Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-149/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 24. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3.2. Ugovora o kreditu broj: 43778/03 od 1. rujna 2003. godine zaključenog između tužitelja i Splitska banka d.d. (prednik tuženika) kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.1. Ugovora o kreditu broj: 43778/03 od 1. rujna 2003. godine zaključenog između tužitelja i Splitska banka d.d. (prednik tuženika) u dijelu u kojem je određeno kako se za prijevremenu otplatu kredita plaća naknada određena aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju DE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 450,15 eura (slovima: četristopedeset eura i petnaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 150,00 eura od 15.kolovoza 2003. do isplate,

- na iznos od 300,15 eura od 5. veljače 2008. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.287,04 eura (slovima: tisućudvjestoosamdesetsedam eura i četiri centa), sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 20. travnja 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. travnja 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da je 1. rujna 2003. godine zaključio sa Splitskom bankom d.d., pravnim prednikom tuženika, Ugovor o kreditu broj: 43778/03, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 eura, po prodajnom devizom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita.

1.1. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu od 1. rujna 2003. ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno, prije korištenja kredita., te da iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – dakle radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

1.3. Navodi da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu ugradio i odredbu prema kojoj je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te je ista unaprijed bila formulirana od strane trgovca. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno aktu kreditora - tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

1.4. Također navodi da tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga je navedeni uglavak o naknadi za prijevremenu otplatu protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Nadalje, tuženik je jednostrano i netransparentno odredio naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne. Jednako tako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.5. Dalje navodi da je temeljem nepoštene/ništetne odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik dana 14. kolovoza 2003. naplatio od tužitelja iznos od 150,00 eura, a temeljem nepoštene/ništetne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik je dana 4. veljače 2008. naplatio od tužitelja iznos od 300,15 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.1. Također navodi da je u ugovoru o kreditu u odnosu na ulaznu naknadu potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, sporne odredbe su dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.

2.2. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u članku 12.1. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Navodi da je obveza banke iz ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: plaćati ugovorene kamate, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela.

2.3. Tuženik ne osporava visinu kondemnatornog zahtjeva.

2.4. Tuženik osporava vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi u iznosu od 1.777,16 eura.

2.5. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, te navodi da je po tom pitanju Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastara kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

3.1. Navod da je prednik tuženika u ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena administrativna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 %, ali o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i iz nje nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu.

3.2. Također tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj spornih odredbi, poglavito jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.3. Navodi da naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena niti je u ugovoru naveden naziv akta koji će se primijeniti prilikom obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita nego se samo paušalno navodi da je korisnik „dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“, a koliko će iznositi naknada i koji će akt tuženik primijeniti, tužitelju u trenutku sklapanja ugovora nije bilo poznato. Dakle, po navedenoj ugovornoj odredbi, tuženik je bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, a tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga je navedeni uglavak o naknadi za prijevremenu otplatu protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Činjenica da je samo jedna ugovorna strana – prednik tuženika bila ovlaštena svojim aktom odrediti iznos naknade za prijevremenu otplatu prouzročila je neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 6.-13. spisa), dopis tužitelja (stranica 14. spisa), dopis tuženika (stranica 15. spisa), obračun prijevremene otplate kredita (stranica 17. spisa), otplatni plan (stranica 18.-19. spisa), te je saslušao tužitelja.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 1. rujna 2003. ugovor o kreditu broj: 43778/03 temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je točkom 3.2. ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita, te nije sporno da točkom 12.1. ugovora o kreditu ugovoreno da se za prijevremenu otplatu kredita plaća naknada određena aktom kreditora. Nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio iznos od 150,00 eura na ime naknade za obradu kredita, te iznos od 300,15 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Sporno je jesu li ništetne odredba ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te je sporno je li nastupila zastara.

8. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru adaptirati obiteljsku kuću radi čega se raspitao kod nekoliko banaka u vezi uvjeta kreditiranja te su mu uvjeti u tada Splitskoj banci najviše odgovarali, a imao je namjeru svoj račun prenijeti u neku drugu banku te ga je prenio u tada Splitsku banku. Naveo je da je on jedino mogao utjecati na iznos kredita i vrijeme otplate, dok je sve druge odredbe ugovora o kreditu u ugovor unijela banka te on nije mogao utjecati na njih. Naveo je da je pročitao ugovor i da je primijetio odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naknade za prije vremenu otplatu kredita , te je pitao službenika banke na što se odnose te naknade i da li se to može promijeniti na što mu je odgovoreno da su to sastavni dijelovi ugovora i da se u tom smislu ugovor ne može mijenjati te da može jedino pristati na te uvjete ili ne. Naveo je da naknada za obradu kredita naplaćena na način da je banka taj iznos odmah zadržala za sebe prilikom isplate kredita, a naknadu za prijevremenu otplatu kredita je platio prilikom otplate. U ugovoru je naveden postotak koji se plaća na ime naknade za obradu kredita, ali mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo poznato koliki bi novčani iznos bio na ime jedne ili druge naknade. Naveo je da je novac od kredita potrošen za adaptaciju kuće u kojoj živi s obitelji , da je kredit otplaćivao isključivo on te je kredit i prijevremena otplaćen. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen, te nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Naveo je da mu u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bilo poznato koliko će iznositi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a također mu nije bilo poznato niti mu je objašnjeno na što se odnosi ulazna naknada već mu je jedino bilo poznato da iznosi 1% od odobrenog kredita. Naveo je da je pročitao ugovor u banci prije potpisivanja, te da je bio upoznat sa ulaznom naknadom i da je imao mogućnost da ne potpiše taj ugovor, ali da je taj novac trebao za adaptaciju kuće i već je tada prenio račun u Splitsku banku radi čega je i pristao na ovakve uvjete ugovora. Naveo je da je prijevremena zatvorio kredit i da je podnio pismeni zahtjev za zatvaranje kredita, nakon čega su ga zvali a u banku i tada mu je rečeno koliko iznosi naknada za prije vremenu otplatu kredita i tada ju je on i platio.

9. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka, da tužitelj sa bankom nije mogla pregovarati oko uvjeta kredita osim o iznosu kredita, pa tako nije mogao pregovarati niti u vezi naknade za obradu kredita ili naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Također je utvrđeno da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi niti koliko iznosi .

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

11. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, a za prijevremenu otplatu platiti naknadu određenu aktom kreditora.

14. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva .

15. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

16. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

17. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 3.2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 150,00 eura i temeljem članka 12.1. Ugovora o kreditu platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 300,15 eura, to je očito da su iste prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP .

18. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba radi adaptacije obiteljske kuće.

18.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

19. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 1,00% od iznosa kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita određenu aktom kreditora.

20. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno iznos od 450,15 eura, koji iznos nije sporan među strankama.

21. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

21.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz dopisa tuženika (stranica 15.- 16.) vidljivo da je naknada za obradu kredita naplaćena 14. kolovoza 2003., a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 4. veljače 2008., te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od sljedećeg dana od dana plaćanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

23. Vezano za vrijednost predmeta spora, treba navesti da je odredbom članka 37. stavka 1. ZPP propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva . Nadalje, odredbom članka 40. stavka 1. ZPP propisano da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. Stavkom 2. istog članka propisano je da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

23.1. Tužitelj je u ovom postupku postavio dva tužbena zahtjeva, i to deklaratorni kojim traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena ulazna naknada, te kondemnatorni kojim traži isplatu novčanog iznosa koji je tuženik naplatio na ime ulazne naknade, te je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu koji predstavlja zbroj vrijednosti ova dva zahtjeva. Tuženik je prigovorio da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, te je sud na pripremno ročištu od 12. veljače 2026. provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te je utvrdio vrijednost predmeta spora u istom iznosu koji je naznačio tužitelj, odnosno u iznosu od 1.777,16 eura. Tuženik neosnovano navodi da bi se vrijednost predmeta spora trebala odrediti u iznosu od 450,15 eura, koji iznos se odnosi na kondemnatorni zahtjev budući je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva, a i dokazi su se u ovom postupku izvodili prije svega radi utvrđivanja osnovanosti deklaratornog zahtjeva, dok iznos naplaćene naknade nije bio sporan.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

25. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije u vrijednosti od 25 bodova, sukladno Tbr. 36. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife, za sastav podneska od 5. svibnja 2025. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 4. veljače 2026. i 24. ožujka 2026. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 475 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 950,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 237,50 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura, odnosno ukupno 1.287,04 eura.

26. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 20. travnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, I. Gundulića 2, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, K. Zvonimira 17/I, [adresa] Osijek – pun. tuženika