Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1956/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov-Kozomara, predsjednice vijeća te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-378/2025-7 od 21. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-378/2025-7 od 21. listopada 2025.u točkama I., II. i III. izreke , osim u oznaci broja Ugovora o kreditu iz točke I. izreke.

II Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u točki I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev u odnosu na Ugovor o kreditu broj 9912947558.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 9912947558 od 27. svibnja 2009., u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 327,00 eura sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2009. do isplate, u točki III. izreke je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 214,04 eura sa zateznom kamatom od 21. listopada 2025. do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi prije svega navodi da je u tužbenom zahtjevu naveden broj kredita koji ne može biti predmetom ovog spora, jer da na ime tužitelja pod tim brojem ne postoji ugovor o kreditu. Ističe da je u obrazloženju pobijane presude naveden točan broj ugovora o stambenom kreditu (5591233007), dok je u izreci naveden pogrešan broj ugovora pa da izreka presude proturječi razlozima, čime da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Pored toga navodi da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka određeno da se korisnik kredita obvezuje podmiriti, između ostalog, sve troškove u vezi odobravanja kredita, koja odredba da je jasno istaknuta i lako razumljiva pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Ukazuje da tužitelj nije ničim dokazao da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Ističe da je netočna tvrdnja da je donio jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika, pri čemu naglašava da je tužitelj u svakom trenutku bio u mogućnosti dodatno se informirati o značenju prijeporne odredbe ugovora o kreditu. Stoga zaključuje da se o naknadi pregovaralo, da je naplaćivanje takve naknade u vrijeme sklapanja ugovora bila uvriježena u praksi banaka pa da ništetnost takve odredbe nije moguće utvrđivati. Pored toga da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nije točno da se koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući prijepornu naknadu, budući da iz samog ugovora proizlazi da nije prikrivao sporne odredbe niti ih je formulirao na nerazumljiv način. Stoga tvrdi da ugovor o kreditu odražava pravu volju tužitelja iskazanu nakon potpunog informiranja o svim značajkama ugovora, a da je teret dokaza u smislu nepoštenosti bio na strani tužitelja.

4. Tuženik osporava zakonitost odluke glede prigovora zastare tužiteljeve tražbine, pritom se pozivajući na pravna mišljenja dvoje redovitih profesora Pravnog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, iz kojih da proizlazi da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tom dijelu protivi mjerodavnim zakonskim odredbama te negira postojeće zakonsko uređenje pitanja početka zastare restitucijskih zahtjeva.

5. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je tužitelju priznat iznos plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu, iako je u vrijeme dospijeća plaćanja sudske pristojbe tužitelj bio po zakonu oslobođen od plaćanja.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika nije osnovana, osim u dijelu u kojemu je pogrešno označen broj ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka.

8. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, da je relevantno činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je mjerodavno materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja(osim u dijelu oznake broja ugovora).

9. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu 27. svibnja 2009. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 21.837,00 eura te da mu je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 327,00 eura, na temelju članka 7. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se korisnik kredita obvezuje, između ostalog, podmiriti „sve troškove vezane uz odobravanje kredita“.

10. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je predmetni kredit podigao za kupnju stana, da mu je u banci predočen tekst ugovora u kojemu nije ništa mogao mijenjati te da prilikom čitanja nije uočio odredbu prema kojoj će morati platiti naknadu za obradu kredita, s tim što se nije raspitivao o uvjetima kreditiranja kod drugih banaka, budući da je konkretan kredit bio vezan za Ugovor o poslovnoj suradnji između Republike Hrvatske i Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te banke, tuženika.

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita . Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba neodređena jer nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova, već je naknada određena paušalno te nije transparentna u smislu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09- dalje; ZZP/07),

12. Nadalje, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl. 99. ZZP/07, zbog čega je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Kako odredba čl. 7. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve naknade u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 96. ZZP/07. Iako ugovaranje prijeporne naknade nije bilo zabranjeno nekim propisom, utvrđuje da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, a da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na njegovu štetu stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, dok se glede zahtjeva za povrat naknade poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti iznos naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja, a tužitelju je priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 214,04 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

15. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje te zahtjeva za povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

16. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu 27. svibnja 2009., u vrijeme važenja ZZP/07. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru se obveza plaćanja naknade spominje u kontekstu svih obveza korisnika kredita, pri čemu je paušalno navedeno da se korisnik obvezuje“ podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i sve druge troškove vezane uz odobravanje kredita, osiguranje i naplatu tražbine“ bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti naknade i troškova te njihovoj specifikaciji. Nesumnjivo je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je ukazano i u pobijanoj presudi, kod ocjene ovog potonjeg kriterija nije važan samo kvantitativni element, već je bitno ocijeniti što bi se dogodilo u slučaju da korisnik kredita ne prihvati takvu obvezu, odnosno bi li u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju mogućnosti sklapanja ugovora. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u skladu s čl. 187. ZPP-a te zahtjeva za povrat naknade kao posljedice ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a.

18. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita ( takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Glede pitanja uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, izraženo je stajalište da za donošenje ocjene o tome nije bitan samo kvantitativni odnos iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena o tome bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga je u konačnici prihvaćeno kao pravilno stajalište nižih sudova o tome da banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Kako je u ovom postupku sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje su nastale prije i prilikom sklapanja prijepornog ugovora u smislu narečenih odredbi ZZP/07, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da se u nazočnom slučaju radi o ništetnoj odredbi pa tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom čl. 1115. ZOO-a, budući da je vraćanje posljedica utvrđene ništetnosti.

20. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a.

21. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio u parnici pa mu primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu ima pravo i na iznos sudskih pristojbi, budući da je dokazao da je po pozivu i nalogu suda taj trošak platio. Pored toga treba navesti da ovo nije parnični postupak na kojega se primjenjuje odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama(„Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23).

22. U odnosu na tvrdnju o počinjenoj povredi postupka zbog proturječja između oznake broja ugovora o kreditu u izreci i obrazloženju presude, treba navesti da je doista iz priložene isprave, ugovora o kreditu od 27. svibnja 2009. razvidno kako su stranke tog dana sklopile ugovor pod brojem 5591233007, dok se u toč. I izreke navodi drugi broj. Unatoč tome, nije počinjena narečena povreda postupka, budući da se presuda može ispitati. Izreka presude je potpuna i razumljiva i bez navođenja broja ugovora o kreditu, budući da je za identifikaciju ugovora dovoljan podatak o strankama koje su ugovor sklopile te datumu sklapanja ugovora. Stoga je tužbeni zahtjev potpuno određen, a time i izreka presude bez navođenja broja ugovora o stambenom kreditu koji je predmetom ovog parničnog postupka. Treba reći da se ne radi o situaciji na koju bi se mogao primijeniti čl. 342. ZPP-a, budući da se ne radi o pogrešci suda u pisanju izreke presude, zbog čega nema uvjeta za ispravljanje presude. U nazočnom slučaju se radi o tome da je tužitelj pogrešno označio broj ugovora o kreditu, očigledno omaškom u pisanju, pa kako se tužbeni zahtjev doista ne može prihvatiti u odnosu na tako identificirani ugovor, a kako je zahtjev potpuno određen i bez navođenja broja ugovora, u tom dijelu je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a.

23. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odnosno djelomično žalbu uvažiti i presudu preinačiti primjenom čl. 373. točka 3. ZPP-a.

24. Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

25. Zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka je odbijen, budući da je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci, 20. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara