Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-172/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice MČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] /kao pravne slijednice pokojnog tužitelja EČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]/, zastupane po punomoćniku Saši Kačeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 10. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice, 20. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koji je pravni sljednik VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9, da tužiteljici MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.411,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbama članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, i to računatom:

- na iznos od 2,73 eura od 02. siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,54 eura od 02. veljače 2009. g. do isplate,

- na iznos od 15,36 eura od 02. ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,89 eura od 01. travnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,57 eura od 02. svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,84 eura od 01. lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,62 eura od 01. srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,39 eura od 01. kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,51 eura od 01. rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,23 eura od 01. listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,97 eura od 02. studenog 2009. g. do isplate,

- na iznos od 11,97 eura od 01. prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,75 eura od 02. siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 2,57 eura od 01. veljače 2010. g. do isplate,

- na iznos od 2,51 eura od 01. ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 3,19 eura od 01. travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 2,98 eura od 03. svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 3,34 eura od 01. lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,06 eura od 01. srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 30,79 eura od 02. kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 39,47 eura od 01. rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 35,06 eura od 01. listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 31,11 eura od 02. studenog 2010. g. do isplate,

- na iznos od 42,46 eura od 01. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 48,59 eura od 03. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 42,98 eura od 01. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,67 eura od 01. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 41,20 eura od 01. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 44,03 eura od 02. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 52,96 eura od 01. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 55,34 eura od 01. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 70,09 eura od 01. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 65,43 eura od 01. rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 56,24 eura od 01. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 56,44 eura od 02. studenog 2011. g. do isplate,

- na iznos od 55,65 eura od 01. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 59,82 eura od 02. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 60,75 eura od 01. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 62,81 eura od 01. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 60,99 eura od 02. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 61,73 eura od 02. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 62,82 eura od 01. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 62,13 eura od 02. srpnja 2012.g. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 2.866,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbama članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana 20. travnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužiteljice za isplatu iznosa od 226,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama iznad dosuđenih u točci I. izreke presude, povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj EČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , je dana 3. svibnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika Sberbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kao pravnog sljednika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj je, kao korisnik kredita, sklopio sa pravnim prednikom tuženika Volskbank d.d. Ugovor o kreditu br. 340555 od 23. lipnja 2006. na iznos od 11.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan isplate, a radi se o namjenskom kreditu koji je tužitelj uzeo radi adaptacije, te da predmetni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor;

- da u članku 4. Ugovora o kreditu navodi se da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, dok se u članku 9. Ugovora o kreditu navodi da se otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 189,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan dospijeća sa rokom otplate u 72 mjeseca, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. u mjesecu počevši od 01. kolovoza 2006.g.; te da predmetni kredit je otplaćen u cijelosti; da u članku 2. Ugovora o kreditu navodi se da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama pravnog prednika tuženika, a u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 7,35 % godišnje, da se interkalarna kamata obračunava u visini redovne kamatne stope te da se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima te da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama pravnog prednika tuženika te da se obračunava i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate ; da u članku 12. stavak 5. točka 8. Ugovora o kreditu navodi se da tužitelj prihvaća primjenu svih akata pravnog prednika tuženika koji budu doneseni u toku trajanja predmetnog Ugovora o kredita, a koji se odnose na predmetni Ugovor, osim onih odredbi koje su predmetnim Ugovorom izričito određene;

- da dana 14. siječnja 2010.g. tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili su Aneks 1 Ugovora o kreditu br. 340555 (dalje: Aneks 1) kojim su se odredbe predmetnog Ugovora o kreditu mijenjale i dopunile na način da je ugovoren poček u otplati kredita u trajanju od 6 mjeseci i to u periodu od 01. veljače 2010.g. do 01. kolovoza 2010.g. Za vrijeme počeka u otplati kredita navodi se da je tužitelj bio u obvezi plaćanja 40,00 CHF po prodajnom tečaju za devize redovne kamate svakog 1. u mjesecu i naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a koja se naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama pravnog prednika tuženika, te da tužitelj nije u obvezi za vrijeme počeka u otplati predmetnog kredita plaćati preostali iznos redovne kamate koja se obračunava za vrijeme počeka niti glavnicu po predmetnom kreditu; da u Aneksu 1 navodi se da se za vrijeme počeka u otplati predmetnog kredita redovna kamata obračunava sukladno odredbama Ugovora o kreditu u visini redovne kamatne stope, dok će se redovna kamata koja bude obračunata za vrijeme trajanja počeka u otplati kredita, a koja nije plaćena, plaćati u onoliko jednakih obroka koliko bude preostalo anuiteta u otplati kredita po prestanku počeka te da će isti obroci dospijevati zajedno s tim preostalim anuitetima; da u Aneksu 1 navodi se da poček u otplati kredita Ugovora o kreditu ne produljuje krajnji rok otplate iz predmetnog Ugovora;

- da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., točci 8 prema kojoj je presuđeno da je osmotuženik Sberbank d.d.u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima osmotuženika Sberbank d.d., a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora osmotuženik Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke osmotuženika Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotuženik Sberbank postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača; te da navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g.;

- da stoga su odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, zbog čega se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, te tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna pravnog prednika tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi; te da ništetne su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te je tuženik tužitelju dužan isplatiti preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju za devize pravnog prednika tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju;

- da s obzirom da je gore navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, pravnog sljednika Volksbank d.d. za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., kao i da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., to je tuženik dužan sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO), vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredaba Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a.

1.1. Tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.345,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do ispate, u roku od 15 dana (točka I tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana (točka II tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda.

2.1. Dalje tuženik navodi:

- da tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te tuženik prigovora postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.

2.2. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj je ostao kod podnijete tužbe i tužbenog zahtjeva, s time da s obzirom da je na strani tuženika došlo do statusnih promjena te je rješenjem TS u Zagrebu br. Tt-22/18-434 od 14. travnja 2022. u sudski registar upisana promjena tvrtke tuženika te sada ista glasi Nova hrvatska banka d.d., u skladu s navedenim ispravlja tužbeni zahtjev na način da se umjesto tvrtke tuženika "Sberbank d.d." sada navodi "Nova hrvatska banka d.d.".

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navedenih navoda i prigovora , navodeći da smatra da tužitelj nije dokazao ni pravni osnov tužbe slijedom čega je utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva u ovom dijelu postupka nepotrebno, no ukoliko sud odluči usvojiti dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, predlaže da se vještaku dade u zadatak utvrđivanja tzv. "negativnih razlika".

5. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-188/21-10 od 28. rujna 2023. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog prestanka postojanja pravne osobe tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, koje je rješenje postalo pravomoćno 27. listopada 2023.

6. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-188/21-14 od 2. veljače 2024. pozvana Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 , da kao pravni slijednik Nove Hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari, te da nastavlja se ovaj postupak koji je prekinut rješenjem ovog suda broj P-188/21-10 od 28. rujna 2023.; koje je rješenje postalo pravomoćno dana 6. ožujka 2024.

7. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-58/2025-2 od 3. ožujka 2025. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a koje je rješenje postalo pravomoćno dana 25. ožujka 2025.

8. Dana 11. travnja 2025. zaprimljen je podnesak kojim MČ obavještava sud da je tužitelj EČ umro dana **.**.2025., da je rješenjem o nasljeđivanju javne bilježnice Sande Jalšovec, kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Čakovcu posl. br. O-447/25-7, UPP/OS-O-Čakovec-45/25 od 8. travnja 2025. (pravomoćno dana 8. travnja 2025., kao jedina nasljednica ranijeg tužitelja pok. SČ proglašena njegova supruga MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te je utvrđeno da njegovu ostavinsku imovinu čini i predmetno potraživanje prema Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koja je pravni sljednik VOLKSBANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9; te da nasljednica pok. tužitelja SČ, MČ izjavljuje da preuzima postupak u ovoj pravnoj stvari.

9. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-58/2025-6 od 29. travnja 2025. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, zbog smrti tužitelja EČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te određen nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, sada tužiteljice MČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; koje je rješenje postalo pravomoćno 16. svibnja 2025.

10. Tužiteljica MČ je podneskom od 31. listopada 2025., kojim se očitovala na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, smjer financije GČ, mag. oec., od 29. rujna 2025., specificirala svoj tužbeni zahtjev radi isplate na način da traži da joj tuženik isplati iznos od 1.411,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu br. 340555 od 23.06.2006. (listovi br. 11-14 spisa), Prometnu karticu po kreditu broj 340555 na ime EČ (listovi br. 15-23 spisa), Zahtjev za izdavanje potrebne dokumentacije i isplate od 9. ožujka 2021. (listovi br. 24-25 spisa), Aneks 1 Ugovora o kreditu br. 340555 od 14.01.2010. (listovi br. 26-27 spisa), Informativni otplatni plan po kreditu (listovi br. 28- 29 spisa), Dopis Sberbank d.d. od 19.03.2021. (list br. 30 spisa), Izračun više plaćenih anuiteta po kreditu Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec od 30.03.2021. (listovi br. 31-34 spisa) i Račun Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec broj 155/1/2021 od 30.03.2021. (list br. 36 spisa); dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu (listovi br. 54-75 spisa); dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: sudsku praksu (listovi br. 78-224 spisa), Potvrdu o isplaćenoj mirovini i mirovinskim primanjima (list br. 231 spisa), Povijest bolesti (listovi br. 232-233 spisa), Izvadak iz sudskog registra (listovi br. 239-251 spisa), Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj: O-447/25-7; UPP/OS-O-Čakovec-45/25 Općinskog suda u Čakovcu, po javnom bilježniku Sandi Jalšovec iz Čakovca, kao povjereniku suda u ostavinskom postupku iza pok. EČ, od 8. travnja 2025. (listovi br. 282-283 spisa).

11.1. Nadalje je provedeno financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, smjer financije, Matiji Mikacu iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 29. rujna 2025. (listovi br. 302-309 spisa).

11.2. Provedeno je i saslušanje prvotnog tužitelja EČ, te saslušanje tužiteljice MČ.

12. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.

13. Nesporno je da su pokojni tužitelj EČ, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., kao kreditor, dana 23. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 340555, a po kojem je Ugovoru o kreditu sadašnja tužiteljica MČ, supruga EČ, bila sudužnik.

14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim sada pokojnom EČ odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 11.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate, sa ugovorenom redovnom kamatom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 7,35% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, uz ugovorenu valutnu klauzulu da kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom otplate 72 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 189,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća.

15. Nedvojbeno je da su EČ kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. dana 14.01.2010. zaključili Aneks 1 Ugovora o kreditu br. 340555, kojim su ugovorili poček u otplati predmetnog kredita u trajanju od 6 mjeseci, u periodu od 01.02.2010. do 01.08.2010., pod uvjetima kako je to izloženo u tužbi.

16. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula u CHF.

17. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17.1. Prema odredbama članka 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

17.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

17.4. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

19. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

20. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

22. Iz danog iskaza sada pokojnog tužitelja EČ razvidno je da on je predmetni Ugovor o kreditu pročitao prije nego ga je potpisao, no nije mogao promijeniti niti jednu odredbu Ugovora, da po zanimanju je bio bravar, te da prilikom sklapanja Ugovora bila je prisutna i njegova supruga.

23. Tužiteljica MČ je iskazala da suprug EČ kredit je uzeo 2006. u Volksbank, 11.000 švicarskih franaka, za adaptaciju kuće, renoviranje , da ona je bila sa suprugom kod dogovaranja toga kredita, ona je sudužnik po tom kreditu; da prijatelji suprugovi su tam uzeli kredita, bili su dobri uvjeti i u banki su im rekli da to su jako dobri uvjeti kredita, švicarac je bio stabilan dugo, on se ne mijenja, ta valuta da ostaje stabilna, da se ne mijenja, da ako bi bila 20 – 30 kuna rata manja ili viša, ali da to se ne moraju bojati, da je valuta stabilna već duže vrijeme, i tak su ih nagovorili, i onda su uzeli tih 11.000,00 švicarskih franaka; da otpočetka je bila rata malo manje od 900 kuna, oko 900 kuna i onda nakon nekog vremena je na 1.500 kuna došlo , bilo je jako teško plaćati, nije dobio suprug redovito plaću, išao je i u banku, ne zna koje godine, 2010. misli, jer bilo im je jako teško plaćati jer nije dobio plaću, kaj su im onda malo odgodili, par mjeseci, da inače, otplatio je onda u cijelosti kredit, iako teško. Na pitanje zamjenice svog punomoćnika kad je njezin suprug išao u banku da li je možda tražio kredit u kunama, odgovorila je da da. Na pitanje koji kredit su im onda ponudili, odgovorila da u banki su im to, u švicarcima i govorili su im da su to dobri uvjeti, povoljni. Na pitanje što su im rekli za kamatnu stopu, odgovorila je da da za kamatnu stopu su im rekli ako bi slučajno bilo ili 20 ili 30 kuna manje ili više za platiti. Na pitanje da li su ona i suprug pročitali ugovor o kreditu prije nego su ga potpisali, odgovorila je da da, ugovor im je već bio pripremljen i to su im objasnili, da je valuta stabilna. Na pitanje da li su mogli nekaj mijenjati u ugovoru, odgovorila je da ne. Na pitanje da li bi njen suprug sklopio takav ugovor o kreditu da su znali da bude rata kredita narasla sa 900 na 1.500 kuna, odgovorila je da ne bi. Na pitanje da li su uz ugovor o kreditu primili kakvu drugu dokumentaciju, odgovorila je da samo ugovor.

24. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Volksbank d.d., a da EČ, ovdje prvotni tužitelj, i navedena banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi korisnik kredita EČ imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane banke ponuđenih odredaba ugovora o kreditu . Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi kako korisniku kredita EČ i sadašnjoj tužiteljici kao sudužniku po tom kreditu, prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika banke nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

25. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu korisniku kredita dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi isti bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

26. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

27. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

28. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

29. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

30. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Naime, banka je (pravni prednik tuženika) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

32. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih banaka, i u odnosu na pravnog prednika tuženika, Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kojom je presudom utvrđeno da je u tom predmetu osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

33. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ostale u tom sporu tužene banke u dijelu u kojem je utvrđeno da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž -7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015.

34. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

35. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. /kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom sporu osmotužene Sberbank d.d., i vezano za promjenjivu kamatu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje/, potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je u odnosu na sve tužene banke, te i u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom predmetu osmotužene Sberbank d.d., utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Nadalje, navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika, u tom predmetu osmotužena banka Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

36. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

37. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP -a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

38. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

40. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.

41. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

42. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoš tenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba n8poštena.

43. Shodno iznesenom, tužitelj se osnovano poziva na ništetnost u tužbi naznačenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je glavnica kredita odnosno otplata kredita vezana uz valutu CHF.

44. Zahtjev tužitelja, odnosno sada tužiteljice kao njegove pravne slijednice, za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

45. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

46. U presudi MČD i MČDM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

47. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

48. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

49. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, što je na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO -a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

50. Budući da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

51. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, utvrđeno je:

- da je tokom razdoblja otplate kredita uslijed promjena kamatnih stopa i promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršena otplata ukupno preplaćen iznos od 1.411,58 EUR u odnosu na iznos koji bi korisnik kredita platio da navedenih promjena nije bilo; a da od navedenog se iznos od 114,69 EUR odnosi na preplaćeni iznos uslijed promjena kamatnih stopa, dok se iznos od 1.296,89 EUR odnosi na preplatu koja proizlazi temeljem promjena tečaja CHF-HRK;

- da u izračun su uvršteni i negativni iznosi;

te je zaključno dan ispis preplata u EUR s prijebojem najbližih negativnih s pozitivnim iznosima preplata; odnosno ukupno preplaćeni iznos od 1.411,58 EUR sa specifikacijom pojedinačnih mjesečnih iznosa.

52. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, dok su primjedbe tuženika pravne prirode već prethodno raspravljene.

53. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužiteljice MČ, kao pravne slijednice korisnika kredita i prvotnog tužitelja EČ, za isplatu iznosa od 1.411,58 EUR utvrđen je u cijelosti osnovanim.

54. Tužiteljici na navedeni glavnični iznos pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, te u izreci presude, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

55. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

56. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (članak 215. st. 1. ZOO-a).

57. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

58. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to u odnosu na ovdje tuženika kako glede promjenjive kamatne stope tako i glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

59. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

60. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 3. svibnja 2021., po tuženiku istaknuti prigovor zastare u cijelosti je neosnovan.

61. Slijedom svega iznijetog, končano postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.411,58 EUR sa traženim zakonskim zateznim kamatama u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u izreci presude.

62. U odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa, od 226,95 EUR (12.345,48 kn / 1.638,53 EUR - 1.411,58 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom, koji tužiteljica više ne potražuje, sukladno odredbama članka 193. st. 2. ZPP -a rješenjem je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.

63. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 5. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

63.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava zahtjeva za izdavanje dokumentacije i isplate od 9.3.2021. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 37. Tarife), sastava tužbe od 3.5.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 25.10.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 6.2.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 26.10.2023. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 1.2.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 4.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 10.4.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 20.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 26.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 31.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 10.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 20.4.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.950,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 487,50 EUR (Tbr. 46. Tarife), trošak Izračuna više plaćenih anuiteta po kreditu od 30.3.2012. u iznosu od 58,07 EUR, trošak predujma za troškove vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, sveukupno 2.866,25 EUR.

63.2. Tužiteljici nije priznat traženi trošak sastava podneska od 31.8.2021., iz razloga jer navedenog dana sudu nije dostavljen podnesak, već samo dokumentacija (sudska praksa), a bez ikakvog sastavljenog podneska.

63.3. Shodno iznesenom, tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 2.866,25 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 20. travnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku