Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

PREKRŠAJNI ODJEL

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Prekršajni odjel, po sucu: Damir Tepeš, uz sudjelovanje zapisničarke: Ivana Hoti, u prekršajnom postupku protiv I. okrivljene pravne osobe: AIR SERBIA A.D. BEOGRAD – PREDSTAVNIŠTVO U REPUBLICI HRVATSKOJ, kao i protiv II. okrivljene odgovorne osobe: ŠU, zbog prekršaja iz čl.249.st.1. Zakona o strancima (NN br. 133/20, 114/22, 151/22, 40/25), pokrenutim podnesenim optužnim prijedlogom ovlaštenog tužitelja: Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, broj: KLASA: 211-07/22-5/27223, URBROJ: 511-19-48-22-1, od 13.10.2022.g., nakon provedene glavne javne rasprave održane kod ovog Suda dana 14.04.2026.g., u nazočnosti predstavnika ovlaštenog tužitelja, bez nazočnosti predstavnika okrivljene pravne osobe i okrivljene odgovorne osobe, te objave presude dana 17.04.2026., temeljem čl.94., čl.179. i čl.183. u vezi čl.3. Prekršajnog zakona (NN br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22),

p r e s u d i o j e

I. okrivljena pravna osoba AIR SERBIA A.D. BEOGRAD, sa sjedištem u mjestu Beograd, Ulica Jurija Gagarina kbr.12., PREDSTAVNIŠTVO U REPUBLICI HRVATSKOJ, sa sjedištem u [adresa]/R3., OIB: 13813677368, prekršajno osuđivana,

II. okrivljena odgovorna osoba ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođen **.**.1963.g. u mjestu Zagreb, Hrvatska, od roditelja Š i U, državljanin R. Hrvatske, s adresom u mjestu Samobor, Ćirilometodska 24., prekršajno neosuđivan,

k r i v i s u

što je dana 30.09.2022.g. u 08:10 sati, u Velikoj Gorici, Zračna luka Franjo Tuđman, navedena zrakoplovna kompanija, na letu broj: JU-230, iz [adresa] u [adresa] „ UU“, dovezla državljane Rusije,

KU, rođen **.**.1964.g., nositelj putne isprave Rusije serijskog broja: [serijski broj], izdane dana 16.08.2022.g., važeće do 16.08.2032.g., i

EU, rođena **.**.1963.g., nositeljica putne isprave Rusije serijskog broja: [serijski broj], izdane dana 19.08.2022.g., važeće do 19.08.2032.g.,

koji nisu posjedovali valjane vize potrebne za ulazak u Republiku Hrvatsku, slijedom čega im je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku,

čime su okrivljena pravna osoba i okrivljena odgovorna osoba počinili prekršajno djelo iz čl.52.st.1. Zakona o strancima, kažnjivo po čl.249.st.1. i st.4. istog Zakona, (NN br. 40/25), koji je blaži za I. i II. okrivljene (primjena čl.3. Prekršajnog zakona),

zbog čega se kažnjavaju za prevezene imenovane strance propisanom novčanom kaznom,

pa im se temeljem navedenog propisa, uz primjenu čl.37. Prekršajnog zakona

i z r i č e

PRAVNOJ OSOBI novčana kazna u iznosu od 7.000,00 (sedam tisuća) EURA,

ODGOVORNOJ OSOBI novčana kazna u iznosu od 3.000,00 (tri tisuće) EURA.

II/

Temeljem čl.33.st.10. Prekršajnog zakona okrivljena pravna i odgovorna osoba obvezni su platiti novčane kazne u roku od 1 (jedan) mjesec po pravomoćnosti ove presude.

Temeljem odredbe čl.152.st.3. i čl.183.st.2. Prekršajnog zakona upozoravaju se okrivljena pravna i odgovorna osoba da ako u roku koji je određen za plaćanje novčanih kazni uplate dvije trećine izrečenih novčanih kazni smatrat će se da su novčane kazne u cjelini uplaćene.

Temeljem čl.34.st.1. Prekršajnog zakona ukoliko novčane kazne ne budu naplaćene u cijelosti ili djelomično u navedenom roku, naplatit će se prisilno.

III/

Temeljem čl.139.st.3. u vezi čl.138.st.2.t.3. i st.3. Prekršajnog zakona okrivljena pravna i odgovorna osoba su dužni platiti trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) EURA, svaki posebno, u roku od 1 (jedan) mjesec po pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom prisilne naplate.

Obrazloženje

Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, pod navedenim brojem, dana 14.10.2022.g., kao ovlašteni tužitelj, podnio je ovom Sudu optužni prijedlog protiv imenovane pravne i odgovorne osobe, zbog prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci presude.

Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 25. Pp-1424/2022 od 14.02.2025.g., povodom optužbe ovlaštenog tužitelja, okrivljena pravna i odgovorna osoba su proglašeni krivima za prekršaj koji im je stavljen na teret te su kažnjeni novčanim kaznama u iznosu od 7.000,00 eura, odnosno 3.000,00 eura, te su obvezani na plaćanje paušalnog iznosa troška prekršajnog postupka.

Rješenjem Visokog Prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Ppž-2400/2025 od 19.02.2026.g., prihvaćena je žalba okrivljene pravne i odgovorne osobe, pa je ukinuta pobijana prvostupanjska presuda te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II/

U prvotnom prekršajnom postupku, u dostavljenim suglasnim pisanim obranama okrivljena pravna i odgovorna osoba navode, između ostalog i u bitnom, kako osporavaju počinjenje prekršaja (ponajprije iz razloga što se u međuvremenu izmijenilo primjenjivo pravo, u korist okrivljenika), te se posljedično protive predloženoj primjeni prekršajno-pravne sankcije.

Naime, putnici su 29. rujna 2022.g. putovali iz Istanbula u Beograd (tranzitna luka) letom JU-803 te su se, nakon slijetanja u Zračnu luku „Nikola Tesla“ Beograd, kao tranzitni putnici, ukrcali na let JU-230 za Zagreb.

Kako proizlazi iz Zapovijedi o vraćanju, putnicima je po slijetanju u Zračnu luku „Franjo Tuđman" odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, zbog navodnog neispunjavanja uvjeta predviđenih u članku 6. Zakonika o schengenskim granicama, odnosno zbog navodnog neposjedovanja važeće vize (čl. 6. st. (1) točka b. Zakonika o schengenskim granicama).

Okrivljenik ovdje posebno ističe da ni u Zapovijedima o vraćanju, ni u Pisanoj obavijesti, niti u Optužnom prijedlogu nije konkretno utvrđeno koje su točno vize Putnici posjedovali, a na temelju kojih im je zabranjen ulazak u Republiku Hrvatsku, odnosno koje su točno vize Putnici trebali imati da bi im ulazak u Republiku Hrvatsku bio dopušten.

Time je Okrivljeniku uskraćeno saznanje koje konkretno postupanje, odnosno koje konkretno propuštanje je propisano kao prekršaj pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

Putnici su u svojim putovnicama (koje su bile valjane putne isprave) imali jedinstvenu Schengensku vizu tipa C s dopuštenim jednim ulaskom.

Nakon što je putnicima zabranjen ulazak u Republiku Hrvatsku, okrivljenik je osigurao povratak putnika iz Zagreba za Beograd već istoga dana, 30. rujna 2022.g, letom broj: JU-235. Također, okrivljenik je na vlastiti trošak izdao putnicima šest kupona (vouchera) u pojedinačnom iznosu od 10,00 EUR, za obroke putnika.

Iz navedenog proizlazi da je okrivljenik bez odgode (odnosno već istoga dana) postupio u skladu s uputama i zahtjevima nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj, uz troškove, a time i štetu isključivo na strani okrivljenika. Okrivljenik ovo ističe iz dva razloga: prvo, nije nastala nikakva štetna posljedica radi potencijalno učinjenog prekršaja te, drugo, okrivljenik nema baš nikakvog interesa činiti propuste koje u konačnici rezultiraju troškovima i štetom na strani okrivljenika.

Na koncu, te usko povezano s prethodno navedenim, Okrivljenik ističe da check-in usluge u Istanbulu Okrivljenik nije obavljao samostalno i neposredno, već ih je za njega obavljao handling agent s kojim Okrivljenik ima ugovor o pružanju navedenih usluga. Slijedom navedenog, ali jasno bez utjecaja na potencijalnu odgovornost Okrivljenika, djelatnici Okrivljenika nisu neposredno i samostalno obavljali kontrolu putnih isprava, kao ni priloženih viza u Zračnoj luci u Istanbulu, već je to za njih činila treća osoba.

Nadalje, odredbom članka 52. st. (1) Zakona o strancima propisano je da prijevoznik može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenja boravka ili valjano odobrenje putovanja, ako mu je potrebno.

Zakon o strancima ne propisuje koju su konkretno vrstu vize putnici morati ishoditi kako bi im ulazak u Republiku Hrvatsku bio dopušten.

Tek Odluka Vlade Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.g, o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republiku Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju 180 dana, propisano je s kojom se vrstom jedinstvene (schengenske) vize (tipa C) može ući u Republiku Hrvatsku. Odluka Vlade RH od 10. srpnja 2014.g. propisuje kako slijedi:

Sljedeće isprave priznaju se kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koje su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava:

1. jedinstvena viza koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka (putna Viza tzv. tipa op.a.);

U tom kontekstu, okrivljenik upućuje i na odredbe Zakonika o vizama koji u članku 2. definira pojmove „Viza” i „Jedinstvena viza".

„ Viza” znači odobrenje koje je izdala država članica radi:

(a) tranzita preko ili planiranog boravka na području država članica u najduljem trajanju od tri mjeseca unutar bilo kojeg šestomjesečnog razdoblja od datuma prvog ulaska na područje država članica,

(b) tranzita preko međunarodnih tranzitnih područja zračnih luka država članica. „Jedinstvena viza” znači viza koja vrijedi za čitavo područje država članica.

Člankom 24. stavkom 1 . Zakonika o vizama, propisano je da se izdavanje jedinstvene vize može obaviti radi ostvarivanja jednog, dva ili više ulazaka u područje država članica Schengenskog prostora.

Iz ove odredbe proizlazi da državljanin treće zemlje koji namjerava ući u bilo koju državu članicu Schengenskog prostora, može uz ispunjavanje svih ostalih uvjeta, ishoditi jedinstvenu schengensku vizu tipa C s jednim ulaskom i da će mu ulazak u državu članicu s valjanim posjedovanjem spomenute jedinstvene vize s jednim ulaskom, ulazak biti omogućen.

Republika Hrvatska je 1. siječnja 2023.g, na temelju Odluke Vijeća (EU) 2022/2451 od 8. prosinca 2022.g, o punoj primjeni odredaba Schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj , postala članica Schengenskog područja, kojom je utvrđeno da je Republika Hrvatska ispunila sve nužne uvjete za primjenu svih dijelova schengenske pravne stečevine, uključujući i schengenski vizni sustav.

Iz navedenog proizlazi da je, s obzirom na obvezu potpune primjene schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj od 1 . siječnja 2023.g, ranije spomenuta Odluka Vlade Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.g. prestala važiti.

Prema mišljenju okrivljenika, navedeno upućuje na zaključak da je od 1. siječnja 2023.g. za ulazak u Republiku Hrvatsku, kao punopravnu članicu schengenskog područja, dovoljna za ulazak jedinstvena schengenska Viza tipa C s jednim ulaskom.

Putnici su 30. rujna 2022.g. imali jedinstvenu schengensku vizu tipa C s jednim ulaskom, a koja se prema novom viznom sustavu Republike Hrvatske, primjenjivom od 1. siječnja 2023.g, smatra dovoljnom za ulazak u Republiku Hrvatsku.

Razlog radi kojeg okrivljenik u prethodnim točkama iznosi redoslijed primjene i promjena u mjerodavnim propisima, jest odredba članak 3. st. (2) Prekršajnog zakona, prema kojoj Ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja.

Okrivljenik ovdje ukazuje da je u trenutku počinjenja osporavanog prekršaja na snazi bila Odluka Vlade Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.g. koja je propisivala da je za ulazak stranih državljana u Republiku Hrvatsku dopušteno samo uz posjedovanje jedinstvene vize koja vrijedi za čítavo područje država Schengenskog prostora, valjana za dva ili više ulazaka. Međutim, u međuvremenu se propis promijenio u korist Okrivljenika, a (generalno primjenjive) odredbe Prekršajnog zakona, nesporno upućuju da se u tom slučaju primjenjuje propis koji je blaži za okrivljenika. Iz dokumentacije koja čini dio spisa predmeta proizlazi da su putnici 30. rujna 2022.g. imali jedinstvenu Schengensku vizu tipa C s jednim ulaskom te da, prema tadašnjem viznom sustavu Republike Hrvatske, to navodno nije bila valjana Viza za ulazak u Republiku Hrvatsku. Međutim, naknadno, a u tijeku ovog prekršajnog postupka, točnije od 1. siječnja 2023.g. jedinstvena Schengenska Viza tipa C s jednim ulaskom, koju su putnici imali, jest valjana viza za ulazak u Republiku Hrvatsku.

Zaključno, u ovom konkretnom slučaju došlo je ujedno do prekida pravnog kontinuiteta prekršaja. Tako propisuje i gore spomenuti članak 3. stavak 3. Prekršajnog zakona:

Ako se u slučajevima iz stavka 2. ovog članka izmijeni naziv ili opis prekršaja ili izmijeni naziv propisa, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg prekršaja iz novog propisa pa ako utvrdi da postoji, primijenit će propis koji je blaži za počinitelja. Nema prekršaja ako pravni kontinuitet ne postoji.

Okrivljenik nadalje upućuje i na poteškoće s kojima se svi avioprijevoznici povremeno susreću prilikom korištenja i tumačenja TIMATIC pravila.

Tzv. TIMA TIC pravila su naime zamišljena kao pomoć prijevoznicima, handling agentima, aerodromskom osoblju i ostalima da s preciznošću i pouzdano ishode i pruže informacije putnicima pri planiranju putovanja i, što je za ovaj konkretan slučaj važno, da mogu provjeriti ispunjavaju li putnici sve uvjete (poput putnih isprava, Viza i sl.) za ukrcaj na let i ulazak u državu odredišta.

Za potrebu ažuriranja TIMATIC pravila, svaka država dostavlja IATA-i podatke o uvjetima potrebnim za ulazak u tu državu, eventualna ograničenja, dodatne zahtjeve i SI, Pravila TIMATlC-a, podložna su stalnim izmjenama i ažuriranjima, pa često sadrže i manjkave informacije te stvaraju nejasnoće prilikom tumačenja.

Upravo iz navedenog razloga — povremene manjkavosti TIMATIC pravila i sustava — i u konkretnom slučaju nastale su nejasnoće koje su dovele do potencijalne pogreške handling agenta (Okrivljenik ponavlja, osobe različite od Okrivljenika, s kojom Okrivljenik ima sklopljen ugovor o pružanju usluga). Naime, s obzirom da je prvi let Putnika broj: JU803 bio iz Istanbula (Turska) u Beograd (Srbija), za koji nije potrebna bilo kakva viza, handling agent nije razumio izuzeće od pravila za ulaz u Republiku Hrvatsku, koje je tada glasilo:

Ruskim državljaníma treba važeća Schengen Viza s jednim ulazom.

Okrivljenik na koncu napominje da, prema mišljenju Okrivljenika, postoji određena nedosljednost u primijeni i tumačenju ovdje primjenjivih propisa od strane hrvatskih sudova i Suda Europske unije, a koje se odnose na ovlasti zračnih prijevoznika na uskratu ukrcaja na let državljaninu trećih zemalja, bez da je navedenom državljaninu prethodno uručena ikakva pisana i obrazložena odluka o toj zabrani ulaska.

Odredba članka 14. Zakonika o schengenskim granicama propisuje da se državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete ulaska utvrđene u navedenom Zakoniku o schengenskim granicama ulazak može zabraniti isključivo na temelju obrazložene odluke u kojoj se precizno navode razlozi zabrane. Odluku donosi tijelo koje je za to ovlašteno nacionalnim pravom, a odluka Stupa na snagu odmah. Okrivljenik nema saznanja da je ta odluka donesena. Sud Europske unije smatra da, slijedom navedene odredbe, te u određenim okolnostima, zabrana ulaska ne bi bila dopuštena bez takve odluke. U tom dijelu, mišljenje Suda Europske unije razlikuje se od prakse koju su razvili hrvatski sudovi.

Tako primjerice Sud Europske unije u presudi od 30. travnja 2020. g., DZ. i Blue — Air — Airline Management Solutions SRL, C-584/18, u kojoj je između ostalog ocjenjivao pitanje može li avioprijevoznik uskratiti ulazak na let osobi koja ne posjeduje putnu ispravu, između ostalog navodi:

83. S tim u vezi valja naglasit da se, u skladu s člankom 13. stavkom 2. Zakonika o schengenskim granicama, ulazak državljanina treće zemlje na područje države ölaníce može zabraniti isključivo na temelju obrazložene odluke u kojoj se precizno navode razlozi zabrane, a donijelo ju je tijelo koje je za to ovlašteno mjerodavnim nacionalnim pravom, i koja se izdaje u obliku standardiziranog obrasca, koji se predaje predmetnom državljaninu, a koji u navedenom obrascu potvrđuje primitak odluke o zabrani ulaska.

84. Iz te odredbe proizlazi da se na zabranu ulaska primjenjuju iznimno stroge pretpostavke, koje su osobito namijenjene očuvanju prava obrane, kao što to proizlazi iz članka 13. stavka 3 Zakonika o schengenskim granicama, skladu s kojim osobe kojima se odlukom zabranjen ulazak imaju pravo na žalbu protiv te odluke.

86. S obzirom na prethodno navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da pravo Unije, osobito članak 13. Zakonika o schengenskim granicama, treba tumačiti na način da mu se protivi to da zračni prijevoznik uskrati ukrcaj državljaninu treće zemlje, pozivajući se na to da su potonjem tijela države članice odredišta zabranila ulazak na svoje državno područje, a da pritom navedenom državljaninu nije prethodno uručena nikakva pisana i obrazložena odluka o toj zabrani ulaska.

92. Formulacijom izraza „osim u slučajevima kada postoje opravdani razlozi da im se ukrcaj uskrati" iz članka 2. točke (j) Uredbe br. 261/2004 naglašeno je da zakonodavac Unije nije namjeravao zračnom prijevozniku ostaviti ovlast da ocjenjuje i sam konačno utvrđuje neadekvatnost putne dokumentacije.

94. Naime, budući da je cilj Uredbe br. 261/2004 osobito ukloniti ozbiljne probleme i neugodnosti koje putnicima uzrokuje uskraćivanje ukrcaja, bilo bi protivno tom cilju, koji podrazumijeva visoku razinu zaštite putnika, predmetnom zračnom prijevozniku dati ovlast da ocjenjuje i jednostrano i konačno odlučuje o tome da su u takvom predmetnom slučaju razlozi za uskraćivanje opravdani i da slijedom toga Iiši predmetne putnike zaštite na koju oni imaju pravo na temelju navedene uredbe.

Slijedom gore navedenih okolnosti, a posebice:

(a) da je primjenjivo pravo nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenje odluke o prekršaju izmijenjeno u korist Okrivljenika te da, posljedično, eventualni propust Okrivljenika ne čini prekršaj. Naime, Republika Hrvatska je od 1. siječnja 2023.g. punopravna članica Schengenskog prostora na koju se u potpunosti primjenjuje Schengenska pravna stečevina, a kojom prestaju važiti nacionalna ograničenja za ulazak u Republiku Hrvatsku stranih državljana, uključujući i vizni sustav, a koji za ulazak državljana trećih zemalja kojima je potrebna viza predviđa jedinstvenu Schengensku vizu tipa C s jednim ulaskom kao dovoljnom. Baš takvu vizu, dovoljnu za ulazak u Schengenski prostor imati su i K u ovom konkretnom slučaju;

(b) različita stajališta hrvatskih sudova u odnosu na mišljenje Suda Europske unije koje, u određenim okolnostima, osporava avioprijevoznicima uskraćivanje putnicima ukrcaja na let bez (obrazložene) odluke nadležnog tijela. Stoga bi eventualno postupanje Okrivljenika, protivno odredbi članka 14. Zakonika o schengenskim granicama, odnosno uskraćivanje na ukrcaj na let broj JU-230, bez obrazložene odluke nadležnog tijela, značilo postupanje protivno pravu Europske unije, neposredno primjenjivoga u Republici Hrvatskoj;

(c) nedostataka u TIMATIC pravilima koja su u ovoj konkretnoj situaciji dovele do pogreške u tumačenju handling agenta koji je nastupao u ime Okrivljenika; i

(d) činjenice da je Okrivljenik bez odgode, odnosno već istoga dana, postupio u skladu s uputama nadležnih tijela, te vratio putnike u tranzitnu luku Beograd, te snosio daljnje troškove njihovog privremenog boravka u Zagrebu, čime su u cijelosti izbjegnute bilo kakve štetne posljedice mogućeg prekršaja,

I. i II. okrivljeni predlažu Sudu da donese presudu kojom se oslobađaju od optužbe.

Podredno, ako Sud neovisno o argumentima I. i II. okrivljenika, smatra da je prekršaj ipak počinjen te da nema mjesta primijeni prava koje je stupilo na snagu kasnije, a koji je za okrivljenike blaži, da umanji kaznu do zakonski propisanog minimuma ublaženja kazne, uzimajući u obzir da štetne posljedice prekršaja nisu nastupile.

U prvotnom prekršajnom postupku, na dostavljene suglasne pisane obrane okrivljene pravne i odgovorne osobe ovlašteni tužitelj je dao očitovanje u kojem je naveo, između ostalog i u bitnom, da je dana 30.09.2022. godine u 08,10 sati zrakoplovna kompanija „Air Serbia a.d. Beograd" na letu broj: JU-230 iz [adresa] u [adresa] „ UU" dovezla je državljane Rusije, KU roden 20.01.1964. godine, nositelj putne isprave Rusije serijskog broja [serijski broj], izdane dana 16.08.2022. godine, važeće do **.**.2032. godine i EU rođena **.**.1963. godine, nositeljica putne isprave Rusije serijskog broja [serijski broj], izdane dana 19.08.2022. godine, važeće do 19.08.2032. godine, koji nisu posjedovali valjane Vize potrebne za ulazak u Republiku Hrvatsku, slijedom čega im je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, a time je počinjen prekršaj iz članka 52. stavak 1. Zakona o strancima, kažnjivog po članku 249. stavak 1. i stavak 4. istog Zakona.

Obavljanjem granične kontrole policijski službenik za graničnu kontrolu utvrdio je da državljani Rusije ne posjeduju valjane Vize ili dozvole boravka potrebne za ulazak u Republiku Hrvatsku. Državljani Rusije u svojim putnim ispravama Rusije imali su schengen vize Grčke, tipa C za jedan ulazak, na period boravka od 25 dana, s rokom važenja od 29.09.2022. godine do 07.11.2022. godine izdane od strane veleposlanstva u St. Petersburgu.

Sukladno tada važećoj Odluci Vlade Republike Hrvatske (NN 84/2014) o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koje su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava, jedinstvena Viza tipa C koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, za ulazak u Republiku Hrvatsku mora biti valjana za dva ili više ulazaka. Točno je kako je navedena Odluka Vlade RH prestala vrijediti od dana potpune primjene odredaba schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj, odnosno od dana 01.012023. godine, međutim Odlukom se nisu propisivale obveze i odgovornosti prijevoznika već uvjeti ulaska u pogledu priznavanja određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi. Naime, odredbe Zakona o strancima propisuju obveze i prekršajnu odgovornost u slučajevima propuštanja dužne radnje prijevoznika kod ukrcaja putnika na let a koji se u tom pogledu nije mijenjao.

Jednako tako, okrivljenik pogrešno tumači mišljenje Suda Europske unije na način da poistovjećuje uskraćivanje ukrcaja putnika na let, što je obveza i pravo zrakoplovnog prijevoznika, i odbijanje ulaska na područje države članice što je obveza i pravo državnog tijela nadležnog za poslove nadzora državne granice u slučajevima kad osobe ne ispunjavaju propisane uvjete za ulazak na državno područje. U slučajevima odbijanja ulaska na državno područje nadležno državno tijelo donosi odluku odnosno rješenje o odbijanju ulaska u Republiku Hrvatsku.

U konkretnom slučaju državljanima Rusije odbijen je ulazak na temelju obrazloženih odluka Postaje aerodromske policije Pleso u kojima su precizno navedeni razlozi odbijanja ulaska u RH. Preslike obrazloženih odluka odnosno rješenja o odbijanju ulaska u RH dostavljamo u prilogu. U dostavljenoj pisanoj obrani okrivljenik ne spori da državljani Rusije nisu posjedovali valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku, te navodi kako je do propusta došlo od strane druge pravne osobe handling agenta s kojim okrivljenik ima sklopljen ugovor o pružanju usluga, odnosno da je u konkretnoj situaciji došlo do pogreške u tumačenju TIMATIC pravila. Navedeno smatramo nerelevantnim kao olakotnu okolnost jer predstavnik kompanije, radi neposjedovanja propisanih uvjeta, ima obavezu uskraćivanja ukrcaja putnika na let unatoč njihovoj prijavi za let. Konkretno, odgovornost je isključivo na zrakoplovnom prijevozniku, a ne na drugim subjektima koji u njegovo ime obavljaju poslove prihvata i otpreme putnika.

Nadalje, okrivljena pravna osoba i okrivljena odgovorna osoba navode i da su odmah bez odgode, istoga dana, kada su obavješteni da predmetni putnici nemaju vizu potrebnu za ulazak u Republiku Hrvatsku, za iste snosili sve daljnje troškove njihovog boravka u zračnoj luci, odnosno iste su prevezli na svoj trošak iz Republike Hrvatske prvim sljedećim letom, što se ne može uzeti kao olakotna okolnost jer je isto zakonska obveza prijevoznika propisana člankom 52. st. 2. Zakona o strancima. S tim u vezi, odbacujemo navode okrivljenika iz pisane obrane te još jednom ističemo kako je zrakoplovni prijevoznik propustio dužnu radnju radi čega je prekršajno prijavljen sukladno važećim pravnim propisima. Obzirom je nesporno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, predlaže se da nadležni Sud u cijelosti odbaci pisanu obranu okrivljenika i dovrši prekršajni postupak, a okrivljenu pravnu osobu i okrivljenu odgovornu osobu kazni propisanom novčanom kaznom.

U prvotnom prekršajnom postupku, braniteljica okrivljene pravne i odgovorne osobe, nakon čitanja očitovanja ovlaštenog tužitelja istaknula je kako Zakon o strancima ne sadrži pobliže odredbe koje putne isprave konkretni putnik mora imati da bi valjano ušao na područje RH. To je pak propisano u trenutku prekršaja bilo Odlukom Vlade iz 2014. godine koja je ulaskom Hrvatske u schengen sustav, 1. siječnja 2023. se prestala primjenjivati te je zamijenjena primjenjivim odredbama Europskog prava. Time je primjenjivo materijalno pravo, nakon počinjenja prekršaja, a tijekom prekršajnog postupka promijenjeno u korist okrivljenika, na način da opisano ponašanje više nije prekršaj.

Predstavnica tužitelja istaknula je kako smatra da je prekršaj počinjen budući Zakon o strancima propisuje točno koje putne isprave putnici trebaju imati da bi mogli ući u Republiku Hrvatsku. Ističe kako se schengensko pravo još uvijek ne primjenjuju u RH u zračnim lukama, a početi će se primjenjivati sa danom 26. ožujka 2023.

U nastavku prvotnog prekršajnog postupka, okrivljena pravna i odgovorna osoba dostavili su u sudski spis podnesak u kojem se navodi, uz ostalo i u bitnom, kako u odnosu na temeljno sporno (pravno) pitanje u ovom postupku – pitanje primjene načela primjene za okrivljenika povoljnijeg prava u okolnosti kad se nakon počinjenja prekršaja, a tijekom prekršajnog postupka primjenjivo pravo promijeni u korist okrivljenika, okrivljenik još jednom želi skrenuti pažnju Sudu na mnogobrojnu sudsku praksu, od koje su Okrivljenici već ranije tijekom postupka priložili poneke presude. Naime, niti jedna od niže citiranih odluka ne ostavlja mjesta sumnji da nije u domeni diskrecijske ocjene suda hoće li primijeniti to načelo niti, kako je to pokušao argumentirati Ovlašteni tužitelj, zakon ostavlja prostora da se primjena navedenog načela zaobiđe. S obzirom da putnici kojima je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku po sada primjenjivom pravu ispunjavaju sve uvjete za ulazak u schengensko područje, ponašanje opisano u optužnom prijedlogu više nije djelo koje čini prekršaj jer je prekinut njegov pravni kontinuitet. Tako primjerice i sljedeća sudska praksa: Presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Gž-972/2020: ''u međuvremenu je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 30/21), koji je odredbom čl. 20. izmijenio čl. 115. st. 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 41/18, 98/19) na način da se dosadašnji podstavak 29. briše, pa Zakon o prijevozu u cestovnom prometu više ne propisuje kao prekršaj ako domaći prijevoznik obavlja prijevoz za vlastite potrebe u unutarnjem ili međunarodnom cestovnom prometu teretnim vozilima najveće dopuštene mase iznad 12 tona (čl. 95. st. 3.), te stoga ne postoji pravni kontinuitet navedenog prekršaja." Presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Jž-721/2018: ''Slijedom navedenog, postupanje protivno odredbi čl. 53. st. 2. i 3. Zakona o protuminskom djelovanju (NN 110/15, 118/18, 98/19) u vezi čl. 56. st. 2. Pravilnika o načinu obavljanja poslova razminiranja, kontrole kvalitete, općeg i tehničkog izvida j obilježavanja minski sumnjivog područja (NN 45/16, 27/17), jako je í dalje propisano u materijalnim odredbama, nema kažnjive odredbe, te za okrivljenike u ovom prekršajnom predmetu, pravnu osobu s javnim ovlastima i u njoj odgovornu osobu, od 1. siječnja 2019. po propisu više nije prekršaj.... ”. '' Sada važeći Zakon o protuminskom djelovanju za okrivljenike predstavlja blaži zakon, a u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja”. Presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Jž-1111/2018: '' Naime, u prekršajnim odredbama novog Zakona o privatnoj zaštiti nije propisan prekršaj obavljanja poslova osiguranja i pratnje novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti bez teklića (čl. 6. st. 3. i čl. 40. Pravilnika o uvjetima i načinu provedbe tjelesne zaštite). Kako je to propisano Zakonom o privatnoj zaštiti (NN 168/03, 31/10, 139/10) jer je odredbom čl. 66 Zakona o privatnoj zaštiti (NN 16/20) propisana je zaštita gotovog novca í vrijednosti pri distribuciji koju provode pravne osobe i obrtnici iz čl. 65. st. 1 ovog Zakona provodi se sukladno odredbi Zakona kojim se uređuje zaštita novčarskih institucija, a kojim se propisuju mjere zaštite prilikom distribucije novca i vrijednosti. Slijedom navedenog kako postupanje okrivljene pravne osobe i odgovorne osobe činjenično opisano u točki 2. izreke pobijane presude nije više prekršaj propisan Zakonom o privatnoj zaštiti, jer nema pravnog kontinuiteta, odnosno ne može se podvesti pod neki prekršaj iz novog propisa, trebalo je okrivljenu pravnu osobu i odgovornu osobu primjenom odredbe čl. 182 točke 1. Prekršajnog zakona za to djelo prekršaja osloboditi od optužbe. Nadalje, ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na prekršaj činjenično opisan u točki 1. izreke koji je pravno označen u prvostupanjskoj presudi kao prekršaj iz čl. 62 st. 1 točke 4. u svezi stavka 3. Zakona o privatnoj zaštiti (NN 68/03, 31/10, 139/10), ovaj Sud je utvrdio da i u odnosu na ovaj prekršaj treba primijeniti odredbu čl. 3. st. 1. Prekršajnog zakona kojom odredbom, kao što je već unaprijed navedeno, je propisano da će se prema počinitelju prekršaja primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je prekršaj počinjen, a stavak 2. citiranog čl. je propisao, da ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis, koji je najblaži za počinitelja.

Dakle, imajući u vidu da je donesen novi Zakon o privatnoj zaštiti (NN 16/20) koji je blaži za počinitelja u odnosu na propisanu prekršajnopravnu sankciju, pa tako i u odnosu na ovaj prekršaj treba primijeniti blaži zakon, odnosno po službenoj dužnosti preinačena je prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način, da je ovaj Sud prekršaj okrivljene pravne osobe i odgovorne osobe činjenično opisan u točki 1 izreke prvostupanjske presude pravilno pravno označio kao prekršaj iz čl. 96. st. 1 točke 26 u svezi st. 3. Zakona o privatnoj zaštiti (NN 16/2020)''. (Navedena sudska praksa dostavljena je uz podnesak od 21 . travnja 2023.g.)

Čl. 63. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o strancima (NN 151/22) propisuje da se "odredbe članaka 49., 50. i 51. stavka 2. te danka 52. Zakona o strancima (»Narodne novine«, br. 133/20. i 114/22.) neće primjenjivati na unutarnjoj granici Republike Hrvatske nakon stupanja na snagu Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj''. Stoga, odgovarajućom primjenom načela primjene za Okrivljenika povoljnijeg prava, kao i ostalih argumenata iznesenih od strane Okrivljenika tijekom postupka, Okrivljenici predlažu Sudu da donese presudu kojom ih se oslobađa od optužbe.

III/

U ponovnom prekršajnom postupku okrivljena pravna i odgovorna osoba dostavili su podnesak u kojem je navedeno, između ostalog i u bitnom, kako nastavno na rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Ppž-2400/2025 od 19. veljače 2026.g., Okrivljenici sažeto upućuju na srž obrane Okrivljenika i navode Visokog prekršajnog suda RH iz Rješenja VP-a u odnosu na istu.

Okrivljenici su obranu u ovom prekršajnom postupku temeljili na okolnosti da je materijalno pravo primjenjivo na ovaj slučaj tijekom prekršajnog postupka izmijenjeno u korist Okrivljenika te da se stoga, u skladu s odredbom čl.3. Prekršajnog zakona na Okrivljenike treba primijeniti ono (mjerodavno) materijalno pravo koje je za njih (naj)povoljnije.

Okrivljenici su ujedno tijekom postupka u više navrata isticali te u spis predmeta dostavili, sudsku praksu u kojoj je u bitnome u istim okolnostima Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske dosljedno primjenjivao načelo iz odredbe članka 3. Prekršajnog zakona, uzimajući u obzir da nadležni sudovi nemaju prostora diskrecijske ocjene hoće li primijeniti navedeni pravni princip ili ne, već imaju ovlast (tj. obvezu) samo utvrditi je li do promjene (mjerodavnog) materijalnog prava došlo. Ako nadležni sud utvrdi da jest, Prekršajni zakon ne otvara opciju zaobilaženja primjene materijalnog prava koje je za Okrivljenika povoljnije. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u Rješenju VPS-a, u odnosu na navedenu okolnost, u bitnome ističe: „U pravu su okrivljenici kada u žalbi ističu da prvostupanjski sud nije iznio razloge na bitne navode njihove pisane obrane. Radi se o tvrdnjama obrane da se, pristupanjem Republike Hrvatske Schengenskom prostoru, materijalno pravo na temelju kojeg se utvrđivalo pitanje valjanosti viza za ulazak u Republiku Hrvatsku (Odluka o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana od 14. srpnja 2014.g.) promijenilo u korist okrivljenika na način da je inkriminirane prilike putnici su imali vizu dovoljnu za ulazak u Republiku Hrvatsku, zbog Čega okrivljenici smatraju da treba primijeniti načelo blažeg propisa. Prvostupanjski sud nije dao relevantne razloge o ovim navodima obrane, jer sama tvrdnja iznesena u odlomku 13. obrazloženija prvostupanjske presude da predmetna odluka Vlade Republike Hrvatske nije propisivala obveze i odgovornosti prijevoznika, nije relevantan i dostatan odgovor na predmetne žalbene navode, kojima se, kako je to već navedeno, potreba primjene načela blažeg propisa temeljila na činjenici promjene materijalnog prava na temelju kojeg se utvrđivalo pitanje valjanosti vize za ulazak u Republiku Hrvatsku. Ovo tim više što, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, odluku o krivnji okrivljenika prvostupanjski sud temelji upravo na činjenici da je predmetna odluka vlade Republike Hrvatske bila na snazi u vrijeme počinjenja djela koje se okrivljenicima stavlja na teret, a okrivljenici u svojoj obrani tvrde da treba primijeniti načelo blažeg propisa jer je predmetna odluka prestala važiti nakon počinjenja prekršaja. Slijedom svega navedenog, Okrivljenici ponovno ističu okolnosti na kojima se temeljila njihova obrana u ovom prekršajnom postupku, a koja je dodatno potkrijepljena sudskom praksom dostavljenom uz podnesak od 21. travnja 2023.g. i citirana u podnesku od 24. siječnja 2025.g, koja oba podneska (zajedno sa spomenutom sudskom praksom) čine sastavni dio spisa ovog predmeta.

Predstavnica ovlaštenog tužitelja iskazala je kako u cijelosti ostaje kod optužnog prijedloga.

Nakon čitanja ukupne zajedničke pisane obrane okrivljene pravne i odgovorne osobe, braniteljica je iskazala kako u cijelosti ostaje kod svih obrambenih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka.

Predstavnica ovlaštenog tužitelja istaknula je kako ostaje kod navoda koji su izneseni kao očitovanje na pisane obrane tijekom prvotnog prekršajnog postupka.

U odnosu na predani podnesak ističe kako je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u odnosu na istovrsne prekršaje počinjene od strane drugih zrakoplovnih kompanija, donio osuđujuće presude, a poslovni brojevi presuda su: Ppž-7597/2023, Ppž-2957/2023, Ppž-9371/2023 i Ppž-10320/2023. Nadalje, u odnosu da je primjenjivo pravo nakon počinjenja prekršaja izmijenjeno u korist okrivljenika ne bi se složila budući je Zakon o strancima kao takav i odredba čl.52. koji se odnosi na uvjete ulaska državljana trećih zemalja ostao isti. Također granični prijelaz ''Zagreb zračni'' nije u postupnosti počeo primjenjivati schengensko pravo od 01.01.2023. nego sa datumom 26.03.2023. U vrijeme počinjenja prekršaja pa sve do 26.03.2023. primjenjivala se odluka Vlade RH o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednako vrijednih Hrvatskoj vizi za tranzit ili namjeravani boravak na području R koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana. Samim time da RH još nije počela primjenjivati schengensko pravo državljani Rusije su trebali imati vizu za dva ili više ulazaka dok su isti posjedovali u svojim putnim ispravama C vize za jedan ulazak čime nisu ispunjavali uvjete za ulazak u RH.

Sudac je izveo dokaz uvidom i čitanjem: Obavijest počiniteljima prekršaja serijski broj 00379663 i 00379662, Rješenje Ministarstva gospodarstva, malog i srednjeg poduzetništva i obrta KLASA: UP/I-331-04/14-01/11, URBROJ: 526-05-01-01-01/3-16-7 od 2. studenog 2016., Rješenje Ministarstva gospodarstva, Uprave za trgovinu i unutarnje tržište, KLASA: UP/I-331-04/14-01/11, URBROJ: 526-05-01-01-01/3-15-4 od 19. siječnja 2015., zapovijedi o vraćanju za KU i EU, sastavljene u Postaji aerodromske policije Pleso 30. rujna 2022., preslike putovnica serijski broj [serijski broj] 8432730 i 776 8473950, preslike viza serijski broj [serijski broj] i 00924295, izvješće Postaje aerodromske policije Pleso sastavljeno 30. rujna 2022. za KU i EU, potvrde Ministarstva pravosuđa, Uprave za kazneno pravo, Odjela za prekršajne evidencije za AIR SERBIA A.D. BEOGRAD Predstavništvo u RH i okrivljenu odgovornu osobu JU od 14. listopada 2022., potvrda Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za kazneno pravo, Sektora za evidencije, pomilovanja i podršku žrtvama i svjedocima, Službe za evidencije i pomilovanja, Odjela za prekršajne evidencije za AIR SERBIA A.D. BEOGRAD Predstavništvo u RH i okrivljenu odgovornu osobu JU od 31. ožujka 2026.

U završnom govoru predstavnica ovlaštenog tužitelja istaknula je kako ostaje kod optužbe protiv okrivljenih i predlaže da se donese odluka sukladno Zakonu.

U završnom govoru braniteljica I. i II. okrivljenih iskazala je kako u cijelosti ostaje kod prijedloga navedenog u pisanim obranama.

IV/

U ponovnom prekršajnom postupku, nakon provedene glavne rasprave, povodom ukupne zajedničke pisane obrane okrivljene pravne i odgovorne osobe, a temeljem izvedenih dokaza, sudac je sa sigurnošću i nesporno utvrdio i s uvjerenjem zaključio da su okrivljena pravna osoba i okrivljena odgovorna osoba predmetne zgode postupili suprotno odredbi iz čl.52.st.1. Zakona o strancima, djelujući na način opisan u izreci presude, pa da su tako okrivljena zrakoplovna kompanija i njezina odgovorna osoba počinili prekršaj kažnjiv po čl.249.st.1. i st.4. istog Zakona, a koji je nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijenjen i dopunjen te je nakon izmjene i dopune blaži za I. i II. okrivljene kao počinitelje prekršaja (primjena čl.3. Prekršajnog zakona).

Sudac je cijenio okolnosti navedene u ukupnoj zajedničkoj pisanoj obrani okrivljene pravne i odgovorne osobe, te je utvrdio da istom obranom pravna i odgovorna osoba ustrajno poriču počinjenje prekršaja koji im je stavljen na teret i osporavaju svoju prekršajnu odgovornost, navodeći okolnosti koje bi po stavu obrane mogle dovesti do njihovog oslobađanja, ali njihove obrane nije prihvatio jer je temeljem izvedenih dokaza nesporno zaključio da su okrivljena pravna i odgovorna osoba počinili terećeni prekršaj.

Sudac je uvjeren da je ukupna zajednička pisana obrana okrivljene pravne i odgovorne osobe oblikovana na način da se zapravo poriče njihovo protupravno postupanje predmetne zgode, u cilju ostvarenja konkretne koristi, a s namjerom kako bi se pravna i odgovorna osoba zaštitili od prekršajne odgovornosti, oslobodili od krivnje i izbjegli odnosno umanjili kažnjavanje za počinjeni prekršaj.

Sudac je uvidom u sve izvedene materijalne dokaze, osobito u Izvješća te u Zapovijedi o vraćanju, sastavljenih od strane policijskih službenika PAP Pleso, kao i u Putovnice i Vize predmetnih imenovanih putnika, stranaca, potvrdio činjenice i okolnosti navedene u činjeničnom opisu radnje prekršaja u Optužnom prijedlogu.

U ponovnom prekršajnom postupku, tijekom provedene glavne rasprave sudac je dana 31.03.2026.g. pribavio Potvrde za AIR SERBIA A.D. BEOGRAD – PREDSTAVNIŠTVO U REPUBLICI HRVATSKOJ i za JU, izdane od Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za kazneno pravo, Sektor za evidencije, pomilovanja i podršku žrtvama i svjedocima, Služba za evidencije i pomilovanja, Odjel za prekršajne evidencije, te je uvidom u iste utvrdio da su I. okrivljena pravna osoba i II. okrivljena odgovorna osoba već bili više puta pravomoćno prekršajno osuđivani zbog počinjenih prekršaja po Zakonu o strancima i Zakona o nadzoru državne granice.

Sudac je temeljem čl.88.st.2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio sve već navedene dokaze, kao i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima.

Sudac nije izvodio druge eventualno postojeće dokaze, iz razloga izbjegavanja odugovlačenja prekršajnog postupka i izbjegavanja nepotrebnih radnji i troškova, a vodeći se načelom ekonomičnosti postupka i svrhovitosti.

Osim toga, sudac je zaključio kako je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno temeljem svih već izvedenih dokaza, pa da se može donijeti valjana odluka i bez dopunskog izvođenja dokaza.

Sudac ima čvrsti stav i uvjerenje da se izvođenjem novih dokaza činjenično stanje ne bi moglo dodatno utvrditi i ne bi doprinijelo boljem pojašnjenju već utvrđenih činjenica odlučnih za prijavljeni počinjeni prekršaj, te smatra da to ne bi moglo dovesti do drugačije odluke u odnosu na okrivljenu pravnu i odgovornu osobu, osim o njihovoj krivnji i kažnjavanju.

Prekršajni zakon u čl.3. propisuje, uz ostalo, da se prema počinitelju primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja, a ako se u tim slučajevima izmijeni naziv ili opis prekršaja ili izmijeni naziv propisa, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg prekršaja iz novog propisa pa ako utvrdi da postoji, primijenit će propis koji je blaži za počinitelja, dok nema prekršaja ako pravni kontinuitet ne postoji.

U tijeku prekršajnog postupka sudac je utvrdio da je ovlašteni tužitelj Optužnim prijedlogom, okrivljenoj pravnoj i odgovornoj osobi stavio na teret prekršajno djelo koje su počinili dana 30.09.2022.g.

Sudac je utvrdio da je u označeno vrijeme bio na snazi Zakon o strancima (NN br. 133/20) koji je stupio na snagu dana 01.01.2021.g. i bio na snazi do dana 31.12.2022.g.

Označeni zakon je u čl.52. propisivao, uz ostalo, da prijevoznik može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenje boravka.

Označeni zakon je u čl.249. propisivao, uz ostalo, da će se novčanom kaznom u iznosu od 50.000,00 kuna, za svakog prevezenog državljanina treće zemlje, kaznit prijevoznik - pravna osoba koji je dovezao državljanina treće zemlje koji nema valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu ili odobrenje boravka.

Označeni zakon u čl.249. propisivao je i da će se novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna kaznit odgovorna osoba u pravnoj osobi za svakog prevezenog odnosno potpomognutog državljanina treće zemlje.

Dana 15.03.2025.g. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima (NN br. 40/25) koji u čl.86. određuje, uz ostalo, da će se novčanom kaznom u iznosu od 5100,00 eura za svakog prevezenog državljanina treće zemlje kaznit će se prijevoznik – pravna osoba koja je dovezla državljanina treće zemlje koji nema valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu ako mu je potrebna ili odobrenje boravka ili valjano odobrenje putovanja ako mu je potrebno.

U istom članku propisano je da će se novčanom kaznom u iznosu od 3000,00 eura kaznit i odgovorna osoba u pravnoj osobi za svakog prevezenog državljanina treće zemlje.

Temeljem utvrđenih okolnosti sudac je zaključio da je terećeni prekršaj počinjen prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, odnosno u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o strancima koji je bio stroži za I. i II. okrivljene jer je propisivao veći iznos novčanih kazni za opisani prekršaj.

Sudac je utvrdio da je Zakon o strancima izmijenjen i dopunjen prije donošenja pravomoćne odluke o počinjenom prekršaju, te da je tako izmijenjen i dopunjen Zakon blaži za I. i II. okrivljene jer propisuje manje iznose novčanih kazni za počinjeni prekršaj.

Stoga je sudac prema okrivljenoj pravnoj i odgovornoj osobi kao počiniteljima terećenog prekršaja, a sukladno zakonskim odredbama, primijenio blaži propis (primjena čl.3. Prekršajnog zakona).

VI/

Nakon provedene glavne rasprave, cijeneći sve izvedene dokaze i povezujući iste sa ukupnom zajedničkom pisanom obranom okrivljene pravne i odgovorne osobe, dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu, kao i temeljem cjelokupnog dokaznog postupka, sudac je sa sigurnošću i nesporno utvrdio i s uvjerenjem zaključio da su I. i II. okrivljeni predmetne zgode ostvarili sva bitna obilježja djela prekršaja koji im je stavljen na teret, na način opisan u izreci presude.

Zakon o strancima (NN br. 133/20, 114/22, 151/22, 40/25) u čl.52. propisuje, uz ostalo, da prijevoznik može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenje boravka ili valjano odobrenje putovanja, ako mu je potrebno.

Isti Zakon u čl.249. propisuje, uz ostalo, da će se novčanom kaznom u iznosu od 5100,00 eura za svakog prevezenog državljanina treće zemlje kaznit će se prijevoznik - pravna osoba koja je dovezla državljanina treće zemlje koji nema valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu ako mu je potrebna ili odobrenje boravka ili valjano odobrenje putovanja ako mu je potrebno.

Isti Zakon u čl.249. propisuje i da će se za označeni prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 3000,00 eura kaznit i odgovorna osoba u pravnoj osobi za svakog prevezenog državljanina treće zemlje.

Odluka br.565/2014/EU Europskog parlamenta i vijeća od 15.05.2014.g. o uvođenju pojednostavljenog režima kontrole osoba na vanjskim granicama na temelju jednostranog priznanja od strane Bugarske, Hrvatske, Cipra i Rumunjske određenih isprava kao jednakovrijednih njihovim nacionalnim vizama za tranzit ili namjeravani boravak na njihovim državnim područjima koji ne premašuje 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana i stavljanju izvan snage odluka 895/2006/EZ i 582/2008/EZ, propisuje u čl.2.st.2. da Bugarska, Hrvatska, Cipar i Rumunjska također mogu smatrati jednakovrijednima svojim nacionalnim vizama za tranzit ili namjeravani boravak na njihovim državnim područjima koji ne premašuje 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana vize s ograničenom teritorijalnom valjanošću izdane u skladu s prvom rečenicom čl.25.st.3. Zakonika o vizama.

Uredba (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13.07.2009.g. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama (Zakonik o vizama) u čl.25.st.1. propisuje da se viza s ograničenom područnom valjanošću izdaje iznimno u slučajevima (a) ako konkretna država članica smatra da je potrebno iz humanitarnih razloga, razloga nacionalnog interesa ili međunarodnih obveza, 1)odstupiti od načela da uvjeti za ulazak iz čl.5.st.1.t. (a), (c), (d) i (e) Zakonika o schengenskim granicama moraju biti ispunjeni, 2)izdati jedinstvenu vizu usprkos prigovoru države članice s kojom je obavljena konzultacija u skladu s čl.22., 3)izdati vizu zbog hitnosti, iako nije obavljena prethodna konzultacija u skladu s čl.22., ili (b) ako je, zbog razloga koje konzulata smatra opravdanim, izdana nova viza za boravak tijekom istog šestomjesečnog razdoblja podnositelju koji je tijekom tih šest mjeseci već koristio jedinstvenu vizu ili vizu s ograničenom teritorijalnom valjanošću kojima je odobren boravak od tri mjeseca.

Isti Zakonik o vizama u čl.25.st.2. propisuje da viza s ograničenom područnom valjanošću (LTV), izdana u skladu s odredbom st.1. istog Zakonika, vrijedi za državno područje države članice koja ju je izdala, a iznimno može vrijediti za područje više od jedne države članice, sukladno pristanku svake takve države članice.

Zakonik o vizama u čl.25.st.3. propisuje, između ostalog, da ako podnositelj zahtjeva ima putnu ispravu koju ne priznaju jedna ili više, ali ne sve države članice, izdaje se viza koja vrijedi za područje država članica koje priznaju tu putnu ispravu.

Odluka Vlade Republike Hrvatske o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području republike hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (NN br. 84/14), [ u nastavku teksta: Odluka Vlade RH ], u točki II propisivala je koje se isprave priznaju kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koje isprave su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava. Navedene su slijedeće isprave: (podtočka 1.) jedinstvena viza koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka, (podtočka 2.) viza s ograničenom područnom valjanošću izdana nositelju putne isprave što je ne priznaju jedna ili više, ali ne sve države Schengenskoga prostora, a koja vrijedi za područje država koje priznaju tu putnu ispravu, valjana za dva ili više ulazaka, (podtočka 3.) dugotrajna viza za boravak dulji od 90 dana, kao i (podtočka 4.) dozvola boravka kako je definirana u članku 2. točki 15. Uredbe (EZ) broj 562/2006 Europskoga parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kojom se uspostavlja Zakonik Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama).

Sudac smatra kako je nesporno da državljani trećih zemalja, kojima je inače potrebna viza, ulaze u Republiku Hrvatsku na osnovi valjanih schengenskih isprava.

To je bilo utvrđeno i Odlukom Vlade RH, koja je kao relevantni propis bila na snazi od 22. srpnja 2014. godine do 31. prosinca 2022. godine, dakle i u vrijeme počinjenja inkriminiranog prekršaja.

Evidentno je da je Odluka Vlade RH prestala vrijediti od dana potpune primjene odredaba schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj kao državi članici Schengenskog prostora, odnosno od dana 01.01.2023.g., međutim ona nije propisivala obveze i odgovornosti prijevoznika, već uvjete ulaska u pogledu priznavanja određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi.

Općepoznato je i razumljivo da upravo odredbe Zakona o strancima propisuju obveze i prekršajnu odgovornost u slučajevima propuštanja dužne radnje prijevoznika kod ukrcaja putnika na let i dovoženja državljana trećih zemalja na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku, a označeni zakon se u tom pogledu nije mijenjao.

VII/

Povodom dostavljene ukupne zajedničke pisane obrane sudac je utvrdio kako okrivljena pravna i odgovorna osoba poriču počinjenje prekršaja koji im je stavljen na teret i osporavaju svoju prekršajnu odgovornost, navodeći u bitnom da se pristupanjem Republike Hrvatske Schengenskom prostoru, materijalno pravo na temelju kojeg se utvrđivalo pitanje valjanosti viza za ulazak u Republiku Hrvatsku (to jest Odluka Vlade RH) promijenilo u korist okrivljenih na način da su inkriminirane zgode imenovani putnici imali vizu dovoljnu za ulazak u Republiku Hrvatsku, zbog čega I. i II. okrivljeni smatraju da treba primijeniti načelo blažeg propisa jer je označena Odluka Vlade RH prestala važiti nakon počinjenja prekršaja.

U ponovnom prekršajnom postupku, okrivljena pravna i odgovorna osoba u zajedničkoj pisanoj obrani, sažeto upućuju na srž obrane I. i II. okrivljenih ponavljajući da svoju obranu u ovom prekršajnom postupku temelje na okolnosti da je materijalno pravo primjenjivo na ovaj slučaj tijekom prekršajnog postupka izmijenjeno u korist I. i II. okrivljenih te da se stoga u skladu s odredbom čl.3. Prekršajnog zakona na njih treba primijeniti ono (mjerodavno) materijalno pravo koje je za njih (naj)povoljnije.

Vezano uz sve istaknute obrambene navode okrivljene pravne i odgovorne osobe, sudac je zaključio da iste okolnosti nisu od stvarne važnosti za sigurno utvrđenje počinjenja terećenog prekršaja.

Zakon o strancima propisuje objektivnu odgovornost i kažnjavanje prijevoznika, ako postupi suprotno zakonskim odredbama, a sudac je nesporno utvrdio da je predmetne zgode okrivljena pravna osoba kao prijevoznik, dovezla na granični prijelaz u Republiku Hrvatsku imenovane strance koji u vrijeme inkriminiranog prekršaja stvarno nisu imali valjane vize koje su im bile potrebne, jer su posjedovali jedinstvene vize koje su vrijedile za čitavo područje država Schengenskoga prostora, ali su bile valjane za jedan ulazak, a nisu bile valjane za dva ili više ulazaka, kako je to u točki II. podtočki 1. propisivala Odluka Vlade RH, a koja je u inkriminirano vrijeme bila važeći relevantni propis.

Stoga je sudac zaključio da su okrivljena pravna i odgovorna osoba predmetne zgode ispunili biće prekršajnog djela koje im je stavljeno na teret te da se ne mogu osloboditi odgovornosti isticanjem tvrdnji kako prema njima treba primijeniti načelo blažeg propisa jer je označena Odluka Vlade RH prestala važiti nakon počinjenja prekršaja.

Sudac je mišljenja da su okrivljena pravna i odgovorna osoba odgovorni za zakonito poslovanje i postupanje na propisani način u svim segmentima, pa su tako, između ostalog, dužni i nadzirati, kontrolirati i voditi računa da kao prijevoznik dovede stranca na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako stranac ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu ako mu je potrebna ili odobrenje boravka ili valjano odobrenje putovanja, sukladno zakonskim odredbama, a što su predmetne zgode okrivljena pravna i odgovorna osoba propustili učiniti.

Okrivljena pravna i odgovorna osoba su i u predmetnom slučaju bili dužna voditi računa da se prilikom dovoženja stranca na granični prijelaz u Republiku Hrvatsku, poštuju svi pozitivni propisi, a eventualno postojanje određenih poteškoća oko provođenja i poštivanja tih propisa, te vršenja kontrole, po uvjerenju suca, niti na koji način ne dovodi do otklanjanja prekršajne odgovornosti I. i II. okrivljenih, niti je to moguće isticanjem eventualnih smetnji, poteškoća ili negativnih okolnosti.

U konkretnom slučaju, iz dokumentacije dostavljene uz optužni prijedlog, razvidno je da su predmetne zgode imenovani državljani treće zemlje, Ruske Federacije, posjedovali Grčke jednokratne Schengen vize, tip C, za jedan ulaz, pa je nesporno kako u konkretnom slučaju nije bio ispunjen uvjet iz točke II. broj 1. Odluke Vlade Republike Hrvatske o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana.

Imenovani strani državljani, imali su predmetne zgode jedinstvene schengenske vize koje su vrijedile za čitavo područje država Schengenskoga prostora, ali budući su iste vrijedile samo za jedan ulazak te nisu bile valjane za dva ili više ulazaka, ne priznaju se kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi.

Slijedom navedenog jasno je i nesporno da predmetne zgode imenovani strani državljani nisu posjedovali valjane vize koje su im bile potrebne za ulazak u Republiku Hrvatsku, kako je to propisano Zakonom o strancima.

Stoga je imenovanim putnicima, državljanima Ruske Federacije, dopušten ulazak u zrakoplov okrivljene pravne osobe u zračnoj luci u Beogradu, a opravdano im je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku.

VIII/

Nije sporno da je u odredbi točke I. Odluke Vlade RH, koja je važila u vrijeme počinjenja terećenog prekršaja, izričito bilo navedeno kako se njome utvrđuje provedba Odluke br. 565/2014/EU.

Također je nesporno da se, sukladno odredbi članka II. točki 1. označene Odluke Vlade RH, koja je važila u vrijeme počinjenja terećenog prekršaja, kao jednakovrijedna hrvatskoj vizi priznaje jedinstvena schengenska viza, koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka.

Budući su mjerodavne obavijesti o hrvatskom viznom sustavu javno dostupne na službenim mrežnim stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a te su obavijesti službenog karaktera i redovito se ažuriraju, pa se pod izbornikom „Vize“, u podizborniku „Pregled viznog sustava“ mogu pronaći relevantni podaci o hrvatskom viznom sustavu, sudac smatra da je razvidno i nesporno kako je predmetne zgode državljanima Ruske Federacije, nositeljima običnih putovnica, viza bila potrebna za ulazak u Republiku Hrvatsku, a i dalje bez vize ne mogu ući ni u jednu državu članicu Europske unije, pa tako ni u Republiku Hrvatsku.

Osim toga, opće je poznato da Republika Hrvatska od 1. siječnja 2023. u potpunosti primjenjuje schengensku pravnu stečevinu kao država članica Schengenskog područja i da je vizni režim Republike Hrvatske dio pravne stečevine Unije, kao i da od 1. siječnja 2023. hrvatske diplomatske misije i konzularni uredi izdaju schengenske vize (viza tipa A i C) i nacionalne dugotrajne vize (viza tipa D).

Prekršajni zakon u čl.3.st.1. propisuje da se prema počinitelju primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen.

Isti Zakon u čl.3.st.2. propisuje da će se, ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit propis koji je najblaži za počinitelja.

Isti Zakon u čl.3.st.5. propisuje da će se propis koji je na snazi samo za unaprijed određeno vrijeme ili unaprijed odredivo vrijeme, primijenit na prekršaj počinjen u tom vremenu i nakon njegova prestanka važenja ako tim propisom nije drukčije propisano.

Budući je Odluka Vlade RH, bila na snazi u vremenskom razdoblju od 22.07.2014.g. do dana potpune primjene odredaba Schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj, to jest do 01.01.2023.g., radi se o tzv. temporalnom ili vremenskom propisu, u smislu čl.5.st.3. Prekršajnog zakona, radi čega nije moguće prema okrivljenoj pravnoj i odgovornoj osobi, kao počiniteljima terećenog prekršaja, primijeniti odredbe čl.3.st.2. Prekršajnog zakona o blažem propisu.

Iako Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima (NN br. 151/22) u čl.63. propisuje kako se odredbe čl.49., 50. i 51.st.2. te čl.52. Zakona o strancima (NN br. 133/20, 114/22) neće primjenjivati na unutarnje granice Republike Hrvatske nakon stupanja na snagu Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj, budući su konstruktivni elementi konkretnog prekršajnog djela ostali nepromijenjeni, sudac smatra da se ispunjavanje zakonskog obilježja prekršaja utvrđuje u odnosu na vrijeme počinjenja prekršaja i zakon koji je tada bio na snazi.

Pored već navedenog valja istaknuti pravni stav Visokog prekršajnog suda RH (presuda broj Ppž-2957/2023 od 21.01.2026.g.) kako se, unatoč činjenici da je Republika Hrvatska od 01.01.2023.g. dio Schengenskog područja te da je odredbom čl.63. Zakona o strancima (NN br.151/22) propisano da se odredbe čl.49., 50. i 51.st.2. te čl.52. Zakona o strancima (NN br. 133/20, 114/22) neće primjenjivati na unutarnjoj granici Republike Hrvatske nakon stupanja na snagu Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj, a imajući na umu da su i u sada važećim odredbama Zakona o strancima konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, što znači da volja zakonodavca nije bila dekriminaliziranje protupravnog ponašanja koje je predmet ovog prekršajnog postupka, kao i imajući na umu stav Suda Europske unije broj C-218/15 od 6. listopada 2016., opravdano može zaključiti da se u ovom prekršajnom predmetu ne može primijeniti načelo retroaktivnosti povoljnijeg zakona.

Činjenica da je Republika Hrvatska 01.01.2023.g. postala dio Schengenskog područja ne utječe na konstitutivne elemente prekršaja za koji su okrivljena pravna i odgovorna osoba proglašeni krivima, nego je samo dovela do toga da su neki dijelovi vanjskih granica Republike Hrvatske postali unutarnje državne granice Republike Hrvatske na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza.

Također, u odluci Suda Europske unije broj C-218/15 od 6. listopada 2016. navedeno je da primjena povoljnijeg zakona nužno podrazumijeva sukcesivnu primjenu zakona u vremenu i temelji se na činjenici da je zakonodavac promijenio stajalište bilo u vezi s kaznenom kvalifikacijom činjenica ili u vezi s kaznom koju na kažnjivo djelo treba primijeniti, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer su, kao što je već navedeno, konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a u propisanoj visini novčane kazne nije došlo do tako značajne promjene da bi se moglo zaključiti o volji zakonodavca koja bi išla u pravcu potpunog minoriziranja protupravnog ponašanja koje je predmet ovog postupka.

Zbog navedenog, opravdano se može smatrati kako činjenica da je nakon počinjenja inkriminiranog djela Republika Hrvatska 01.01.2023.g. postala dio Schengenskog područja, zbog čega je državna granica preko koje je okrivljena pravna osoba prevezla imenovane državljane treće zemlje postala unutarnja državna granica Republike Hrvatske, ne može utjecati na tijek i odluku u ovom prekršajnom postupku, jer izmijenjene okolnosti (neki dijelovi državne granice Republike Hrvatske su postali unutarnje granice na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza i sl.) nemaju značaj „blažeg zakona“.

IX/

Sudac je zaključio kako je za nesporno utvrđenje počinjenja prekršaja za koji se okrivljena pravna i odgovorna osoba terete, odlučna objektivna činjenica da je predmetne zgode okrivljena zrakoplovna kompanija kao prijevoznik, dovezla imenovane strance na granični prijelaz u Republiku Hrvatsku, a isti nisu imali valjanu vizu koja im je u inkriminirano vrijeme, sukladno u to vrijeme važećem relevantnom propisu, to jest, točki II. podtočki 1. Odluke Vlade RH, bila potrebna za ulazak u Republiku Hrvatsku.

Slijedom navedenog sudac je uvjerenja kako su okolnosti koje su okrivljena pravna i odgovorna osoba prvotno i naknadno iznijeli u svojoj ukupnoj zajedničkoj pisanoj obrani, samo pokušaji da se I. i II. okrivljeni zaštite od prekršajne odgovornosti, oslobode od krivnje i izbjegnu ili umanje kazne za prekršaj koji im se stavlja na teret, ali da te okolnosti nikako ne mogu dovesti do oslobađanja okrivljene pravne i odgovorne osobe od prekršajne odgovornosti i krivnje za počinjeni prekršaj.

Stoga je sudac nakon provedene glavne rasprave, nakon ukupne zajedničke pisane obrane okrivljene pravne i odgovorne osobe te nakon provedenog dokaznog postupka, donio odluku o počinjenom prekršaju kao u izreci presude, pa je I. i II. okrivljene proglasio krivima te ih je kaznio za prevezene imenovane strance novčanim kaznama, koje kazne je izrekao u visini za koje smatra da su primjerene i opravdane te da odgovaraju stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja okrivljene pravne i odgovorne osobe.

Prilikom izbora vrste i mjere kazne sudac je cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti propisane u čl.36.st.1. i st.2. Prekršajnog zakona.

Kao otegotnu okolnost sudac je na strani okrivljene pravne i odgovorne osobe našao činjenicu da su već bili više puta pravomoćno kažnjavani za slične prekršaje temeljem Zakona o strancima i Zakona o nadzoru državne granice.

Sudac nalazi da ima mjesta primjeni čl.37. Prekršajnog zakona budući smatra da na strani okrivljene pravne i odgovorne osobe postoje posebno izražene olakotne okolnosti kao što su okolnost da okrivljena aviokompanija kao počinitelj prekršaja nije prouzročila štetne posljedice koje bi trebalo otklanjati ili umanjivati, odnosno nije prouzročila štetu koju bi trebalo naknaditi, da je prekršaj počinjen iz nehaja kao blažeg stupnja krivnje, da se zbog dislociranosti radi o tzv. „distancijskom prekršaju“, da je imenovane državljane treće zemlje, to jest strance kojima je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku označena zrakoplovna kompanija vratila u zemlju iz koje su doputovali te da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i drugih društvenih vrijednosti neznatan.

Stoga je sudac za počinjeni prekršaj, umjesto kazni u Zakonom propisanom iznosu, okrivljenoj pravnoj i odgovornoj osobi izrekao kazne ispod propisanog posebnog minimuma kazni iskazanih u točno određenim iznosima, jer smatra da se svrha kažnjavanja može postići i blažim kaznama od najmanje propisanih.

Vrednujući razmjere i objektivnu težinu počinjenog prekršajnog djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja, a uzimajući u obzir sve okolnosti počinjenja prekršaja u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, sudac nalazi da su u predmetnom slučaju kazne izrečene u ublaženom iznosu primjerene svim okolnostima počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljene pravne i odgovorne osobe, odnosno da nisu preniske ni previsoke, već da su dostatne svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te smatra da će se upravo ovako izrečenim visinama novčanih kazni ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja navedena u čl.6. i čl.32. Prekršajnog zakona.

Temeljem odredbe čl.152.st.3. i čl.183.st.2. Prekršajnog zakona upozoravaju se okrivljena pravna i odgovorna osoba da ako u roku koji im je određen za plaćanje novčane kazne uplate dvije trećine izrečenih novčanih kazni smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.

Odluka o trošku prekršajnog postupka temelji se na propisima navedenim u izreci presude, odnosi se na dužinu trajanja i složenost postupka, a visina je odmjerena u paušalnom iznosu.

Velika Gorica, 17. travnja 2026.

Zapisničarka

Sudac

Ivana Hoti, v.r.

Damir Tepeš, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude ovlaštene osobe imaju pravo podnijeti žalbu Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske, u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi u dva primjerka Općinskom sudu u Velikoj Gorici, na adresi [adresa].

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte