Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1894/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-872/2024-11 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća 20. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-872/2024-11 od 10. listopada 2025. u točkama I. i II. izreke u cijelosti, te u točki III. izreke djelomično za tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 334,34 eur sa zateznom kamatom.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki III. izreke, preko dosuđenog iznosa od 334,34 eur sa zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 959,34 eur (preko iznosa od 334,34 eur do iznosa od 1.293,68 eur) sa zateznom kamatom.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7.st. 1. ugovora o namjenskom kreditu bez depozita sklopljenog 5. travnja 2007. između tužitelja i prednika tuženika u dijelu odredbe koji glasi: "... prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed...".

2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 165,50 eur zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe, sa zateznom kamatom od 25. rujna 2007. do isplate po stopi pobliže navedenoj kao u izreci presude.

3. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.293,68 eur sa zateznom kamatom.

4. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 7. st. 1. ugovora o namjenskom kreditu bez depozita zaključenog između tužitelja i prednika tuženika u sadržaju pobliže navedenom u izreci presude, restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 165,50 eur zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

8. U ovom žalbenom postupku sporno je je li navedena ugovorna odredba kojom je regulirana tzv. ulazna naknada (naknada za obradu kredita) ništetna, ima li tužitelj slijedom toga pravo na isplatu iznosa od 165,50 eur koji je 16. travnja 2007. platio predniku tuženika u iznosu od 1.246,99 kn, je li nastupila zastara tužiteljeve novčane tražbine. Sporna je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek 5. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu bez depozita kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama,

-da je odredbom čl. 7. st. 1. istog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed, da je prednik tuženika navedenu tzv. ulaznu naknadu naplatio 16. travnja 2007. u iznosu od 1.246,99 kn, koji preračunat u eur primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 165,50 eur, slijedom čega da visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna.

10. U odnosu na sporno pitanje je li predmetna ugovorna odredba ništetna, prvostupanjski sud je ocjenom sadržaja te ugovorne odredbe kao i stranačkog iskaza tužitelja u bitnom utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, da tužitelj ima svojstvo potrošača budući da mu je kredit odobren za uređenje potkrovlja na kući, da se o bilo kojoj ugovornoj odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 7. st. 1. pojedinačno nije pregovaralo, da službenici banke prednika tuženika tužitelju nisu određeno rekli koliko iznosi visina tzv. naknade za obradu kredita, te da je prednik tuženika tu naknadu naplatio u iznosu od 1.246,99 kn prilikom korištenja kredita i to dana 16. travnja 2007.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je cijeneći odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP), zatim odredbu čl. 328. i čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO) kao i odredbe čl. 4. i 5. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. zaključio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi i to s obzirom na okolnost da se o istoj pojedinačno nije pregovaralo, da je navedena ugovorna odredba u odnosu na visinu tzv. ulazne naknade neodređena s obzirom da se navodi da ona trenutačno iznosi 1,20% sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Ocijenio je da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi pa je slijedom citiranih zakonskih odredbi ZZP-a i ZOO-a zaključio o osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu.

12. Zaključio je da tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa od 165,50 eur koji je banka prednika tuženika naplatila po osnovi tzv. ulazne naknade u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a s time da je u primjeni odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu u tijeku od 25. rujna 2007., sukladno zahtjevu tužitelja.

13. Tuženikov prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja ocijenio je kao neosnovan uz obrazloženje da zastarni rok od pet godina u konkretnom slučaju počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđeno da je sporna ugovorna odredba ništetna.

14. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pritom uzimajući kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora od 1.340,50 eur, te je tužitelju dosudio ukupan parnični trošak u iznosu od 1.293,68 eur.

15. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

16. Tuženik neosnovano u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio zahtjeve tužitelja su jasni, u skladu su sa stanjem u spisu, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari, budući da je i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada su zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnom predmetne ugovorne odredbe kao i za isplatu utuženog novčanog iznosa pravilno prihvaćeni kao osnovani.

18. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

19. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, a kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Nasuprot navodima istaknutim u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila na snazi i odredba članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja jasno regulirala pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta Direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, u ovom slučaju potrošača.

22. Žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare nisu osnovani, jer zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe ne zastarijeva u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a, dok je u odnosu na pitanje početka tijeka roka zastare tužiteljeve novčane tražbine prvostupanjski sud pravilno zaključio da zastara počinje teći od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, slijedom čega jasno proizlazi da zastara nije nastupila.

23. Zbog tih razloga žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari trebalo je odbiti kao neosnovanu.

24. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, pri čemu u konkretnom slučaju za odlučivanje o naknadni parničnog troška u primjenu dolazi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

25. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da je prvostupanjski sud visinu pripadajuće nagrade za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku za poduzete radnje u postupku trebao obračunati prema vrijednosti novčanog dijela zahtjeva tužitelja u iznosu od 165,50 eur, a ne prema vrijednosti od 1.340,50 eur koji tužitelj navodi, pri čemu tužitelj nikada nije naveo koliko iznosi vrijednost predmeta spora u odnosu na deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe. Osim toga, deklaratorni zahtjev i odluka o tom zahtjevu predstavlja samo prethodno pitanje za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa pa je u takvim okolnostima opravdano visinu parničnog troška računati prema vrijednosti predmeta spora novčanog dijela zahtjeva od 165,50 eur. Primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) tužitelju za poduzete radnje u postupku pripada nagrada od 25 bodova što pomnoženo s 2,00 eur iznosi 50,00 eur po radnji.

26. Slijedom navedenog, tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava treba priznati za sastav tužbe nagradu u iznosu od 50,00 eur, za sastav podneska od 25. studenog 2024. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife iznos od 50,00 eur, za zastupanje na ročištima od 6. svibnja 2025. i 15. rujna 2025. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako po 50,00 eur, te za pristup na ročište za objavu i uručenje presude primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife nagradu u iznosu od 25,00 eur što ukupno iznosi 225,00 eur te uvećano za PDV od 56,25 eur, daje iznos od 281,25 eur.

27. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da tužitelj nema pravo na nagradu za sastav podneska od 25. studenog 2024. nisu osnovani, jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, pri čemu je tuženik u odgovoru na tužbu osporio u cijelosti osnovanost tužiteljevih navoda pa se radi o podnesku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a tužitelju pripada nagrada za sastav tog podneska u iznosu od, kao što je to već rečeno 50,00 eur.

28. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da podnesak od 17. ožujka 2025. za koji je sud priznao nagradu u iznosu od 50,00 eur nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

29. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da tužitelju ne pripada nagrada za pristup ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a kako je punomoćnik tužitelja pristupio na to ročište pripada mu nagrada u iznosu od 25,00 eur primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

30. Tužitelju je pravilno priznata naknada parničnog troška za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 53,09 eur koju je tužitelj platio, dok su osnovani žalbeni navodi tuženika o tome da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava priznao tužitelju naknadu parničnog troška za sudsku pristojbu na presudu u istom iznosu (53,09 eur) jer prema stanju u spisu tužitelj sudsku pristojbu na presudu nije platio.

31. Slijedom navedenog, kada se iznosu od 281,25 eur pridoda iznos za plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 53,09 eur proizlazi da ukupan pravilno obračunat parnični trošak tužitelja iznosi 334,34 eur, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 959,34 eur sa zateznom kamatom (do dosuđenog iznosa od 1.293,68 eur) trebalo odbiti kao neosnovan.

32. Zbog tih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

33. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak jer tuženik sa žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

U Rijeci 20. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner