REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-12693/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju stranaka, a po objavi presude dana 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 16.946,34 eura, uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, da tuženiku Croatia osiguranje d.d, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 199,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja TP, stradao u prometnoj nesreći dana 25. siječnja 1995. koju je prouzročio osiguranik tuženika CP upravljajući toga dana teretnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka], a koje je vozilo bilo osigurano kod tuženika. Na osnovu navedene nesreće osiguraniku tužitelja je rješenjem broj IN 669072 od 20. kolovoza 1996. priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka radne sposobnosti, pri čemu je ozljeda izvan rada utjecala na ukupnu invalidnost sa 60 %, a bolest sa 40 %. Za ranija razdoblja tuženik je tužitelju naknadio štetu do zaključno 30. rujna 2009. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-2156/2016 u tijeku je postupak naknade štete za prethodno razdoblje po istom štetnom događaju i između istih stranaka. Kako je tužitelj nastavio sa isplatom invalidske mirovine, to je razdoblje od 1. prosinca 2016. do 30. rujna 2019. nastala nova šteta za tužitelja u iznosu od 127.704,83 kuna. Tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba čl. 160., a u svezi sa čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 127.704,83 kune/16.946,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Osporava pravo tužitelja na naknadu štete. Osiguranik tužitelja rođen je dana 13. siječnja 1942. te je 2007. stekao pravo na starosnu mirovinu, slijedom čega tužitelj više nije u prilici da bi trpio štetu. Tužitelj nije dostavio dokaz da je došlo do isplate mirovine, već je samo dostavio specifikaciju nečega što želi naplatiti od tuženika. Tužitelj također nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi bio vidljiv obračun mirovine te na koji način su došli do iznosa koje se želi naplatiti putem ovog parničnog postupka. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u službenu bilješku (stranica 4 – 5 spisa), u presudu i rješenje Trgovačkog suda u Karlovcu broj P - 263/10 od 5. svibnja 2010. godine (stranica 6 - 11 spisa), u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 20. kolovoza 1996. godine (stranica 12 – 13 spisa), u obračun Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (stranica 14 spisa), proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji mag. oec. Lidiji Česnik (stranica 43 – 45 spisa), proveo dokaz usmenim saslušanjem vještakinje (stranica 56 – 57 spisa).

4. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja TP zadobio ozljede u prometnoj nesreći od 25.1.1995., a nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika u ovom postupku te da je rješenjem tužitelja od 20.8.1996. određeno osiguraniku tužitelja pravo i isplata invalidske mirovine zbog ozljede na radu kao posljedice predmetnog štetnog događaja u omjeru od 60 % i zbog bolesti u omjeru od 40 %. Sporno da li je tužitelj svom osiguraniku za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom isplatio ukupan iznos od 127.704,83 kune/16.946,34 EUR, a koji iznos potražuje tužbom. Sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva te je sporno primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. - u daljnjem tekstu: ZOMO) ili pak odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZOOP).

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u razdoblju od 1.12.2016. do 30.9.2019. svom osiguraniku TP u dijelu od 60 % ukupno isplaćenog iznosa, odnosno u dijelu u kojem je istu isplatio zbog ozljede izvan rada koju je spomenuti osiguranik zadobio u prometnoj nesreći od 25.1.1995. koju je skrivio osiguranik tuženika.

7. Ovaj sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju o kojem su viši sudovi zauzimali različita pravna shvaćanja. U aktualnim drugostupanjskim odlukama pa tako u odluci Županijskog suda u Osijeku Gž - 1663/2022-2 od 23. veljače 2023. zauzeto je shvaćanje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koje je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a koje je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Revx-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. Istovjetno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022., a kojim je promijenjeno ranije pravno shvaćanje upravo zbog usklađenja sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-45188/22 od 28. listopada 2022.). Nadalje i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih aktualnih odluka pa tako i npr. u odluci Rev 1246/2022-2 od 13. prosinca 2022. ponovio svoje pravno shvaćanje izraženo u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., broj Rev-909/2021 od 8. rujna 2021. i broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022., a prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja, odnosno prometne nezgode. VSRH nadalje ukazuje da je tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakon o obveznom osiguranju u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznom osiguranju u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visina i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, odnosno Zakon o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik te je obveza tuženika regulirana Zakonom o obveznom osiguranju u prometu temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane u Zakonu o obveznom osiguranju u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari – motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen upravo Zakonom o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik kao društvo za osiguranje ima temeljem čl. 8. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu obvezu sklopiti ugovor o osiguranju, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića i rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom kao obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje premija osiguranja. Zaključno VSRH u spomenutoj odluci navodi kako odluku u predmetnoj pravnoj stvari treba donijeti primjenom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu, i to čl. 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.“

8. Sukladno takvom pravnom shvaćanju VSRH valja primijeniti odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a kojim odredbama je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9. Obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane su odredbama ZOOP pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne upravo odredbe ZOOP koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji Zakon predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP, i to odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP. Uzevši u obzir da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine, obveza tuženika naknaditi takvu štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP.

10. U ovom predmetu provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji mag. oec. Lidiji Česnik, sa zadatkom da se utvrdi razlika između starosne i invalidske mirovine osiguranika tužitelja TP. Iz nalaza i mišljenja te vještakinje proizlazi kako je invalidska mirovina temeljem rješenja od 20.8.1996. utvrđena kao mjesečni prosjek plaća koje je osiguranik ostvario u Fondu prije ostvarivanja prava na mirovinu. S obzirom na priznati mirovinski staž od 32 godine, 0 mjeseci i 2 dana, invalidska je mirovina određena prema članku 52. Statuta u visini 82 % od navedene mirovinske osnovice. Osiguranik da nije otišao u invalidsku mirovinu 19.1.1996., imao bi pravo na punu starosnu mirovinu kada bi napunio 65 godina života. Iznos pretpostavljene starosne mirovine koju bi u utuženom razdoblju od 1.12.2016. do 30.9.2019. tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja iznosi ukupno 202.615,08 kn. Razlika između iznosa isplaćene i iznosa pretpostavljene starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja iznosi 10.226,31 kn, odnosno pretpostavljena starosna mirovina bila bi manja od invalidske mirovine koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio osiguraniku. Vještakinja je uzela u obzir usklađivanja mirovina, dodatke na mirovinu te ono što je za osiguranika povoljnije, a da je otišao u punu starosnu mirovinu, uz pretpostavku da je nastavio raditi na istim poslovima i sa istom plaćom koju je ostvarivao u trenutku nastanka invalidnosti. Također kao prosjek plaća vještakinja je koristila isključivo one koje je osiguranik ostvario dok je radio s obzirom da je to za vještakinju bio jedini mjerljiv podatak u odnosu na ostvarene plaće osiguranika i radni staž od 32 godine, 0 mjeseci i 2 dana.

10.1. Imajući u vidu primjedbe tužitelja na nalaz i mišljenje vještakinje, sud je usmeno saslušao vještakinju. U svom usmenom saslušanju od 23. rujna 2020. vještakinja je navela kako ostaje kod svog nalaza i mišljenja u cijelosti. Ističe kako je pravilno primijenila formulu za izračun starosne mirovine te je primijeni la prosjek plaća koje su bile dostupne i mjerljive u izračunu, naravno uz uvjet da je osiguranik nastavio raditi na istim poslovima uz iste uvjete. Navodi da je osiguranik imao ostvarenih 32 godine radnog staža u trenutku štetnog događaja, u mirovinu bi imao pravo ići kada napuni 65 godina života. Nedostajalo mu je 9 godina života za ostvarenje pune starosne mirovine, a 3 godine radnog staža za ostvarenje pune starosne mirovine. U konkretnom slučaju za osiguranika je stavila i uključila godine rada do 65 godine života, a to je punih 9 godina i u formulu prema ZOMU uključila svih 32 godine plaća koje je osiguranik ostvario, nadodala prosjek za tih 9 godina na bazi prosječne plaće za te 32 godine ostvarenog radnog staža i nadodala podatke prema prosječnoj plaći Državnog zavoda za statistiku te tako dobila osnovicu za starosnu mirovinu pa je prema tim podacima osiguranik tužitelja dobio na tu osnovicu i dodatke na mirovinu te sva usklađivanja mirovina koje su bile u tom razdoblju od strane HZMO tako da je ispravno i potpuno gledala da primjeni za osiguranika najpovoljnije izračune. Zatim je tako izračunatu starosnu mirovinu uspoređivala sa isplaćenom invalidskom mirovinom i dobila iznos razlike od 10.226,31 kn za razdoblje od 1.12.2016. do 30.9.2019. u kojem razdoblju je invalidska mirovina bila veća od starosne mirovine.

10.2. Imajući u vidu odredbu 27. st. 3. ZOOP prema kojoj obveza tuženika naknaditi štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a nalaz i mišljenje vještakinje je sačinjen sa zadatkom da se utvrdi razlika između starosne i invalidske mirovine osiguranika tužitelja TP, ovaj sud ne može prihvatiti nalaz i mišljenje navedene vještakinje kao dokaz u ovoj pravnoj stvari te je takav dokaz neupotrebljiv u ovom postupku s obzirom na materijalno pravo koje se primjenjuje u konkretnom slučaju.

11. Razlika koju bi trebalo utvrđivati na ime naknade štete u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a (razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu) u konkretnom slučaju nije dokazana jer tužitelj nije predložio financijsko vještačenje na tu okolnost, a naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke nije primjenjiv u konkretnom slučaju jer je njime utvrđena razlika između starosne i invalidske mirovine osiguranika tužitelja TP, a nakon takvog nalaza i mišljenja tužitelj nije predložio dopunsko financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, već je naprotiv na glavnoj raspravi od 5.3.2026. naveo da se radi o pravnom pitanju. Smatra da se u predmetu primjenjuje ZOMO, a ne ZOOP. Dakle, tužitelj na kojem se temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP nalazi teret dokazivanja nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP veća od isplaćenog iznosa, odnosno nije predložio dokaz financijskim vještačenjem, odnosno dopunskim financijskim vještačenjem sa drugačijim zadatkom vještaku pa je valjalo zbog toga odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je naime predložio da se visina tužbenog zahtjeva utvrdi prema ispravama koje je dostavio uz tužbu. Ovaj sud nije proveo po tuženiku predloženo financijsko vještačenje radi utvrđenja razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga na glavnoj raspravi od 5.3.2026.

12. U odnosu na navode tuženika kojima osporava da bi tužitelj svom osiguraniku za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom isplatio ukupan iznos od 127.704,83 kune/16.946,34 EUR, navodeći da tužitelj nije dostavio dokaz da bi došlo do isplate mirovine, valja napomenuti kako tužitelj tijekom postupka dostavlja obračun isplata svom osiguraniku tijekom utuženog razdoblja. Takvu ispravu tužitelj je izdao o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja. Stoga takva potvrda (obračun – list 14 spisa) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje) u smislu čl. 230. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev x 386/2018 od 29. siječnja 2020., Rev - x 827/15 od 7. veljače 2017., Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014. i Revt 138/16-2 od 15. veljače 2017.). Međutim, navedeni obračun tužitelj je sastavio primjenom čl. 161 -170. ZOMO, odnosno na temelju odredbi koje se po ocjeni ovog suda ne primjenjuju u ovoj pravnoj stvari. Naime, postojanje obveze tuženika naknaditi štetu i eventualna visina istog utvrđuje se na temelju odredbi ZOOP. Teret dokaza da je tužitelju zaista nastala šteta, odnosno da uopće postoji razlika koju je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju i visina iste u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP je na tužitelju (čl. 219. st. 1. ZPP). Tužitelj u tijeku postupka ne dostavlja, odnosno ne predlaže izvođenje dokaza na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je tužitelju šteta uopće nastala u smislu čl. 27. ZOOP, to jest na temelju kojih bi se moglo utvrditi postojanje iznosa razlike između mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Naime, adekvatan dokaz za utvrđenje gore navedenog bilo bi provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja koje tužitelj nije predlagao ustrajući u tome kako na predmetni spor valja primijeniti odredbe ZOMO.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP, a imajući u vidu da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužen iku je priznat trošak uplate predujma za vještačenje u iznosu od 199,08 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu, 20. travnja 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku