REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5656/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 5. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice, zamjenice njenog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika, 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3210059596 od 29. lipnja 2007. zaključenog između tužiteljice JR, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužiteljici JR iznos od 154,11 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2007. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnica kredita, zaključila s tuženikom 29. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj 3210059596, kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.476,31 CHF, po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 2. predmetnog Ugovora, pod nazivom KAMATE I NAKNADE, nametnuta joj je obveza plaćanja naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Radi se o odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, na koju odredbu je tužiteljica bila primorana pristati, odnosno platiti je kako bi mogla dobiti traženi kredit. U tužbi se navodi i da je tužiteljici na ime navedene naknade, prilikom isplate kredita, tuženik naplatio iznos od 154,11 EUR te da se radi o ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu i koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da isti, kao takav, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, st. 2. kojeg članka je propisano i da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, pa zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedena odredba ugovora, obrazlaže tužiteljica, umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da nju tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem iste, već joj je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", tako da je dobila na potpis unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik joj nije prezentirao ni koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, odnosno nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je naplaćena te joj je tom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku, odnosno trgovca, kao druge ugovorne strane, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo, i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Navodi da je jedini interes i ratio sporne odredbe bilo dodatno bogaćenje tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače ugovorne strane. Slijedom navedenog, tužiteljica je zatražila da sud spornu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj isplati iznos naplaćen po toj osnovi od 154,11 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate iste, tj. 17. kolovoza 2007., pa do isplate, a zatražila je i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je ista suviše visoko naznačena u iznosu od 1.481,34, s obzirom da se potražuje isplata iznosa od 154,11 EUR. Tuženik je osporio i status potrošača tužiteljici, navodeći da tužiteljica nije dokazala isti, odnosno da je sredstva kredita koristila isključivo u potrošačke svrhe, a osporio je i navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom i ništenom. Naime, tuženik smatra da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva te sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a osporio je i da bi ista uzrokovala značajnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužiteljice. Istaknuo je i da je tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora veznih za sklapanje Ugovora, tako da su joj službenici tuženika jasno dali do znanja da postoji njena obveza u slučaju odobrenja kredita na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Smatra, stoga, da tužiteljica, ne može tvrditi da nije bila svjesna ekonomskih posljedica vezanih za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njena obveza plaćanja naknade. Dodao je i da se naknada za obradu kredita naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, što znači da je tužiteljica bila odmah upoznata s naknadom, a dodao je i da je naknada pokrivala operativne troškove tuženika, kao što su trošak rada zaposlenika, materijalne troškove poput cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata te s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama, kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO, zatim trošak trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, kao npr. poštarine, trošak povezanih regulatornih troškova za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrade ponude za kredit, provjere i unosa podataka iz zahtjeva za kredit, obrade zahtjeva, odobravanje kredita, trošak izrade i potpisivanja ugovora, isplate kredita, odlaganja i arhiviranja kreditnog spisa i slično. Nadalje, tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena u kolovozu 2007., te s obzirom da se na zahtjev tužiteljice ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, od kojeg je proteklo 18 godina. Osporio je i zatraženi tijek zateznih kamata, jer sukladno mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznijetom na sjednici održanoj 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tijekom postupka je učinio nespornim da je tužiteljici naplaćena naknada kako je to navedeno u tužbi.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3210059596 od 29. lipnja 2007. (dalje: Ugovor), solemnizaciju, dopis od 12. siječnja 2024., pregled promjena kamatnih stopa, efektivnu kamatnu stopu/realnu godišnju kamatnu stopu, promet po kreditu, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.481,34 EUR, jer iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 154,11 EUR, postavila i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru tuženika, već je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 154,11 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

6. Među strankama nije sporno da su 29. lipnja 2007. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 17.476,31 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl. 1.), iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi kupnje vozila te da je odredbom čl. 2. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.

7. Nije sporno niti da je tužiteljici prilikom isplate kredita, 16. kolovoza 2007., naplaćena naknada u iznosu od 1.161,13 kn, odnosno u važećoj valuti 154,11 EUR, kako to i proizlazi iz dopisa tuženika od 12. siječnja 2024., dok je sporno je li sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužiteljice zastarjela, kao i tijek zateznih kamata.

8. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog vozila, kako to i proizlazi iz čl. 5. Ugovora, a iz njenog iskaza proizlazi i da je vozilo nabavila za privatne svrhe, s tim da u vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo. Odabrala je vozilo u autokući, a ista je imala suradnju s njezinom matičnom bankom, odnosno tuženikom. Ugovor je potpisala u autokući, koji je već bio pripremljen na obrascu te nije bilo pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o spornoj. Iskazala je da je spornu odredbu vidjela prije potpisivanja Ugovora, a kada je pitala za tu odredbu o troškovima i naknadama, rečeno joj je da je to uobičajena odredba u ugovorima o kreditu. Dodala je i da joj pritom nije rečeno zašto se ta naknada naplaćuje i na koje se troškove odnosi, niti u kojoj visini će se naplatiti, s tim da se ne sjeća u kojem iznosu joj je ista naplaćena.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba, u svrhu kupnje vozila te da tuženik nije dokazao da bi ona isto koristila u poslovne svrhe, već suprotno proizlazi iz njenog iskaza. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužiteljici prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da ista u Ugovoru, u smislu vrste i visine i troškova na koje se odnosi nije do kraja bila određena, već je samo navedeno da je korisnik kredita u obvezi plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, kao i da tužiteljici nije od strane tuženika objašnjeno o kakvoj naknadi se radi i zašto se ista naplaćuje, u kojoj visini te koje troškove pokriva.

10. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača-korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

11. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe nije zastario, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u dijelu vrste i visine te naknade. Za dodati je i da tužiteljica nije upoznata s tom obvezom prilikom dogovaranja kredita, već tek kada je došla potpisati isti. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje naknade i troškovi se naplaćuju te na što se, odnosno koje troškove, sporna naknada odnosi, kao i u kojoj visini se naplaćuje, niti je to tužiteljici objasnio djelatnik u autokući prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 154,11 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, a imajući u vidu visinu naplaćenog iznosa i način ugovaranja sporne odredbe. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kako to i sam tuženik priznaje, za koje tuženik, osim toga, ni ne dokazuje da korespondiraju s iznosom naknade koja je naplaćena tužiteljici. Za dodati je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, stoga, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica tek u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena ta naknada, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, jer nema zapreke da se ta dva tužbena zahtjeva prihvate istodobno.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade od 154,11 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužiteljici ista naplaćena, tj., kako je to i zatraženo, od 17. kolovoza 2007. do dana isplate. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužiteljice o njoj, ta ugovorna odredba ništetna.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podneska od 27. siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 10. travnja 2025. i 5. ožujka 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), te trošak PDV-a u iznosu od 56,25 EUR, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 307,79 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 20. travnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika