Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-147/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-935/2024-14 od 13. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-935/2024-14 od 13. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9014254289 zaključenog 28.10.2008. između tužitelja TV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d. d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju TV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 200,00 eura (dvjesto eura) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 30.10.2008. do 31.07.2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. do 31. 12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju TV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,10 eura (tisuću sto sedamdeset i osam eura i deset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude tj. 13. siječnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO -a, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud kod donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 22. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da proturječi razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti sa ispravama u smislu i drugim provedenim dokazima. Navodi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na način da odlučne činjenice nije utvrdio, odnosno pogrešno ih je utvrdio i na tome donio svoju odluku, te također prvostupanjski sud nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženoj naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 300,00 eura i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 eura.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu temeljem članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 i 59/23) te zahtjev za isplatom neosnovano stečenog iznosa od 200,00 eura koji se odnosi na prethodno plaćenu naknadu za obradu kredita temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje tužena ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tužena u žalbi.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je podigla kredit za dovršenje obiteljske kuće u kojoj živi, te je iznos kredita u cijelosti korišten u stambene svrhe, da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obrazloženo na kakav se trošak odnosi ta naknada za obradu kredita, niti mu je predočena neka konkretna tarifa tih troškova. Također je utvrđeno da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj nije obavljao nikakvu gospodarsku odnosno profesionalnu djelatnost. Nadalje je utvrđeno da se radilo o ugovorima na obrascima o kojim odredbama ugovora nije imao mogućnost pregovarati s bankom.

9. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, ZZP), slijedom čega je ništetna.

10. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavkom 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tužena unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženoj platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tužena tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdila, niti dokazivala (na tuženoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i člankom 220. stavak 1. ZPP-a), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisnici kredita, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivala niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tužene.

12. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tužene, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

13. Stoga, kako je tužena sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj kao korisnik, obvezao tuženoj platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora.

14. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tužene da sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe članka 81. ZZP-a.

15. Valja navesti da praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

16. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, je je prvostupanjski sud pravilno raspravio.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, pro izlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

23. Stoga članak 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

24. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

25. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe članka 323. ZOO-a, jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe Ugovora.

26. Prvostupanjski sud je između ostalog pravilno ocijenio i da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

27. Visina utuženog potraživanja iznosi 200,00 eura i ista među strankama nije sporna.

28. Na gore navedeni iznos potraživanja tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženoj na temelju odredbi članaka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1115. ZOO-a.

29. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tužena je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj platio jednokratnu naknadu.

32. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i po visini (članak 155. ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Suprotno žalbenim navodima tužene prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio između ostalog i trošak pristupa na ročište za objavu presude, a isto tako pravilno je utvrdio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a, te temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i članka 40. stavak 2. ZPP-a.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti.

34. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije usp jela sa žalbom (članak 154. stavak 1 ZPP-a).

U Gospiću, 20. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić