REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1353/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 5. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Hrvoja Karduma i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice TJ, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju HJ iznos od 3.548,52 EUR (tritisućepetstočetrdesetosam eura i pedesetdva eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju HJ iznos od 1.357,36 EUR (tisućutristopedesetsedam eura i tridesetšest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju HJ parnični trošak u iznosu od 2.600,00 EUR (dvijetisućešesto eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadom parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj FJ podnio je 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. u kojoj je naveo da je sa tuženikom 3. kolovoza 2005. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je kao potrošaču odobren i stavljen na raspolaganje kredit od 46.412,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je sa tuženikom 14. prosinca 2015. sklopio i dodatak tog ugovora kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju , da su navedeni ugovor sklopili na način da mu je tuženik predočio šprancu ugovora o kojo j se nije moglo pregovarati, da su po njegovom pristanku, koji je dao jer nije imao izbora, taj ugovor potpisali, a da je sudskim presudama u RH u kolektivnom sporu utvrđeno da je na taj način ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Dalje je naveo da je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od njega bez osnove stekao novčani iznos te da smatra da mu je isti dužan vratiti. Još je naveo da je tuženik prilikom konverzije kredita obračunao preostalu glavnicu ovog kredita, a da je uslijed prethodno navedene ništetnosti taj obračun bio nezakonit pa da je tako tuženik od njega bez osnove stekao i ovaj novčani iznos (obzirom je istim formirao iznos nove glavnice) i da smatra da mu je i taj iznos dužan vratiti pri čemu samo ostatak te razlike glavnice obzirom mu je tuženik na dan konverzije izvršio otpis određenog dijela iste. Slijedom navedenog predložio je da sud presudom naloži tuženiku isplatiti mu navedene iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a i naknaditi mu trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužitelj je potom sudu naveo da je od tuženika primio dokumentaciju na temelju koje je mogao izračunati u tužbi navedene iznose pa je predložio da sud presudom tuženiku naloži da mu na ime povrata stečenih anuiteta obračunatih na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.015,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih anuiteta do isplate , a na ime povrata razlike nezakonito obračunate glavnice isplati iznos od 1.357,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate te da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo kako smatra da tužitelj za ovu tužbu nema pravni interes, a jer su sklopili dodatak predmetnog ugovora o kreditu i to na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine i koji je donesen sa ciljem uspostave ravnoteže interesa između ugovornih strana. Još je naveo da je tuženik konverziju iz ovog dodatka prihvatio te da on smatra da je tužitelj tom konverzijom restituiran. Također je naveo kako smatra da je ova konverzija izvršena zakonito i pravilno, da je tužitelj o njoj bio potpuno informiran i da ju je prihvatio, a i da je ista obuhvatila ovdje utužene iznose. Još je naveo kako smatra da tužitelj nije dokazao da je predmetni ugovor sklopio kao potrošač, a niti da je isti sam otplatio. Također je naveo kako smatra da tužbeni zahtjev negira valutnu klauzulu koja je gospodarska realnost te je zakonom dopuštena i predviđena i djeluje isto prema svim ugovornim sudionicima, da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da predmetni ugovor nije sklopljen u valuti HRK. Naveo je i da je tužitelja pri ugovaranju o ovoj ugovornoj odredbi potpuno i jasno informirao i da je tužitelj tako bio upoznat sa svim rizicima takvog ugovaranja. Još je naveo da ističe prigovor zastare utuženih potraživanja pa je slijedom svega navedenog predložio da sud tužbu odbaci, podredno da ju odbije, a da tužitelju naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. Tužitelj je tijekom glavne rasprave, podneskom od 27. siječnja 2026. naveo da tužbeni zahtjev usklađuje sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka pa da predlaže da sud presudom naloži tuženiku da mu na ime ništetnih ugovornih odredaba isplati iznos od 3.548,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, a na ime neosnovano uvećane glavnice iznos od 1.357,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate te da tuženiku naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. Tuženik je potom naveo kako smatra da sud ne smije zanemariti razdoblja otplate predmetnog kredita u kojima je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog, a obzirom je u istima tužitelj platio tuženiku manje od utuženih iznosa.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 6 do 10 spisa), presliku dodatka (list 11 do 15 spisa), preslike dopisa (list 16, 107 do 109 spisa), presliku plana (list 22 do 26 spisa), presliku kartice (list 27 do 75 spisa), presliku pregleda uplata (list 76 do 80 spisa) i presliku sudske prakse (list 114 do 122 spisa), saslušao je tužitelja (list 130 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 144 do 156 spisa).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev osnovan.

8. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima prvenstveno sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan plaćanja (čl. 7.2.) te čiji je sadržaj među strankama nesporan, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno dva bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

10. Ovdje predmetni ugovor zaključen je upravo u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda niti da je tužitelj ovim ugovorom kupio išta u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušan kao stranka tužitelj FJ prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da je ovim kreditom kupio i uredio kuću za svoje stanovanje sa obitelji pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

11. Uvažavajući i daljnji iskaz tužitelja da je u banci sa zaposlenicima malo razgovarao o ovom ugovoru, da oni nisu bili previše upoznati sa tečajem valute CHF te da su mu rekli da ne mogu predvidjeti ni promjenu kamatne stope, a da mu nisu rekli da se tečaj valute CHF može toliko promijeniti koliko se promijenio koji je sud također ocijenio kao jasan i životan te stoga vjerodostojan i na temelju istoga, a uvažavajući i da tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao suprotno, sud je nedvojbeno utvrdio da tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od strane tuženika nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF pa stoga i da je ovaj ugovor u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud vezan utvrđenjima iz te presude odnosno utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

12. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO -a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 7.2.) ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio.

13. Neosnovane su tvrdnje tuženika da bi prilikom utvrđivanja visine eventualnog potraživanja tužitelja trebale uračunati i tzv. negativne tečajne razlike tj. iznos manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog. Naime, tuženik u ovoj parnici po toj činjeničnoj osnovi nije istaknuo protutužbu ni procesni prigovor radi prebijanja, pa stoga nema mjesta takvom uračunavanju (Rev - 549/2023 od 18.12.2023.). No čak i da je tuženik u tom pogledu istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu ni u tom slučaju njegov zahtjev ne bi bio osnovan. Naime, ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

14. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 13. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

15. Među strankama nema spora o činjenici da su 14. prosinca 2015. sklopili Aneks predmetnog Ugovora o kreditu kojim su izvršili konverziju tog kredita na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz valute CHF u valutu EUR pri čemu se na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) smatra da je konverzija izvršena sa danom 30. rujna 2015., no sporno je je li ta konverzija utjecala na postojanje prethodno utvrđene obveze tuženika vratiti tužitelju preplaćeni novčani iznos odnosno je li tužitelj tom konverzijom taj iznos već primio.

16. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO-a pri čemu je konverzija bila obavezna za banke dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U-I-3685/2015 od 04.04.2017. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično , u pogledu valutne klauzule, ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.). Budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode i to odredbi ZID ZPK/15, sve odredbe Aneksa su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15; u daljnjem tekstu: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993.. Slijedom navedenoga ovdje predmetni Aneks od 14. prosinca 2015. kojim su tužitelj i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi isti ne može smatrati ništetnim, a kako tužitelj u ovoj parnici niti ne osporava pravilnost ove konverzije, sud je utvrdio da je ista provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

17. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.). Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.). ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO). Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14. lipnja 2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

18. Po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

19. Ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C -118/2017, H), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

20. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknadne (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija sukladno čl. 145. st. 2. ZOO-a ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO -a koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

21. Slijedom svega navedenoga stav je ovog suda da potrošač i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, H).

22. Slijedom prethodno navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da ovdje tužitelj u skladu sa odredbama čl. 323. ZOO-a i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15, ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

23. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO-a vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Aneksom od 14. prosinca 2015. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do 30. rujna 2015. preplaćen iznos od 1.748,68 EUR koji predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Međutim, uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi p latio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30. rujna 2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa odredbom čl. 323. st. 1. ZOO- a vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

24. Radi utvrđenja iznosa koji je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sud je na prijedlog tužitelja, a primjenom odredbe čl. 250 ZPP-a proveo financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću. Vještak je sačinio pisani nalaz od 16. siječnja 2026. koji je prema ocjeni suda jasan, obrazložen i neproturječan pa je sud isti, uvažavajući i da je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke, a stranke mu u računskom dijelu nisu prigovorile te nisu zahtijevale da vještak isti i usmeno iznese, ocijenio vjerodostojnim.

25. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30. rujna 2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 4.015,86 EUR više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose ukupno 1.281,34 EUR pa je sud na temelju navedenog nedvojbeno utvrdio da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 4.015,86 EUR više od onoga što mu je dio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 1.281,34 EUR. Od navedenoga, tužitelj je kroz konverziju namiren za 1.748,68 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

26. Prema odredbama čl. 172. ZOO-a ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. U skladu sa tom zakonskom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. iznose 1.281,34 EUR dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 1.748,68 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije u cijelosti namireno tužiteljevo potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. dok je ostalo nenamireno potraživanje preostale glavnice u iznosu 3.548,52 EUR.

27. Slijedom navedenoga sud je utvrdio da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 3.548,52 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 1. listopada 2015. do isplate. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 4.015,86 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30. rujna 2015. iznose 1.281,34 EUR pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (1.748,68 EUR) namirene u cijelosti zatezne kamate, a preostalo je potraživanje tužitelja po osnovi stvarne preplate glavnice u iznosu od 3.548,52 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 1. listopada 2015. pri čemu valja reći da je prema stavu ovog suda, a primjenom odredaba čl. 1115. ZOO-a te uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta , tuženik utuženi iznos stekao nepošteno. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.548,52 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude. Tužitelju su kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

28. Dodatkom od 21. siječnja 2016. tužitelj i tuženik su u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 utvrdili da na dan 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 19.031,84 EUR odnosno 145.355,68 HRK, što dakle predstavlja preostalu neotplaćenu glavnicu ako bi se uzelo da se od početka otplate radilo o odgovarajućem kreditu sa valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj i tuženik su Dodatkom ugovorili da tužitelj nastavi otplaćivati tu preostalu glavnicu u novim anuitetima sa valutnom klauzulom u EUR, sukladno novom otplatnom planu. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud je utvrdio da bi primjenom početnog tečaja CHF (po kojem je kredit isplaćen) neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosila 135.128,68 HRK. Prema tome, postoji razlika između iznosa neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. izračunato po prisilnim odredbama ZID ZKP/15 i iznosa neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. izračunato po početnom tečaju CHF po kojem je tužitelju isplaćen kredit, a koja iznosi 10.227,00 HRK odnosno 1.357,36 EUR.

29. Slijedom navedenoga, uslijed primjene prisilnih odredbi ZID ZPK/15 tužitelj je prilikom konverzije mogao pristati jedino na veći iznos preostale glavnice, koji međutim ne odgovara stvarnom iznosu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. do kojeg se dođe kada se od primjene izuzme ništetna valutna klauzula i za cijelo vrijeme otplate uzme u obzir jedino početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju. Time je unatoč provedenoj konverziji tužiteljeva obveza otplate kredita prema tuženiku za 1.357,36 EUR veća od onoga što je tužitelj u trenutku konverzije bio dužan otplatiti tuženiku primjenom izuzeća ništetne valutne klauzule. Navedeno nije u skladu sa temeljnim pravom potrošača na potpunu restituciju u slučaju nepoštenih ugovornih odredbi. Naime potrošaču je, usprkos naknadnoj zakonskoj intervenciji u njihov ugovorni odnos, zajamčeno vraćanje u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, a čime se ujedno osigurava da trgovac ne ostvari i ne zadrži baš nikakvu korist od nametanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi potrošaču (odluka Suda EU C-118/2017, H). Samo se na taj način postiže stvarna ravnoteža između trgovca i potrošača koja je bila narušena nametanjem nepoštene ugovorne odredbe, a trgovca se odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi za ubuduće, što je od iznimne važnosti za sustav zaštite potrošača (odluke suda EU C-421/2014, Banco Primus; C-169/2014, LJ i Abril T; C-154/2015, C-307/2015, C-308/2015, ŽJ i dr.). U kontekstu svega navedenoga neotplaćena glavnica utvrđena u većem iznosu od stvarnog, bez obzira što se temelji na valjanom sporazumu o konverziji (po prisilnim odredbama ZID ZPK/15), za banku ne predstavlja ništa drugo nego korist od ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa banka tu korist nije ovlaštena zadržati već ju je dužna naknaditi potrošaču. Budući da je sporazum o konverziji valjan, sporna razlika glavnice od datuma 30. rujna 2015. predstavlja tražbinu banke prema potrošaču pa samim time od tog dana ulazi u imovinu banke.

30. S obzirom na navedeno tuženik je u svrhu potpune restitucije zbog ništetne valutne klauzule tužitelju dužan isplatiti i daljnjih 1.357,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa je u tom dijelu valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom je u ovom sporu uspio u cijelosti, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 4.10.2023., 29.2.2024. i 27.1.2026. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 16.5.2024., 24.9.2024., 7.10.2025. i 5.3.2026. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 800 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 2.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.600,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova ovog postupka ocijenjen je neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio. Tužitelju nije priznat kao potreban za ovu parnicu trošak pristupa na ročište za objavu presude kao niti trošak vještačenja izrađenog na njegov zahtjev prije pokretanja ovog postupka obzirom sud to vještačenje u ovom postupku, a uslijed nesuglasnosti tuženika o tome, nije koristio već je proveo drugo vještačenje čiji je trošak tužitelju priznat. Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 20. travnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju HJ po punomoćniku

2. Tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. po punomoćniku