REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-722/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EH iz [adresa], **.**.1944. 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krešimir Škarica & partneri d.o.o., protiv tuženika Udruga za promicanje inkluzije, Bleiweissova 15, Zagreb, OIB: 50162948091, zastupana po punomoćniku Tamari Sardelić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jelić, Čavlina Zrinšćak i Sardelić iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-1596/2022, od 12. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 20. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika Udruga za promicanje inkluzije, ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-1596/2022, od 12. lipnja 2025., u pobijanom dijelu (točke I., II. i V. izreke), te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U ostalom nepobijanom dijelu ( točke III. i IV.) presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-1596/2022, od 12. lipnja 2025., u točki I. izreke naloženo je tuženiku Udruga za promicanje inkluzije, da tužiteljici EH plati iznos od 5.389,87 Eura zajedno s zateznim kamatama od 2. veljače 2022., sve u roku od 15 dana.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku Udruga za promicanje inkluzije, da tužiteljici EH plati iznos od 5.375,25 Eura zajedno s zateznim kamatama od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.2. U točki III. izreke tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 227,40 Eura zajedno s zateznim kamatama od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate.

1.3. U točki IV. izreke tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 270,46 Eura s zateznim kamatama od 30. siječnja 2024. do isplate.

1.4. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.430,40 Eura s zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke tj. dana 12. lipnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude žabu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži, a presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1 Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku tuženik nalazi u tome što se pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi te razlozima presude, odnosno presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

2.2. U sadržaju žalbe glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja posebno se naglašava da je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio u cijelosti iznos od 5.389,87 eura na osnovu zapisnika o nastaloj šteti koji je tužiteljica sama napisala, producirala i mijenjala, kao i iznos od 5.375,25 eura koji odgovara 15 mjeseci korištenja prostora, a sve to bez ijednog provedenog dokaza.

2.3. Tuženik nadalje smatra da zapisnik o zatečenom stanju prilikom izlaska iz nekretnine od 19. studenog 2021. koji je sastavila tužiteljica nije relevantan dokument jer ga nije potpisao ovlašteni djelatnik tuženika, a očevid na licu mjesta proveden je dvije godine nakon što je nekretnina predana tužiteljici. S druge strane sud je odbio provesti dokaze koje je predložio tuženik, zbog čega se presuda temelji na arbitrarnom postupanju suda, a tuženiku je onemogućeno raspravljanje pred sudom, te je povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava RH i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i načelo ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti postupka iz Zakona o parničnom postupku.

2.4. U postupku nije utvrđeno na kojim je točno stvarima i dijelovima predmetnog stana tužiteljici nastala niti je razvidno na koji je način sud utvrdio vrijednost navodno oštećenih stvari, odnosno navodno oštećenih dijelova predmetnog stana, a kojim bi se utvrđenjima mogao opravdati dosuđeni iznos naknade štete. Pri tome je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je stan u trenutku predaje tuženiku bio u vidno trošnom i dotrajalom stanju te je propustio ocijeniti, i ako su tijekom korištenja eventualno nastala određena oštećenja za koja bi bio odgovoran tuženik, u kojoj mjeri bi ista bila posljedica redovite uporabe stvari – za što tuženik, sukladno članku 566. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, ne može odgovarati.

2.5. U žalbi tuženik elaborira i svoj stav o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a vezano uz pogrešnu primjenu čl. 223.ZPP-a, pozivajući se na relevantnu sudsku praksu prema kojoj slobodna ocjena, suda mora biti rezultat razumnog odmjeravanja utemeljenog na prikupljenim pomoćnim elementima, pravilima logičnog mišljenja, te mora biti valjano obrazložena, a kada sud primjenjuje slobodnu ocjenu kao instrument za utvrđivanje visine naknade, to u pravilu čini prema svom stručnom i općem životnom iskustvu, ali i na temelju rezultata djelomično provedenog dokazivanja.

2.6. Što se tiče dosude izmakle dobiti u iznosu od 5.375,25 eura, kao naknade za 15 mjeseci najma, tuženik se poziva na odredbu članka 1089. ZOO-a, smatrajući da bi se o postojanju odgovornosti za izmaklu korist moglo raditi kada bi bila riječ o dobitku koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno radnjom štetnika. Iako je tužiteljica od 1. prosinca 2021. bila u posjedu stana i bila je u mogućnosti samostalno izvršiti sve eventualne popravke navodnih oštećenja, to nije učinila, već je prebacila odgovornost na tuženika, što je sud prihvatio iako za to ne postoji nikakvo pravno ni činjenično uporište.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, ali zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom odlučivanja o osnovi tužbenog zahtjeva nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, pa ni materijalno pravo nije pravilno primijenjeno.

