 na iznos od 125,48 eur

30.4.2015 na iznos od 125,48 eur

31.5.2015 na iznos od 125,48 eur

30.6.2015 na iznos od 125,48 eur

31.7.2015 na iznos od 125,48 eur

31.8.2015 na iznos od 125,48 eur

30.9.2015 na iznos od 125,48 eur

a sve to do isplate i u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.931,81 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj KA (dalje: tužitelj) je dana 6.lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.

2. U tužbi navodi da je sa prednikom tuženika dana 19.12.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 136-315/2007 kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio iznos kredita od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita, a kamata je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke, te je iznosila 5,00 % godišnje. Tužitelj navodi da su ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom se kredit veže uz određenu valutnu klauzulu, gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika čime se uzrokuje neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj. P-1401/2012 od 4.7.2013. , presudu Visokog trgovačkog suda RH , broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. i presudu VTS RH , broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018., te na odredbu čl.84. i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, te na odredbu čl. 4. i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužitelj je podneskom od 4.4.2025. specificirao tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 6.623,89 EUR, te je nakon provedenog vještačenja podneskom od 4.3.2026. uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka tražeći isplatu iznosa od 7.320,20 EUR.

4. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovara mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu budući da je odredbom čl.20. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u Varaždinu, pa predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i da se predmet dostavi na odlučivanje Općinskom sudu u Varaždinu. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi, tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu ali navodi da je isti izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 26.siječnja 2016. Aneks se na pravni posao stranaka primjenjuje retroaktivno što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija Ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Visina otplate anuiteta određena je istovrsno kao i u Ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti od dana početka otplate ugovora o kreditu. Za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi je odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Nesporno je da su stranke slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i da tužitelj naknadi troškove postupka tuženiku. U podnesku od 14.1.2021. ističe da tužitelj sklapanjem aneksa u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Tuženik prigovara zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta do isplate pozivajući se na odredbu čl. 115. Zakona o obveznim odnosima.

5. Rješenjem Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-314/19-4 od 7.svibnja 2020. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, kao neosnovan.

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu ( list 7-12 spisa), odgovor na tužbu sa prilozima ( list 16-31 spisa), ovosudno rješenje od 7.svibnja 2020. ( list 33-35 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 38-103 spisa), ovosudno rješenje od 10.veljače 2021. ( list 105 spisa), ovosudno rješenje od 5.travnja 2024. ( list 110- 111 spisa), podnesak tužitelja od 13.1.2025. ( list 116-118 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 122-180 spisa), podnesak tužitelja od 4.4.2025. ( list 183-185 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, smjer financije MA ( list 211-230 spisa), podnesak tužitelja od 4.3.2026. ( list 240-242 spisa i list 243-244 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja. Tuženik je podneskom od 14.1.2021. odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka UAR i AA, te je na raspravi 23.9.2025. odustao od saslušanja svjedoka JA.

7. Tužitelj je izjavio da je kredit uzeo kod tuženika s obzirom da je tamo primao plaću i imao tekući račun, te se nije raspitivao kod drugih banaka. Kredit je trebao za kupnju stana za sebe i obitelj, te su u stanu stanovali on i njegova obitelj, dok rate kredita nisu porasle na način da ih više nisu mogli otplaćivati radi čega su se preselili k roditeljima i predmetni stan počeli iznajmljivati kako bi mogli plaćati rate kredita. U međuvremenu od preseljenja pa nadalje sredili su dio roditeljske kuće u kojoj i sada žive, a stan iznajmljuju. Kredit nije otplaćen. Predmetni stan je iznosio 56.000,00 eura , te kada je došao u banku kazao je službeniku banke da treba navedeni iznos, a on je odgovorio da imaju kredite u eurima i francima, da je povoljniji kredit u francima, da to svi uzimaju, te se on složio da uzme kredit u francima. U razgovoru je bilo rečeno da je kamata promjenjiva, on je bio svjestan da rata kredita može porasti ali ne toliko koliko je porasla odnosno gotovo duplo. Djelatnik banke nije spominjao nikakve rizike vezane uz kredite u valuti CHF. Djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, niti ga je objasnio, pa ni sada ne zna što to znači. Isto tako nije mu bilo rečeno koju valutu u RH i na koji način štiti HNB. Nakon tjedan dana kada je ponovno došao u banku Ugovor o kreditu je već bio sastavljen, on nije mogao sudjelovati u sastavljanju istog, niti je mogao utjecati na bilo koju odredbu Ugovora. Niti tom prilikom djelatnik banke nije ga upozorio na bilo kakve rizike vezano uz kredit u CHF. Ugovor o kreditu potpisao je i u banci i kod javnog bilježnika s obzirom da ga je banka uputila da javnog bilježnika. Javni bilježnik objasnio je glavne odredbe ugovora , kazao je da mora plaćati rate kredita, a da će mu u slučaju neplaćanja uzeti stan. On je ugovor o kreditu pročitao, nije baš sve razumio, ali je vjerovao djelatniku banke. Po struci je magistar prometa. Otplatni plan je naknadno dobio poštom i misli da su rate kredita u otplatnom planu bile iste. Ne sjeća se sa sigurnošću, no čini mu se da su početne rate kredita bile oko 1.600,00 kuna mjesečno, a najviše oko 3.000,00 kuna mjesečno. Išao je u banku pitati za razlog povećanja rata kredita , kazali su da je to tako, da je tako potpisao i da mora plaćati, te da se ništa ne može mijenjati. Ratu kredita plaćao je putem plaće.

7.1. Banka ga je pismenim putem pozvala na sklapanje Aneksa ugovora o konverziji. Nije se mogao sjetit da li je uz taj poziv bio priložen i izračun konverzije. Kada je otišao u banku kazali su mu da je konverzija povoljnija jer da je manja rata kredita. Nije se mogao sjetiti da li je prilikom konverzije utvrđeno da li je nešto preplatio ili ne. Predočena mu je rata kredita koja bi bila ukoliko potpiše konverziju, ne sjeća se koliko je ista iznosila, misli da je bila manja od 3.000,00 kuna. Konverziju je potpisao jer je bila manja rata kredita, a i banka je kazala da je to povoljnije za njih. Aneks je već bio sastavljen, pokušao je razgovarati kako bi bila manja rata kredita, ali je Aneks već bio sastavljen i mogao je samo potpisati. Da nije potpisao Aneks plaćao bi ratu kakvu sam plaćao prije potpisa istog. Nije se mogao sjetiti da li je djelatnik banke kazao da se nečega odriče ukoliko potpiše Aneks ugovora.

7.2. Da je znao da će rata kredita gotovo duplo porasti ne bi uzimao predmetni kredit. Nije tražio da mu se pojasni odredbe Ugovora o kreditu koje mu nisu bile jasne, time da je pitao za manju ratu kredita i za manju kamatu, a odgovoreno je da je ugovor o kreditu već sastavljen, a tako je bilo i sve u vezi Aneksa. Prigovorio je izračunu konverzije nakon čega mu je dostavljen novi izračun koji je bio nešto povoljniji za njega.

8. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 19.12.2007., broj 136-315/2007 sa osiguranjem novčane tražbine. Nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke za devize prednika tužene na dan korištenja kredita i pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,00 % godišnje, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak. Namjena kredita bila je kupnja stana.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula).

15. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

16. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-140/12, presudu VTS RH, broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014., odluke Ustavnog suda RH, broj: U-III-2521/215 i dr. od 13.prosinca 2016., čl.4.st.2. Direktive 93/13/EEZ, na Zakon o zaštiti potrošača, kao i odredbu čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku.

17. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

18. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

19. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

20. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

21. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

22. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

24. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

25. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

30. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

31. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

32. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO. zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na promjene kamatne stope do prekida zastare došlo je podnošenja kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude ( 14.lipnja 2018.), zastara počela teći iznova. Naime, tužba je za potraživanje isplate s osnove razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope podnesena prije nego što je nastupila zastara prava na utuženje odnosno podnijeta je dana 6.6.2019. U odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P- 1401/12 dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu ( 14.lipnja 2018.) zastara počela teći ispočetka. Dakle, tužba tužitelja podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina budući da je ovaj postupak pokrenut 6.6.2019. podnošenjem tužbe ovome sudu.

33. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

34. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

35. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi Aneksa ugovora vezano uz konverziju kao i da mu nije bio objašnjen način na koji je banka došla do izračuna konverzije.

36. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

37. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

38. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

39. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

40. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

41. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

42. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

43. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

44. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

45. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

46. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

47. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

48. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

49. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

50. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

51. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

52. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

53. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

54. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

55. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

56. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

57. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

58. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 26.1.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

59. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

60. Kamatna stopa određena Aneksom od 26.1.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

61. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 26.1.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

62. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

63. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

64. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

65. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

66. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

67. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

68. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

69. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

70. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

71. Dakle, tužitelj prema stajalištu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

72. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

73. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

74. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

75. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

76. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

77. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

78. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

79. Iz iskaza tužitelja ( potrošača) sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita jer su mu u banci kazali da je konverzija povoljnija za njega s obzirom da će rata kredita biti manja. I prilikom sklapanja Aneksa pokušao je razgovarati sa djelatnikom tuženika na način da mu se smanji rata kredita ali je aneks već bio sastavljen i mogao je isti samo potpisati ili ne. Da nije potpisao aneks plaćao bi ratu koja je bila gotovo duplo veća od početnih rata kredita.

80. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

81. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

82. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

83. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja uzima kredit za adaptaciju kuće, time da kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja predmetnog ugovora, a i u Aneksu ugovoru o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

84. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

85. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

86. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

87. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Mikac Matiji, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja proizlazi

- da u slučaju isključenja negativnih razlika preplata za razdoblje kad je anuitete plaćao po tečaju i/ili kamatnoj stopi nižoj od početne tada je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužitelj preplatio iznos od 74.344,70 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja od čega se iznos od 11.431,37 HRK odnosi na razliku temeljem promjena kamatnih stopa dok se iznos od 62.913,33 HRK odnosi na preplatu temeljem rasta tečaja,

- da nakon prijeboja utvrđenih pozitivnih iznosa s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 55.153,98 HRK odnosno 7.320,20 EUR prema fiksnom tečaju,

- da je tužitelj nakon konverzije nastavio otplaćivati 24.454,76 HRK ( 3.201,37 EUR) veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već da se plaćao prema početnom otplatnom planu i tečaju,

- da je konverzija provedena ispravno sukladno ZID ZPK ( NN 102/2015),

- da je tuženik prilikom konverzije za zatvaranje obveza po kreditima iskoristio sve uplate koje je tužitelj vršio uključujući i one uplate koje proizlaze temeljem promjena kamatnih stopa i tečaja,

- da u slučaju da se u obzir uzmu svi iznosi preplata ( i pozitivni i negativni) tada nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije tužitelj do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 49.908,09 HRK odnosno 6.623,89 EUR,

- da je konverzijom kredita neotplaćena glavnica za 128.622,63 HRK,

- da prema simuliranom kreditu koristeći fiksnu kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u trenutku isplate do datuma konverzije proizlazi da bi tužitelj temeljem kamatnih stopa imao manjak uplata od 65.419,80 HRK u odnosu na realno uplaćeno, dok bi i dalje imao preplatu temeljem tečaja iz prethodnog izračuna od 62.722,68 HRK što bi značilo da ukupni manjak uplata po takvom simuliranom kunskom kreditu iznosi -2.697,12 HRK.

88. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka smatrajući da je isti dan stručno i objektivno u skladu sa zadatcima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, kao i da je vještak u svom nalazu dao odgovore na sva postavljena pitanja.

89. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 4.3.2026. uskladio tužbeni zahtjeva na način da je tražio isplatu u iznosu od 7.320,20 eura uvećano za zakonske zatezne kamate, kao i da mu tuženik nadoknadi troškove postupka.

90. Tuženik se u danom roku nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka već je na ročištu dana 12.ožujka 2026. naveo da ističe prigovor metodologije na način da se treba u obzir uzeti izračun kojim se primjenjuje kamatna stopa na kunske kredite u predmetnom razdoblju, da se u obzir može uzeti samo izračun koji uključuje tzv. negativne razlike i od kojeg je oduzeta preplata priznata aneksom o konverziji. Nadalje, tuženik se protivi preinaci novo postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

91. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

92. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.

93. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF.

94. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

95. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.

96. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

97. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate. U podnesku od 4.4.2025., nakon što mu je dostavljena dokumentacija vezano uz predmetni ugovor od strane tuženika je potraživao isplatu iznosa od 6.623,89 EUR, a koji tužbeni zahtjev je po izvršenom vještačenju povećao na iznos od 7.320,20 EUR. Ovaj sud je sukladno odredbi čl.190. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kojim je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka i povećao isti, jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je u skladu sa zaključkom predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH, broj: Su-IV-162/2021 od 26.studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

98. Kako je u postupku utvrđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO.

99. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.

100. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

101. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

102. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7.t.1 Tarife) u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 13.1.2025., 4.4.2025., 4.3.2026., 5.3.2026. ( Tbr.8.t.1. Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 15.1.2025., 23.9.2025., 12.3.2026. ( Tbr. 9.t.1. Tarife) za svako ročište u iznosu od 200,00 eura. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove u iznosu od 1.931,81 EUR.

Čakovec, 20.travnja 2026.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.