Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-69/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužitelja ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 25. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja, po objavi dana 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ŽR isplati iznos od 1.725,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do isplate na slijedeće iznose:

iznos 0,42 EUR od 1. svibanj 2005. do isplate,

iznos 1,48 EUR od 1. lipanj 2005. do isplate,

iznos 0,73 EUR od 1. listopad 2005. do isplate,

iznos 1,13 EUR od 1. studeni 2005. do isplate,

iznos 0,99 EUR od 1. prosinac 2005. do isplate,

iznos 1,12 EUR od 1. siječanj 2006. do isplate,

iznos 5,71 EUR od 6. rujan 2010. do isplate,

iznos 1,47 EUR od 1. listopad 2010. do isplate,

iznos 22,74 EUR od 5. listopad 2010. do isplate,

iznos 1,67 EUR od 1. studeni 2010. do isplate,

iznos 18,51 EUR od 5. studeni 2010. do isplate,

iznos 4,09 EUR od 1. prosinac 2010. do isplate,

iznos 25,95 EUR od 6. prosinac 2010. do isplate,

iznos 4,52 EUR od 1. siječanj 2011. do isplate,

iznos 32,92 EUR od 5. siječanj 2011. do isplate,

iznos 2,40 EUR od 1. veljača 2011. do isplate,

iznos 30,31 EUR od 4. veljača 2011. do isplate,

iznos 1.569,12 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,

sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počam od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počam od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 1.457,39 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

"- kn 7,69 od 02.07.2005. pa do isplate,

- kn 12,27 od 02.08.2005. pa do isplate,

- kn 0,10 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 14,48 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 21,72 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 18,99 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 16,32 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 21,60 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 23,23 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 13,98 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 17,00 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 16,47 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 20,76 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 32,97 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 41,18 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 37,37 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 39,60 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 60,39 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 65,49 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 72,23 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 72,18 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 62,95 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 76,69 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 77,02 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 67,39 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 68,44 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 47,91 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 34,19 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 20,64 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 52,42 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 61,25 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 51,61 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 70,82 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 66,50 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 47,52 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 26,02 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište prema eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena." odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 2.199,08 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 27. travnja 2026. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su 14. travnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102342961 (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos kredita od 22.100,00 CHF. Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.100,00 CHF, koji iznos se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 120 jednakih mjesečna anuiteta, s time da je tužitelj bio u obvezi plaćati svaki pojedinačni anuitetu kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužitelj je u tužbi naveo kako je u članku 7. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Ističe kako je presudom poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013., trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

2. Tužitelj je nadalje istaknuo kako je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta švicarskog franka uz koju je vezana glavnica promjenom – povišenjem tečaja CHF, tužitelju više obračunao mjesečne iznose. Stoga predlaže da sud zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 13.925,22 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa uz nadoknadu parničnog troška. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Smatra da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., poslovnog broja Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilna i nezakonita, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

4. Tuženik nadalje ističe da Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

5. Navodi da tužitelj treba dokazati status potrošača. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik da nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama. Osporava i tijek kamata koje tužitelj traži od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška, a podredno ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.457,39 kuna smatrajući da mu tužitelj treba vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog.

6. Radi razjašnjavanja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, sud je u postupku proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i to: Ugovor o kreditu (list 10-12 spisa), otplatni plan (list 13-15 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 16-22 spisa), dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 341-342 spisa), provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke (list 299-313 spisa) te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdi dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka

9. Među strankama je nesporno tužitelj i tuženik sklopili 14. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102342961 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 22.100,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 120 mjeseci.

10. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.1.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž- 6632/2017.

11. Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.

12. Među strankama je sporan osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, podredno i visina, a obzirom da tuženik smatra da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, niti je suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

13. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave kao i cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu.

14. Iz stranačkog iskaza tužitelja, kojeg je sud ocijenio objektivnim, životnim i istinitim, utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom 2005. sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije i nadogradnju nekretnine u kojoj i danas živi. Tužitelju je to bio prvi ugovor o kreditu. O odredbama ugovora nije mogao posebno pregovarati već je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. U trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije mu bio poznat pojam valutne klauzule, niti su mu objašnjeni rizici zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Nije bio svjestan da anuiteti mogu varirati.

15. Iz iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu nije neposredno pregovaralo s tužiteljem. Također, predmetni pravni posao tužitelj je sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog članka 3. Ugovora o kreditu, naime radi se o stambenom kreditu. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.

16. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem bankara NR, koji bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

17. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

19. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

20. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

21. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

23. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

24. Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka članak 7. stavak 1. koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštena i ništetna sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a.

25. U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023. (tužba podnesena 14. lipnja 2022.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

26. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Dijani Tomljanović – Butković, dipl. oec., koja je izradila nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj preplatio iznos od 1.915,87 EUR uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. Također, u odnosu na negativne tečajne razlike, odnosno, kada je tečaj bio manji od početnog ističe da se radi o iznosu od 190,59 EUR, dok neto pretplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 1.725,28 EUR.

27. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok se tuženik nije očitovao na isti u za to ostavljenom roku stoga se smatra da nema primjedbi na isti.

28. Nadalje, obzirom stranke nisu zatražile usmeno saslušanje vještaka, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

29. Tužitelj je u podnesku od 20. svibnja 2025. uredio tužbu i tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju angažiranog sudskog vještaka, konačno potražujući iznos od 1.725,28 EUR.

30. Obzirom je tužitelj navedenim podneskom smanjio tužbeni zahtjev, a isti podnesak je dostavljen tuženiku 22. svibnja 2025., te se tuženik nije protivio povlačenju tijela zahtjeva, to se primjernom odredbe članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) smatra da je pristao na povlačenje.

31. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 1.725,28 EUR s osnove preplate tečaja uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

32. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

33. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja. Tuženik je istaknuo kako izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.457,39 kn.

34. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

35. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan.

36. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. te čl. 155. Zakona o parničnom postupku pa su tužitelju priznati parnični troškovi njegovog zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav tužbe u iznosu od 200 eura (Tbr. 7 toč.1), za zastupanje na ročištima 13. veljače 2023. i 25. ožujka 2026. u iznosu 200 eura svako (Tbr. 9 toč.1), za sastav podnesaka od 22. srpnja 2022., 29. srpnja 2022., 24. siječnja 2023., i 20. svibnja 2025. u iznosu od 200 eura svaki (Tbr. 8 toč.1), za sastav odgovora na žalbu od 26. kolovoza 2022. u iznosu od 200 eura (Tbr. 10 toč.6), sve uvećano za pdv 25 % (iznos od 400,00 eur), dakle sveukupno iznos od 2.000,00 eura.

Tužitelju je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 165,90 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, dakle sveukupno iznos od 2.199,08 eura.

38. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138,23).

39. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

40. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 17. veljače 2023. i 30. travnja 2024. obzirom se ne radi o obrazloženim podnescima. Također, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranka može putem e-oglasne ploče saznati sadržaj odluke ukoliko uredno pozvana ne dođe na to ročište, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka.

41. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

42. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 27. travnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika