Poslovni broj: P-604/2023
Republika Hrvatska
Općinski sud u Crikvenici
Kralja Tomislava 85A, Crikvenica
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja IT (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po punomoćnici Marini Marković, odvjetnici iz Buzeta, protiv tužene OTP banka Hrvatska d.d. (OIB 52508873833), iz Zadra, Domovinskog rata 3, zastupane po pun iz OD Žurić i partneri, iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 13. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, javno objavivši dana 20. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. Zadar, Domovinskog rata 3, OIB 52508873833 da tužitelju IT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] , isplati iznos od ukupno 1.955,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 %- tnih poena za iznose dospjele do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena i to na:
iznos od 4,40 EUR od 21.1.2006 do isplate
iznos od 2,52 EUR od 15.2.2006 do isplate
iznos od 0,41 EUR od 14.4.2006 do isplate
iznos od 1,76 EUR od 16.5.2006 do isplate
iznos od 1,98 EUR od 15.6.2006 do isplate
iznos od 1,75 EUR od 16.9.2006 do isplate
iznos od 0,36 EUR od 10.10.2006 do isplate
iznos od 0,26 EUR od 12.12.2006 do isplate
iznos od 1,48 EUR od 25.3.2008 do isplate
iznos od 2,28 EUR od 27.11.2008 do isplate
iznos od 5,18 EUR od 22.12.2008 do isplate
iznos od 13,92 EUR od 26.1.2009 do isplate
iznos od 11,38 EUR od 17.3.2009 do isplate
iznos od 11,08 EUR od 16.4.2009 do isplate
iznos od 11,01 EUR od 16.5.2009 do isplate
iznos od 7,29 EUR od 30.6.2009 do isplate
iznos od 9,54 EUR od 22.8.2009 do isplate
iznos od 8,05 EUR od 22.9.2009 do isplate
iznos od 8,05 EUR od 22.9.2009 do isplate
iznos od 5,98 EUR od 21.10.2009 do isplate
iznos od 6,00 EUR od 21.10.2009 do isplate
iznos od 10,07 EUR od 23.12.2009 do isplate
iznos od 10,09 EUR od 23.12.2009 do isplate
iznos od 13,36 EUR od 26.1.2010 do isplate
iznos od 14,40 EUR od 25.2.2010 do isplate
iznos od 19,95 EUR od 26.3.2010 do isplate
iznos od 17,86 EUR od 17.4.2010 do isplate
iznos od 23,88 EUR od 24.6.2010 do isplate
iznos od 29,69 EUR od 27.7.2010 do isplate
iznos od 36,71 EUR od 24.8.2010 do isplate
iznos od 36,30 EUR od 23.9.2010 do isplate
iznos od 32,62 EUR od 21.10.2010 do isplate
iznos od 32,79 EUR od 21.10.2010 do isplate
iznos od 38,08 EUR od 1.12.2010 do isplate
iznos od 51,04 EUR od 24.12.2010 do isplate
iznos od 43,78 EUR od 22.2.2011 do isplate
iznos od 41,55 EUR od 14.4.2011 do isplate
iznos od 49,83 EUR od 17.5.2011 do isplate
iznos od 60,08 EUR od 21.6.2011 do isplate
iznos od 87,12 EUR od 17.8.2011 do isplate
iznos od 64,83 EUR od 17.9.2011 do isplate
iznos od 57,84 EUR od 20.10.2011 do isplate
iznos od 58,15 EUR od 22.11.2011 do isplate
iznos od 62,58 EUR od 21.12.2011 do isplate
iznos od 66,89 EUR od 21.1.2012 do isplate
iznos od 68,02 EUR od 17.2.2012 do isplate
iznos od 67,59 EUR od 20.3.2012 do isplate
iznos od 67,72 EUR od 20.3.2012 do isplate
iznos od 67,96 EUR od 23.4.2012 do isplate
iznos od 70,14 EUR od 22.05.2012 do isplate
iznos od 68,19 EUR od 29.6.2012 do isplate
iznos od 67,79 EUR od 17.7.2012 do isplate
iznos od 67,44 EUR od 25.8.2012 do isplate
iznos od 62,66 EUR od 22.9.2012 do isplate
iznos od 67,50 EUR od 18.10.2012 do isplate
iznos od 69,51 EUR od 22.11.2012 do isplate
iznos od 69,09 EUR od 29.12.2012 do isplate
iznos od 68,74 EUR od 27.2.2013 do isplate.
II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.450,00 EUR-a, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi zaprimljenog kod ovoga suda dana 14. lipnja 2023. godine, u bitnome, navodi da je kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom, u Crikvenici, dana 16.12.2005. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj 98713/05 SF. Da je navedenim ugovorom o kreditu ugovoren iznos kredita od 18.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja kredita iznosila 6,99 % godišnje, te rok otplate 84 mjeseci. Ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Navedeni ugovor je u cijelosti isplaćen. Tužitelju je također bio poznat samo početni tečaj CHF, a isti nije znao niti je mogao znati na koji način će se on mijenjati i koliko će zbog toga iznositi pojedini anuitet. Odredba o valutnoj klauzuli navedena na taj način nije lako razumljiva. Cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta pa samo saznanje tužitelja da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi tužitelja upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VTSRH), 14. lipnja 2018., donio je odluku pod poslovnim brojem Pž6632/17, kojom je odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008. Visoki trgovački sud utvrdio je da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile »ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima«, tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora »nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.« »To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana«, zaključno stoji u navedenoj sudskoj odluci, što je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Sve navedeno potvrđeno je i Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6.2004. do 31. 12.2008., te je naloženo tuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Tužitelj je kredit podigao u privatne svrhe radi adaptacije stana koji se nalazi na Rabu. Navedena kuća do danas nije dovršena. Ona se koristi isključivo u privatne svrhe te u njoj danas živi majka tužiteljice. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik nije tužitelja kao potrošača informirao, nije mu objasnio i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Tuženik nije tužitelja informirao o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Eura zone skoro izvjestan… Također nije na razumljiv način upoznao tužitelja sa činjenicom da se povećava rizik kada se istovremeno ugovara valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tuženik je tužitelju jednostavno prešutio činjenice vezane za opasnosti koje donosi ugovaranje kredita u CHF a koje je isti znao ili je s obzirom na svoju stručnost morao znati. Tuženik nije tužitelja upozorio o mogućim rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, sve to u smislu naprijed navedenih propisa. Tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je u pojedinim razdobljima uvećana za cca 40%. Odredbom o valutnoj klauzuli i redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, te odredbe moraju biti određene odnosno odredive, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO). Ono što u ovom postupku eventualno ostaje sporno je visina iznosa kojeg je tužitelj preplatio zbog tih nepoštenih ugovorenih odredbi (valutna klauzula.) Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja i zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz CHF. Da je takva odluka obvezujuća potvrđeno je i u Presudi Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine iz koje jasno izrazi pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenljivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temelj već navedenog člankom 502cZPP-a, a isto tako i članka 118 Zakona o zaštiti potrošača ( " Narodne novine" broj: 41/04 ia11015- dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 st.1 ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. " Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.502.a st. 1. ZPP-a. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je ugovorena valutna klauzula te se odredbe među strankama ne mogu primjenjivati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, a koji su nastali zbog promjene – povećanja tečaja CHF predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Tuženiku je stoga tužitelju dužan vratiti sve preplaćene iznose anuiteta i to razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna zbog promjene valute koji iznosi su obračunati po prodajnom tečaju CHF-a na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl.1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Preplata anuiteta kredita s osnova rasta tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj kredita do isplate ukupno iznosi 2.100,00 EUR / 15.822,45 HRK. Tužitelj na taj iznos ima pravo potraživati i zakonske zatezne kamate koje teku na svaki preplaćeni iznos kamata, odnosno glavnice od dana pretplate pa sve do isplate, te se po provedenom postupku predlaže donesti presudu. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 09. veljače 2026. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.
2. U svome odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini te ističe prigovor zastare. Navodi da nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora 16.12.2005. godine zaključen Ugovor o kreditu broj 98713/05, kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetni Ugovor o kreditu odraz je slobodnih volja ugovornih strana. Tužitelj je svjesno i slobodno odabrao upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit. Stranke su se suglasile i svjesno ugovorile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom a svako odstupanje od preuzetih obveza bilo bi odstupanje od načela pacta sunt servanda. Odredbe ugovora koje reguliraju vezanje kredita uz kunsku protuvrijednost uz CHF odnosno valutnu klauzulu nisu zabranjene niti jednim propisom u RH, te ne postoji niti jedna pravomoćna odluka koja valutne klauzule smatra ništavim ili zabranjenima. Stoga, odredba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu ništetne. Uostalom, tužiteljica je izričito pristala na primjenu valutne klauzule pa time i na mogućnost osciliranja tečaja švicarskog franka tijekom trajanja ugovora o kreditu, rast, ali pad tečaja valute ugovorene valutnom klauzulom, što je tužitelj i mogao objektivno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da odredba članka 22. stavka 1. ZOO-a ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva da se zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu. Tuženik je u više navrata svim svojim korisnicima kredita u švicarskim francima još 2008. godine ponudila besplatnu konverziju kredita u kredite bez valutne klauzule ili sa valutnom klauzulom u eurima, što tužitelj nije iskoristio. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH Pž-6632/2017 od14.06.2018.g.) kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetna i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj očito smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego samo navodi presudu Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Tuženik smatra da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača, te je svaki pojedini potrošači dužan pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba. Dakle, presuda nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Slijednom navedenog, tuženik osporava da bi bilo koja odredba Ugovora o kreditu bila ništetna kao i što se osporava da bi tuženik nešto stekao bez osnove, pa tako i odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik osporava i visinu zahtjeva, te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u Ugovor o kreditu broj 98713/05 (list 10-14 spisa), specifikaciju uplata (list 11-33 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 34-36 spisa), otplatni plan (list 37-43 spisa), informativni izračun preplate kredita (list 44-48 spisa), sudsku praksu (list 61-70 spisa), pregled promjena kamatne stope po kreditu (list 88 spisa), promete po kreditu (stanice 91-97). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.
4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 98713/05 (list 10-14 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Crikvenici, dana 19. prosinca 2005. godine između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je 18.600 CHF, rok otplate 84 mjeseca. Nadalje čl. 10 određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 mjesečna anuiteta. Mjesečni anuiteti se plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.
5. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Tomislav Prpić, dipl.oec. je naveo da spisu prileži Ugovor o kreditu broj 98713/05 HVB Splitska Banka d.d. od 19.12.2005, Realizirani otplatni plan, Promet po računu broj 40561894009 za period 22.12.2005 do 30.11.2018, Knjigovodstvena kartica (konto kartica), Obavijesti o promjenama kamatnih stopa, pojedinačne. Vještak posjeduje arhivsku tečajnu listu tuženika, dostavljenu od strane tuženika. U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR. Nadalje, vještak navodi da je tužitelj dana 19.12.2005. godine sklopio ugovor o kreditu broj 98713/05 sa HVB Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d.), te se prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 83 mjesečnih anuiteta u visini od 280,88 CHF i posljednjim u visini od 282,17 CHF, sve prema prodajnom tečaju banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu u pravilu desetog dana u mjesecu. Vještak je zaključno utvrdio da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 1.955,52 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 123,56 €.
6. U svome iskazu tužiteljica navodi da je 2005. godine podignula kredit kod prednika tuženika, a sve radi opremanja apartmana na Rabu. Naime, njenoj majci je to djedovina i ona je imala namjeru tamo se preseliti što je u konačnici i učinila, a kredit je podignula za opremanje kupaone, kupovinu sanitarija i pločica. Predmetni apartman nikada nije bio iznajmljivan već je služio njima za njihove potrebe, a danas njena majka tamo stanuje. Da je od prijatelja čula da su krediti kod tuženika najpovoljniji i to upravo ovi u švicarcima pa je otišla u poslovnicu tuženika u Crikvenici. Prilikom podizanja kredita nitko ju od strane tuženika nije posebno upozoravao na neke rizike kredita u švicarskim francima, niti joj je nuđen kredit u kakvoj drugoj valuti, prezentiran joj je kao najpovoljnija opcija. Da je u cijelosti isplatila predmetni kredit. Sjeća se da je početna rata bila oko 1.200,00 tadašnjih kuna, a kroz vrijeme razdoblja otplate kredita ista je jako narasla. Da u vrijeme podizanja kredita nije imala obrt ili trgovačko društvo tada je radila u Plodinama.
7. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.
8. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute) obzirom drži su odredbe sklopljenog ugovora o kreditu a kojim je ugovorna valutna klauzula ništetne te se ne mogu primjenjivati.
9. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 98713/5 kojim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 18.600,00 CHF a koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Također nije sporno niti da je čl 10. ugovorena obveza tužitelja za uplatu potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.
10. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i prednika ovdje tuženika, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 01.01.2004.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i prednik ovdje tuženika, u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
11. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 98713/05 a koje odredbe na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom te ugovorne odredbe. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.
12. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Tomislava Prpića prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu. Što se tiče iskaza tužiteljice valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan, pa ga je sud prihvatio kao istinit.
13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive
14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 10 koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz prodajni tečaj CHF Kreditora na dan dospijeća. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklop iti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o v isini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv prednika ovdje tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.
15. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
16. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO- a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika važećeg na dan dospijeća nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Iako je vještak je u svome nalazu i mišljenju utvrdio i da je razlika manje uplaćenih anuiteta – 123,56 EUR-a po mišljenju ovoga suda isto nije od značaja jer tužiteljica tu negativnu razliku nije primila, već je tuženiku vršila isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i obratno.
17. Nastavno u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 14. lipnja 2023. nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule.
18. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika u odnosu na valutnu klauzulu, te je na navedeno odlučeno je kao u točci I. izreke ove presude.
19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a dosuđeni trošak se odnosi na trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podneska od dana 09.veljače 2026. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 10. lipnja 2025., te 13. ožujka 2026. godine u iznosima po 200,00 EUR-a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 800,00 EUR-a, tužitelju je priznat PDV po stopi od 25 % koji iznosi 200,00 EUR-a pa ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 1 .000,00 EUR-a, što uvećano za predujam ukupno iznosi od 1.450,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Crikvenici, 20. travnja 2026.
S U T K I NJ A:
Mirta Tomac Podobnik
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.