5.1. Naime, prvostupanjski sud u razlozima presude iznio je svoj stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbu članka 223. ZPP-a, kojom je propisano da ako stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali da se visina svote, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Međutim, slobodna ocjena mora se temeljiti na nekom od instrumenata za utvrđivanje visine štete sukladno elementarnom životnom i stručnom znanju i u svakom slučaju mora biti valjano obrazložena, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nije proveden adekvatni dokazni postupak.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete nastale u stanu tužiteljice, te izgubljene imovinske koristi u vidu izgubljenih najamnina i neplaćenih režija.

7. U postupku nije sporno, a to proizlazi i iz dokumentacije u spisu:

- da su tužiteljica i tuženik 30. lipnja 2018. sklopili Ugovor o najmu stana u [adresa], na adresi 3. studenog 1944. broj 10, 1. kat, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, wc-a, izbe, hodnika i terase, ukupne površine 63,23 m2.

- da je člankom 2. je ugovorena mjesečna najamnina u bruto iznosu od 2.700,00 kn, od kojih se 2.500,00 kn odnosi na neto iznos najamnine, a 200,00 kn na ime poreza i prireza.

- da iz zapisnika o zatečenom stanju od 11. srpnja 2018. proizlazi da je tužiteljica kao vlasnica stana istog dana predala stan na korištenje tuženiku u ispravnom stanju, a u popisu stvari navedena su i popisana oštećenja na pojedinim stvarima.

- da je tuženik otkazao ugovor o najmu s danom 5. prosinca 2021, i navedeni otkaz poštom poslao tužiteljici kao najmodavcu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i u drugostupanjskom postupku sporno je kako je došlo do oštećenja u stanu, visina štete i odgovornost za izgubljenu dobit zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana.

9. Što se tiče stanja u kojem je bio stan nakon iseljenja tuženika, prvostupanjski sud izvršio je uvid u dokumentaciju koju je dostavila tužiteljica i proveo je očevid u stanu, a iz provedenih dokaza proizlazi:

- da iz Zapisnika o zatečenom stanju prilikom izlaska iz nekretnine od 19. studenog 2021. pod naslovom - PROUZROKOVANA ŠTETA – proizlazi da je izvršen popis oštećenja i navedena ukupna cijena štete u iznosu od 40.610,00 kuna / 5.389,87 eura, a zapisnik su potpisali tužiteljica i PH ispred tuženika.

- da su sastavni dio Zapisnika o zatečenom stanju prilikom izlaska iz nekretnine fotografije kojima je dokumentirano zatečeno stanje u stanu.

- da iz priložene e-mail korespondencije između tužiteljice i tuženika od 3. prosinca 2021. proizlazi da je tužiteljica kao vlasnica stana zahtijevala od tuženika kao najmoprimca da prije početka renoviranja stana navedu koja firma dolazi obnoviti stan, kao i ugovor između Udruge i firme koja će obavljati radove u njenom stanu, a da je u odgovoru tuženika navedeno da će djelatnici Udruge u roku od 10 dana doći u stan izvesti potrebne radove kako bi stan doveli u stanje u kojemu je preuzet, uzimajući u obzir amortizaciju svih predmeta u stanu uključujući tehničke uređaje za razdoblje korištenja od 3. godine.

- da tužiteljica nije pristala na ponudu tuženika jer tuženik nije ispunio njene zahtjeve glede jamstva kvalitete izvedenih radova i garancije za urađen rad.

- da je provedenim očevidom od strane suda na licu mjesta je utvrđeno da predmetne fotografije, odgovaraju onima koje su predane u spisu, te da sud zaključuje da stan nije bio pogodan ni za kratkotrajan boravak, a kamoli za stanovanje, u odnosu na stan kakav je bio u trenutku početka korištenja najma od strane tuženika.

10. Ocjenjujući provedene dokaze drugostupanjski sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je stan tužiteljice u trenutku kada je tuženik iselio iz stana nije bio pogodan za stanovanje, u odnosu na stan kakav je bio u trenutku početka korištenja najma od strane tuženika, te da je tuženik odgovoran za stanje i oštećenja u stanu koja su nastala dok je stan bio u najmu tuženika. Pri tome glede popisanih oštećenja nije od utjecaja činjenica da je upitan status PH kao predstavnika tužitelja, koji je u ime tuženika potpisao Zapisnik o zatečenom stanju, ali je upitna navedena cijena sanacije štete.

11. U pravu je tuženik kada u žalbi osporava osnovanost tužbenog zahtjeva ukazujući da nisu razjašnjena dvije ključne činjenice od kojih ovisi osnovanost zahtjeva tužiteljice za naknadu štete, a vezuju se na pitanje koja su oštećena vezana uz redovnu uporabu stvari, a posebno koji su parametri na temelju kojih je prvostupanjski sud prihvatio procjenu tužiteljice o vrijednosti radova na sanaciji štete. Kako je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa očito smatrao da visinu štete, koja nije zanemariva, može radi ekonomičnosti postupka odrediti slobodnom ocjenom, ali za prihvaćanje troškovnika tužiteljice nije dao nikakve razloge o svom stručnom znanju, niti je dao bilo kakve parametre temeljem kojih bi se mogla provjeriti osnovanost troškovnika tužiteljice.

11.1. Kako je na tužiteljici teret dokazivanja osnove i visine štete, a u tom pravcu osim priloženog troškovnika tužiteljice nisu provedeni nikakvi dokazi, u pravu je tuženik kada smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, pa ni materijalno pravo nije moglo biti pravilno primijenjeno.

12. Glede izmakle dobiti, odredbom članka 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U tom kontekstu treba imati i u vidu i obvezu oštećenika da poduzme potrebne mjere da šteta bude što manja.

12.1. Prvostupanjski sud prihvatio je kao osnovan zahtjev tužiteljice da se podmiri najamnina za razdoblje od prosinca 2021. do veljače 2023. u mjesečnom iznosu od 358,35 Eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao izmakla dobit, uz obrazloženje da tuženik nije izvršio nužno potrebne popravke u predmetnom stanu, prefarbao zidove i očistio stan, niti je do zaključenja raspravljanja tužiteljici isplatio traženi iznos od 5.375,25 Eura.

13. Da bi tužiteljici pripadalo pravo za naknadu štete zbog izmakle dobiti potrebno je utvrditi neke osnovne parametre za ocjenu visine te dobiti.

13.1. Iz dokumentacije u spisu i priložene komunikacije između stranaka proizlazi da je tužiteljica u posjedu stana od 1. prosinca 2021. i da nije nakon toga pustila tuženika da sanira oštećenja u stanu jer nije dobila garanciju da će ta oštećenja biti kvalitetno sanirana.

13.2. S druge strane nije proveden nijedan dokaz u pravcu onemogućavanja tužiteljice da u neko razumno vrijeme provede sanaciju stana i osposobi ga za iznajmljivanje i tako umanji štetu, niti je prvostupanjski sud dao bilo kakve razloge zašto je prihvatio iznos od 5.375,25 eura kao realan iznos izmakle dobiti.

14. Kako drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 223. ZPP-a, jer se nije radilo o relativno malom iznosu štete, nego o šteti za čiju procjenu prvostupanjski sud nema potrebno znanje da bi ju odredio slobodnom ocjenom bez provođenja vještačenja, činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, pa ni materijalno pravo nije moglo biti pravilno primijenjeno, zbog čega je prvostupanjska presuda ukinuta u pobijanom dijelu.

15. U ponovljenom postupku, primjenjujući pravilo o teretu dokaza, prvostupanjski sud utvrditi će za koja oštećenja je odgovoran tuženik i koja je cijena njihove sanacije. Nadalje, utvrditi će visinu izmakle dobiti i za to dati valjano obrazloženje, koje mora sadržavati ocjenu koji je to dobitak tužiteljica mogla osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno tuženikovom radnjom ili propuštanjem, ali imajući pri tome u vidu u kojem je to adekvatnom vremenu tužiteljica mogla poduzeti potrebne radnje za sanaciju štete.

16. Budući je uvažena žalba tuženika glede odluke o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima postupka, o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u cijelosti u ponovljenom postupku.

17. Zbog svega iznesenog, ovaj drugostupanjski sud temeljem članka 370. ZPP-a odlučio je kao u izreci ovoga rješenja.

U Požegi 20. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić