Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-481/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Demetrović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 1022/2019-31 od 11. veljače 2026., dana 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-1022/2019-31 od 11. veljače 2026. pod točkom I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na točku IV. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-1022/2019-31 od 11. veljače 2026.

II. U nepobijanom rješenju radi utvrđenja da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 0,09 EUR-a isto ostaje neizmijenjeno.

III. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da na ime naknade štete isplati tužitelju 448,12 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci a koje teku na svaki naznačeni pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 989,04 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2026. pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke odbijen prigovor tuženika radi prebijanja kao neosnovan, a pod točkom IV. izreke tužiteljev zahtjev za naknadom troškova u iznosu od 75.000,00 EUR-a odbijen je kao neosnovan. Osim toga rješenjem istog suda utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 0,09 EUR-a.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju plaćanje troška postupka , a podredno da ukine prvostupanjsku presudu te vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

5. Među strankama je nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu 22. rujna 2005. na iznos od 19.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje osobnog automobila te da je tužitelj 30. rujna 2012. kredit u cijelosti otplatio.

6. Isto tako utvrđeno je tijekom postupka da je tužitelj osobni automobil koristio za vlastite potrebe a ne za poslovne, slijedom čega sud zaključuje da je tužitelj potrošač, te da ukupan iznos preplate tužitelja radi promjenjive kamatne stope od dana zaključenja Ugovora o kreditu do dana otplate kredita iznosi 448,12 EUR-a.

7. Kako je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu radi pretplate u svezi kamatne stope prema Ugovoru o kreditu, pozivajući se na presude koje su donesene u postupku kolektivnog spora protiv banaka, a među njima i tuženika , prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbe čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji je bio snazi tijekom daljnje otplate kredita te odredbu čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o kamatnim stopama nerazumljive za potrošača pa tako i za tužitelja, da su nepoštene pa time i ništetne te kao takvi da ne proizvode pravne učinke, jer u njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, da su iste unaprijed unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Stoga sud primjenjujući odredbu čl. 1111. u vezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) smatra da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetn ih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te zatezne kamate od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta do isplate, odbivši kao neosnovan istaknuti prigovor zastare sukladno odredbi čl. 225. istog Zakona. Sud ujedno smatra da tužitelj, iako je otplatio kredit u cijelosti ima pravni interes za podnošenje tužbe jer je ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu utvrđena i za otplaćeni kredit, slijedom čega je usvojio tužbeni zahtjev kao osnovan uz obrazloženje da je tuženik na dosuđeni iznos u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta počevši od dana plaćanja, jer se u ovom predmetu radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor pa je iz tog razloga isti nesavjesni stjecatelj.

9. U žalbi tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je Ugovor o kreditu bio predmetom postupka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7219/13 niti je zatražio od prvostupanjskog suda priklapanje spisa tog predmeta kako bi se utvrdio jesu li sadržaji ugovora o kreditu koji su osporavani u tom postupku istovjetni sadržaju Ugovora o kreditu na koji se poziva tužitelj, obzirom da isti sukladno odredbi čl. 221. Zakona o parničnom postupku treba dokazati navedene činjenice. Tvrdi da je sud propustio provesti sve dokazne prijedloge tuženika pa da nije čak ni saslušao parnične stranke te je tako onemogućio tuženika da na pravilan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove. Ukazuje da prvostupanjski sud pogrešno smatra da se navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ima izravno primijeniti na Ugovor o kreditu a da je prvostupanjski sud propustio utvrditi u kojoj je mjeri valutna klauzula bila jasna tužitelju te je li mu ista jasno protumačena , smatrajući da bi se navedeno utvrdilo saslušanjem javnog bilježnika i drugim dokazima koje je tuženik predlagao tijekom postupka, a koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Brani tezu da se prilikom promjene kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama tuženika i njegovoj poslovnoj politici. Tvrdi da tužitelj u tužbenom zahtjevu nije naveo datum dospijeća pojedinih iznosa te sukladno tome zatražio zatezne kamate na pravilan način već je naknadnim uređenjem napravio objektivnu preinaku na način da je tražio kamate za razdoblje koje nije bilo obuhvaćeno tužbom. Pojašnjava da i kada bi se utvrdila ništetnost dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da to nikako ne bi značilo da su stranke prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu imali namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu pa je u konkretnom slučaju sud mogao promjenjivu kamatnu stopu svesti na razinu utvrđenu čl. 26. ZOO-a, ukazujući pritom kako je tužitelj vraćao kredit u anuitetima, a ne u ratama, slijedom čega je tužbeni zahtjev pogrešno formuliran, zbog čega bi trebao biti usmjeren na utvrđenje razlike u visini anuiteta po drugačijoj kamatnoj stopi a s obzirom na otplatni plan , a ne na razliku iznosa prije i poslije kamatne stope, ustrajući u žalbi i nadalje kod istaknutog prigovora zastare.

10. Prije svega valja istači da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavcima 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavcima 2., 3. i 4. tog Zakona), u kojem se presuda ili rješenje, kojim se završava spor takve vrste, mogu pobijati samo iz razloga propisanih čl. 467. st. 1. ZPP-a.

11. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da u istoj prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tuženik, obzirom da je zakonito proveo sve dokaze za koje je smatrao da su odlučni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a tuženik je cijelo vrijeme trajanja postupka aktivno sudjelovao u istom te iznosio svoje stavove. Osim toga primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi navedena presuda bila opterećena ijednom drugom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Nadalje, obzirom da se dio žalbe odnosi na tvrdnje da su u pobijanoj odluci počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. i čl. 502.a st. 1. ZPP-a te da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a cijeneći da se zbog tih žalbenih navoda ne može pobijati presuda u sporu male vrijednosti, ti žalbeni navodi nisu odlučni za ocjenu zakonitosti pobijane presude i neće se ocjenjivati ovom odlukom.

13. Nadalje, iako tuženik djelomično u žalbi ukazuje na nezakonitosti u pogledu ocjene ništetnosti valutne klauzule, koja uopće nije predmet postupka, valja istači da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu na ime preplate s osnova promjenjive kamate jer tuženik nije dokazao da je u obavijestima o promjeni kamatne stope naveo objektivne kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope, odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način (formulacijom da će se ugovorna kamatna stopa mijenjati sukladno odluci banke, a što ukazuje da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika, koji su u pravilu stručni dokumenti, s kojima tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio upoznat), a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu nepoštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog Ugovora o kreditu.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo vezano za ugovaranje promjenjivosti kamatne stope, jer je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope utvrđena ništetnom zbog toga što u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, a u Općim uvjetima tuženika isti su općeniti, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

15. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ne mora biti utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, već je prvostupanjski sud to pitanje u konkretnom slučaju primjenom odredbe čl. 12. ZPP-a riješio sam u ovom postupku, te one imaju za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

16. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku 448,12 EUR-a zbog promjenjivosti kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

17. Nadalje kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, niti je odluku pod točkom III. izreke presude sud obrazložio, te tuženik ni u žalbi sadržajno uopće ne pobija navedenu točku odluke suda, a niti ne ukazuje žalbom na počinjenje bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, na koju povredu ne pazi ovaj sud po službenoj dužnosti, cijeneći da tuženik u žalbi tvrdi da pobija presudu u cijelosti, ovaj sud nema zakonske mogućnosti prihvatiti navedenu žalbu u pogledu točke III. izreke.

18. Međutim, kako tuženik nema pravni interes za pobijanje točke IV. izreke presude obzirom da je u tom dijelu presuđeno da se odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu od 75,00 EUR-a kao neosnovanim, primjenom odredbe čl. 358. toč. 3. ZPP-a u svezi čl. 367. st. 3. ZPP-a žalbu tuženika na točku IV. izreke presude valjalo je odbaciti kao nedopuštenu, dok je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na točke I., II. i III. izreke potvrdio, obzirom da je i u odnosu na odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke pravilno primijenjeno materijalno pravo.

19. U odnosu na nepobijano rješenje o povlačenju tužbe za iznos od 0,09 EUR-a isto ostaje neizmijenjeno.

20. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe jer isti nije uspio s istom.

U Varaždinu 20. travnja 2026.

Sutkinja

Tatjana Ledinšćak-Babić