REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-8/2025-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom postupku tužitelja GM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Kristini Baričević, odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 6. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. travnja 2026., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5103303957 sklopljenom između tužitelja i tuženika 13.12.2006. godine, i to:

Članak 2.

"Iznos kredita: 228.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."

Članak 7.

"Način vraćanja: Otplata kredita je u 192 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.“

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju GM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 66.921,53 EUR (slovima: šezdeset i šest tisuća devetsto dvadeset jedan euro i pedeset tri centa) i to:

-iznos od 35.488,57 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

-iznos od 31.432,96 €, sve u roku 15 dana.

III O d b i j a s e tužitelj sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 31.432,96 € tekućim od 23.9.2025., pa do isplate, kao neosnovanim.

IV O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 28.285,42 € sa zakonskom zateznom kamatom.

V O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 383,08 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- / EUR 4,50 od 02.02.2007. pa do isplate,

- / EUR 1,36 od 02.03.2007. pa do isplate,

- / EUR 3,19 od 02.04.2007. pa do isplate,

- / EUR 20,29 od 02.05.2007. pa do isplate,

- / EUR 24,49 od 02.06.2007. pa do isplate,

- / EUR 30,03 od 02.07.2007. pa do isplate,

- / EUR 29,99 od 02.08.2007. pa do isplate,

- / EUR 22,40 od 02.09.2007. pa do isplate,

- / EUR 33,70 od 02.10.2007. pa do isplate,

- / EUR 33,97 od 02.11.2007. pa do isplate,

- / EUR 26,05 od 02.12.2007. pa do isplate,

- / EUR 26,91 od 02.01.2008. pa do isplate,

- / EUR 9,94 od 02.02.2008. pa do isplate,

- / EUR 14,28 od 02.05.2008. pa do isplate,

- / EUR 21,86 od 02.06.2008. pa do isplate,

- / EUR 13,58 od 02.07.2008. pa do isplate,

- / EUR 30,09 od 02.08.2008. pa do isplate,

- / EUR 26,38 od 02.09.2008. pa do isplate,

- / EUR 10,07 od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 naknaditi tužitelju GM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] trošak vođenja ovog postupka u iznosu od 8.222,50 € sa zakonskim kamatama tekućim na taj iznos od 20. travnja 2026. pa do isplate.

VII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 13.12.2006 sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103303957 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 228.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,350 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa važećim odlukom tuženika. Povrat kredita ugovoren je u 129 mjesečna anuiteta. Namjena kredita je kupnja nekretnine.

1.1. U međuvremenu je od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana otplate kredita tuženik povećavao kamatne stope, te je nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristupio konverziji svih ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredite sa valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj nije pristupio sklapanju Dodatka ugovora o kreditu kojim se vršila konverzija u euro, ali je tuženik tužitelju u više navrata poslao obavijesti o promjeni kamatne stope uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečne otplate. Tuženik je zaključujući predmetni Ugovor broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103303957 koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, opisanim postupanjem povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03). Također, tuženik je ugovaranjem obveze naplate jednokratne naknade kod prijevremene otplate kredita sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, koja činidba je neodređena i neodrediva potrošaču u trenutku sklapanja ugovora, slijedom čega je ista nepoštena. Sklapanjem ugovora o kreditu sa tužiteljem u švicarskim francima, tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, zaključivši predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na rok duži od deset godina, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Također je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je banka u potrošačkim ugovorima o kreditima povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik tužitelja nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja kao potrošača o četiri činjenice: 1. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu 2. o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro 3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan 4. o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za ugovore kojima je glavnica vezana uz švicarske franke. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužitelj nije imao kreditnu sposobnost, niti uvjete za odobrenje. Slijedom iznesenog, nedvojbeno je da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te odredbe kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka ništetne temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrdio i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. Ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati, slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne. Zakonom o obveznim odnosima u članku 323. propisana je kao posljedica ništetnosti vraćanje onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju dužan je tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu.

1.2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, a nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 4. ožujka 2026. (list 356-357 spisa), tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103303957 te naložiti tuženiku isplata iznosa od 66.921,53 € od čega se iznos od 35.488,57 € odnosi na ime više plaćene razlike s osnove promjene tečaja, a iznos od 31.432,96 € se odnosi na ime obračunate zatezne kamate na više plaćene iznose s osnove promjene tečaja s time da je tužitelj iznos od 368,53 € koje je tužitelj manje platio tuženiku, tužitelj u specifikaciji oduzeo od obračunatih zateznih kamata, sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 62-79 spisa) i daljnjim podnescima (list 209-213 i 233-238) tuženik prigovara mjesnoj nenadležnosti ovoga suda te nadalje u bitnome ističe da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, osporava status tužitelja kao potrošača, osporava navode tužitelja da bi ugovorena valutna klauzula bila nedopuštena i nepoštena, ističe da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije nikada niti naplaćena, osporava tijek zakonskih zateznih kamata, tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 383,08 € (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, te konačno predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, donijeto je rješenje pod poslovnim brojem P-672/2023-11 od 12. prosinca 2024. kojim je odbijen tuženikov prigovor, koje rješenje je postalo pravomoćno 29. prosinca 2024.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Obavijest o promjeni kamatne stope (list 10-12, 42, 46, 50 i 54 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103303957 od 13.12.2006. (list 13-21), pregled prometa po partiji kredita (list 22-34), otplatni plan za kredit (list 36-41, 43-45, 47-49, 51-53 i 55- 57), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 311-324), kao i dopuna (list 336-338), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj osobno.

4.1. Na zapisniku od 6. ožujka 2026., tuženik je odustao od prijedloga da se pribave podaci od nadležne Porezne uprave i Turističke zajednice ili Upravnog tijela PGŽ kako je to predložio na zapisniku od 29. listopada 2025.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103303957 od 13.12.2006. na iznos od 228.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke da dan puštanja kredita u tečaj, a namjena kredita bila je stambeni kredit za kupnju nekretnine (Stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu), s rokom otplate 192 mjeseca.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je inače bio klijent tuženika i sjeća se da su njegovi prijatelji kupili stanove u [adresa]. Interesirao se kod investitora, uzeo ponudu i kod tuženika ishodio kredit. Kod tuženika nije bilo puno radnji, tuženik je i investitora pratio u gradnji predmetne nekretnine. U banci je pitao koju mogućnost mu nude, ponudili su mu predmetni kredit i on je taj kredit i uzeo. Kredit je uzeo u CHF-u jer mu je u banci preporučen kao najpovoljniji na tržištu. Pitao je zašto u CHF-u i odgovoreno mu je da je to najpovoljnije. Bio je i kredit u euru, ali on nije bio povoljan. Nije pregovarao ni o jednoj odredbi ugovora o kreditu jer mu je kredit ponuđen već gotov kao tipiziran, obrazac. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo govora o terminima valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Rata kredita bila mu je oko 6.500,00 kn, kredit je uzeo krajem 2006. Rata je bila stabilna par godina, a nakon toga je došlo do značajne promjene i sa strane valute odnosno tečaja kao i kamatne stope. U to doba bio je vlasnik trgovačkog društva i obrta, a predmetni stan koristili su za obiteljske, osobne potrebe. Kredit nije konvertiran. Kredit je u cijelosti otplaćen. Ugovor je dobio na uvid, ali ne može reći da ga je pročitao, tim više što je kao klijent tuženika imao povjerenje. Blizina Selca je bila presudna za kupnju nekretnine jer je to značilo da svaki vikend skoro mogu otići na more i to njegova obitelj, supruga i djeca. Prilikom sklapanja ugovora nije bilo nikakvih odstupanja u odnosu na kamatnu stopu, iznos naknade ili iznosa police. Iako je u to doba, a kao što pun. tuženika ističe kamatna stopa bila 4,75 %, a početna kamata iz predmetnog kredita je 4,35 %, te da je inače naknada za obradu kredita 1%, a da je njemu naplaćeno 0,5 %, o tome nije pregovarao, pretpostavlja da mu je to omogućeno kao klijentu banke. On niti nije tražio manju kamatnu stopu niti manju naknadu i za to uopće nije znao. Njemu je predočen ugovor s tim podacima kakvi i jesu u ugovoru. Radi se o apartmanu od 51 m2 koji je kupljen samo za korištenje njegove obitelji i tako je i korišten bez iznajmljivanja, davanja u zakup ili u turističke svrhe.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje nekretnine što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje nekretnine bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetna nekretnina koristila za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača. Naime, prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarski franak vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga, prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe, tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njega proizlaze iz takve ugovorne odredbe, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.

14.1. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 13.12.2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje, kao dopunu nalaza na prijedlog tužitelja, sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, tim više što na isto stranke nisu imale primjedbi.

17.1. Iz nalaza i mišljenja kao i dopune nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi: - ukupno razlika u iznosima anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 267.388,80 kn, za anuitete kojima je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) iznosi 35.488,57 €; -ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.776,66 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) iznosi -368,53 € i –zatezne kamate na više plaćene iznose s osnova promjene tečaja obračunate do 22.9.2025. iznose 31.801,49 €.

18. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

19. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva i to na ime više plaćene razlike s osnove promjene tečaja u iznosu od 35.488,57 € proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo i na ime obračunatih zateznih kamata na više plaćene iznose s osnove promjene tečaja u iznosu od 31.432,96 € koji iznos je tužitelj umanjio za manje plaćene iznose tuženiku (31.801,49 € - 368,53 € = 31.432,96 €) kako to proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, radi čega je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom II izreke s time da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za zateznu kamatu na iznos 31.432,96 € na ime uglavničenih kamata jer isti nema pravo tražiti kamatu na kamatu, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod III.

20. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., radi čega je valjalo tuženika odbiti kao pod V presude. Osim toga, tužitelj je uređenim tužbenim zahtjevom umanjio svoje potraživanje za iznos na ime tzv. negativne razlike i to za iznos od 368,53 €.

21. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 4. ožujka 2026. tuženik je snizio tužbeni zahtjev, a prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio na ročištu od 6. ožujka 2026.

21.1. S obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 28.285,42 € kao u izreci pod IV, a koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi (95.206,95 €) i sniženog tužbenog zahtjeva (66.921,53 €).

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom III i IV, obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

22.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 26.8.2024., zastupanja na ročištu 27.8.2024., 13.6.2025., 29.10.2025. i 6.3.2026. za svaku radnju po 504 boda, odnosno po 1.008,00 €, te za sastav podneska od 12.11.2025., 25 bodova, odnosno 50,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 1.524,50 € i troškova financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 600,00 €, odnosno sveukupno 8.222,50 €.

22.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 23.6.2025. kojim obavještava da je platio predujam kao ni trošak sastava podneska od 4.3.2026. koji podnesak je uručen punomoćniku tuženika na ročištu od 6.3.2026.

23. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 20. travnja 2026.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Kristina Baričević

2. OD G, T & Partneri