REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Poslovni broj: P-2685/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Čizmiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 4.ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu odluke dana 20.travnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od ukupno 2.123,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja:
-na iznos od 0,02 EUR teče od 1.10.2006.,
-na iznos od 10,06 EUR teče od 1.11.2008.,
-na iznos od 10,81 EUR teče od 1.1.2009.,
-na iznos od 12,61 EUR teče od 1.2.2009.,
-na iznos od 13,40 EUR teče od 1.3.2009.,
-na iznos od 10,92 EUR teče od 1.4.2009.,
-na iznos od 11,31 EUR teče od 1.5.2009.,
-na iznos od 8,07 EUR teče od 1.6.2009.,
-na iznos od 5,31 EUR teče od 1.7.2009.,
-na iznos od 5,93 EUR teče od 1.8.2009.,
-na iznos od 7,52 EUR teče od 1.9.2009.,
-na iznos od 7,34 EUR teče od 1.10.2009.,
-na iznos od 7,43 EUR teče od 1.11.2009.,
-na iznos od 9,03 EUR teče od 1.12.2009.,
-na iznos od 11,79 EUR teče od 1.1.2010.,
-na iznos od 12,98 EUR teče od 1.2.2010.,
-na iznos od 16,18 EUR teče od 1.3.2010.,
-na iznos od 16,53 EUR teče od 1.4.2010.,
-na iznos od 18,68 EUR teče od 1.5.2010.,
-na iznos od 25,31 EUR teče od 1.6.2010.,
-na iznos od 29,70 EUR teče od 1.7.2010.,
-na iznos od 34,95 EUR teče od 1.8.2010.,
-na iznos od 35,07 EUR teče od 1.9.2010.,
-na iznos od 33,06 EUR teče od 1.10.2010.,
-na iznos od 33,25 EUR teče od 1.11.2010.,
-na iznos od 45,01 EUR teče od 1.12.2010.,
-na iznos od 43,08 EUR teče od 1.1.2011.,
-na iznos od 44,01 EUR teče od 1.2.2011.,
-na iznos od 43,57 EUR teče od 1.3.2011.,
-na iznos od 40,60 EUR teče od 1.4.2011.,
-na iznos od 48,29 EUR teče od 1.5.2011.,
-na iznos od 57,94 EUR teče od 1.6.2011.,
-na iznos od 69,33 EUR teče od 1.7.2011.,
-na iznos od 76,70 EUR teče od 1.8.2011.,
-na iznos od 62,25 EUR teče od 1.9.2011.,
-na iznos od 53,57 EUR teče od 1.10.2011.,
-na iznos od 55,21 EUR teče od 1.11.2011.,
-na iznos od 59,66 EUR teče od 1.12.2011.,
-na iznos od 63,54 EUR teče od 1.1.2012.,
-na iznos od 64,01 EUR teče od 1.2.2012.,
-na iznos od 62,68 EUR teče od 1.3.2012.,
-na iznos od 64,15 EUR teče od 1.4.2012.,
-na iznos od 64,75 EUR teče od 1.5.2012.,
-na iznos od 63,64 EUR teče od 1.6.2012.,
-na iznos od 63,54 EUR teče od 1.7.2012.,
-na iznos od 62,61 EUR teče od 1.8.2012.,
-na iznos od 60,24 EUR teče od 1.9.2012.,
-na iznos od 62,78 EUR teče od 1.10.2012.,
-na iznos od 64,36 EUR teče od 1.11.2012.,
-na iznos od 62,97 EUR teče od 1.12.2012.,
-na iznos od 57,86 EUR teče od 1.1.2013.,
-na iznos od 62,56 EUR teče od 1.2.2013.,
-na iznos od 62,89 EUR teče od 1.3.2013.,
-na iznos od 63,12 EUR teče od 1.4.2013.,
-na iznos od 61,10 EUR teče od 1.5.2013.,
-na iznos od 55,70 EUR teče od 1.6.2013.,
-na iznos od 55,55 EUR teče od 1.7.2013.,
pa do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 660,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20.travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 6.6.2023. ovom sudu podnio tužbu radi isplate iznosa koji nije nominalno označio. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na: da je tužitelj 29.6.2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 19.696,00 CHF; da je u ugovoru određena odredba o valutnoj klauzuli koja je ništetna i nepoštena; da je tuženik po osnovi te ugovorne odredbe neosnovano stekao utuženi iznos.
1.1.Podneskom od 18.12.2024. tužitelj je ispravio tužbu postavivši zahtjev za isplatu 10.000,00 EUR. Podneskom od 17.2.2026. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 2.123,52 EUR.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva; da sporna odredba nije ništetna; da prigovara zastari; da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita prije 30.9.2015.; da je prekludiran u traženju ništetnosti jer je zabrana bila manjeg značenja; da odredbe ugovora sklopljenih prije 1.7.2013. ne mogu biti predmetom testa nepoštenosti.
3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja te svjedokinje ZI.
3.1.Tužbeni zahtjev je osnovan.
4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.
4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).
4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog. Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina eventualnog potraživanja tužitelja.
5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:
U predmetnom ugovoru o kreditu od 29.6.2006. osim promjenjive kamatne stope ugovorena je i valutna klauzula.
Sve navedeno je utvrđeno pregledom navedenog ugovora, a nije ni sporno među strankama.
5.1.Financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić utvrđeno je:
-da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi 2.264,53 EUR;
-da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 141,01 EUR.
Odnosno, tužitelj je preplatio iznose navedene u izreci u dane navedene u izreci. Nijedna od stranaka nije iznijela nikakve konkretne primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.
6.Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, za navesti je sljedeće.
Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.
Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.
O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018; ŽS Zagreb: Gž-2551/2022).
Nadalje, za reći je da Vrhovni sud RH, vezano za primjenu čl.502.c ZPP, i u svome rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. navodi: "Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor."
6.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika, a o čemu je iskazala i svjedokinja ZI, radnica tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03). Iz dokaza koje je tuženik predložio (svjedokinja ZI) ne proizlaze tvrdnje tuženika da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi. Štoviše, iz iskaza tužitelja proizlazi da je sklapanje ugovora bilo takvo da je tekst ugovora, u čijem sastavljanju on nije sudjelovao, samo dobio na potpis, da mu nije ništa objašnjeno u pogledu sporne odredbe i nije stekao dojam da je s bankom mogao pregovarati o ugovornim odredbama. To je u suglasju s iskazom svjedokinje ZI koja je izjavila da su auto kuće i banka dogovarale uvjete kreditiranja, a oni referenti nisu imali utjecaja na to.
6.2.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
Budući da su, kako je ranije kazano (toč.6.), odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja (koje se temelji samo na odredbi o valutnoj klauzuli) jer je tužba podnesena 6.6.2023. tj. prije isteka roka od 5 godina.
6.3.Glede navoda tuženika da tužitelj nema pravni interes i da je nastupila prekluzija jer je kredit otplaćen, treba reći da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe (makar i kao prethodno pitanje) koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica.
Također, nije osnovano ni pozivanje tuženika na čl.326.st.2.ZOO da je riječ o zabrani manjeg značenja. Uvjeti za primjenu te odredbe, koju treba povezati sa st.1. istog članka (i naslovom iznad članka) jer sa tim stavkom čini jednu cjelinu, su: da je uzrok ništetnosti naknadno (očito se pod tim misli na razdoblje nakon sklapanja ugovora) nestao; da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja i da je ugovor u cijelosti ispunjen. Po ocjeni ovog suda sva tri uvjeta moraju kumulativno biti ispunjeni da bi došlo do primjene čl.326.st.2.ZOO. Kako tuženik nije, po ocjeni ovog suda, ničim dokazao da je nakon sklapanja predmetnog ugovora nestao uzrok ništetnosti spornih odredbi, to nema mjesta primjeni te odredbe. Povrh toga, za reći je da je ocjena ovog suda kako postupanje jedne stranke protivno načelu savjesnosti i poštenja (što je uzrokovalo ništetnost odredbi), koje je jedno od temeljnih načela obveznih odnosa, svakako ne bi predstavljalo zabranu manjeg značenja.
6.4.U odnosu na navode tuženika da odredbe ugovora sklopljenih prije 1.7.2013. ne mogu biti predmetom testa nepoštenosti, treba reći da je taj navod potpuno deplasiran s obzirom na ono što je navedeno u toč.6. o posljedicama pravomoćno okončanog kolektivnog spora.
7.Što se tiče odluke u izreci o isplati novčanog iznosa, treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO). S obzirom na utvrđenje pod točkom 5.1. o visini iznosa koji je tužitelj preplatio, to je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.ZOO platiti tužitelju 2.123,52 EUR koliko je i tražio s tim da treba reći da je tužitelj sam neosnovano od iznosa preplate oduzeo iznos negativnih razlika od 141,01 EUR jer tuženik nije postavio ni prigovor radi prebijanja ni protutužbeni zahtjev što je nužan uvjet za oduzimanje negativnih razlika. Također, treba reći da zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zatezne kamate daje 2.264,53 EUR. To tužbeni zahtjev, po mišljenju ovog suda, ne čini neurednim jer tužitelj traži zateznih kamata koliko mu stvarno pripada, a traži manje glavnice od iznosa koji mu stvarno pripada što je njegovo pravo jer svatko se može odreći svog prava.
7.1.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.
Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
8.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.2. i čl.158.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 38/23, dalje: OT).
Tužitelj je uspio u osnovi 100%, a u pogledu visine 21% (jer je smanjenjem tužbenog zahtjeva djelomično povukao tužbu) pa je njegov ukupni uspjeh 60,5%, a tuženika 39,5% te bi stoga tuženik trebao tužitelju naknaditi 21% troška koji mu je nastao.
8.1.Tužitelju je priznat sljedeći trošak: po 100 bodova za sastav tužbe i podneska od 17.2.2026. te za ročišta od 10.7.2025. i 4.3.2026., što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.000,00 EUR, a 21% od toga je 210,00 EUR. Kad se doda i 450,00 EUR za vještačenje, dobije se 660,00 EUR.
Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.
8.2.Tužitelju nije priznat trošak podneska od 18.12.2024. jer je kreditnu dokumentaciju trebao čuvati, po potrebi pribaviti od banke prije podnošenja tužbe i uredan tužbeni zahtjev je trebao postaviti već u tužbi. Pristojbe nisu priznate jer je tužitelj oslobođen plaćanja istih po sili zakona.
U Splitu, 20.travnja 2026.
S U D A C
Joso Puljić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
-pun.tužitelja
-pun.tuženika
