Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-131/2019-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ČT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Amdosoft Systems d.o.o., Kastav, Rubeši 17/a, OIB: 02791730426, zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk, u Rijeci, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i tuženikove punomoćnice, Valen tine Vižintin, odvjetnice u Rijeci, 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

« I Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu koji je zaključen između stranaka dana 15. siječnja 2019. godine i koji je otkaz tuženi dao tužitelju odlukom od dana 18. siječnja 2019. nije dopušten, pa stoga radni odnos tužitelju nije ni prestao.

II Raskida se s danom 1. svibnja 2019. ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15. siječnja 2019. te se nalaže tuženiku tužitelju isplatit naknadu štete zbog nedopuštenog otkaza sukladno članku 125. Zakona o radu u iznosu 8.000,00 eura, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. «

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 331,80 eura sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (20. travnja 2026.) pa do isplate, u roku 8 dana, dok se u preostalom dijelu (više od 331,80 eura, a do zatraženih 1.862,57 eura) tuženikov zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u predmetnoj tužbi od 4. ožujka 2019., u bitnom, navodi da se 11. siječnja 2019. putem elektroničke pošte, javio na raspisani javni natječaj tuženika, objavljen na Internet stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, za radno mjesto na neodređeno vrijeme, Suradnik-Suradnica za testiranje softvera, da je istog dana u 13:07 sati bio kontaktiran putem mobitela i pozvan na razgovor za posao, od strane djelatnice tuženika, AT, da su ga približno u 15:00 sati istog dana, u sjedištu tvrtke dočekale tuženikove djelatnice AT i ŠT te ga pozvale da dođe u prostoriju za sastanke radi obavljanja razgovora, da je razgovor za posao tekao u formalnoj atmosferi, ali da su mu većina pitanja postavljena od strane AT bila uznemirujuća i privatne naravi. Nadalje, u tijeku razgovora da mu je AT rekla da njihova tvrtka traži djelatnika na neodređeno, ali da prije zapošljavanja treba obaviti probni rad koji traje 10 radnih dana te da će tuženik kroz to vrijeme vidjeti koji je kandidat najpogodniji za navedeno radno mjesto, da mu je AT postavila je pitanje koliku plaću očekuje, na što joj je on odgovorio da ne može odgovoriti na to pitanje dok ne vidi koje su konkretno njegove dužnosti u vezi s oglašenim radnim mjestom, s obzirom na to da taj posao nije nikad prije toga radio, da su se dogovorili da će pitanje plaće naknadno uređivati, nakon što on bude više upoznat sa svojim obavezama u vezi s radnim mjestom za koje se prijavio. Nakon završetka razgovora, da mu je AT rekla da će ga kontaktirati ako se odluče za njega, da ga je ista nazvala tog dana da dođe 15. siječnja 2019. u 8:30 sati kod njih na probni rad, koji će trajati 10 radnih dana. Potom tužitelj tvrdi da je u ponedjeljak 14. siječnja 2019. telefonom kontaktirao dotičnu djelatnicu rekao joj da pristaje na probni rad, na što mu je ona rekla da se u ,,međuvremenu puno toga izdogađalo" te da ne može doći konkurirati za posao, da bi ga ubrzo nakon toga povratno nazvala i rekla mu da ipak može doći drugi dan u 8:30 i početi s probnim radom, da je 15.1.2019., osim njega kod tuženika bila prisutna i druga kandidatkinja za isto radno mjesto ZT, da im je, kao kandidatima, AT dala na potpis ugovor nazvan ,Non disclosure agreement“, da se u tom ugovoru navodi da je on praktikant, da se od njega očekuje da se uklopi u tim, da će savjesno obavljati svoje radne zadatke itd, da je dobio i letak naslova,„Few AmdoSoft rules“, gdje se na engleskom jeziku, u natuknicama, zaposlenicima predstavljaju pravila ponašanja unutar tvrtke, da je od AT dobio i korisničko imena i lozinku, odnosno ,,username i „password", za pristup računalnom sistemu tuženika, kako bi mogao obavljati posao za koji se prijavio. Nadalje, da se upoznao s radnim i ostalim prostorijama tuženika te je upućen na svoje radno mjesto, da je već prvi dan primijetio da je atmosfera u uredu mučna, da nitko s nikim ne priča, da „stari" zaposlenici ne obraćaju pažnju na nove kandidate za posao, da je iz ponašanja djelatnica tuženika AT i ŠT, stekao dojam da mu je ŠT direktno nadređena, a da je AT tajnica i ,„desna ruka“ direktoru JT. Tužitelj ukazuje da je, bez obzira na neprijateljsko okruženje, svaki dan od 15. siječnja 2019., samostalno, u punom radnom vremenu, obavljao posao suradnika za testiranje softvera koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, do 18. siječnja 2019. u 11:30, kada je usmeno obaviješten od strane djelatnice tuženika AT, da nije zadovoljio na probnom roku, da ne mora više dolaziti na posao te da je na rad primljena druga kandidatkinja, ZT. Tvrdi da mu se nakon te nezakonite odluke poslodavca zdravstveno stanje naglo pogoršalo da je 22. siječnja 2019. posjetio izabranog liječnika obiteljske medicine, da je otišao i na pregled kod psihijatra. Pored toga, da 1. veljače 2019., u zakonskom roku šalje Zahtjev za zaštitu prava preporučenom poštom tuženiku, koji da je tuženiku i dostavljen 5. veljače 2019., da mu je tuženikov odgovor dostavljen tužitelju 28. veljače 2019. u obliku dopisa i Potvrde o sklopljenom ugovoru o radu, a na koji se on očitovao dopisom od 1. ožujka 2019. u kojem navodi kako smatra da tuženik nije udovoljio njegovom Zahtjevu za zaštitu prava te da će na temelju članka 133. stavak 2. Zakona o radu zahtijevati zaštitu povrijeđenih prava pred nadležn im sudom. Naime, tužitelj smatra kako mu tuženik u svom odgovoru nije u niti jednom dijelu udovoljio, niti je uzeo u obzir odredbe Zakona o radu, Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o mirovinskom osiguranju. Nadalje, u Potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu, da mu je jednostrano i bez pregovaranja, odredio plaću, da nije poštivao činjenicu da je dan početka zasnivanja radnog odnosa tužitelja, prvi dan njegovog pristupanja radu, a to je 15. siječanj 2019. koji se nigdje ne spominje u navedenoj Potvrdi, a koja nije ni zahtijevana od strane tužitelja u Zahtjevu za zaštitu prava, da na druge njegove zahtjeve tuženik nije odgovorio. Smatra da je svojom odlukom o otkazu tuženik prekršio članak 120 Zakona o radu koji propisuje da, otkaz mora biti u pisanom obliku, da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz i da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Slijedom navedenog, proizlazi da mu je nezakonito dan otkaz Ugovora o radu, sklopljen 15. siječnja 2019. godine, te da je zbog nezakonite i neosnovane oduke tuženog ostao bez. radnog mjesta, a samim time i bez osnovnih sredstava nužnih za vlastito uzdržavanje, ozbiljno mu je narušeno zdravlje i trenutno nije sposoban za rad. Postavlja tužbeni zahtjev koji glasi, citirano: « I Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu koji je zaključen između stranaka dana 15. siječnja 2019. godine i koji je otkaz tuženi dao tužitelju odlukom od dana 18. siječnja 2019. nije dopušten, pa stoga radni odnos tužitelju nije ni prestao. II Raskida se s danom objave pravomoćne sudske odluke Ugovor o radu, sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15. siječnja 2019., te se nalaže tuženiku platiti iznose primjerenih bruto plaća, određenih sudskom odlukom, sa zateznom kamatom tužitelju, do dana pravomoćne sudske odluke o raskidu Ugovora o radu pod prijetnjom ovrhe. III Nalaže se tuženiku s osnova naknade štete platiti iznos od osam propisanih mjesečnih plaća tužitelju, u roku od 15 dana od pravomoćne sudske odluke pod prijetnjom ovrhe. IV Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. «

2. U odgovoru na tužbu od (str. 32 i dr.), u bitnom, tuženik osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti kao i svi činjenični navodi tužbe osim izričito priznatih, da se osporava istinitost kronologije koju tužitelj iznosi u tužbi, da tužitelj nema pravni interes tražiti da se Odluka o otkazu ugovora o radu od 18. siječnja 2019. utvrdi nedopuštenom, niti ima interesa tražiti da se utvrdi da mu radni odnos nije prestao, da je tužitelj protiv njegove odluke od 18. siječnja 2019. podnio Zahtjev za zaštitu prava. Tvrdi da je zahtjevima iz upućenog zahtjeva za zaštitu prava radnika, ovdje tužitelja, udovoljio i tužitelju izdao odnosno dostavio Potvrdu o sklopljenom ugovoru radu od 19. veljače 2019., da predmetna potvrda sadrži sve element propisane Zakonom o radu, da je izdana u skladu s odredbom članka 14. istoga, da je uz Potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu pozvao tuženik da pristupi na rad, što isti nikada nije učinio, iako mu je navedena obaveza bila poznata, da je sukladno početno objavljenom javnom natječaju i navodima samog tužitelja iz povijesnog dijela tužbe, ugovor o radu za radno mjesto software tester sklopljen uz uvjet probnog rada u trajanju od 45 dana. Ukazuje da tužitelj nije zadovoljio na probnom radu zbog čega mu je otkazao ugovor o radu Odlukom o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 26. veljače 2019., da mu je Odluku o otkazu ugovora o radu uputio istoga dana poštom preporučenom pošiljkom, no ista da se pošiljka vratila neuručena s naznakom „Obaviješten, nije podigao pošiljku". Budući tužitelj nije primao poštu, da mu je Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 26. veljače 2019. uručio putem javnog bilježnika Zorana Vrsalovića 08. ožujka 2019. Budući je tužitelj Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 26. veljače 2019. zaprimio 08. ožujka 2019., da ga je po isteku otkaznog roka od 7 dana odjavio s obveznih osiguranja odnosno 15. ožujka 2019. Tuženik smatra da je u cijelosti udovoljio tužiteljevom zahtjevu za zaštitu prava, da je Oduka o otkazu ugovora o radu od 18. siječnja 2019. stavljena izvan snage povodom Zahtjeva za zaštitu prava tužitelja od 1. veljače 2019. to isti nema nikakvog pravnog interesa u sudskom postupku tražiti da se ista utvrdi nedopuštenom ili pak da temeljem te odluke radni odnos kod tuženika nje prestao, da Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 26. veljače 2019. tužitelj nije pobijao niti je u odnosu na istu podnio zahtjev za zaštitu prava, da sve i kada bi sud našao osnovanu točku I postavljenog tužbenog zahtjeva, točka II kojom tužitelj traži sudski raskid ugovora o radu je neosnovana i nemoguća jer je tužitelju radni odnos kod tuženika već prestao temeljem odluke koju isti nije pobijao, da je jednako neosnovan i zahtjev tužitelja u točki III tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se naloži s osnova naknade štete isplata iznosa od čak (maksimalnih) osam propisanih mjesečnih plaća tuženika. Poziva se na članak 125. stavak 1. Zakona o radu. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. Potražuje parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka tužitelj je pozvan da postavi tužbeni zahtjev istaknut u točki II tužbe sa sadržajem podobnim za odlučivanje (naime, u tom dijelu je zahtijevao da se naloži tuženiku platiti mu iznose neodređenih «primjerenih» bruto plaća). Tužitelj je tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao konačno postavio na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. veljače 2026. (stranica 115 spisa).

4. Tuženikovo protivljenje takvom tužbenom zahtjevu uz argument da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva (očito, u smislu preinake tužbe – čl. 190. ZPP) nije osnovano jer se konkretno nije radilo ni o kakvoj preinaci obzirom je do ročišta 2. veljače 2026. dio tužbenog zahtjev bio tek odrediv (pojam «primjerene» bruto plaće). Sud u parničnom postupku odlučuje isključivo o određenom postavljenom tužbenom zahtjevu (jednom ili više njih), a to znači ako se radi o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa, da taj iznos logično mora biti postavljen brojkom u točno određenoj visini novčanih jedinica odgovarajuće valute.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu, te su s tim u vezi sve isprave i pročitane. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. veljače 2026. odbijen je tužiteljev dokazni prijedlog za njegovim saslušanjem jer nije istaknuo niti jedan argument zašto nije mogao taj dokaz predložiti najkasnije na pripremnom ročištu (ročište održano 18. svibnja 2021. – str. 87 spisa). Zbog toga nije bilo mjesta primjeni u ovoj parnici sadržaja pravne norme iz odredbe članka 299. stavka 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14; nadalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Prema stavku 3. istog članka 299. ZPP-a, nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Svakako se ukazuje i na činjenicu da je već na prvom ročištu sud ukazao prisutnom tužitelju na potrebu angažiranja stručne pomoći (odvjetnika) u ovoj pravnoj stvari, a li je tužitelj tada jasno izjavio da će se zastupati sam.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke od 18. siječnja 2019. o otkazu ugovora o radu (deklaratorni dio), sudski raskid ugovora o radu (konstitutivni dio), te zahtjev za naknadu štete (kondemnatorni dio).

7. U smislu primjene sadržaja pravne norme iz članka 8. ZPP-a zaključak je ovog suda da je tužiteljev cjelokupni tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Tuženikovo plediranje o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja za pobijanje njegove odluke od 18. siječnja 2019. uz argument da je tužiteljevom zahtjevu za zaštitu prava udovoljio i dostavio mu Potvrdu o sklopljenom ugovoru radu, sud ne prihvaća. Naime, pravni interes postoji kada sudska odluka može otkloniti pravnu nesigurnost ili spriječiti štetne posljedice za podnositelja tužbe, što je ovdje slučaj jer zakonitost prvog otkaza može imati utjecaj na kontinuitet radnog odnosa i pripadajuća prava iz rada.

9. Članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. Temeljem analize dokazne građe, sud zaključuje da je radni odnos započeo 15. siječnja 2019. jer je tužitelj tog dana počeo raditi kod tuženika temeljem ugovora «Non disclosure agreement» (str. 12 i 13 spisa), a koju činjenicu tuženik posebno niti nije osporio. Člankom 14. stavkom 4. Zakona o radu («Narodne novine» broj 93/14 i 127/17; nadalje u tekstu: ZR) normirano je da ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

11. Konkretno su prethodno citirane zakonske pretpostavke ispunjenje jer tuženik s tužiteljem prije početka rada (15. siječnja 2019.), niti je zaključio ugovor o radu, niti mu je izdao pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu. Dakle, ima se smatrati da je tuženik je s tužiteljem sklopio najkasnije tada (15. siječnja 2019.) ugovor o radu na neodređeno vrijeme, dok njegova Potvrda o sklopljenom ugovoru radu od 19. veljače 2019., kao dokument, nema konstitutivan karakter (učinak) u odnosu na dan početka radnog odnosa. Ta Potvrda samo potvrđuje (deklarira) postojanje radnog odnosa od ranije.

12. Tuženik je potvrdio da je donio u odnosu na tužitelja usmeni otkaz i to 18. siječnja 2019. To je jasno iz tuženikovog navoda u činjeničnom dijelu odgovora na tužbu na mjestu gdje ističe da je tužitelj protiv njegove odluke od 18. siječnja 2019. podnio Zahtjev za zaštitu prava od 1. veljače 2019. (stranica 25). Taj dokument je tuženik zaprimio 5. veljače 2019. (sadržaj preslike povratnice na stranici 26 spisa). Nakon toga, vremenskim slijedom, tuženik je kao poslodavac donio Pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu od 19. veljače 2019. (str. 29 spisa) i to kao prilog dopisa od istog dana (str. 28 spisa) kojim tužitelja poziva da bez odgode pristupi na rad kod njega prvog slijedećeg dana od dana zaprimanja potvrde. Taj dopis kojim tuženik eksplicitno i jezičnim sadržajem jasno poziva tužitelja da pristupi na rad po stavu ovog suda predstavlja poslodavčevu radnju stavljanja izvan snage svoje usmene Odluke o otkazu od 18. siječnja 2019. Tužitelj je potvrdio zaprimanje navedenih isprava 22. veljače 2019. (podnesak tužitelja od 18. svibnja 2021. – str. 89 spisa). Potom je 26. veljače 2019. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu (str. 36 spisa). Tužitelj je Odluku primio po javnom bilježniku Zoranu Vrsaloviću i to 8. ožujka 2019. Protiv te odluke, prema stanju spisa, tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava, odnosno nikakva pravna sredstva iz članka 133. st.1. i st. 2. ZR-a propisanim rokovima i reguliranoj proceduri, pa je prema tome tuženikova Odluka o otkazu od 26. veljače 2019. postala konačna. To znači da ta Odluka proizvodi sve svoje pravne učinke, uključujući i prestanak radnog odnosa, do čega je naposljetku i došlo 15. ožujka 2019. (protekom otkaznog roka od 7 dana od tužiteljevog zaprimanja Odluke).

13. Tužitelj je predmetnom tužbom osporio isključivo usmeni otkaz od 18. siječnja 2019., međutim nije nikada podnio zahtjev za zaštitu prava ni tužbu protiv Odluke o otkazu od 26. veljače 2019. Prema članku 133. st. 1. ZR -a radnik mora prethodno podnijeti poslodavcu zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dostave odluke o povredi prava, a tek potom može tražiti sudsku zaštitu. Nepodnošenje zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke o otkazu od 26. veljače 2019. ima za posljedicu u ovoj parnici da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj osporava raniji usmeni otkaz (kojeg je tuženik naknadno stavio van snage pozivom tužitelju da dođe raditi) jer je radni odnos prestao Odlukom od 26. veljače 2019. Zbog navedenog je neosnovan i tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu štete (čl. 125. st. 1. ZR -a) budući tuženikova odluka o otkazu od 26. veljače 2019. kojom je okončan predmetni radni odnos (s danom 15. ožujka 2019.) nije utvrđena nedopuštenom.

14. U okolnostima tužiteljevog neosporavanja Odluke o otkazu od 26. veljače 2019. irelevantna su njegova plediranja (podnesak od 18. svibnja 2019. i dr.) da je u trenutku poziva na rad (očito vezano uz tuženikov dopis od 17. veljače 2019.) bio privremeno nesposoban za rad, zatim o nezakonitosti Potvrde o sklopljenom ugovoru o radu (između ostalog, zbog nenavođenje dana početka radnog odnosa, iznos plaće i td.), o pitanju trajanja probnog rada (10 ili 45 dana), potom tvrdnja da tuženik nije mogao donijeti Č luku o otkazu ugovora o radu na temelju nezadovoljavanja na probnom radu. Sve te i druge okolnosti (kao i dokazi u spisu, primjerice tužiteljeva medicinska dokumentacija) bile bi pred sudom predmet raspravljanja i analize da je tužitelj postupio u smislu radnji i procedure iz već citiranog članka 133. stavka 1. i stavka 2. ZR-a, i u odnosu na tuženikovu pisanu Odluku o otkazu od 26. veljače 2019. koju je uredno zaprimio, dakle da je tužbenim zahtjevom pobijao i tu Odluku. Međutim, do toga nije došlo pa upravo zato sve tužiteljeve tvrdnje o počinjenim povredama njegovih prava iz radnog odnosa za odluku u ovom sporu o postavljenim tužbenim zahtjevima su irelevantne. Pri tome se ukazuje da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a).

15. Slijedom svega navedenog odlučeno je sadržajem točke I dispozitiva presude.

16. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a. Tuženik je ostvario potpuni uspjeh u ovom radnom statusnom sporu. Tbr. 52. st. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa/2023) propisuje da se za postupke iz Tbr.7. toč. 2. (postupci iz radnih odnosa – poništenje otkaza) primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. To znači da konkretno u primjenu dolazi citirana odredba Tarife/2023 obzirom se radi o sporu iz Tbr.7. toč. 2. Nadalje, u vrijeme pokretanja ovog postupka (4. ožujka 2019.) na snazi je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa/2012) koja u Tbr.7. t. 2. regulira (u odnosu na predmetnu vrstu sporova) da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova. Prema Tbr. 50 Tarife/2012 vrijednost boda iznosi 10,00 kuna. Prema tome, tuženiku zastupanom po odvjetnicima, pripada iznos od 2.000,00 kuna, uvećano za PDV od 25% na tu stavku (Tbr. 42) u iznosu od 500,00 kuna, dakle ukupno 2.500,00 kuna, a što primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 57/22), te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 85/22), iznosi ukupno 331,80 eura. U preostalom dijelu zahtjev za troškom nije osnovan.

17. Na priznati parnični trošak tuženiku je dosuđena zahtijevana zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP - a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO)

18. U ovom sporu rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st. 1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - «Narodne novine» broj 70/19; na snazi od 1. rujna 2019. – dalje: ZIDZPP/19), obzirom je predmetna tužba podnesena 4. ožujka 2019. Paricijski rok iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. ZIDZPP/19).

U Rijeci 20. travnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju – osobno, e.poštom

- tuženiku - po pun. e.komunikacijom