Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-775/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 20. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici VP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 816,61 EUR (osamstošesnaesteura šezdesetjedancent) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od: • na iznos od 12,82 EUR od 01. studenog 2008.

• na iznos od 14,60 EUR od 01. siječnja 2009.

• na iznos od 17,02 EUR od 01. veljače 2009.

• na iznos od 18,24 EUR od 01. ožujka 2009.

• na iznos od 15,34 EUR od 01. travnja 2009.

• na iznos od 14,92 EUR od 01. svibnja 2009.

• na iznos od 10,36 EUR od 01. lipnja 2009.

• na iznos od 6,36 EUR od 01. srpnja 2009.

• na iznos od 7,76 EUR od 01. kolovoza 2009.

• na iznos od 10,73 EUR od 01. rujna 2009.

• na iznos od 9,03 EUR od 01. listopada 2009.

• na iznos od 7,38 EUR od 01. studenog 2009.

• na iznos od 11,18 EUR od 01. prosinca 2009.

• na iznos od 14,77 EUR od 01. siječnja 2010.

• na iznos od 18,55 EUR od 01. veljače 2010.

• na iznos od 17,56 EUR od 01. ožujka 2010.

• na iznos od 23,92 EUR od 01. travnja 2010.

• na iznos od 22,28 EUR od 01. svibnja 2010.

• na iznos od 25,48 EUR od 01. lipnja 2010.

• na iznos od 43,51 EUR od 01. srpnja 2010.

• na iznos od 39,41 EUR od 01. kolovoza 2010.

• na iznos od 54,81 EUR od 01. rujna 2010.

• na iznos od 46,68 EUR od 01. listopada 2010.

• na iznos od 40,58 EUR od 01. studenog 2010.

• na iznos od 59,15 EUR od 01. prosinca 2010.

• na iznos od 70,63 EUR od 01. siječnja 2011.

• na iznos od 62,31 EUR od 01. veljače 2011.

• na iznos od 63,53 EUR od 01. ožujka 2011.

• na iznos od 57,55 EUR od 01. travnja 2011.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VP prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.431,25 EUR (tisućučetiristotridesetjedaneuroidvadesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 20. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je 20. ožujka 2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 s tuženikovim pravnim prednikom tadašnjom Slavonskom bankom d.d. iz Osijeka, kasnije Hypo Alpe- Adria Bank d.d. iz Zagreba, a danas Addiko Bank d.d., ovjeren od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka 22. ožujka 2006. pod brojem: OV-4037/2006. Predmetnim Ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužiteljici stambeni kredit za adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala naznačeni iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 427,10 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovoren je rok otplate kredita od 5 godina. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Spornim Ugovorom ugovorena je valutna klauzula vezana uz švicarski franak. Člankom 2. Ugovora je utvrđeno da tuženik odobrava stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Člankom 3.2. Ugovora je utvrđeno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF zaračunavaju kamate. Člankom 3.4. Ugovora je utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Člankom 3.5. Ugovora je utvrđeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je kao takva, utvrđena nepoštenom i ništetnom. Poziva se na odluku Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/17, te na članak 118. Zakona o zaštiti potrošača i članak 502. c. Zakona o parničnom postupku. Kako je za vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, tako je uslijed navedenog došlo i do povećanja novčane obveze tužiteljice u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a što je posljedično, uzimajući u obzir činjenicu da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak utvrđena nepoštenom i ništetnom, dovelo i do nepripadnog stjecanja na strani tuženika, odnosno preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Činjenica da je tuženik sudjelovao u naznačenom postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tuženik zaključivao sa svojim klijentima, pa i s tužiteljicom, daje tužiteljici pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici. Upravo je smisao tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u budućnosti imati određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom, kao što je to i u ovom slučaju. Zaključno navedenom, evidentno je da je uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, te porasta tužiteljičinih mjesečnih anuiteta, tuženik od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao novčana sredstva koja se ostvaruju u razlici anuiteta koje je tužiteljica plaćala u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a koja razlika je nastala uslijed porasta tečaja CHF u odnosu na HRK.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, u cijelosti se protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Tuženik prije svega ističe kako je predmetni kredit otplaćen u travnju 2011. godine, stoga ukazuje na članak 305. stavak 8. Zakon o kreditnim institucijama. Iz navedenog proizlazi da ne postoji takva obveza tuženika i nakon otplate kredita koji je ugovoren, a nadalje, tuženik smatra životno nelogičnim i nejasnim navode o neposjedovanju dokumentacije vezane uz predmetni ugovor o kreditu, obzirom da je tuženik tužitelju dostavljao svu dokumentaciju, te svaku odluku o promjeni kamatne stope. Tužitelj je propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se i tijeku zateznih kamata. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupan spis i svu priležeću materijalnu dokumentaciju i to otplatni plan (stranice 8-9 spisa), ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (stranice 10-16 spisa), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (stranice 47-48 spisa), mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13.11.2015. (stranica 49 spisa), izjava svjedokinje IP od 24.8.2020. (stranice 50-54 spisa), tablica kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranice 55-59 spisa), izvadak iz obrtnog registra (stranica 60 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku KP, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.), čiji nalaz i mišljenje od 26. svibnja 2025. (stranice 86-95 spisa) je pročitan. Saslušao je vještaka KP, dipl.oec. i tužiteljicu VP.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, punomoćnik tužiteljice je svojim podneskom od 12. lipnja 2025. postavio tužbeni zahtjev, sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. – dalje u tekstu: ZPP) na način da je postavio tužbeni zahtjev, a nakon provedenog vještačenje, i to u ukupnom iznosu od 816,61 eura.

5. Sud je na glavnoj raspravi održanoj kod ovog suda 24. veljače 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužiteljice od 12. lipnja 2025., a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023.

6. Saslušana na raspravi, tužiteljica VP je iskazala kako je ona kod prednika tuženika 2006. godine podigla kredit radi adaptacije kuće koja joj je služila za njezine osobne potrebe, odnosno za stanovanje. Kod prednika tuženika je podigla kredit jer je ona već od ranije bila njihov klijent. Kada je pristupila u prostorije prednika tuženika radi realizacije kredita, tom prilikom je razgovarala sa zaposlenikom tuženika koji je kao rješenje za njezine potrebe nudio samo kredit u valuti CHF, a iskazuje kako je bilo moguće i druge kredite odabrati, međutim od strane zaposlenika tuženika joj je sugerirano da uzme kredit u valuti CHF, pa je dobila informaciju kako svi podižu te kredite, a i da se isti može brzo riješiti. Također joj je rečeno u vezi samog ugovora da će se plaćanje i isplata po tom kreditu vršiti u kunama, a ništa joj nije objašnjeno u svezi pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pa tako i odredbe vezane uz koje valutne klauzule. Iskazuje kako je to sve išlo kao po traci. Nakon što je prikupila traženu dokumentaciju od strane zaposlenika tuženika, ponovno je pristupila u prostorije tuženika, kojom prilikom joj nije ništa objašnjeno u vezi pojedinih odredbi ugovora o kreditu, već koliko se ona sjeća, samo je tom prilikom predala papire. Nadalje, navodi kako je ponovno pristupila u prostorije prednika tuženika radi potpisa samog ugovora o kreditu, te ju je prilikom dolaska u prostorije prednika tuženika dočekao unaprijed sastavljeni ugovor i tada joj zaposlenik tuženika nije čitao niti tumačio pojedine odredbe ugovora o kreditu, a niti joj je tada objašnjen pojam valutne klauzule. Ističe kako je ona osobno u cijelosti pročitala taj ugovor, razumjela ga je, ali nije postavljala pitanja za zaposlenika tuženika budući da u samom ugovoru nije niti vidjela ništa sumnjivo, a potom je ugovor i potpisala. Ona osobno nije mogla iz samog ugovora zaključiti koliko bi joj mogao rasti anuitet po predmetnom ugovoru o kreditu, također ona osobno ne bi sklopila takav ugovor da je znala koliko će joj rata kasnije narasti, a u odnosu na mogućnost pregovaranja pojedinih odredbi ugovora o kreditu, ona je samo pregovarala s bankom iznos kredita i broj godina otplate tog kredita. Iskazuje kako joj, a nakon što je rata po kreditu počela rasti, tuženik nije kasnije davao nikakva objašnjenja zbog čega ona raste. Ona je osobno otplaćivala predmetni kredit. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije bila vlasnica OPG-a, trg. društva ili obrta.

7. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku KP, dipl.oec. od 26. svibnja 2025. (stranice 86-95 spisa) utvrđeno je kako visina iznosa preplaćenog tečaja sklopljenog 20.3.2006. u svakom pojedinom anuitetu i to na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika između anuiteta koji je naplaćen i kakav je trebao biti naplaćen po tečaju koji je važio na dan isplate kredita (4.658558) sve do konačne otplate kredita mjeseca travnja 2011. godine iznosi 578,95 eura. Ukoliko se oduzmu razdoblja kad je tečaj bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, tužiteljica je preplatila tečajnu razliku tuženiku u iznosu od 816,61 eur. Datumi plaćanja tuženiku su navedeni u tabelarnom pregledu na stranicama 5.-7. nalaza i mišljenja.

7.1. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

8. Saslušan na ročištu održanom kod ovog suda 24. veljače 2026., vještak KP, dipl.oec., iskazao je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 26.5.2025. i podneska od 19.2.2026., te nije imao ništa drugo za dodati.

8.1. Na upit punomoćnice tuženika vještak je odgovorio da kao što je u pisanom nalazu i mišljenju na stranici 10 zaključka navedeno, u istome su dani rezultati ukupne preplate koja iznosi 816,61 eur, te rezultati dani kad se iz navedenog razdoblja kada je tečaj bio niži u odnosu ugovaranja kredita, isti iznose 578,95 eura

9. Iz ugovora o namjenskom kreditu bez depozita (stranice 10-16 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio namjenski kredit tužiteljici za adaptaciju, a u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 5 godina, s kamatom od 4,30% godišnje, promjenjivom, koje se obračunavaju u CHF, a naplaćuju po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

10. Iz otplatnog plana (stranice 8-9 spisa) proizlazi kakav je početni otplatni plan, a po predmetnom kreditu.

11. Iz metodologije promjene kamatnih stopa u kreditom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (stranice 47-48 spisa) proizlazi kako je utvrđena metodologija promjene kamatnih stopa od strane tuženika, a ista se primjenjuje od 1.1.2011., dok će se revidirati najranije 1.6.2011.

12. Iz mišljenja Ručević vještačenja d.o.o. od 13.11.2015. (stranica 49 spisa) proizlazi kako je kalkulator konverzije koji je banka izradila i učinila dostupnim na svojim mrežnim stranicama, a koji prikazuje izračun konverzije i služi sudionicima u pojedinom kreditu za potrebe provjere tog izračuna, izrađen u skladu s načinima propisanim člankom 19.c ZPK, odnosno u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 357.c ZOKI.

13. Iz izjave svjedokinje IP od 24.8.2020. (stranice 50-54 spisa) proizlazi kako je u spomenutom razdoblju tuženik mogao ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope u EUR.

14. Iz tablice kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranice 55-59 spisa) proizlazi kako se mijenjala kamatna stopa na kunske kredite od prosinca 1992. pa do 2014. godine.

15. Iz izvatka iz obrtnog registra (stranica 60 spisa) proizlazi kako je tužitelj osnivao **.**.2007. [obrt] obrt za trgovinu i računalne djelatnosti, a istim se prestao baviti 22. rujna 2011.

16. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

17. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužiteljica učinila tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006., zaključen 20.3.2006.

18. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužiteljica platila tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

19. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 20.3.2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.000,00, a da je ugovorena kamata stopa 4,30% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

20. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

20.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.), u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje u tekstu: ZOO).

20.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 19/22. – dalje u tekstu: ZZP/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 126. ZZP/22, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

20.3. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

20.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

20.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/03, članka 126. ZZP/22 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

20.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

21. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

21.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je banka imala unaprijed sastavljen, tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitala, ali nije te struke te ga nije baš mogla pratiti. Nije razumjela da bi joj rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumjela da diže kredit u CHF. Nisu ju u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovog suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužiteljici bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.

21.2. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je kredit kod tuženika podigla radi adaptacije kuće koja joj je služila za njezine osobne potrebe, odnosno za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

21.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

21.4. Stoga, a budući da je Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sklopljen 20.3.2006., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenom presudom s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužitelj na spomenutu odluku i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.). Stoga je sud utvrdio kako dio odredbe koji se odnosi na promjenjivu valutnu klauzulu u CHF iz članka 2. predmetnog ugovora ništetna.

22. Dakle, budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku KP, dipl.oec., iz kojeg proizlazi kako je pretplata po osnovi tečajne razlike od 816,61 EUR.

23.1. U odnosu na utvrđeno vještačenje treba napomenuti kako je tužitelj tužbom potraživao samo tzv. pozitivne tečajne razlike bez umanjenja za negativne, a sve iz razloga jer tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja u ovom postupku (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Revd-5008/2024-2 od 3. prosinca 2024. i Rev-1105/2023-3 od 5. ožujka 2024.), već je samo naveo da se iste uzmu u obzir, pa ovaj sud je samo utvrdio kako tuženik prigovara izračunu vještaka, ali ne ističe procesnopravni prigovor radi prijeboja.

24. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

25. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice po osnovi tečaja u iznosu od 816,61 EUR-a, koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

26. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta, odnosno od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik za istu bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbu o valutnoj klauzuli u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

27. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

28. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

29. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 12.6.2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

30. Tužiteljica je uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

31. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. -dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 10.4.2025. (kojim se tužiteljica očituje na odgovor tuženika na tužbu) i 12.6.2025. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka) za svaki u visini od po 75 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pristupa na ročišta od 23.4.2025. i 24.2.2026. za svako u visini od po 75 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te pristupa na ročište za objavu odluke od 20.4.2026. u visini od 37,50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, odnosno ukupno 412,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.031,25 eura. Tužiteljici je priznata i naknada troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupno joj je dosuđen trošak od 1.431,25 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 20.4.2026. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

32. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.000,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 20. travanj 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika