REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1502/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja FRM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 5. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, odvjetnice Lane Humljak Gugić i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika FR, **.**.2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnescima tužitelja od 18. prosinca 2025. i 5. veljače 2026. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102492843 sklopljenog između stranaka 29. lipnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju FRM iznos od 3.642,61 EUR (tritisućešestočetrdesetdva eura i šezdesetjedan eurocent) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102492843 sklopljenog između stranaka 29. lipnja 2005. ništetna.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.039,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.451,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. prema tužitelju FRM u iznosu 2.570,76 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VII. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. naknaditi tužitelju FRM parnični trošak u iznosu od 448,57 EUR (četristočetrdesetosam eura i pedesetsedam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj FRM podnio je 12. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u kojoj je naveo da je sa tuženikom 29. lipnja 2005. sklopio ugovor o kreditu, da su čl. 2 ugovora ugovorili valutnu klauzulu, da on smatra da je ta ugovorna odredba nepoštena i ništetna i to stoga što ga je tuženik, iako je znao da je valuta CHF najrizičnija, nagovorio na takvo ugovaranje uvjeravajući ga da je za njega najpovoljnije te ga nije upozorio na rizičnost tečaja te valute što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obavezama stranaka, a koja se ogledala u jednostranom divljanju tečaja valute CHF na štetu tužitelja. Još je naveo kako smatra da je radi navedenog oštećen za iznos od 3.931,37 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog predložio je da sud presudom utvrdi da je prethodno navedena ugovorna odredba ništetna te da naloži tuženiku da mu isplati prethodno naveden iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih anuiteta do isplate kao i da naloži tuženiku da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da spori osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, da prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja i to stoga što je dio uplata na ime podmirenja predmetnog kredita vršila kao sudužnik i tako u svoje ime i za svoj račun LRM, da smatra da je tužitelj dužan sudu dokazati svoj status potrošača te da smatra da je odlučna činjenica što su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Aneks predmetnog ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da su time stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Još je naveo da su sudovi u RH odbili zahtjev potrošača za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno odlukama tuženika, a koji ugovor o kreditu je konvertiran kao i njegov te da smatra da se stajališta sudova zauzeta u odnosu na taj zahtjev mogu primijeniti i na ovdje predmetan zahtjev i to osobito stajalište da je Aneks ugovora koji su stranke sklopile valjan, da je stvorio ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnim odredaba osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli kao niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Još je naveo da je tužitelj konverzijom postao korisnik kredita u valuti EUR i da stoga smatra da se ne može pozivati na sudske odluke iz kolektivnog spora koji se odnosio na kredite u valuti CHF, a i da je i Sud EU utvrdio da potrošači ovakve Anekse nemaju pravo osporavati niti tražiti povrat navodnih koristi. Tuženik je u odgovoru na tužbu još naveo da ističe prigovor zastare tužbenog zahtjeva, da smatra da je predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila zakonita, jasna, lako uočljiva i razumljiva, da su ovdje tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije vezane uz ovu odredbu i da je stoga mogao shvatiti ekonomske posljedice takvog ugovaranja te da je to i potvrdio svojim potpisom ugovora, a i da on na tečajnoj razlici nije mogao ostvariti ekstra profit te da je trpio isti tečajni rizik kao i tužitelj. Još je naveo kako osobito smatra neosnovanim zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih kako je navedeno u tužbi jer nije bio nesavjestan stjecatelj utuženog iznosa, a tužitelj je tek ovom tužbom od njega zahtijevao povrat stečenog bez osnove. Također je naveo da ističe da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio bez umanjenja preplate koju mu je on u konverziji priznao i sa njim ugovorio da će se dio tog iznosa koristiti za podmirenje budućih anuiteta pa da bi usvajanje istog dovelo do nepripadajuće koristi za tužitelja i da stoga ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja kojim predlaže da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.347,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2015. do isplate i da izvrši prijeboj tražbina. Još je naveo da ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 223,06 EUR (1.680,68 HRK) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je predložio da sud utvrdi postojanje i ove njegove tražbine te da izvrši prijeboj tražbina. Slijedom svega navedenog predložio je da sud presudom odbaci tužbu, a podredno tužbeni zahtjev odbije kao i da naloži tužitelju da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tužitelj je tijekom glavne rasprave, podneskom od 18. prosinca 2025. naveo da tužbeni zahtjev usklađuje sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka pa da predlaže da sud presudom utvrdi da je prethodno navedena ugovorna odredba ništetna te da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 4.682,27 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih anuiteta do isplate dok je potom podneskom od 5. veljače 2026. predložio da sud presudom utvrdi da je prethodno navedena ugovorna odredba ništetna te da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 4.682,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate te iznos od 1.451,73 EUR na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih na razlike u anuitetima sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, a i da tuženiku naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tuženik je potom naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, da smatra da je tužitelj već u tužbi mogao postaviti ovaj iznos tužbenog zahtjeva jer je raspolagao svom dokumentacijom te da za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi prvotno utuženi iznos od 3.931,37 EUR ističe prigovor zastare. Ovaj sud je, pak, stava da je preinaka tužbe iz navedenih podnesaka tužitelja dopuštena jer je tužitelj istima svoj zahtjev postavio u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka izrađenim u ovom postupku i tako zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe i stoga bez svoje krivnje tek tijekom glavne rasprave, a zahtijevajući iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog čega se tuženik takvoj preinaci i nije mogao protiviti. Stoga je primjenom odredaba čl. 190. st. 2. te čl. 191. st. 1. i 2. ZPP-a riješeno kao u izreci.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u preslike ugovora (list 6 do 10, 138 do 142 spisa), preslike izvatka (list 12, 144 spisa), preslike letaka (list 46, 104 i 105, 121 do 123, 126, 130 do 137, 146 do 150, 167 do 173 spisa), presliku aneksa (list 69 do 73 spisa), presliku obavijesti (list 83 do 85 spisa), presliku izračuna (list 87 do 89 spisa), presliku tablice (list 91 do 95 spisa), preslike obrazaca (list 96 i 97, 124, 165 do 166 spisa), presliku nacrta (list 98 do 103 spisa), presliku pregleda prometa (list 106 do 120 spisa), presliku iskaza (list 155 spisa), preslike dopisa (list 157 do 159, 162 do 164 spisa), presliku pitanja i odgovora (list 160 spisa), presliku tablica (list 174 spisa) i presliku sudske prakse (list 47 do 68, 75 do 82, 127 do 129, 151 do 154, 175 do 246, 301 do 305 spisa), saslušao je tužitelja (list 251 i 252 spisa) i svjedokinju PRM (list 250 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 260 do 268, 306 spisa).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima prvenstveno sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF (čl. 7.) te čiji je sadržaj među strankama nesporan, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno dva bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

9. Ovdje predmetni ugovor zaključen je upravo u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda niti da je tužitelj stan koji je predmet ovog ugovora kupio u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušan kao stranka tužitelj FRM prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da je ovim kreditom adaptirao stan za svoje stanovanje sa suprugom pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

10. Uvažavajući i daljnji iskaz tužitelja da su mu u banci ovaj kredit ponudili kao kredit sa najsigurnijom valutom, a da sa bankom o uvjetima tog kredita nije pregovarao koji je sud također ocijenio kao jasan i životan te stoga vjerodostojan i na temelju istoga, a uvažavajući i da tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao suprotno, sud je nedvojbeno utvrdio da tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od strane tuženika nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF pa stoga i da je ovaj ugovor u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud vezan utvrđenjima iz te presude odnosno utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

11. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO -a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 7.) ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio. Pri tome valja reći da je prema stavu ovog suda na tuženiku u ovom postupku bio teret dokazati da mu je koji dio ovog iznosa isplatila osoba različita od tužitelja i to u svoje ime i za svoj račun odnosno na ime ispunjenja vlastite obveze, no da tuženik to ničim nije dokazao dok iskaz svjedokinje PRM, supruge tužitelja, da je ovaj kredit otplaćen isključivo novcem sa računa tužitelja na koji je primao plaću, a da je ona samo imala punomoć za podizanje tog novca, koji se sud ocijenio jasnim, životnim, logičnim i stoga vjerodostojnim, dokazuje suprotno. Činjenica, pak, da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena i obveza sudužnika isti otplatiti sama po sebi ne dokazuje da je taj sudužnik isti i otplatio, no valja reći i da iz rezultata izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je ovdje predmetna obveza otplate kredita zasnovana u isključivom interesu tužitelja pa je stoga stav ovog suda i da zakonom propisana obveza tužitelja da sudužniku naknadi iznos koji ovaj plati na ime njenog ispunjenja (čl. 53. st. 2. ZOO- a) upućuje na pravilnost zaključka da otplata predmetnog kredita od strane sudužnika zapravo predstavlja ispunjenje obveze tužitelja.

12. Odredbama čl. 2. predmetnog ugovora određena je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tužen ik isplatio tužitelju. Ista prema stavu ovog suda ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer određuje obvezu tuženika (a ne tužitelja), a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj niti ne navodi razloge iz kojih bi ova odredba bila ništetna, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pa je slijedom navedenog tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove ugovorne odredbe ocijenjen neosnovanim.

13. Sudski je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio i da je tužitelj temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženiku na ime određenih mjesečnih anuiteta otplate kredita platio niže iznose od ugovorenih. Tuženikov je zahtjev, međutim, da se ovaj iznos kao njegova dospjela tražbina prema tužitelju prebije sa tužiteljevim zahtjevom da mu isti vrati preplaćene iznose na ime ništetnih ugovornih odredaba zastario. Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a je propisano da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da je prethodno navedena tražbina tuženika prema tužitelju dospjela najkasnije 1. prosinca 2008. to je njegov zahtjev za prebijanjem ove tražbine postavljen tijekom ovog postupka, a koji je pokrenut tek 2023. godine, očito postavljen po isteku zakonom propisanog roka zastare. Pri tome još valja reći i da je izjava o prijeboju kakvu je u ovoj parnici dao tuženik (prigovor radi prebijanja) isključivo parnična radnja i to defenzivna parnična radnja koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno-pravni učinak te nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji (tako i VSRH u Rev-x-966/2015-3 od 23.9.2020.) pa se na istu ne mogu primijeniti niti odredbe čl. 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91). Valja, međutim, reći i sljedeće. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imat i nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

14. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 13. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

15. Među strankama nema spora o činjenici da su 22. prosinca 2015. sklopili Aneks predmetnog Ugovora o kreditu kojim su izvršili konverziju tog kredita na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz valute CHF u valutu EUR pri čemu se na temelju Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) smatra da je konverzija izvršena sa danom 30. rujna 2015., no sporno je je li ta konverzija utjecala na postojanje prethodno utvrđene obveze tuženika vratiti tužitelju preplaćeni novčani iznos odnosno je li tužitelj tom konverzijom taj iznos već primio. Pri tome među strankama nema spora ni o činjenici da su stranke ovom konverzijom utvrdile da na dan te konverzije (30. rujna 2015.) postoji novčani iznos koji je tužitelj tuženiku preplatio na ime ovdje predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zrinka Ručevića od 30. studenog 2025. jasno proizlazi te stranke tome nisu prigovorile, da tu preplatu predstavlja novčani iznos od 2.491,39 EUR (18.771,40 HRK).

16. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO-a pri čemu je konverzija bila obavezna za banke dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U-I-3685/2015 od 04.04.2017. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično , u pogledu valutne klauzule, ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.). Budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode i to odredbi ZID ZPK/15, sve odredbe Aneksa su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15; u daljnjem tekstu: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993.. Slijedom navedenoga ovdje predmetni Aneks od 22. prosinca 2015. kojim su tužitelj i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi isti ne može smatrati ništetnim, a kako tužitelj u ovoj parnici niti ne osporava pravilnost ove konverzije, sud je utvrdio da je ista provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

17. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.). Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.). ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO). Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14. lipnja 2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

18. Po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

19. Ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C -118/2017, F), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

20. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknadne (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija sukladno čl. 145. st. 2. ZOO-a ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO -a koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

21. Slijedom svega navedenoga stav je ovog suda da potrošač i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, F).

22. Slijedom prethodno navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da ovdje tužitelj u skladu sa odredbama čl. 323. ZOO-a i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15, ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

23. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO-a vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Aneksom od 22. prosinca 2015. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do 30. rujna 2015. preplaćen iznos od 2.491,39 EUR (18.771,40 HRK) koji predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Međutim, uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi p latio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30. rujna 2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

24. Radi utvrđenja iznosa koji je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sud je na prijedlog tužitelja, a primjenom odredbe čl. 250 ZPP-a proveo financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću. Vještak je sačinio pisani nalaz od 30. studenog 2025. i dopunu istog od 10. veljače 2026. koji su prema ocjeni suda jasni, obrazloženi i neproturječni pa je sud iste, uvažavajući i da su izrađeni na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke, a stranke mu u računskom dijelu nisu prigovorile te nisu zahtijevale da vještak isti i usmeno iznese, ocijenio vjerodostojnima.

25. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30. rujna 2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 4.682,27 EUR više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose ukupno 1.451,73 EUR pa je sud na temelju navedenog nedvojbeno utvrdio da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 4.682,27 EUR više od onoga što mu je dio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 1.451,73 EUR. Od navedenoga, tužitelj je kroz konverziju namiren za 2.491,39 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

26. Prema odredbama čl. 172. ZOO-a ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. U skladu sa tom zakonskom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. iznose 1.451,73 EUR dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 2.491,39 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije u cijelosti namireno tužiteljevo potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. dok je ostalo nenamireno potraživanje preostale glavnice u iznosu 3.642,61 EUR.

27. Slijedom navedenoga sud je utvrdio da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 3.642,61 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 1. listopada 2015. do isplate. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 4.682,27 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30. rujna 2015. iznose 1.451,73 EUR pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (2.491,39 EUR) namirene u cijelosti zatezne kamate, a preostalo je potraživanje tužitelja po osnovi stvarne preplate glavnice u iznosu od 3.642,61 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 1. listopada 2015. pri čemu valja reći da je prema stavu ovog suda, a primjenom odredaba čl. 1115. ZOO-a te uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta , tuženik utuženi iznos stekao nepošteno. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.642,61 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate valjalo prihvatiti, a tužbeni zahtjev za isplatom preostalog iznosa utvrđene razlike od 1.039,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate kao i za isplatom iznosa od 1.451,73 EUR na ime obračunatih zateznih kamata na tu razliku koja je namirena konverzijom sa pripadajućim zateznima kamatama valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke ove presude. Tužitelju su kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

28. Tuženik je istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 2.347,70 EUR u pogledu iznosa kojeg je tužitelju priznao Aneksom od 22. prosinca 2015. kao preplatu prilikom konverzije, međutim naveden iznos preplate utvrđen je u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 te je u skladu sa sporazumom stranaka iz Aneksa od 22. prosinca 2015. priznata preplata iskorištena za namirenja anuiteta koji su dospijevali nakon konverzije, dok se tužitelj obvezao dalje otplaćivati novu (umanjenu) nedospjelu glavnicu. Sud je navedeni iznos preplate iz konverzije, u skladu sa provedenim financijskim vještačenjem, uračunao u ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku. Dakle, ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku koje proizlazi iz njegovog restitucijskog zahtjeva umanjeno je za onaj iznos kojeg mu je tuženik priznao konverzijom (priznata preplata do konverzije i manja preostala glavnica), pa stoga nema govora o tome da bi tužitelj kroz ovaj postupak dva puta ostvario isti novčani iznos niti je tužitelj uopće po bilo kojoj osnovi tuženiku dužan vratiti iznos kojeg mu je on prilikom konverzije priznao kao preplatu u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Iz navedenog razloga nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu preplate iz konverzije odnosno ne postoji to tuženikovo potraživanje prema tužitelju, pa je odlučeno kao pod točkom VI. izreke dok je slijedom obrazloženja iz toč. 13. odlučeno kao pod točkom. VI. izreke i u odnosu na tužiteljevu tražbinu u iznosu od 223,06 EUR na ime manje plaćenih anuiteta pa tako u odnosu na ukupnu tražbinu od 2.570,76 EUR.

29. Tužitelju je primjenom odredaba čl. 155. ZPP-a priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 18.12.2025. i 5.2.2026. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 11.6.2024., 15.10.2024., 1.10.2025. i 5.3.2026. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 700 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 1.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u plaćenom iznosu od 450,00 EUR te trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 42,89 EUR pa tako ukupno trošak u iznosu od 2.242,89 EUR. Tužitelju nije priznat kao potreban za ovu parnicu trošak sastava podneska od 25.9.2023. jer je istim samo dostavio dokaz o plaćanju sudske pristojbe, trošak pristupa na ročište za objavu presude, trošak sudske pristojbe za presudu obzirom istu nije pozvan platiti kao niti trošak vještačenja izrađenog na njegov zahtjev prije pokretanja ovog postupka obzirom sud to vještačenje u ovom postupku, a uslijed nesuglasnosti tuženika o tome, nije koristio već je proveo drugo vještačenje čiji je trošak tužitelju priznat. Tužitelju je, međutim, primjenom odredaba čl. 154. st. 2. ZPP-a, obzirom je u ovom sporu uspio sa 110 % tužbenog zahtjeva, uvažavajući i njegov uspjeh sa osnovom i visinom tužbenog zahtjeva i tako u većoj mjeri od tuženika, ukupno dosuđen trošak uvažavajući njegov uspjeh u sporu od 20 % izračunat primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, u iznosu od 448,57 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u toč. VII. izreke ove presude.

U Zagrebu, 20. travnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

-Tužitelju FRM po punomoćnici

-Tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. po punomoćniku