REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–520/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Ulica Stjepana Radića 8, 23 000 Zadar, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. travnja 2026. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Mateje Vukorepa, odvjetniče vježbenice u odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 20. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku: ADDIKO BANK d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju: ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.099,25 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 8,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.11.2008 do isplate,

- 22,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 2.3.2009 do isplate,

- 20,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 2.4.2009 do isplate,

- 15,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.4.2009 do isplate,

- 15,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.4.2009 do isplate,

- 10,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 3.8.2009 do isplate,

- 10,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 3.8.2009 do isplate,

- 11,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.8.2009 do isplate,

- 11,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2009 do isplate,

- 8,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.10.2009 do isplate,

- 8,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.10.2009 do isplate,

- 10,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.12.2009 do isplate,

- 18,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 9.1.2010 do isplate,

- 22,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.2.2010 do isplate,

- 21,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.2.2010 do isplate,

- 30,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 27.5.2010 do isplate,

- 30,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 27.5.2010 do isplate

- 30,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 27.5.2010 do isplate,

- 47,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.7.2010 do isplate,

- 42,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 3.8.2010 do isplate,

- 58,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.8.2010 do isplate,

- 53,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 9.11.2010 do isplate,

- 53,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 9.11.2010 do isplate,

- 60,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.11.2010 do isplate,

- 77,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.1.2011 do isplate,

- 63,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.2.2011 do isplate,

- 70,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.2.2011 do isplate,

- 63,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.4.2011 do isplate,

- 78,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.5.2011 do isplate,

- 92,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.5.2011 do isplate,

- 87,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 2.7.2011 do isplate,

- 108,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2011 do isplate,

- 95,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2011 do isplate,

- 95,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2011 do isplate,

- 86,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2011 do isplate,

- 90,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.12.2011 do isplate,

- 95,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.12.2011 do isplate,

- 97,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.1.2012 do isplate,

- 103,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 3.2.2012 do isplate,

- 102,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.3.2012 do isplate,

- 99,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.4.2012 do isplate,

- 101,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 9.5.2012 do isplate,

- 105,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.6.2012 do isplate,

- 100,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.7.2012 do isplate,

- 102,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 2.8.2012 do isplate,

- 99,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.9.2012 do isplate,

- 95,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 9.10.2012 do isplate,

- 101,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 9.11.2012 do isplate,

- 100,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.12.2012 do isplate,

- 102,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 8.1.2013 do isplate,

- 97,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 5.3.2013 do isplate,

- 101,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 2.4.2013 do isplate,

- 96,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.4.2013 do isplate,

- 91,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.6.2013 do isplate,

- 89,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.7.2013 do isplate,

- 92,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.8.2013 do isplate,

- 94,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.9.2013 do isplate,

- 99,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.10.2013 do isplate,

- 97,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 8.11.2013 do isplate,

- 98,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.12.2013 do isplate,

- 98,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.1.2014 do isplate,

- 102,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.2.2014 do isplate,

- 93,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 3.3.2014 do isplate,

- 92,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.3.2014 do isplate,

- 90,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.4.2014 do isplate,

- 89,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 5.5.2014 do isplate,

- 87,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.6.2014 do isplate,

- 89,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 2.7.2014 do isplate,

- 91,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.8.2014 do isplate,

- 95,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2014 do isplate,

- 94,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 6.10.2014 do isplate,

- 96,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 3.11.2014 do isplate,

- 97,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.12.2014 do isplate,

- 97,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.1.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.2.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.3.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 3.4.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.5.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.6.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 4.7.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.8.2015 do isplate,

- 97,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2015 do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II.Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"II.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-195/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 25. srpnja 2006. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kredita u visini od 2,75 % od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku: ADDIKO BANK d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju: ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 931,65 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 26. listopada 2006. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana."

III.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-195/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 25. srpnja 2006. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

IV.Nalaže se tuženiku: ADDIKO BANK d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju: ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 308,49 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 19. listopada 2018. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

V.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.925,00 Eur- a s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik, koji je tada poslovao pod nazivom: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., sklopili Ugovor o kreditu broj: 236-195/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 25. srpnja 2006. god. (dalje i: Ugovor). Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu. Tuženik je tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kredita u visini od 2,75 % od iznosa kredita (dalje i: Ulazna naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Ulaznu naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za Ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Kredit po Ugovoru je prijevremeno otplaćen. Prilikom prijevremene otplate Kredita tuženik je tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu Kredita (dalje i: Izlazna naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti Izlaznu naknadu. Izneseno u pogledu Ulazne naknade na odgovarajući način se primjenjuje i na Izlaznu naknadu, pa se upućuje na izlaganja u toč. 3. ove tužbe. Pos tupanjem pod 2., 3. i 4. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Tuženik nije tužitelju dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezano za kredit po Ugovoru (dalje i: Kredit) potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari: - analitička konto karticu Kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata, a što se osobito odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu Kredita. S obzirom na navedeno, tužitelj je u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu. Tražena dokumentacija je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i tuženik ju je dužan dati tužitelju. Stoga tužitelj predlaže da sud pozove tuženika da tužitelju podnese traženu dokumentaciju, ostavljajući mu za to određeni rok, sve sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje i: ZPP). Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev iz podneska od 09. srpnja 2024.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 25.07.2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 03.02.2016. godine (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je: - početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); - primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); - zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; - kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; - utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; - postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio. Valja odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno- posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu, cit.: to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ 17. Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. 18. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. 19. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK. Iz specifikacije uplata razvidno je da su uplate na ime podmirenja spornog Ugovora o kreditu, između ostalog izvršene od strane ZČC, ĆČ i Turističke zajednice Grada Zadra. S obzirom da uplate po spornom Ugovoru o kreditu nisu izvršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, tužitelj ima pravo potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam izvršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a š to se osporava u cijelosti. Tuženik se u odnosu na gore spomenuti prigovor poziva na odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom RH utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na takav stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud RH zaključuje kako nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“ Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“ Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe, međutim tužitelj osima zahtjeva za isplatom ne postavlja zahtjev za utvrđenjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sama činjenica da je u kolektivnom sporu pokrenutom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, donesena pravomoćna presuda ne znači automatizmom, da se u konkretnom slučaju, vezano za odredbu konkretnog Ugovora o kreditu ima smatrati da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, sve kako je tužitelj već ranije naveo 24. – 26. ovog odgovora na tužbu. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo? Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: • namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); • visinu iznosa kredita; • valutu uz koju je kredit vezan; • rok otplate kredita; • način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); • dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); • poček s otplatom kredita; • vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); • visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); • instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika.

1 0

Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja? Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test

1 1

poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,98 % te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik ovdje napominje da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio

1 2

da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. srpnja 2006.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 2,75%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu9. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU10, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s

1 3

konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU13, cit.: „…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“ Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ14, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU15. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom

1 4

slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini

– ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zat ražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Spornom odredbom se međutim na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu . Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU18, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu.

1 5

Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu za tajeni nikakvi troškovi.Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama prijevremene otplate kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik nadalje ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Štoviše, čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom je omogućeno pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini

1 6

statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ22, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate koju će izračun tuženik dostaviti naknadno, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. I odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Odredbom na temelju koje je tužitelj imao mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit, ugovorne strane su suglasno ugovorile da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ranije uređeno drugačije. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u

1 7

valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu . Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Sve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove. Tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete. „Davanjem zajmoprimcu prava jednostrano izazvati prestanak ugovora u situaciji kad na strani zajmodavca ne postoji razlog koji bi to opravdavao, ZOO je narušio ravnotežu ugovornih strana. Kako bi tu ravnotežu ponovno uspostavio, ZOO je obvezao zajmoprimca koji je odustao od ugovora da zajmodavcu naknadi štetu koju bi ovaj pretrpio zbog odustanka. …zajmodavcu pripada pravo na naknadu štete u svakom slučaju,…čim između zajmoprimčeva odustanka i zajmodavčeve štete postoji potrebna uzročna veza.“ U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed

1 8

formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH27 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u : Ugovor o kreditu broj 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25.srpnja 2006. godine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ZČ kao korisnika kredita potvrđen po javnom bilježniku Velibiru Panjkoviću u Rijeci pod brojem OU-2458/2006 19.rujna 2006.g. (l.s.6-18), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 05.01.2017.g. (l.s.19,43), otplatni plan Hypo Alpe Adria Bank za ZČ (l.s.20-22,44-46), pregled prometa za klijenta ZČ Addiko Bank od 5. siječnja 2017.g. (l.s.23-40,48-50), specifikaciju uplata Addiko Bank za ZČ (l.s.40-42,47,80-85), obavijest o provedenoj konverziji Addiko bank d.d. upućen ZČ od 06.02.2016.g. (l.s.86-87), otplatni plan Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (l.s.88-89), aneks uz ugovor o kreditu broj 236-195/2006 sa

1 9

sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.02.2016.g. (l.s.90-96), tablicu G1 kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s.97-100), izjavu svjedokinje ĆČC ovjerenu po javnoj bilježnici u Zagrebu Ilinki Lisonek broj OV - 5477/2020 od 24.08.2020.g. (l.s.101-105), mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" (l.s.107- 112,116-172), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku Hypo Alpe Adria za korisnika kredita ZČ (l.s.113-115), dopis odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri upućen Addiko Bank d.d. od 6.lipnja 2023.g. (l.s.183), pregled prometa za klijenta ZČ Addiko Bank od 26. srpnja 2023.g. (l.s.247-252), izjavu svjedokinje BČ ovjerenu po javnoj bilježnici u Viškovu Ines Antić broj OV -8478/2023 od 12.12.2023.g. (l.s.263-265), pregled kamatnih stopa (l.s.275), izvadak iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom Addiko Bank (l.s.276 -278), simulirani otplatni plan Addiko bank od 14.03.2024.g. (l.s.279), proveo financijsko vještačenje po vještaku dipl.oec. Leonu Bataljaku (l.s.280, 285-307), izvršio uvid u odgovor na podnesak tuženika 22/2024-46/1 ĐČ dipl.oec. (l.s.321.323), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice ZČ (l.s.346-347).

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 6.099,25 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, po Ugovoru o kreditu broj 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25.srpnja 2006. godine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i ZČ kao korisnika kredita potvrđen po javnom bilježniku Velibiru Panjkoviću u Rijeci pod brojem OU-2458/2006 19.rujna 2006.g.

6.Prema odredbi čl. 1111. ZOO. kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25.srpnja 2006. godine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ZČ kao korisnika kredita potvrđen po javnom bilježniku Velibiru Panjkoviću u Rijeci pod brojem OU-2458/2006 19.rujna 2006.g., prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, uz rok otplate od 15 godina, te početnu kamatnu stopu od 5,25%, te da je čl. 6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.

8.Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz njezinog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za adaptaciju stana gdje je živjela u trenutku podizanja kredita, a živi i danas, dakle za osobne potrebe, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi

2 0

razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

9.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što jasno slijedi iz tipskog ugovora tuženika, i stranačkog iskaza tužiteljice da tužiteljica nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

11.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 4. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

12.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

2 1

Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

15.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

16.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika

2 2

kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 26. listopada 2006.godine u iznosu 1Chf=4,641000 Hrk, pa je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 6.099,25 Eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, kao ukupan iznos više stečenog po tuženiku od tužiteljice na ime preplaćenih anuiteta u odnosu na ono što bi stekao da nije prim ijenjena valutna klauzula, odnosno iznos koji je tužiteljica preplatila tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka.

17.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g.

18.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 06. lipnja 2023. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim za ova potraživanja po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

19.Zaključno treba kazati i da sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu broj 236- 195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.02.2016.g. nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule.

20.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.:dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale

2 3

kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.

21.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za podnošenjem predmetne tužbe.

22.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

23.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

24.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužiteljica nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužiteljica ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .

25.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se

2 4

zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

26.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj ica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2006. godine.

27.Tužbeni zahtjev po osnovi potraživanja tužiteljice za iznos izlazne naknade u iznosu od 308,49 Eur-a je usvojen, za koji iznos nije nastupila zastara iz čl.225.ZOO- a jer je riječ o potraživanju naplaćenom 18.listopada 2018.godine, a koje je naplaćeno protivno čl.1024.st.2.,st.3.,st.4. i 350.st.3. ZOO -a, i koje je naplaćeno 18.listopada 2018.g. od strane tuženika, pa je stoga i dosuđena zakonska zatezna kamata od dana 19.listopada 2018.g. kao dana stjecanja navedenog iznosa po tuženiku kao nepoštenom stjecatelju, obzirom da je tuženik unaprijed pripremio navedeni ugovor sa nezakonitim odredbama ugovora i kao takvog ga prezentirao tužiteljici.

28.Preostali predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je Ugovor o kreditu broj: 236-195/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 25. srpnja 2006. godine ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kredita u visini od 2,75 % od iznosa kredita, koji je naplaćen u iznosu od 931,65 EUR-a, sukladno odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu broj 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25.srpnja 2006. godine između Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. i ZČ kao korisnika kredita potvrđen po javnom bilježniku Velibiru Panjkoviću u Rijeci pod brojem OU-2458/2006 19.rujna 2006.g.koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita, korisnik kredita nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezano za zaključenje tog Ugovora i naplatu tražbina iz istog."

29. Na temelju navedenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da ugovorna odredba koja je predmetom tužbenog zahtjeva nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. st.1.ZOO-a, jer je tužiteljica bila upoznata s odredbama Ugovora, pa tako i s obvezom plaćanja jednokratne naknade predviđene i općim aktima tuženice s kojima je također bila upoznata, koja naknada se odnosi na troškove za učinjenu uslugu tuženice u svezi sklapanja predmetnog Ugovora.

30. U odnosu na navode tužiteljice da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 odlučio da su nekamatni troškovi kredita podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1999. (dalje: Direktiva), valja reći da se odredbom čl. 1. st. 3. Direktive doista reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu

2 5

neravnotežu na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti, obuhvaća tri glavna kriterija, i to: da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

31.Direktiva, iako se može primjenjivati direktno, bila je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u mjerodavni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP) koji se ovdje primjenjuje s obzirom da je Ugovor zaključen 28.11.2006. godine.

32.Prema odredbi čl. 96. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog članka ZZP).

33.U konkretnom slučaju, a što nije sporno, Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se stoga ima smatrati da je sporna odredba unaprijed formulirana od strane tuženice te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj.

34.Međutim, prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

35.Iz Smjernica za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima proizlazi da je posebnost tih ugovornih odredbi to što je na temelju minimalnog standarda iz čl. 4. st. 2. Direktive o nepoštenim uvjetima u ugovornim odredbama procjena njihove nepoštenosti u skladu s čl. 3. st. 1. isključena ili ograničena, ako su one jasno i razumljivo sastavljene, ili drugim riječima, ako takve odredbe ispunjavaju zahtjeve transparentnosti Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

36.Kako su prema utvrđenju u ovom postupku odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 236-195/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25.srpnja 2006. godine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ZČ kao korisnika kredita potvrđen po javnom bilježniku Velibiru Panjkoviću u Rijeci pod brojem OU-2458/2006 19.rujna 2006.g. prema kojoj je tužiteljica dužna prije isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% iznosa kredita, i da se korisnik kredita nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezano za zaključenje tog Ugovora i naplatu tražbina iz istog, razumljive i jasne, pa ih je ona jednostavnim čitanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je ta odredba jasno navedena, pa nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP, i stoga predmetna klauzula nije ništetna, u smislu odredbe čl. 322. ZOO.

37.Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO.

2 6

38.Glede tuženičinog prigovora zastare potraživanja, prvostupanjski je sud taj prigovor ocijenio osnovanim, obzirom da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen 25. srpnja 2006. godine, isplaćen je ugovoreni iznos kredita tužiteljici umanjen za sporni iznos naknade dana 26. listopada 2006., pa je tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da taj Ugovor nije utvrđen ništetnim, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina.

39.Naime, ZOO ne sadrži posebne odredbe o zastari potraživanja iz odnosa stjecanja bez osnove, pa se i u konkretnome primjenjuje opći rok zastare od 5 godina iz čl. 225. tog Zakona, jer zastara potraživanja na ime stečenog bez osnove počinje teći od dana stjecanja bez osnove.

40.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.5. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za sastav obrazloženog podneska od 19. listopada 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 25. listopada 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 12. ožujka 2024. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 18. ožujka 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 19. travnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 09. srpnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 26. rujna 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 29. listopada 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 850 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 1.700,00 Eur-a, uz pdv- 2.125,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a

- 2.425,00 Eur-a, u ponovljenom postupku za sastav obrazloženog podneska od 07. travanja 2026.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.), za zastupanje na ročištu od 17. travnja 2026.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 200 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 400,00 Eur-a, uz pdv - 500,00 Eur-a, sveukupno 2.925,00 Eur-a.

41.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 20. travnja 2026. godine

S u d a c

Marko Baraka

2 7

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćnicima