Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj: Gž-1577/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6431/2024-8 od 11. lipnja 2025., u sjednici održanoj 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6431/2024-8 od 11. lipnja 2025..

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012201803 od 29. prosinca 2006. godine zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 34,24 eura sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2006. pa do isplate.

1.2.Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i posljedično isplatu iznosa od 34,24 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tužiteljici na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.291,29 CHF, kao i da je spornom odredbom ugovoreno da će tužiteljica kao korisnik kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, s time da je ta naknada tužiteljici naplaćena 29.prosinca 2006. u iznosu od 34,24 eura.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključuje da je sporna odredba sastavni dio tipskog ugovora, da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila uvjet sklapanja ugovora te da tužiteljici nije pojašnjeno na što se sporna naknada za obradu kredita konkretno odnosi odnosno koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom i zašto iznosi upravo 0,50% od iznosa kredita, a niti je to navedeno u samom ugovoru.

9. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ujedno cijeneći da je tužiteljica platila tuženiku naknadu u utuženom iznosu, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. Stoga, prvostupanjski sud pozivom na čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03.,dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, slijedom čega prihvaća deklaratorni tužbeni zahtjev kao osnovan.

11. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na povrat nesporno plaćenog iznosa od 34,24 eura na temelju te ugovorne odredbe, sa zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a , a cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj, slijedom čega prihvaća kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/2020, prema kojem zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem prvostupanjske presude.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).

14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužiteljice koji je sud osnovano prihvatio kao vjerodostojan. Pri tome, sukladno čl. 81.st.2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je unaprijed formulirana od strane trgovca, s time da prema čl. 81.st.4. ZZP/03 ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, suprotno žalbenim navodima, a s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika (tipski ugovor), upravo je na tuženiku, a ne na tužiteljici, bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, na koju okolnost međutim nije pružio nijednog dokaza.

16. Nadalje, tuženik žalbom neosnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. To iz razloga jer osim što je u konkretnom slučaju utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, utvrđeno je i da tužiteljica nije bila obaviještena o svrsi sporne naknade odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih u tu naknadu, a koje utvrđenje tuženik žalbom niti ne osporava, pa je za zaključiti da tuženik nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi tužiteljica pristala na spornu ugovornu odredbu, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također, sporna ugovorna odredba uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača s obzirom da tužiteljica nije imala izbora istu prihvatiti ili ne jer u suprotnom ne bi mogla sklopiti ugovor, odnosno bila bi ograničen u ostvarivanju zahtjeva za kredit, kako to proizlazi iz njezina iskaza. Pri tome se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, suprotno žalbenim navodima, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade),a što je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno.

17. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovaranje naknade za obradu kredita u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bilo zakonom dopušteno, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje sporne naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

18. S obzirom na utvrđenje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi te da je ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 81.st.1.i čl. 87. ZZP/03 kada je zaključio da je sporna odredba nepoštena odnosno ništetna.

19. S obzirom na ništetnost sporne ugovorne odredbe, pri nespornoj činjenici da je tuženik na temelju te odredbe primio od tužiteljice utuženi iznos, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323.st.1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na povrat tog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate sukladno čl. 1115.ZOO-a s obzirom na nesavjesnost tuženika.

20. Tuženik se žalbom neosnovno poziva da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem jer da je tijekom otplate kredita postupao u skladu sa pozivtivim propisima, budući da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.

21. Suprotno žalbenim navodma, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare, budući da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći tek od utvrđenja ništetnosti, pa kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, to zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a nije protekao.Takvo pravno shvaćanje suprotno žalbenim navodima u skladu je i sa praksom Suda Europske unije prema kojoj zastarni rok ne može početi teći ako potrošač nije bio u mogućnosti učinkovito se pozvati na svoja prava. Tek pravomoćna sudska odluka kojom se utvrđuje nepoštenost konkretne odredbe i koja je dostavljena dotičnom potrošaču može se smatrati trenutkom punog saznanja o nepravilnosti, s time da prodavatelj ili pružatelj usluge može dokazivati da je potrošač za nepoštenost znao i ranije (predmet C- 679/24, HL protiv UniCredit Bank Zrt.,Momentum Credit Zrt.). U konrketnom slučaju tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljica imala saznanja o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe prije donošenja prvostupanjske presude pa sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastarni rok još nije niti počeo teći.

22. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspijela u sporu, odluka o troškovima postupka suprotno žalbenim navodima donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154.st.1. ZPP-a. Tuženik žalbom neosnovano osporava pravo tužiteljice na naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude, budući da je riječ o trošku koji je u smislu čl. 155. st.1. u vezi s čl. 335. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice, s obzirom da je pravo stranke da njezin punomoćnik odvjetnik bude nazočan na tom ročištu, pri čemu objava presude na e-oglasnoj ploči suda suprotno žalbenim navodima nije od odlučnog značaja.

23. Konačno, suprotno žalbenim navodima donošenjem pobijane presude tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st.1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.- ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.,dalje: Konvencija), budući da je suprotno žalbenim navodima tuženiku nije povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku s obzirom da je prvostupanjska presuda obrazložena, sadrži dostatne i relevantne razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu pa se ne mogu smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima.

24. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u izreci.

U Rijeci 20. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan