REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-3395/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 20. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-411-10/22- 01/318, URBROJ: 513-04-25-3 od 17. rujna 2025. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trešnjevka, KLASA: UP/I -411-01/22-02/1900, URBROJ: 513-07-01-10-22-01 od 01. lipnja 2022. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj je najprije bio podnio tužbu zbog propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o njegovoj žalbi, izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja od 01. lipnja 2022. godine, a potom je nakon donošenja odluke o toj žalbi tužbeni zahtjev proširio i na osporavanje tuženikovog drugostupanjskog rješenja od 17. rujna 2025. godine.

Tim drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja protiv ranije spomenutog prvostupanjskog rješenja od 01. lipnja 2022. godine. Tužitelj osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim su mu za 2021. godinu utvrđene obveze doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje po osnovi obavljanja druge djelatnosti i naloženo plaćanje tih obveza.

Tužitelj u tužbi i u toku ovog upravnog spora ističe svoj stav da relevantni propisi ne propisuju njegovu dužnost kao umirovljenika da plaća doprinose, jer svoju djelatnost nije obavljao kao osnovno zanimanje u smislu čl. 7. t. 5. Zakona o doprinosima (NN 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18 - ZD). Tužitelj posebno ističe da nije bio obveznik paušalnog poreza na dohodak.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je u toku ovdje relevantne 2021. godine tužitelj bio umirovljenik te da je osim toga još od ranije bio upisan u registar poreznih obveznika zbog djelatnosti proizvodnje i prodaje električne energije, pri čemu je također nesporno da u vezi te djelatnosti tužitelj nije bio obveznik paušalnog poreza na dohodak (što je izričito potvrdio više puta u toku ovog upravnog spora). Sporno je da li je u takvoj situaciji tužitelj bio obveznik plaćanja doprinosa po osnovi obavljanja spomenute djelatnosti proizvodnje i prodaje električne energije. Osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 01. lipnja 2022. godine je tužitelju utvrđena obveza plaćanja doprinosa za 2021. godinu „po osnovi obavljanja druge djelatnosti“.

U čl. 7. t. 6. ZD-a je propisano da je „druga djelatnost“ samostalna djelatnost iz t. 1. - 5. tog članka koju nositelj djelatnosti obavlja istodobno uz osiguranje po osnovi radnog odnosa ili po bilo kojoj od osnova obveznih osiguranja (znači i po osnovi statusa umirovljenika).

Dakle, definicija „druge djelatnosti“ iz čl. 7. t. 6. ZD-a upućuje na samostalne djelatnosti iz t. 1. - 5. tog članka pa se u tom smislu tužitelj poziva na to da je on zapravo obavljao „ostalu samostalnu djelatnost“ iz čl. 7. t. 5. ZD-a, a ta djelatnost je pak opisana kao djelatnost fizičkih osoba s obilježjem samostalnosti, trajnosti i namjere stvaranja izvora dohotka ili dobiti, u vezi kojih su te fizičke osobe upisane u registar obveznika poreza na dohodak te su po toj osnovi obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a nositelju je ta djelatnost osnovno zanimanje.

Tužitelj ukazuje na to da njegova djelatnost proizvodnje i prodaje električne energije nije njegovo osnovno zanimanje, s obzirom na to da je umirovljenik, pa u tom smislu upućuje i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-2464/2010 od 30. siječnja 2014. godine, u kojem je potvrđeno da se čl. 7. t. 5. ZD -a odnosi na ostale samostalne djelatnosti koje se obavljaju kao osnovno zanimanje.

U suštini tužitelj stoga smatra da se na njega ne može primijeniti čl. 7. t. 5. ZD - a, a onda posljedično (i povratno) ni čl. 7. t. 6. ZD-a.

Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti iznesenu tužiteljevu pravnu argumentaciju. Naime, u čl. 7. t. 1. - 5. ZD-a su redom opisane i definirane: djelatnost obrta; djelatnost trgovca pojedinca; djelatnost slobodnog zanimanja; djelatnost poljoprivrede i šumarstva; ostale samostalne djelatnosti. Ujedno su te djelatnosti u tim odredbama definirane kao djelatnosti koje fizičke osobe obavljaju kao osnovno zanimanje (što potvrđuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci koja se odnosi na „ostale samostalne djelatnosti“ iz čl. 7. t. 5. ZD-a).

S druge strane, u čl. 7. t. 6. ZD-a su kao „druge djelatnosti“ navedene samostalne djelatnosti iz t. 1. - 5. tog članka, ali one koje njihovi nositelji (fizičke osobe) obavljaju istodobno uz osiguranje po osnovi radnog odnosa ili po bilo kojoj od osnova obveznih osiguranja (dakle - ne kao osnovno zanimanje). U tom smislu je odredba čl. 7. t. 6. ZD-a specijalna odredba koja se upravo odnosi na tužiteljev slučaj, s obzirom na to da je on bio nositelj djelatnosti koju je obavljao istodobno uz osiguranje po osnovi svog umirovljeničkog statusa.

Dakle, odredba čl. 7. t. 6. ZD-a je specijalna odredba koja opisuje i definira bilo koju od drugih samostalnih djelatnosti iz t. 1. - 5. tog članka, ali koja kao takva ne predstavlja osnovno zanimanje nositelja djelatnosti.

Stoga se na tužitelja kao na umirovljenika koji je uz to obavljao djelatnost proizvodnje i prodaje električne energije primjenjuje specijalna odredba čl. 7. t. 6. ZD - a, koja onda pak po samom svom tekstu i smislu isključuje obavljanje samostalne djelatnosti kao osnovnog zanimanja (što je upravo slučaj kod tužitelja).

Na takav slučaj se onda dalje primjenjuje odredba čl. 212. st. 3. ZD-a, u kojoj stoji da umirovljenik koji obavlja drugu djelatnost iz čl. 7. t. 6. ZD-a i prema toj djelatnosti plaća paušalni porez na dohodak nije obveznik doprinosa prema iznosu paušalnog dohotka ostvarenog od obavljanja druge djelatnosti.

Imajući u vidu da tužitelj nesporno nije bio obveznik paušalnog poreza na dohodak, a contrario spomenutoj odredbi čl. 212. st. 3. ZD-a on (kao fizička osoba upisana u registar poreznih obveznika i obveznik poreza na dohodak od obavljanja djelatnosti proizvodnje i prodaje električne energije) jeste obveznik doprinosa. Tuženik je u osporavanom drugostupanjskom rješenju od 17. rujna 2025. godine izvršio pozivanje na čl. 212. ZD-a, ali je u relevantnom dijelu čl. 212. st. 3. ZD- a krivo citirao navedenu odredbu.

Međutim, iz relevantnog teksta navedene odredbe i uz njeno pravilno tumačenje također proizlazi da je tužitelj kao nositelj samostalne djelatnosti koju obavlja uz svoj umirovljenički status i u odnosu na koju je upisan u registar poreznih obveznika - ali ne kao obveznik paušalnog poreza na dohodak - obveznik plaćanja doprinosa, na temelju čl. 212. st. 3. ZD-a, u vezi s čl. 7. t. 6. ZD-a.

Stoga su osporavana rješenja ipak u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov inače nespecificiran zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 20. travnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. PA, [adresa]

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,

Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb