REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-9785/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], Posebne specijalne policije 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Bićanu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bićan i Janković iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, Spilit, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 06. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Hrvoja Bićana, odvjetnika i punomoćnice tuženika RM, odvjetničke vježbenice, dana 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Spilit, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju KM iz [adresa], Posebne specijalne policije 6, iznos u visini od 11.709,59 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2016. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,, sve u roku od 15 dana.

II. Odbije se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 5.277,93 EUR (uglavničene kamate) sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2016. godine do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 5.178,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od

19. siječnja 2026. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Spilit, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju KM iz [adresa], Posebne specijalne policije 6, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.691,62 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba povučena za iznos od 8.523,19 EUR sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, dana 1. ožujka 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 070301238518, (151109068986) novi broj (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 161.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF kreditora važeće na dan korištenja kredita i da je predmetnim ugovorom određena redovna kamatna stopa 4,89%, promjenjiva sukladno odluci Banke. Nadalje navodi da tužitelj i tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o navedenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, ističe da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine. Tužitelj u odnosu na valutnu klauzulu navodi da prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik ga nije kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastara u odnosu na tražbinu koja je predmet ovog spora, navodi da nema mjesta primjeni u ovoj pravnoj stvari odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, niti presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužitelj niti ne dokazuje da se o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu koja je predmet ovog spora nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje navodi kako presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, pa se tužitelj neosnovano poziva na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač. Tuženik ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi, nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ista iznosila 4,89% godišnje i da je ugovorena valutna klauzula. Navodi kako sporne po tužitelju ugovorne odredbe nisu ništetne u presudama iz Parnice Potrošač pa tužitelj treba dokazati u ovoj konkretnoj pravnoj stvari da bi iste bile ništetne, a sud u postupku dužan je ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi da treba imati u vidu da odredba čl. 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju kamatna stopa takve promjenjive ugovorene kamate ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tuženik navodi i da se tužitelj mogao informirati o značenju valutne klauzule kod trećih osoba ali i kod djelatnika tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, pa je tužitelj propustio prikupiti sve informacije potrebne za odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak. Navodi da tužitelj ne dokazuje da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da su iste dovele do neravnoteže među strankama time da je tužitelju bilo poznato da se za promjenjive kamatne stope primjenjuju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt i dostupan je svima a odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Nadalje tuženik navodi kako su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak 2. Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit i da su ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, sporazumom o konverziji uredili svoje pravne odnose, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/19 od 04.03.2020. godine. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja i preplate koja je tužitelju priznata izračunom konverzije. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 070301238518 (novi broj), (151109068986, stari broj) od 19.01.2016. (list 30-34 spisa), Pregled uplata po kreditu 070301238518 (list 35-40 spisa), Prikaz prometa po računu iz arhive za period od 14.04.2007. do 31.12.2018. prikaz prometa po računu iz arhive za period od 14.04.2007. do 31.12.2018. (list 61-85 spisa), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list 86-90 spisa), Izračun konverzije Kredita s valutnom klauzulom u CHF na dan 30.09.2015.g., prijedlog Dodataka Ugovora o kreditu, otplatni plan, pregled uplata po kreditu tužitelja, amortizacijski plan uz otplatne planove (list 91-172 spisa), Ugovor o kreditu od 01.03.2007.g. i Aneks broj 1. Ugovora o kreditu (list 217-232 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. (list 199- 231 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu 06. ožujka 2026. (list 244-245 spisa).

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare sadržajno kao u podnesku od 10. prosinca 2024. godine.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 01. ožujka 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini iznosa od 161.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. stambeni kredit, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, niti je sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita.

Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile Dodatak 1. Ugovora o kreditu kojim su izmijenili rok otplate kredita na 25 godine, te da su sklopili Dodatak 2. Ugovora o kreditu dana 16. siječnja 2016. godine kojim su konvertirali kredit.

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i isplata razlike glavnice.

7. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva, ističe u bitnom da su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene. Tuženik ostaje kod prigovora zastare.

8. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu dana 18. lipnja 2021. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

9. Sud je saslušao tužitelja kao stranku u postupku na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao stan za sebe i svoju obitelj, da je otišao u banku, ponudili su mu kredit u CHF jer je bila manja kamatna stopa i rečeno mu je da je sigurniji kredit u CHF i da je CHF stabilna valuta. Nadalje navodi da ga nitko nije upozorio na bilo kakve rizike sklapanja Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz CHF, a niti su mu pojašnjavali na temelju kojih parametara će se primjenjivati kamatna stopa. Iskazuje da je pročitao Ugovor prije potpisivanja, nije imao posebnih pitanja za djelatnicu banke, vidio je rok otplate kredita i koja je visina mjesečne rate te visinu kamatne stope. Navodi kada je dobio ponudu za konverziju, istu je prihvatio i potpisao je Dodatak ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da su stan iznajmljivali 2017. godine i to kratko vrijeme, godinu dana, a sada stan koriste kao obitelj. Osobno otplaćuje kredit, nije bio nositelj obrta niti osnivač trgovačkog društva. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

10. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 73.303,22 EUR (čl. 2. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. 4., čl.6., čl. 7., – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, promjena broja ugovora, čl.5., čl. 6. – visina kamatne stope, čl.8. čl. 9., čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

12. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 01. ožujka 2007. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula u CHF uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

13. Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana uz valutu u CHF kojeg prava se nije odrekao. Nadalje kako je utvrđena ništetnost i da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora to prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužitelju kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovorne valutne klauzule. Pri tome sud je imao u vidu da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka 2. Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

14. Sud je pri tome imao u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava broj C- 452/18 od 26. lipnja 2018. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju o

članka 267. UFEU-a (Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n 3 de Teruel protiv Ibercaja Banco SA). Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da čl. 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri, da čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom. Nadalje se navodi da čl. 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba...

Kako je prethodno navedeno tuženik nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi tužitelja informirao da će se svi iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunati u izračun konverzije.

15. Nadalje je sud ocijenio navode tuženika da se tužitelj odrekao svojih prava za povratom s osnova stjecanje bez osnove sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu kao neosnovane. Naime kako je prethodno navedeno tužitelj se svojih prava nije odrekao. Sud pri tome imao je u vidu i stajalište Europskog suda za ljudska prava iz citirane odluke broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine u kojem navodi da "... Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s točkom 1. podtočkom (q) njezina Priloga, kao i njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;

- tog potrošača ne obvezuje odredba kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

16. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

17. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

18. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i citirana stajališta Suda EU, Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

20. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 01. ožujka 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 161.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit).

22. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.

23. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o valutnoj klauzuli sklopljenim između OTP banke Hrvatska, d.d. Split, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja KM, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 12.11.2025. godine (list 199-212 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,89% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,89%.

Vještak u mišljenju navodi da:

a) ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 109.284,68 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 14.504,57 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos,

b) ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 39.019,70 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.178,80 EUR,

c) prema Dodatku br. 2. Ugovoru o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan

30.09.2015., te iznosi 8.072,91 EUR,

d) izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provedbe konverzije 19. siječnja 2016. godine iznose 5.277,93 EUR,

e) razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.132,53 kn odnos -283,03 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik do zaključenja glavne rasprave ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

25. Tužitelj je podnio tužbu kojom zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u iznosu od 20.695,52 EUR i s osnova razlike glavnice iznos u visini od 7.511,04 EUR, ukupno 28.206,56 EUR. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva isplatu iznosa s osnova valutne klauzule i razlike glavnice iznos u visini od 19.683,37 EUR. Kako je tužitelj povukao djelomično tužbeni zahtjev za iznos od 8.523,19 EUR to je sud odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe kao u izreci rješenja.

Tuženik se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ne traži trošak.

26. U tijeku postupka tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine u kojem je zauzeto stajalište kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa slijedom toga tužitelj nema pravo na tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ističe da tužitelj u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije zahtijevao isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine zbog čega taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak. Nadalje navodi da je odredbama ZID ZPK/15 propisana detaljna i jasna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ističe kako u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača i da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe.

27. Sud je navode tuženika ocijenio kao irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužitelj, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeto stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 a na koju se poziva tuženik zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Ovaj sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/22 od 08. studenog 2022. godine iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

28. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužitelj se nije odrekao svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova nepoštene i ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezan uz valutu CHF. Slijedom navedenog sud nije primijenio u ovoj pravnoj stvari stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci broj Rev 637/19 od 15. studenog 2022. godine.

Tužitelj se nije suglasio da se svi preplaćeni iznosi uvrste u izračun konverzije niti ga je tuženik upozorio i da će preplaćene iznose koristiti radi zatvaranja kredita u EUR tj. mjesečnih anuiteta (čl. 19. c. ZID ZPK/15) niti se tužitelj odrekao svojih prava koja mu pripadaju sukladno čl. 326. ZOO-a.

29. Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF da se izjednače potrošači koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovore o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Pri tome je sud imao u vidu odluke Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu kao i odluku Suda Europske unije broj C-118/17 FM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj odluci je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji te je sud imao u vidu i već prethodno citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine.

30. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnova valutne klauzule je ukupno u iznosu od 14.504,57 EUR.

Tuženik ističe prigovor radi prebijanja za priznati iznos preplaćenih iznosa koje je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita a po osnovi Radnje i Pregleda uplata po kreditu broj 070301248518. Tužitelj ne osporava tijekom postupka da mu je tuženik isplatio preplaćene iznose.

31. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom tuženik ističe prigovor prijeboja. Kako je tuženik priznao tužitelju preplaćene iznose, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužitelj uplatio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli to je sud za navedeni iznos u visini od 8.072,91 EUR umanjio tužbeni zahtjev tužitelja na način da je umanjen priznati preplaćeni iznos za ukupno obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose s osnova valutne klauzule od dana dospijeća do dana konverzije tj. 19. siječnja 2016. godine, a koji iznos je utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka u visini od 5.277,93 EUR. Nakon što je umanjen preplaćeni iznos za zateznu kamatu to tuženik i dalje ima tražbinu prema tužitelju u iznosu od 2.794,98 EUR (8.072,91 EUR - 5.277,92 EUR=2.794,98 EUR). Sud je umanjio daljnji iznos glavnice s osnova valutne klauzule koji preplaćeni iznosi su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka u visini od 14.504,57 EUR tako da je tužitelju priznat tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtjeva preplaćene iznose s osnova valutne klauzule u visini od 11.709,59

EUR (14.504,57 EUR-2.794,98 EUR=11.709,59 EUR)

Slijedom navedenog sud je usvoji tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u visini iznosa od 11.709,59 EUR kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

32. Tužitelj konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 08.12.2025.g. (list 237-241 spisa) zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak u iznosu od 14.504,57 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2016. godine do isplate, zahtjeva isplatu zateznih kamata ukupno obračunate na sve preplaćene iznose s osnova valutne klauzule od dana dospijeća do 19. siječnja 2016. godine u iznosu od 5.277,93 EUR, te zahtjeva i isplatu razlike glavnice u iznosu od 5.178,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2016. godine do isplate.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose u visini od 5.277,93 EUR budući je sud priznate preplaćene iznos izračunom konverzije u visini od 8.072,91 umanjio za obračunati iznos zateznih kamata u visini od 5.277,93 EUR kako je prethodno navedeno i odlučeno. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod točkom II. izreke presude.

33. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

34. Tužitelj zahtjeva isplatu razlike glavnice u iznosu od 5.178,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19.01.2016. godine do isplate.

Tužitelj ističe kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu i ništetno primijenio valutnu klauzulu pa je glavnica kredita tužitelja na dan 30.09.2015. godine bila viša, a da nije mijenjao kamatnu stopu i primijenio ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tada bi glavnica bila znatno niža. Tužitelj zahtjeva isplatu razlike glavnice.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužitelj niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite za kupnju stana koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2007. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom

7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to smatra tužitelj to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom IV. izreke presude.

34. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 18.06.2021.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.05.2022.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.05.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 02.12.2024.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.04.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.12.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a),pristup na ročište dana 04.11.2025.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 08.12.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.03.2026.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 3.750,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (45,11%) tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 1.691,62 EUR.

Sud je utvrdio da tužitelju pripada i trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, a koji trošak nije zahtijevao, pa mu sud isti nije dosudio.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 20. travnja 2026.

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku