REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1707/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], 21000 Split, zastupanog po punomoćniku Ivici Zaradić odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice, te punomoćnika tuženika prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 799,77 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

28,09 EUR koja teče od 15. rujan 2018.

44,15 EUR koja teče od 15. listopad 2018.

60,20 EUR koja teče od 15. studeni 2018.

64,86 EUR koja teče od 15. prosinac 2018.

44,80 EUR koja teče od 15. siječanj 2019.

44,15 EUR koja teče od 15. veljača 2019.

52,18 EUR koja teče od 15. ožujak 2019.

60,20 EUR koja teče od 15. travanj 2019.

60,20 EUR koja teče od 15. svibanj 2019.

56,19 EUR koja teče od 15. lipanj 2019.

64,86 EUR koja teče od 15. srpanj 2019.

64,86 EUR koja teče od 15. kolovoz 2019.

55,54 EUR koja teče od 15. listopad 2019.

55,54 EUR koja teče od 15. studeni 2019.

4,49 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

4,34 EUR koja teče od 15. kolovoz 2020.

4,34 EUR koja teče od 15. studeni 2020.

4,36 EUR koja teče od 15. veljača 2021.

4,36 EUR koja teče od 15. lipanj 2021.

4,58 EUR koja teče od 15. rujan 2021.

6,03 EUR koja teče od 15. listopad 2022.

0,15 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.

0,31 EUR koja teče od 15. veljača 2023.

3,61 EUR koja teče od 15. ožujak 2023.

2,40 EUR koja teče od 15. travanj 2023.

4,98 EUR koja teče od 15. srpanj 2023. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici s osnova parničnog troška iznos od 1.993,75 EUR na račun punomoćnika tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovo sudu dana 06.11. 2023. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu primalje u rađaonici na Klinici za ženske bolesti i porode. Ističe se da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa], a koja da je od mjesta rada kod tuženika na adresi [adresa], udaljena 35,12 km. Navodi se da tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza iz razloga što odredbom čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), te čl.65.st.11.TKU-a (NN br.56/2022) je propisano redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjivao od 01.12.2017.g. do 30.04.2022.g. da je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Odredbom iz čl.65.st.14.TKU-a (NN br.56/2022) koji se primjenjuje od 01.05.2022.g. prethodno navedena naknada da je povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Ističe se da obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz da ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega da tužiteljica ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice, kada tužitelj radi noću ili praznikom kada uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Također je navedeno da je notorna činjenica da u razdoblju od 21.03.2020.godine do 11.05.2020.godine uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije Covid-19. Radi navedenog se ističe da je tužiteljica prisiljena koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) za utuženo razdoblje i to prema prijeđenom kilometru. Naposljetku je navedeno da je odredbom članka 66.stavka 16. (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl. 65 st. 21. TKU-a (''NN'' br. 56/22, 127/22, 58/23), a koji se primjenjuju od 01.12.2017.godine da je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaziti na posao. Navodi se da je tuženik protivno navedenim odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju Centra za vještačenja u Splitu podneskom od 17.02.2026.godine (list 223-225 spisa) na način da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018.godine do 30.09.2024.godine potražuje ukupan iznos od 799,77 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu (list 10-11 spisa) osporavao i osnov i visinu predmetnog potraživanja navodeći da je tužitelju troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojeg je s njim sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora. Tuženik da je sukladno čl. 66. toč. 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužitelju umanjiti troškove prijevoza za one dana kada nije došao na radno mjesto jer ako tužitelj nije došao na radno mjesto kod tuženika, isti da nije imao troškove prijevoza za taj dan, te da je upravo na tužitelju teret dokazivanja tvrdnji iz tužbe jer da se ovdje ne radi o slučaju za koji je čl. 135. Zakona o radu normirano da je teret dokaza na poslodavcu tj. tuženiku. Stoga se navodi da tužitelj da treba dokazati i osnov tužbenog zahtjeva odnosno treba dokazati kakvo mu je radno vrijeme bilo u utuženom razdoblju te da u gore dokazano radno vrijeme nije mogao stići koristeći javni prijevoz. Također je tuženik u odgovoru na tužbu postavio i protutužbeni zahtjev tražeći protutužbenim zahtjevom da mu tužiteljica isplati iznose koje joj je isplatio na ime troškova prijevoza za mjesece kad je tužiteljica pretežito bila na godišnjem odmoru zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se podneskom od 06.12.2024.godine odrekao protutužbenog zahtjeva. U podnesku tuženika od 09.09.2025. (list 83-84 spisa) tuženik dodatno osporava osnov tužbenog zahtjeva za periode od 01.08.2019.godine do 01.09.2019.godine, 07.12.2021.godine do 30.04.2022.godine, 27.11.2023.godine do 07.01.2024.godine te 15.04.2024.godine do 30.09.2024. te ističe da je tužiteljica u tim periodima bila kontinuirano na bolovanju da nije dolazila na posao u tim periodima te u tom smislu da u tim periodima nije ni imala troškove prijevoza. Također je tuženik u podnesku od 02.03.2026.godine (list 276-282 spisa) istakao protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe te isti potraživanje isplate troškova postupka na račun odvjetnika smatra preinakom tužbe.

3. Na pripremnom ročištu od 24.veljače 2025.godine tuženik je pozvan na uređenje protutužbenog zahtjeva na način da uredi tužbeni zahtjev u pogledu glavnice potraživanja i da označi vrijednost predmeta spora, sve pozivom na odredbu članka 109.stavka 1. 2., 3. i 4. ZPP-a. Ovaj sud je na drugom pripremnom ročištu od 15.travnja 2025.godine utvrdio da je formiran spis po protutužbi pod brojem Pr-24/2025 te je sud odlučio obzirom na odluku ovog suda sa pripremnog ročišta od 24.veljače 2025.godine da će se odvojeno raspravljati o navedenom predmetu protutužbe. U predmetu protutužbe o kojoj je ovaj sud raspravljao odvojeno, a koji se vodio pod poslovnim brojem Pr-24/25 je ovaj sud donio rješenje Pr-25/2025-8 od 03.11.2025.godine, a koje je djelomično potvrđeno, a djelomično prenačeno u pogledu parničnog troška po protutužbi i to rješenjem Županijskog suda u Rijeci GžR-300/25-4 od 25.03.2026.godine, te je u tom smislu navedeno rješenje od 03.11.2025.godine postalo pravomoćno 25.03.2026.godine, a čime je pravomoćno rješen postupak po navedenoj protutužbi.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom potvrde HAK-a (list 4-5, te 15-17, te 21-24 spisa); obračunske isprave za isplate plaće za listopad 2017.godine (list 6 spisa); odluke tuženika o troškovima prijevoza od 18.08.2022.godine (list 12-13 spisa); odluke tuženika o troškovima prijevoza od 22.08.2018.godine (list 14-15 spisa); odluke tuženika od 24.05.2022.godine (list 18-19 spisa); odluke tuženika od 25.11.2019.godine (list 20-21 spisa); platnih lista i evidencija radnog vremena sa planom i rasporedom rada (list 70-82, te 81-130 spisa); podataka o bolovanju tužiteljice (list 86 spisa); nalaza i mišljenja Centra za vještačenja u Splitu (list 180-185 spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice (list 87-88 spisa).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

6. Predmet ovog spora je naknada razlike troškova prijevoza tužiteljici (dolaska na posao i odlaska sa posla) polazeći od mjesta prebivališta tužiteljice, [adresa], do mjesta rada, a za utuženo razdoblje od 01.08.2018. do 30. rujna 2024.

7. Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica u utuženom razdoblju imala stalno prebivalište na adresi [adresa] kao i da je mjesto prebivališta tužiteljice udaljeno od mjesta rada kod tuženika u Spinčićevoj 1, prema HAK-ovom planeru putovanja 35,12 km, a koja činjenica nesporno proizlazi iz pregledane potvrde HAK-a (list 4 spisa).

8. Ono što je sporno je pravni osnov potraživanja i to da li tužiteljica u utuženom razdoblju od 01.08.2018. do 30.09.2024. godine ima pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza i u kojem iznosu, odnosno da li je tuženik tužiteljici u navedenom razdoblju na pravilan način obračunavao i plaćao navedene troškove prijevoza, te ukoliko tužiteljica ima pravo na troškove prijevoza da li tužiteljica ima pravo na troškove prijevoza po mjesečnoj karti ili prema prijeđenom kilometru.

9. Iz pregledane obračunske liste plaće tužiteljice za listopad 2017. (list 6 spisa) a za razdoblje koje je prethodilo utuženom razdoblju u ovom postupku je razvidno da u toj obračunskoj listi nisu uopće sadržani troškovi prijevoza.

10. Iz pregledane odluke tuženika o troškovima prijevoza od 22.08.2018.godine (list 14-15 spisa) proizlazi da je tuženik tužiteljici ovom odlukom priznao da ista ima pravo na troškove međumjesnog prijevoza za relaciju od mjesta prebivališta u [adresa] do mjesta rada u [adresa] u [adresa] i to sukladno broju dolazaka na posao i u visini mjesečne karte, a za koju odluku je navedeno da je ista u primjeni od 01.08.2018.godine. Nadalje, iz pregledane odluke tuženika o troškovima prijevoza od 25.11.2019.godine (list 20-21 spisa) proizlazi da je i ovom odlukom tuženika priznat tužiteljici trošak prijevoza na relaciji od adrese prebivališta u [adresa] do mjesta rada u [adresa]. s time da je u ovoj odluci navedeno suprotno od odluke od 22.08.2018.godine i to da se tužiteljici visina naknade za trošak prijevoza računa sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži na relaciji od tužiteljičinog mjesta prebivališta do mjesta rada kod tuženika u Spinčićevoj 1 u Splitu i to da na način da se tužiteljici plaća 1,00 Kuna za svaki prijeđeni kilometar. Ovom odlukom je stavljena izvan snage ranija odluka tuženika o troškovima prijevoza od 22.08.2018.godine. Iz obrazloženja citirane odluke tuženika od 25.11.2019.godine je razvidno da je tužiteljica uložila žalbu na navedenu odluku o troškovima prijevoza od 22.08.2018.godine kojom je tuženik odredio da trošak prijevoza plaća tužiteljici u visini mjesečne karte budući je istakla u žalbi da zahtjeva da joj se trošak prijevoza isplaćuje 1,00 kunu po prijeđenom kilometru jer da ona radi u turnusu, a da joj javni prijevoz ne omogućuje da dolazi na posao i vraća se s posla na vrijeme. Također je tuženik dana 18.08.2022.godine (list 12-13 spisa) naveo da onim radnicima kojima je priznato pravo na trošak prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada u visini mjesečne pokazne karte za I, II, III, IV/ zonu tvrtke Promet d.o.o.Split da će se istima počevši od 01.kolovoza 2022.godine naknada za trošak prijevoza isplaćivati u visini cijene mjesečne pokazne karte tvrtke Promet d.o.o. Split za relaciju od mjesta prebivališta radnika do mjesta rada. Također je u konačnici tuženik vezano za troškove prijevoza donio i odluku od 24.05.2022.godine (list 18-19 spisa) kojom je utvrdio da radnicima kojima je odlukom poslodavca priznato pravo na naknadu za trošak prijevoza od adrese prebivališta/boravišta do mjesta rada u visini od 1,00 kn/km da će se počevši od 01.svibnja 2022.godine isplaćivati naknada za trošak prijevoza u visini od 1,35 kn/km, te je navedeno da ta odluka stupa na snagu od 01.svibnja 2022.godine.

11.Iz iskaza saslušane tužiteljice HP danog na ročištu od 19.09.2025. proizlazi da je ista opunomoćila odvjetnicu Martinu Radić Šunjić da je zastupa u ovom postupku prije podnošenja ove tužbe pod poslovnim br. Pr-1707/2023 te da je istu opunomoćila da može za nju primati sve novčane iznose vezano za ovaj postupak pa i iznos na ime parničnog troška na račun punomoćnice, a za nju osobno. Tužiteljica navodi da stalno prebiva na adresi [adresa]. Navodi da je zaposlena kod tuženika na Klinici za ženske bolesti i porode. Navodi da pretežno radi u turnusima 12- 24-12-48 a ponekad i u poslijepodnevnoj smjeni koja traje do 22:00 navečer te se turnusi odvijaju u radnom vremenu od 7:00-19:00 i od 19:00 do 7:00. Nadalje ističe da ona upravo iz razloga poslova svog radnog mjesta i rada u smjenama ne može koristiti se javnim prijevozom na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada jer da na ovoj relaciji ne postoje redovne autobusne linije ni praznikom, ni subotom ni nedjeljom, a da ona često ima takvo radno vrijeme da mora ostati na poslu duže od radnog vremena zbog npr. primopredaje dužnosti pa da se linije prijevoza ne poklapaju s njenim radnim vremenom. U odnosu na činjenicu kako tuženik plaća tužiteljici troškove prijevoza na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada ista navodi da joj nije jasan taj obračun budući za svaki mjesec dobiva različite iznose na ime troškova prijevoza. Navodi da joj tuženik ne plaća troškove prijevoza u dane kad ne dolazi na posao za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja.

12. Temeljem odredbe članka 66.stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020- u daljnjem tekstu TKU-a), a koji je bio na snazi od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Nadalje je propisano odredbom članka 66.stavka 8. navedenog TKU-a da pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Također je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Temeljem odredbe članka 66.stavka 10. navedenog TKU-a je propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik ne koristi, zaposlenik će ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Također je odredbom članka 66.stavka 11. navedenog TKU-a propisano da navedeno da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Temeljem odredbe članka 66. stavka 16. navedenog TKU-a je propisano da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, dok temeljem odredbe članka 66.stavka 17. TKU-a je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Odredbama članka 65.stavka 1, 8., 9., 10., 11, TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/2022, 127/2022), a koji se primjenjuje počevši od 01.05.2022.godine je podjednako propisano kao i odredbama članka 66.stavka 8.,

9.10. i 11 TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Temeljem odredbe članka 65.stavka 14. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22), a koji se primjenjuje od 01.05.2022.godine je propisano da ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.

13. Iz svih provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tužiteljica kod tuženika zaposlena u utuženom periodu kao primalja na Klinici za ženske bolesti i porode na adresi tuženika [adresa] u [adresa]. Također nije sporna ni činjenica da tužiteljica cijelo utuženo razdoblje prebiva na istoj adresi [adresa]. U ovom postupku posebno je potrebno istaći da je tuženik prihvatio žalbu tužiteljice na odluku o troškovima prijevozima od 22.08.2018.godine, a kojom odlukom je istoj priznao pravo na naknadu troškova prijevoza od mjesta prebivališta tužiteljice [adresa] do mjesta rada u Spinčićevoj 1 kod tuženika prema mjesečnoj karti, te je po žalbi tužiteljice donio novu odluku od 25.11.2019.godine kojom je istoj priznao troškove prijevoza na istoj relaciji po prijeđenom kilometru i to 1,00 kunu po prijeđenom kilometru, a odlukom od 24.05.2022.godine je tuženik odredio da svim radnicima pa tako i tužiteljici, a koji radnicima je priznato pravo na naknadu za trošak prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada po prijeđenom kilometru u visini od 1,00 kune po km pripada počevši od 01.svibnja 2022.godine pravo na trošak prijevoza po prijeđenom kilometru u visini od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. U navedenom smislu iz navedenih pregledanih odluka tuženika o troškovima prijevoza nesporno proizlazi da tužiteljicu u cijelom utuženom razdoblju pripada pravo na trošak prijevoza po prijeđenom kilometru i to do 01.svibnja 2022.godine 1,00 kuna po prijeđenom kilometru, a od 01.svibnja 2022.godine 1,35 km i to prema navedenim odlukama koje je donio sam tuženik kao njen poslodavac budući već iz pregledane odluke tuženika od 25.11.2019.godine (list 20-21 spisa) i to obrazloženja te odluke jasno proizlazi da je sam tuženik izmjenio svoju raniju odluku od 22.08.2018.godine budući je prihvatio žalbu tužiteljice na odluku o troškovima prijevoza od 22.08.2018. i to upravo iz razloga što je utvrdio da tužiteljica na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada budući ista radi kod tuženika u turnusima nema adekvatan javni prijevoz kojim bi na vrijeme dolazila na posao i odlazila sa posla. Sporno je da li je tuženik u utuženom razdoblju od 01.08.2018. godine do 30.09.2024.godine primjenjivao navedenu odluku o troškovima prijevoza od 25.11.2019.godine, te odluku od 24.05.2022.godine, a kojim je odlukama je do 01.svibnja 2022.godine priznao tužiteljici pravo na trošak prijevoza po prijeđenom kilometru u visini od 1,00 kune po prijeđenom kilometru, a od 01.svibnja 2022.godine 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Iz iskaza saslušane tužiteljice na ročištu od 19.rujna 2025.godine jasno proizlaze kao nedvojbeno utvrđene činjenice: da tužiteljica stalno ima prebivalište na adresi [adresa]; da ista radi kao primalja na Klinici za ženske bolesti i porode te da radi u turnusima sa radnim vremenom od 7,00 -19,00 i od 19,00-7,00; da zbog rada u turnusima i zbog prirode poslova svog radnog mjesta se ista ne može koristiti javnim prijevozom na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada jer na toj relaciji nema redovnih autobusnih linija ni praznikom, ni subotom ni nedjeljom, a da ista mora često ostati duže na poslu od radnog vremena zbog npr. primopredaje dužnosti pa da se linije prijevoza ne poklapaju sa njenim radnim vremenom pa ista dolazi na posao osobnim automobilom. Upravo iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da tužiteljica prema svemu što je navela ne može javnim prijevozom dolaziti na vrijeme na radno mjesto kod tuženika, a radi čega joj je i sam tuženik kao poslodavac priznao svojim odlukama od 25.11.2019.godine (list 20-21 spisa), te 24.05.2022.godine (list 18-19 spisa) pravo na trošak prijevoza po prijeđenom kilometru od mjesta prebivališta do mjesta rada budući je jasno da tužiteljica jedino može doći na radno mjesto na vrijeme osobnim automobilom, a na koji način ista i dolazi na posao što među strankama nije sporno.

14.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju ovog suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da istu pripadaju sukladno odredbi članka 66. stavka 12. TKU-a (''NN'' br. 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), a koji je u primjeni od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine, te sukladno odredbi članka 65. stavka 14. TKU-a (''NN'' 56/2022) koji je u primjeni od 01.05.2022. trošak prijevoza prema prijeđenom kilometru, jer premda na relaciji od tužiteljičinog mjesta prebivališta do mjesta rada kod tuženika u Spinčićevoj 1 u Splitu u cijelom utuženom razdoblju postoji javni prijevoz autobusom ista ovim prijevozom zbog načina rada na radnom mjestu, dužeg ostajanja na poslu, te obavljanja primopredaje dužnosti i rada u turnusu ne može javnim prijevozom doći na posao pa ista koristi osobni prijevoz automobilom, a koja činjenica je razvidna i iz sadržaja obrazloženja tuženikove odluke o troškovima prijevoza od 25.11.2019.godine (list 20-21 spisa). U navedenom smislu ovaj sud je mišljenja da tužiteljicu u utuženom razdoblju pripada naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru sukladno odredbi članka 66.stavka 12. i 16. spomenutog TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/18,123/19, 66/20, 56/22), a koje odredbe su u primjeni od 01.12.2017., te temeljem odredbe članka 65. stavka 14. i 21. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 56/22, 127/22, 58/23, 128/23), a koji je u primjeni od 01.svibnja 2022.godine, a imajući u vidu cjelokupno utuženo razdoblje.

15. U svrhu utvrđivanja visine predmetnog potraživanja sud je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za vještačenja u Splitu (list 179-214 spisa). Iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja u Splitu nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je vještak temeljem dostupnih Evidencija o radnom vremenu tužiteljice za razdoblje od 01.08.2018. godine do 30.09.2024. godine utvrdio broj dolazaka i odlazaka na radno mjesto za svaki mjesec u utuženom razdoblju te je sukladno postavljenom zadatku izračunao potraživanje tužiteljice za naknadu troškova prijevoza pod pretpostavkom da joj pripada naknada u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. nadalje naknada u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno visina naknade troškova prijevoza usklađena s promjenama cijene goriva, za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto. U nastavku vještva je dan prikaz visine naknade troškova prijevoza po kilometru sukladno promjenama cijene goriva za razdoblje od 01. lipnja 2022. godine, a temeljem Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 56/2022, 127/2022, 58/2023, 128/2023) koji propisuje da se visina naknade troškova prijevoza usklađuje s kretanjem cijene goriva svakog posljednjeg utorka u mjesecu za umnožak postotka povećanja prosječne cijene goriva i faktora 0,7, ali samo ako se srednja cijena litre goriva Eurosuper 95 i Eurodizel, promatrana svakog posljednjeg utorka u mjesecu, promijeni za više od 10% u usporedbi sa srednjom cijenom utvrđenom posljednjeg utorka u travnju 2022. godine, a koja iznosi 12,70 kuna (1,69 EUR), odnosno ako bude niža od 11,43 kune ili viša od 13,97 kuna. Vještakinja navodi da s obzirom da je u utuženom razdoblju do prosinca 2022. godine službena valuta u RH bila kuna dok da je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak navodi da će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak ističe da će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Uvidom u dokumentaciju koja je vještaku stavljena na raspolaganje, vještak ističe da je razvidno da je u utuženom razdoblju tuženik isplaćivao naknadu koja se odnosi na troškove prijevoza tužiteljice pod nazivom Naknada troškova mjesnog prijevoza u visini karte i Naknada troškova međumjesnog prijevoza u visini karte. U Tabeli 2. vještak navodi da se daje usporedba očekivane naknade troškova prijevoza, pod pretpostavkom da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. nadalje naknadu u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno visinu naknade troškova prijevoza usklađenu s promjenama cijene goriva (iskazano u Tabeli 1), u odnosu na obračunate i isplaćene iznose na ime naknade za prijevoz iskazane na Obračunskim listama. Temeljem prethodno prikazanog, a pod pretpostavkom da tužiteljici pripada pravo na naknadu prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno u visini naknade troškova prijevoza usklađene s promjenama cijene goriva, te pod pretpostavkom da udaljenost od adrese prebivališta tužiteljice do mjesta rada iznosi 35,12 km, vještakinja navodi da razlika između primljenih naknada za prijevoz i očekivane naknade za prijevoz iznosi 799,77 EUR. Vještakinja u zaključnom dijelu nalaza i mišljenja iznosi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeno pitanje da potraživanje tužiteljice po osnovi naknade troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla u razdoblju od 01.08.2018. do 30.09.2024.g., a pod pretpostavkom da ostvaruje pravo na naknadu u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno u visini naknade troškova prijevoza usklađene s promjenama cijene goriva, iznosi 799,77 EUR (Tabela 2. stupac '8').

16. Navedeni nalaz i mišljenje Centra za vještačenja u Splitu (EP) ovaj sud smatra u cijelosti vjerodostojan i logičan budući je zasnovan na nalogu ovog suda i relevantnoj dokumentaciji u predmetnom spisu.

17. Tužiteljica nije imala primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje Centra za vještačenja te je podneskom od 17.02.2026.godine konačno uredila tužbeni zahtjev sukladno navedenom nalazu i mišljenju na način da potražuje razliku troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za utuženo razdoblje, a u iznosu od 799,77 Eur-a sa pripadajućom kamatom. Tuženik u podnesku od 17.02.2026.godine (list 226-274 spisa) neosnovano osporava nalaz i mišljenje Centra za vještačenja ističući da je financijski vještak izračunao visinu potraživanja točno onako i po parametrima koje je postavila sama tužiteljica jer da je vještvo izvršeno točno onako kako je prema tužbi i podnescima tužitelja tražila tužiteljica. Međutim, potrebno je istaći da se tuženik premda uredno pozvan nije pojavio na pripremnom ročištu od 15.travnja 2025.godine na kojem je sud ujedno između ostalih dokaza odredio i provedbu financijsko knjigovodstvenog vještačenja po Centru za vještačenja, a zamjenica punomoćnika tuženika se na navedenom ročištu upustila u raspravljanje, te je između ostalog ustrajala u prijedlogu za provedbu vještačenja. Tuženik nije sudu dostavio prije pripremnog ročišta nikakav podnesak iz kojeg bi proizlazilo da je isti dao svoj prijedlog u smislu provođenja vještačenja. Prilikom određivanja vještačenja sud je uzeo u obzir jedini parametar kojeg je u navedenom slučaju mogao uzeti u obzir, a koji parametar proizlazi i iz odluka o troškovima prijevoza koje je upravo tuženik kao poslodavac donio u odnosu na odobravanje troškova prijevoza tužiteljici i koje je dostavio u predmetni spis. Naime, sam tuženik je svojom odlukom o troškovima prijevozima od 25.11.2019.godine (list 20-21 spisa) priznao tužiteljici trošak prijevoza po prijeđenom kilometru na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada te je u točki 4. te odluke naveo da se navedena odluka primjenjuje počev od 01.08.2018.godine (početak utuženog razdoblja), a navedeni stav je tuženik dodatno potkrijepio svojom odlukom od 24.05.2022.godine (list 18-19 spisa) iz koje proizlazi da je tuženik do daljnjeg odredio da tužiteljici priznaje trošak prijevoza po prijeđenom kilometru. Upravo iz navedenih odluka tuženika nedvojbeno proizlazi da je jedini parametar kojeg je ovaj sud trebao uzeti u obzir prilikom određivanja načina provođenja vještačenja bio da naloži vještaku da utvrdi postoji li razlika u troškovima prijevozima za utuženi period i to po prijeđenom kilometru budući je sam tuženik svojim odlukama utvrdio tužiteljici pravo na trošak prijevoza po prijeđenom kilometru. Centar za vještačenja se nije upuštao u pravna ni činjenična pitanja prilikom davanja nalaza i mišljenja, a ovaj sud je u predmetnom postupku odgovorio na sva bitna činjenična i pravna pitanja. U tom smislu u odnosu na pitanje tuženika iz podneska tuženika od 17.02.2026. da li je tuženik tužiteljici isplaćivao troškove prijevoza u utuženom periodu iz provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice nalaza i mišljenja Centra za vještačenja proizlazi da je tuženik u utuženom razdoblju plaćao troškove prijevoza tužiteljici, ali pogrešno budući je trebao troškove prijevoza plaćati po prijeđenom kilometru jer tužiteljica nije mogla dolaziti na posao na vrijeme autobusom jer vozni red autobusa nije bio usklađen s radnim vremenom tužiteljice zbog rada tužiteljice u turnusima , a iz kojih razloga ista nije koristila javni prijevoz, već je dolazila na posao osobnim automobilom te iz kojih razloga joj je i sam tuženik priznao odlukama od 25.11.2019.godine i 24.05.2022.godine da istu pripada trošak prijevoza po prijeđenom kilometru, a ne prema cijeni mjesečne pokazne karte. Međutim, tuženik se nije držao vlastitih odluka prilikom plaćanja troškova prijevoza u utuženom periodu već je prema onome što je iz dokumentacije (platnih podataka i dostupnih evidencija o radnom vremenu tužiteljice) utvrdio Centar za vještačenja tužiteljici plaćao troškove prijevoza u utuženom razdoblju pod nazivom '' naknada troškova mjesnog prijevoza u visini karte i naknada troškova međumjesnog prijevoza u visini karte, a zbog čega je i nastala prema mišljenju ovog suda razlika između isplaćenih troškova prijevoza i onih troškova prijevoza koje je tuženik prema vlastitim odlukama o troškovima prijevoza trebao plaćati tužiteljici po prijeđenom kilometru, a koja razlika upravo i predstavlja neisplaćene troškove prijevoza tužiteljici. Također i iz navedenog vještva kao i potvrde HAK-a (list 4-5 spisa) je razvidno da je udaljenost od mjesta prebivalište tužiteljica do mjesta rada veća od 2 km i da iznosi 35,12 km. Također u odnosu na postavljeno pitanje tuženika da li je tužiteljica prigovorila tuženiku oko načina isplate prijevoza treba reći da je navedeno pitanje suvišno budući je iz obrazloženja odluke tuženika od 25.11.2019.godine razvidno da je upravo tuženik naveo da je tužiteljica uložila žalbu na njegovu odluku od 22.08.2018.godine pa da je upravo tuženik prihvatio tu žalbu kao osnovanu i stavio van snage tu odluku kojom je ranije odredio plaćanje troškova prijevoza u visini mjesečne karte, te je sam prihvatio kao osnovanu žalbu tužiteljice na njegovu odluku i to da tužiteljicu pripada trošak prijevoza po prijeđenom kilometru. U odnosu na sporno pitanje da li se troškovi prijevoza mogu umanjivati za dane kad tužiteljica ne dolazi na posao odredbom članka 66.stavka 16. TKU-a (''NN'' 128/17,47/18,123/2019, 66/20), te odredbom članka 65.stavka 21. TKU-a (''NN'' br. 56/22, 127/22, 58/23), a koja su u odnosu na utuženo razdoblje u primjeni je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. U tom smislu nije dvojbeno da je tužiteljica u dijelu utuženog razdoblja i to razdobljima od 01.08.2019. do 01.09.2019., od 07.12.2021. do 30.04.2022.godine, od 12.12.2022. do 22.01.2023., od 27.11.2023.godine do 07.01.2024.godine, te od 15.04.2024.godine do 04.05.2025.godine bila na bolovanju, a što i proizlazi iz podataka o bolovanju tužiteljice koje je prije vještačenja u predmetni spis dostavio tuženik. Međutim, iz pregledanog nalaza i mišljenja Centra za vještačenja je razvidno da je vještakinja izračun visine potraživanja izradila na način da je uzimala u obzir samo dane kad je tužiteljica dolazila na radno mjesto i odlazila sa radnog mjesta budući na listu 2 vještva se decidirano navodi da je vještak temeljem dostupnih evidencija o radnom vremenu tužiteljice za razdoblje od 01.08.2018.godine do 30.09.2024.godine utvrdio broj dolazaka i odlazaka na radno mjesto za svaki mjesec u utuženom razdoblju i sukladno tome i onome što je propisano odredbama TKU-a za državne službenike i namještenike izvršila izračun visine potraživanja. U odnosu na postavljeno pitanje da li je tužitelj na početku svake kalendarske godine obaviještavao tuženika o načinu korištenja prijevoza i dostavljao mu vozni red javnog prijevoznika, te kupovao mjesečnu pokaznu kartu su irelevantna pitanja obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu u ovom postupku, a koja je utvrđena iz provedenih dokaza, a to je da obzirom da javni prijevoz nije usklađen s radnim vremenom tužiteljice budući tužiteljica radi u turnusima te obzirom da tužiteljica zbog toga ne može dolaziti na vrijeme na posao javnim prijevozom jer joj taj prijevoz ne omogućava pravovremeni dolazak na radno mjesto da istu pripada trošak prijevoza po prijeđenom kilometru. Navedene činjenice je kao osnovane prihvatio i sam tuženik budući je usvojio žalbu tužiteljice na odluku o troškovima prijevoza od 22.08.2018.godine i upravo odlukom od 25.11.2019.godine promjenio svoju raniju odluku i priznao troškove prijevoza tužiteljici po prijeđenom kilometru. Iz podneska tuženika od 17.02.2026.godine je razvidno da premda tuženik paušalno prigovara vještačenju da isti ne predlaže dopunu vještačenja i da ne osporava matematički izračun vještva već samo pogrešno smatra da je visina potraživanja od strane vještaka izrađena prema parametrima koje je postavila tužiteljica, a slijedom čega su prigovori koje tuženik ističe na vještvo iz navedenih i obrazloženih razloga u cijelosti neosnovani.

18. U navedenom smislu ocjenom svih dokaza u ovom postupku usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan, a za isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Na priznati iznos glavnice potraživanja na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza tužiteljici u iznosu od ukupno 799,77 Eur-a, a prema izračunu Centra za vještačenja u Splitu tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa iz I. varijante nalaza i mišljenja Centra za vještačenja, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR). Navedena zakonska zatezna kamata obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22). Budući zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice potraživanja od 799,77 Eur-a izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je i odlučeno u točki I/ izreke ove presude.

19. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici istoj sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a pripadaju u cijelosti parnični troškovi. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu troškova postupka u podnesku od 17.02.2026. U navedenom smislu tužiteljicu kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) s osnova uspjeha u postupku vezano za tužbeni zahtjev pripadaju trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova, trošak sastava podneska od 19.12.2023.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 24.02.2025.godine u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 04.03.2025.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 15.04.2025.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 19.09.2025.godine u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 16.02.2026.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 13.03.2026.godine u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 37,5 bodova, a što ukupno iznosi 637,5 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 1.275,00 Eur-a, te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 318,75 Eur-a ukupno iznosi 1.593,75 Eur-a, te što uz trošak vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a ukupno iznosi 1.993,75 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška u odnosu na tužbeni zahtjev zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

20.Tuženik se u podnesku od 02.03.2026. protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Tužiteljica je najprije podneskom od 04.03.2025..godine, a po nalogu suda sa ročišta od 24.02.2025.godine postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je potraživala iznos od 2.072,00 Eur-a (list 48-51 spisa), a potom je podneskom od 17.02.2026.godine (list 223-225 spisa) konačno uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 799,77 Eur-a. Tuženik je tek kao prilog uz podnesak od 19.05.2025. dostavio obračune plaća i evidencije radnog vremena za utuženo razdoblje, te je Centar za vještačenje temeljem tih podataka izradio nalaz i mišljenje, a kojim se precizno utvrdio dug tuženika prema tužiteljici s osnova naknade troškova prijevoza. Tužiteljica je citiranim podneskom od 17.02.2026.godine specificirala tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog vještačenja budući je tek nakon navedenog vještačenja bilo moguće objektivno procijeniti visinu tuženikovog dugovanja po navedenom osnovu. Prema gledištu koje je zauzeo Vrhovni suda RH svako smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe prema članku 193. ZPP-a, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari te je za to uvijek potreban pristanak tuženika. Međutim, ovaj sud cijeni da se tuženik neosnovano protivi smanjenju tužbenog zahtjeva (djelomičnom povlačenju tužbe) budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev navedenim podneskom odmah nakon provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Centru za vještačenja u Splitu. Naime, budući je tužiteljica tek u trenutku kad je provedeno navedeno vještačenje mogla procijeniti visinu neplaćenih troškova prijevoza koji je pripadaju, te saznati sve odlučne činjenice vezano za visinu predmetnog potraživanja, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja bi bilo nerazmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190.stavka 1. ZPP-a. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja nije promijenilo identitet spora niti su iznesene ikakve nove činjenice u postupku. U navedenom smislu neosnovano je protivljenje tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva, a radi čega je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti u navedenom, zatraženom smanjenom iznosu od 799,77 Eur-a, a kako je odlučeno u točki I/ izreke ove presude. Tuženik se u podnesku od 02.03.2026.godine protivio isplati parničnog troška na račun punomoćnice tužiteljice smatrajući da se time oštećuju potencijalni vjerovnici tužiteljice. Međutim, tužiteljici je dosuđen parnični trošak kako je i potraživala na račun punomoćnice tužiteljice budući je člankom 94. stavak 1. ZPP-a propisano da opseg punomoći određuje stranka, a člankom 95. stavak 1. točka 3. ZPP-a je propisano da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći da je odvjetnik na temelju takve punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove primitaka računajući i primitak parničnih troškova i to na račun punomoćnice i za nju osobno. U punomoći koju je tužiteljica izdala odvjetnici Martini Radić Šunjić (list 7 spisa) proizlazi da je ista izričito ovlastila istu na primanje novca i novčanih vrijednosti, a čime ju je ovlastila da može primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka u korist tužiteljice. Tužiteljica je i na ročištu od 19.09. 2025.godine saslušana vezano za sporna pitanja vezana za punomoć te je na tom ročištu potvrdila činjenicu da je izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić da je zastupa u predmetnom postupku, te je istakla da je istu ovlastila da za nju prima sve novčane primitke pa i parnični trošak putem računa punomoćnice., a čime su razjašnjena sva sporna pitanja u ovom postupku vezano za punomoć koju je tužiteljica kao stranka izdala odvjetnici Martini Radić Šunjić, te koja punomoć prileže predmetnog spisu. Pored navedenog potrebno je istaći da zahtjev tužiteljice za isplatom parničnog troška na račun punomoćnika tužiteljice ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva budući je sukladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći dok parnični trošak sukladno onome što je propisano odredbom članka 151.stavka 1. ZPP-a ne predstavlja tužbeni zahtjev već nastali izdatak učinjen u tijeku ili u povodu postupka. Sud odlučuje sukladno odredbi članka 164.stavka 1. ZPP-a o tome da li i u kojem iznosu stranku pripada zatraženi parnični trošak i to na određeni zahtjev stranke u zavisnosti od uspjeha u parnici. U tom smislu stranka postavlja zahtjev za isplatu troška, a sud odlučuje o visini parničnog troška koji stranku pripada pa u tom smislu izmjena potraživanja načina plaćanja u zahtjevu za isplatu parničnog troška ne predstavlja u pravnom smislu ni preinaku tužbe. Radi navedenog dosuđen je tužiteljici parnični trošak na račun njene punomoćnice, a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

21. Radi svega navedenog, ocjenom svih dokaza u ovom postupku sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

U Splitu, 20. travnja 2026.

SUDAC

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćnici

2/ tuženiku – po Ivici Zaradić