REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl. br. P-674/2021-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Šimi Vidulinu, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara i dr., odvjetnicima iz Zagreba i EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Haid i Švaljek Krešić, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 5. ožujka 2026., održane u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Tee Tončić, odvjetnice iz Pule, zamjenice punomoćnika prvotuženika MM, odvjetničke vježbenice iz Rijeke i zamjenika punomoćnika drugotuženika CM, odvjetnika iz [adresa], te presude objavljene dana 17. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost i sadržana u čl.13. Ugovora o kreditu broj 118-50-4785806 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.03.2008.god. a koja glasi:
« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. »
II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl.2. i čl.8. Ugovora o kreditu broj 118-50-4785806 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.03.2008. god., a koje glase: čl.2. «… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. »pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 118-50-4785806 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26.03.2008. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:
« … na dan korištenja kredita. »,
u odredbi čl.7. koje glase:
« ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... » « Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
IV Nalaže se prvotuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenog tečaja isplati iznos od 3.149,31 eur u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 13,84 eur od 31.10.2008. do isplate
na iznos od 18,02 eur od 31.12.2008. do isplate
na iznos od 21,02 eur od 26.02.2009. do isplate
na iznos od 22,39 eur od 28.03.2009. do isplate
na iznos od 18,64 eur od 19.10.2009. do isplate
na iznos od 3.055,40 eur od 16.11.2011. do isplate
za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015.godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnom Izjava o otkazu Ugovora o kreditu broj 118 -50-4785806 od dana 16.09.2011. godine.
Utvrđuje se ništetnim Izjava/Obavijest/Ugovor o prijenosu tražbine iz Ugovora o kreditu broj 118-50-4785806 od dana 28.02.2018. godine zaključen između Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, i EOS MATRIX d.o.o., OIB 76674680107."
VI Nalaže se prvotuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.858,35 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. travnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VII Nalaže se tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da drugotuženiku EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 eur, u roku od 15 dana.
VIII Odbija se prvotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 26. ožujka 2008. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 118-50-4785806, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.650,00 CHF. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.13.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor solemniziran u Puli. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br. Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž- 2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž- 429/2018. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br. Gž Ovr - 393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž- 136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i meode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. No, u konkretnom slučaju visina kamate stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dak le jedne ugovorne stranke. Cit. „Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja”, a „Odredivost činidbe mora se utvrditi iz sadržaja ugovora” (str.379. Komentara ZOO-a, J 2005.). Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodređena i neodrediva. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna je od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora. Dakle, kamatom se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/čl. 1021. ZOO 05) propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. (čl. 272. st. 1. ZOO 05), daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), Cit.: „Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. ” Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika (banke). Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.650,00 CHF- a prema srednjem tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan dospijeća. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana Na dan sklapanja predmetnog ugovora (26.03.2008. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,604028. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a što povlači sa sobom i ništetnost cijelog Ugovora, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio u još uvijek točne neutvrđenom iznosu, a koji će se specificirati po dostavi dokumentacije od strane tuženika, te nakon provedenog financijskog vještačenja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovan ja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tuženik je i otkazao Ugovor o kreditu broj 118-50-4785806, te je temeljem navedene odluke (koju tužitelj nikada nije zaprimio) prenio svoje potraživanje trgovačkom društvu EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB 76674680107, koje je pokrenulo prisilnu naplatu na nekretnini tužitelja i to u iznosu koji je uključivao sve promjene kamatne stope i u visini koja je odgovarala kunskoj protuvrijednosti dugovanog iznosa CHF na dan otkaza ugovora o kreditu, a koji iznos će nakon utvrđenja ništetnosti valutne klauzule biti gotovo dvostruko manji od utvrđenog u odluci o otkazu.Tuženik nije nakon pravomoćnosti gore opisanih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule umanjio iznos svog potraživanja na novčanim tražbinama tužiteljice, već je potraživanje u iznosu koji ne odgovara stvarnom dugovanju sukladno pravomoćn im odlukama u postupcima prema kolektivnoj tužbi, i takav neosnovano i nezakonito uvećani iznos potraživanja prenio na drugotuženika.Stoga je prvotuženik postupao protivno pozitivnim zakonskim odredbama, protivno pravomoćnim odlukama kojima je utvrđeno da su banke postupale protivno kolektivnim interesima i pravima potrošača, te protivno moralu društva, pa tužitelj predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnom i Odluka o otkazu/raskidu ugovora o kreditu broj: 118-50-4785806 budući njome utvrđena glavnica ne odgovara stvarnoj visini dugovanja tužiteljice prema tuženiku, kao i Odluka/Izjava/Ugovor o prijenosu potraživanja na drugotuženika.Ništetni pravni poslovi su oni koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Ništetnost nastaje na temelju zakona, a djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) te mogućnost isticanja ništetnosti ne zastarijeva. Prema članku 327. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a na nju se može pozivati ugovorna stranka, svaka zainteresirana osoba i državni odvjetnik. Članak 323. ZOO-a jasno kaže da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvog ugovora ili (ako to nije moguće ili se narav ispunjeno protivi vraćanju) dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Također, jedan od osnovnih postulata obveznog prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ih sam ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet), pa tako niti prvotuženik nije mogao na drugotuženika prenijeti ništetnu tražbinu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., a nakon prijenosa potraživanja i EOS MATRIX d.o.o., očigledna je i ništetnost Ugovora okreditu budući da su ništetni predmet i cijena ugovora, te samim time i Odluka o otkazu i Odluka/Obavijest/Ugovor o prijenosu potraživanja na drugotuženika, a što je u skladu sa odlukama VSRH. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj je od tuženika zatražio dostavu dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja, odnosno nije dostavio traženu dokumentaciju. Tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, a bez iste nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti. No radi se o dokumentaciji koju zasigurno ima tužena banka u svojim poslovnim knjigama. Unatoč tome što se radi o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, tužitelj dokumentaciju nije zaprimio. Zbog navedenog tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakogpojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 30.04.2008. god., a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 4. lipnja 2024. (list 719-721 spisa), predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Prvotuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane, a osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Navodi da je nesporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka temeljem Ugovora o kreditu br. 118-50-4785806 i Sporazuma o konverziji 03. 07. 2017. temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj obrazlaže ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te tvrdi da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, a potom u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje djelomične ništetnosti. Tužitelj prešućuje provedenu konverziju. Tužitelj traži utvrđenje ništetnim Izjave o otkazu Ugovora o kreditu iz razloge navodno pogrešno obračunatog duga te u konačnici i ništetnost cesije zbog prijenosa ništetne tražbine. Zbog neurednog ispunjenja ugovornih obveza tuženik je tužitelju poslao opomene pred otkaz ugovora o kreditu 18. kolovoza 2009. godine, 25. prosinca 2010. godine i 26. kolovoza 2011. godine. Tuženik je dana 16. rujna 2011. godine tužitelju poslao Izjavu o otkazu kredita, a stanje dospjelih obveza na dan 16. rujna 2011. godine iznosilo je 544.430,40 kn. Radi naplate tražbine tužitelja pred Općinskim sudom u Puli vodio se ovršni postupak posl. br. Ovr
– 1995/2012. Prvenstveno se ukazuje da je Izjava o otkazu ugovora o kreditu dana sukladno čl. 11. Ugovora o kreditu. Tužitelj kao korisnik kredita suglasio se da tako učinjena izjava proizvodi učinke od dana predaje preporučene pošiljke na pošti, bez obzira je li dostava uspjela ili nije. Izjava o otkazu ugovora o kreditu prema materijalnom pravu ne može niti biti ništetna. Navedeno potvrđuje sudska praksa: „U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavosti odluke tuženika o otkazu ugovora o postavi i održavanju aparata za tople napitke od 17. rujna 1998., valja istaknuti da je čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96; dalje: ZOO) propisano da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Dakle, prema navedenoj odredbi ništavi mogu biti samo pravni poslovi. Izjava o otkazu ugovora je jednostrana izjava volje jedne ugovorne strane kojom ona prekida trajni ugovorni odnos sukladno odredbi čl. 358. ZOO-a. Kod tog instituta ne radi se o pravnom poslu, već o jednostranom aktu kojim jedna ugovorna strana otkazuje sklopljeni ugovor. Zbog toga izjava tuženika o otkazu ugovora ne može biti ništava u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a pa je već iz tog razloga, na temelju samih činjenica navedenih u tužbi, taj tužbeni zahtjev neosnovan.“ (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2244/2013-2). Pored navedenog, jedini razlog zašto tužitelj predmetnu izjavu smatra ništetnom jest da po njegovom stavu kod otkaza ugovora o kreditu nije pravilno utvrđena visina dugovanja. Navedeno može eventualno biti prigovor kod naplate potraživanja, međutim, navedeno sve i da je točno, ne može predstavljati razlog ništetnosti izjave o otkazu ugovora o kreditu, niti njezine nezakonitosti ili nevaljanosti. Otkaz je izjavljen zbog neurednog plaćanja, a tu činjenicu se tužitelj niti ne trudi osporiti. Obzirom da sporne ugovorne odredbe nisu ništetne (obrazloženo u nastavku) nije ništetan niti ugovor o kreditu u cijelosti. No neovisno od toga, čak i da su hipotetski predmetne ugovorne odredbe ništetne, ugovor nije ništetan u cijelosti. Odredbom članka 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Na rodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu ZZP/03) propisano je: „Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.“ Radi se o kogentnoj odredbi zakona. Sadržajno jednaku odredbu propisuje čl. 102. st. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009,133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, ZZP/07): „Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.“Odredbom članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 05. travn ja 1993. propisano je: „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.“ Iz navedenog notorno proizlazi da je intencija zakonodavca da se ugovori održavaju na snazi, pa čak i ako bi bile utvrđene pojedine odredbe nepoštenima i ništetnima. Imajući na umu da Ugovor o kreditu može opstati bez odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ona promjenjiva u skladu s odlukama banke kao i bez valutne klauzule kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je notorno da Ugovor o kreditu nije ništetan. Naravno, pod uvjetom da su predmetne odredbe ništetne, a nisu. Ukazuje se i na odluku VTSRH br. Pž – 6632/2017 str. 51-52.: „Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065 ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji si mijenja kamatna stopa, a obzirom to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. br. Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine navodi da: „Odgovor na naznačeno pitanje zahtijeva prethodnu ocjenu ovoga suda o tome kakav je bio sadržaj Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12, odnosno: kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a s tim u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim, imajući pri tome na umu da se revizijom ne pobija pravomoćna presuda kojom su utvrđene djelomično ništetnim navedene odredbe Ugovora. Tu odredbu je ovaj sud protumačio i primijenio na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora. Ništetni dio odredbe čl. 2. i 7. Ugovora, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.“ Konačno, u pogledu neosnovanosti stava tužitelja o ništetnosti cijelog ugovora o kreditu ukazuje se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Gos – 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine. Na stranici 6. obrazloženja sud se očitovao i o posljedicama koje trebaju nastati - proizaći iz eventualne nepoštenosti spornih odredbi te utvrdio: „... Europski sud je između ostaloga naveo da se člankom 6. st. 1. Direktive Viječa EEZ od 05. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. .... Nastavno je rečeno da se taj ugovor u načelu mora nastaviti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.“ Tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak (dalje u tekstu: valutna klauzula) kao i odredbe Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odluka tuženika (dalje u tekstu: klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi). Takav pogrešan zaključak tužitelj izvodi na temelju tvrdnji da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br.P –1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke te da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P –1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj u bitnom ponavlja navode sudova iz gore navedenih presuda koje predstavlja kao osnovu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno je potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne . U svrhu potvrde navedenog, upućuje se na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Imajući na umu odredbe čl. 81. – 85. ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista glasi: „1.Kunska protuvrijednost CHF 79.650, 00….po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, „2.Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“. Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 79.650,00CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju je na taj način već u samoj odredb i ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno.Tužitelju je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Ujedno je tužitelju kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona].“ Dakle, već iz toga proizlazi da je tuženik tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj vo lji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Pri likom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što mu je obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora? Je li prilikom zaključenja Ugovora bio pažljiv i razborit odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu? Zašto nije postavljao dodatna pitanja tuženiku ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne? Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogao je i bio je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule . Slijedom svega navedenog, notorno je da je tužite lju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. U konkretnom slučaju, tužitelj je imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Tuženik uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bio bi dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornim strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajuć i na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Ukazuje se posebno i na članak 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno: „Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR.“ Dakle, tužitelj je imao pravo bilo kada, tijekom uredne otplate kredita zatražiti konverziju, ako je smatrao da je postojeća valutna klauzula u CHF za njega nepovoljna. I u odnosu na ovu ugovornu odredbu, tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).“Glede razumljivosti predmetne odredbe tužitelju ponovno se naglašavaju sljedeće činjenice da jedredba gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora), Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen je tužitelju, tuženik je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Važno je za naglasiti da čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 10. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasan. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tužitelj je potpisom Ugovora o kreditu prihvatio primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa . U trenutku zaključenja i ispunjenja ugovora nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi, tuženik je mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara. Naglašava se da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 11.a st. 5. ZPK ( NN 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 01. siječnja 2014. godine iznosila 3,23 %. Također se ponavlja, da su tužitelju sve odredbe ugovora pa tako i odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope bili obrazloženi. Konačno, odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Tužitelj je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužitelj je svjesno preuzeo i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći. Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje bilokakve isplate. Kod prava na isplatu, potrebno je imati na umu da su stranke zaključile Sporazum o konverziji temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom je početno odobrena glavnica kred ita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja prema tuženiku u iznosu od 102.549,45 kn. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Tuženik izričito osporava da bi sporne odredbe ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) u bilo kojem dijelu bile ništetne. Sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule notorno je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. U tom smislu ide i pravomoćna sudska praksa: „Međutim, obzirom je između stranaka predmet ugovora o kreditu Aneksom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.“ Citiraju se i utvrđenja prof. dr. sc. SM i Doc. dr. sc. FM iz stručnog članka „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ kojem navode:
-„Prema pravilima obveznog prava, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnoom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“
-„U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu.“
-„U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu u CHF (uplate glavnica i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF.“
-„Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavn ih odredbi ugovora o kreditu u CHF) to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva –izostanak pravne osnove.“. Upravo navedene pravne stavove potvrđuje i VSRH u oglednom postupku:
-Konverzija je provedena na način da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.
-Banke su bile dužne ponuditi konverziju u skladu sa ZID ZPK-a, a potrošač je na temelju slobodne volje bio ovlašten odlučiti hoće li pristati na konverziju ili neće. Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primjeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19. e. ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. Dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ U konkretnom slučaju činjenice su sljedeće:
-Tužitelj nije morao pristati na konverziju, tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelj nije imao primjedbi, prihvatio je izračun i ponudu konverzije i Dodatak ugovoru o kreditu je zaključen te proizvodi pravne učinke.
-Konverzijom su ugovorne strane stvorile potpuno novu pravnu osnovu temeljem kojeg su se tužitelj dobrovoljno, svojom voljom i tuženik sukladno zakonskoj obvezi suglasili pod kojim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koju kamatnu stopu će iskoristiti sve do tada uplaćene novčane svote! Konverzijom su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužitelja da sada potražuje bilo kakve „preplate“.
-Tuženik je konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Sukladno članku 19. d. ZID ZPK/15 tuženik je bio dužan pribaviti mišljenje neovisnog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom budući se konverziji nije moglo ni pristupiti bez potvrde neovisnog revizora i njegove objave na mrežnim stranicama. U privitku se opreza radi dostavlja izvješće ovlaštenog revizora. Ukazuje se i na recentnu sudsku praksu nakon donošenja odluke VSRH u oglednom sporu. Nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos – 1/2019-36 uslijedile su odluke Županijski sud u Puli tako je dana 20. ožujka 2020. godine donio presudu posl. br. Gž – 925/2017-2 kojim se potvrđuje prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev i to pozivom na utvrđenja VSRH iz rješenja posl. br. Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine uz sljedeće obrazloženje: „Obzirom tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate…“ (Prilaže se presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž – 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. godine.), Županijski sud u Puli također je donio presudu posl. br. Gž – 1241/2018 dana 14. svibnja 2020. godine kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja se izdvaja: „Prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu, uzete su u obzir sve izvršene uplate, zbog čega tužiteljica više nema pravnu osnovu … za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu.“ (Prilaže se presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž – 1241/2018-5 od 14. svibnja 2020. godine), Županijski sud u Sisku je dana 08. svibnja 2020. godine donio presudu kojom je potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P – 3881/2015-18 od 14. veljače 2017. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje: „Dodatkom ugovora o kreditu stranke su suglasno ugovorile da se obveza tužiteljice iz ugovora o kreditu smanji za iznos razlike između iznosa plaćenog tuženici sukladno odredbama ugovora o kreditu, uključujući i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa koji je tužiteljica dužna platiti prema konvertiranom kreditu, da to smanjenje iznosi 31.027,77 EUR te je ugovorena fiksna kamatna stopa u visini od 4,55 % godišnje…. “ (Prilaže se presuda Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž – 604/2017-8 od 08. svibnja 2020. godine i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P – 3881/2015 od 14. veljače 2017..), Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću je dana 28. travnja 2020. godine donio presudu kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje: „Navedenim Sporazumom nije izričito navedeno da tužitelj više nema nikakvih potraživanja prema tuženiku s osnova do tada uplaćenog iznosa, međutim, obzirom da je navedeni Sporazum sklopljen i da je tužitelj pristao na navedenu konverziju, posljedično tome za zaključiti je da je time pristao i da se sav uplaćeni iznos iskoristi na način propisan odredbama ZPK-a….“ (Prilaže se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, posl. br. Gž – 73/2019-5 od 28. travnja 2020. godine), Županijski sud u Dubrovniku donio je dana 29. travnja 2020. godine presudu kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje: „Stoga je netočan zaključak prvostupanjskog suda da više plaćena kamata iz ugovora o kreditu predstavlja stečeno bez osnove, dakle izvanugovorni odnos, koji nema nikakve veze s ugovornim odnosom stranaka, jer taj sporazum ugovornih stranaka, nazvan dodatkom ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu među ugovornim, a sada parničnim strankama, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu - ZIDZPK. Za dodati je i da je navedeni prisilni propis, u postupku pred U. sudom R. H., ocijenjen suglasnim s U. R. H...“ (Prilaže se presuda Županijskog suda u Dubrovniku, posl. br. Gž 802/2018-5 od 29. travnja 2020. godine), Županijski sud u Šibeniku donio je dana 11. svibnja 2020. godine presudu kojom se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a kojom je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iz koje se izdvaja: „Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na pravila Zakona o obveznim odnosima o novaciji, jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK (koji je ovdje lex specialis) propisuje da se - ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, sukladno odredbama toga Zakona. To zbog toga što sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZPK) koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos- 1/2019 od 04. ožujka 2020. godine). (Prilaže se presuda Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž – 119/2018-2 od 11. svibnja 2020. godine), Županijski sud u Šibeniku donio je dana 29. travnja 2020. godine sadržajno jednaku presudu prethodno navedenoj. (Prilaže se presuda Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž – 658/2018 od 29. travnja 2020. godine), Županijski sud u Splitu donio je dana 05. svibnja 2020. godine presudu kojom je preinačen tužbeni zahtjev te je pobijana presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Iz obrazloženja se izdvaja: „Kako je tužitelju kao korisniku kredit omogućeno da pristupi sklapanju Dodatka ugovora i uspostava nove pravne osnove, nije nastala neposredno na temelju Zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma, to je prema mišljenju ovog suda osnovana žalba tuženika. Stranke su zaključenjem Dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je Županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502. I. i članka 502 ZPP-a, sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika…“ (Prilaže se presuda Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž – 491/2020 od 05. svibnja 2020. godine). Slijedom navedenog, nakon donošenja odluke VSRH u oglednom postupku uslijedila je jedinstvena sudska praksa viših sudova u pogledu neosnovanosti tužbenih zahtjeva korisnika kredita koji su proveli konverziju. Naprijed navedeni viši sudovi pridružili su se pravilnim ranijim stavovima Županijskog suda u Varaždinu (Gž – 1654/2017), Županijskog suda u Splitu (Gž – 2460/2017) i Županijskog suda u Osijeku (Gž – 1657/2016). Dakle, tužitelj nema pravo ni na kakvu isplatu sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu pa je stoga u cijelosti neosnovan i tužbeni zahtjev na isplatu. U odnosu na posljedice eventualne ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnjeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative. Usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva implicira se primjena fiksne kamatne stope, što posljedično označava neopravdano utvrđenje ništetnosti cijele odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, a što za krajnju posljedicu ima da se za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne može primijeniti niti početna kamatna stopa od 5,95 % godišnje jer je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Dakle, za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a ukoliko je ništetan dio odredbe o načinu promjene kamatne stope tada je na tužitelju bio teret dokaza da preciznim parametrima (LIBOR za CHF, CDS za RH i trošak regulacije) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, pa bi se tek tada eventualno stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se uopće i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu po vlastitim odlukama suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja. Tuženik se protivi da se visina tužbenog zahtjeva utvrđuje zbrajanjem samo pozitivnih razlika nastalih zbog povećanja kamatne stope ili povećanja tečaja valute CHF. Zbrajanjem samo pozitivnih razlika dobiva se simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno je promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom potrebno je uzeti dakle u obzir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope. Tu se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. U pogledu navedenog, ukazuje se na recentnu sudsku praksu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020-3 od 02. veljače 2021. godine: "Žalba tuženika se ukazuje osnovanom u dijelu u kojem se ističe da je povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sudske vještakinje ista izvršila izračun visine mjesečnih anuiteta uz primjenu fiksnog početnog tečaja kakav je isti bio na dan isplate kredita, ali pri tome nisu uzeti u obzir mjesečni anuiteti kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog. Sudska vještakinja je izvršila obračun i tih negativnih razlika vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita, te je utvrđeno da je u tom slučaju tužiteljica platila manji iznos nego što je trebala platiti i to za iznos od 1.984,78 kn. Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.“ Ponovno, podredno i hipotetski, ukoliko bi sud ustanovio da tužitelj i ima pravo na kakvu isplatu, a imajući na umu provedene konverzije ukazuje se posebno kako slijedi. U cijelosti se osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule, tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi. Tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. Isto se odnosi i na promjenu tečaja valute budući je isti mijenjan zbog okolnosti na koje tuženik nije utjecao niti je mogao utjecati. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknade prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.
3. Drugotuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika (pa tako i razlozi zbog kojih je II-tuženik uopće obuhvaćen istim) u potpunosti nejasan i nedovoljno obrazložen. Naime, jedini dio obrazloženja tužbenog zahtjeva u kojem se II-tuženik konkretno spominje (i to posve uzgredno!) jest u par rečenica na str. 7. i 8. tužbe gdje tužitelj u bitnom obrazlaže kako I-tuženik nije mogao na II-tuženika prenijeti ništetnu tražbinu te ujedno navodi da, cit.: „ Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., a nakon prijenosa potraživanja i EOS MATRIX d.o.o., očigledna je i ništetnost . Ugovora o kreditu budući da su ništetni predmet i cijena ugovora, te samim time i Odluka o otkazu i Odluka/Obavijest/Ugovor o prijenosu potraživanja na drugotuženika, a što je u skladu s odlukama VSRH.“. Da je tome doista tako jasno slijedi uvidom u cjelokupni činjenični supstrat tužbe gdje tužitelj kao jedine odlučne činjenice isključivo navodi okolnosti proizašle iz ugovornog odnosa s I-tuženikom. Izuzev prethodno navedenog, jedino što tužitelj u tužbi još dodatno naznačuje za II.tuženika jest pod toč. 5. petita i to kao stranku Ugovora o prijenosu tražbine, zatim pod toč. 6. petita kod zahtjeva za solidarnom isplatom od I. i II-tuženika navodno preplaćenog iznosa (kojeg će tužitelj naknadno specificirati po pribavi dokumentacije od I-tuženika) te pod toč. 7. petita kod zahtjeva za solidarnom naknadom od I. i II-tuženika troška parničnog postupka. Iz svega naprijed navedenog, kao i iz ukupnosti u tužbi iznesenih razloga, može se jasno i nepobitno zaključiti kako tužitelj nema nikakvog valjanog pravnog uporišta temeljem kojeg bi tužbu upravio i protiv II-tuženika. Slijedom navedenog, evidentno je da je ovako postavljen tužbeni zahtjev u odnosu na II.tuženika nepotpun, neodređen i kao takav nepodoban za daljnje raspravljanje. Posljedično, stoga, nije u dostatnoj mjeri određen ni tužbeni zahtjev pod toč. 6. i 7. petita budući da tužitelj nema osnova zahtjev za isplatom navodno preplaćenog iznosa te naknadom troškova postupka postaviti jednako i protiv I i II-tuženika kao solidarnih dužnika uvažavajući nepobitnu činjenicu da II-tuženika nije obuhvatio tužbenim zahtjevom na istovjetan način kao I-tuženika. Slijedom navedenog, predlaže se naslovnom Sudu pozvati tužitelja da postavi jasno određen tužbeni zahtjev u kojem će decidirano naznačiti koje od više dijelova istaknutog zahtjeva upravlja protiv II.tuženika te temeljem koje točno osnove, podredno, da u odnosu na II.tuženika odbaci tužbu. Nadalje, podnosi se prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na II.tuženika u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 118-50- 4785806 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te kojim se traži utvrđenje ništetnosti Izjave o otkazu Ugovora o kreditu.II.tuženik nije pasivno legitimiran iz razloga što temeljem Ugovora o prijenosu, broj OV-2191/2018 od dana 28.02.2018. godine, solemniziranog dana 02.03.2018. godine od strane javnog bilježnika Ilinke Liosnek iz Zagreba pod brojem OV-2191/2018 (dalje u tekstu: Ugovor o prijenosu) na njega nije prenesen ugovorni odnos niti je preuzeo ugovornu poziciju I-tuženika kao kreditora. Naime, evidentno je da tužitelj ne čini distinkciju između prijenosa tražbine (čl. 80. Zakona o obveznim odnosima – dalje u tekstu: ZOO) i prijenosa ugovora (čl. 127. ZOO-a), odnosno, stupanja novog vjerovnika u ugovorni odnos na mjesto starog vjerovnika. U konkretnom slučaju II- tuženik nije stupio u ugovorni odnos, već se radi isključivo o prijenosu tražbine (cesiji) na koji odnos se primjenjuju odredbe čl. 80. – 87. ZOO-a. Dakle, kako na temelju Ugovora o prijenosu na II.tuženika nije prenesen i ugovorni odnoste stoga II-tuženik nije preuzeo ugovornu poziciju I-tuženika kao banke/kreditora niti je na bilo koji način utjecao na ugovorenu valutnu klauzulu ili ugovorene kamate, kao ni na tijek otplate, promjenu kamatnih stopa, uvjete raskida ugovora i sl., a u konačnici II-tuženik nije stranka niti potpisnik Ugovora o kreditu po bilo kojoj osnovi, evidentno je da ne može biti niti pasivno legitimiran kao tuženik u ovom parničnom postupku. O tome je jasan stav već ranije zauzela i sudska praksa pa tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci pod posl br. Gž-1261/17 od dana 23.10.2017. godine, a koja odluka (sentenca) se dostavlja u prilogu.Što je još bitnije (a što II.tuženika stavlja u izuzetno nepovoljan i podređen položaj u ovom postupku), tužitelj nigdje u tužbi ne obrazlaže zbog čega smatra da je unatoč svemu prethodno iznesenom, II-tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku u pogledu utvrđenja ništetnosti pojedin ih odredbi Ugovora o kreditu te Izjave o otkazu Ugovora o kreditu. Opetovano II-tuženik napominje kako nije niti je ikada bio stranka Ugovora o kreditu, a nije niti stupio na mjesto I-tuženika u Ugovoru. Stranke u postupku u kojem se odlučuje o tome je li neki ugovor ništetan ili nije, mogu biti isključivo one (pravne ili fizičke) osobe koje su potpisnice (i stranke) tog ugovora. U prilog tome govori i sudska praksa pa tako i Vrhovni sud RH u odluci pod posl br. Rev 2059/91 od dana 24.09.1992. godine, cit.: "U sporu radi utvrđenja ništavosti ugovora stranke tog ugovora kao tuženici imaju svojstvo jedinstvenih suparničara.". Osim toga, budući da se tužitelj u tužbi poziva na presude kojima je odlučeno o kolektivnim interesima potrošača u predmetu "Franak", istovremeno očito zanemaruje činjenicu da se predmetne "kolektivne" presude odnose isključivo na osam pravnih osoba - banaka, koje su u svojstvu tuženika bile obuhvaćene tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a među kojima nije bio i ovdje II-tuženik pa je stoga i iz tog razloga evidentno promašena pasivna legitimacija. Slijedom navedenog, budući da je pojedinačna tužba u ovom postupku podnesena temeljem odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, ista može biti upravljena isključivo u odnosu na onih osam banaka koje su u svojstvu tuženika bile pasivno legitimirane u konkretnom postupku u kojem je odlučeno o zaštiti kolektivnih interesa potrošača. Kako II-tuženik nije bio obuhvaćen predmetnom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tako isti ne može biti pasivno legitimiran ni u ovom pojedinačnom postupku. Također, II.tuženik smatra bitnim istaknuti kako ne postoji solidarna odgovornost za isplatu II.tuženika s I.tuženikom u ovoj pravnoj stvari te se stoga i u tom dijelu podnosi prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, budući da tužitelj nije vršio nikakve uplate prema II.tuženiku s osnove plaćanja dospjelih anuiteta po kreditu, to II-tuženik nije niti mogao steći bez osnove bilo kakav novčani iznos uplaćen od strane tužitelja. Stoga, evidentno je da je takav tužbeni zahtjev usmjeren prema II-tuženiku u cijelosti neosnovan, čak i ukoliko b i naslovni Sud presudom utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF. II.tuženik pojašnjava kako je pravna osnova za podnošenje tog dijela tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnove i to na ime preplaćenih anuiteta, zbog navodne nezakonite promjene kamatne stope i korištenja valutne klauzule vezane uz valutu CHF te bi, u slučaju da se utvrdi ništetnost dijela ugovornih odredbi (koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz valutu CHF), bilo potrebno vratiti preplaćeni dio anuiteta. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan u rujnu 2011. godine (potvrda ovršnosti iskazana dana 27.02.2012. godine), dok je Ugovor o prijenosu sklopljen tek 2018. godine, evidentno je da nikakve uplate po predmetnom kreditu s osnove plaćanja anuiteta nisu mogle biti vršene prema II- tuženiku. Samim time, na strani II-tuženika nije moglo niti doći do stjecanja bez osnove. Također, odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a jasno je propisano što je stjecanje bez osnove. To je situacija u kojoj imovina jedne osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove. U konkretnom slučaju, stjecatelj eventualno preplaćenih anuiteta bila je i ostala Banka, dakle, ovdje I-tuženik. Naime, II.tuženik je 2018. godine samo preuzeo tražbinu Banke (na ime anuiteta koji nisu plaćeni), ali ne i novčaneiznose koji su plaćeni. Taj ukupan novčani iznos (imovina) koji je tužitelj uplatio ostao je I.tuženiku (Banci) i ako bi se eventualno i utvrdilo da postoje neke preplate po toj osnovi, pasivno legitimiran može biti jedino stjecatelj, a to u konkretnom slučaju nije II-tuženik već I-tuženik (Banka). Stjecanje bez osnove jest izvanugovorna obveza, odnosno izvanugovorni obveznopravni odnos između subjekta koji je stekao neku imovinu i drugog subjekta koji je ostao bez te imovine. Ugovorom o prijenosu ta izvanugovorna obveza nije prenesena na II.tuženika pa je upravo iz tog razloga promašena pasivna legitimacija. Još jednom se posebno naglašava kako II.tuženik nije stupio kao vjerovnik u Ugovor o kreditu, već je samo preuzeo tražbinu, dakle, preuzeo je potraživanje s osnove neplaćenih anuiteta, dok tužitelj ovom tužbom potražuje iznose po plaćenim anuitetima. Pravni interes II-tuženika kao cesionara za sudjelovanje u ovom parničnom postupku možebitno i postoji, no u tom slučaju isključivo u svojstvu umješača na strani I.tuženika, ali nikako ne postoji osnov da ga se obuhvati tužbenim zahtjevom, jer II-tuženik nikada nije bio stranka Ugovora o kreditu, nije stupio na mjesto I-tuženika u Ugovoru niti je ikada primio uplatu bilo kojeg (navodno preplaćenog) anuiteta. II.tuženik pritom dodatno ističe i kako su tvrdnje o postojanju solidarne odgovornosti za isplatu u potpunosti netočne, neosnovane te u cijelosti bez utemeljenja u materijalnopravnim propisima. Naime, posve suprotno navodima iz tužbe, sam čin stjecanja tražbine (kao uostalom i bilo koje stvari ili prava) od njezinog dotadašnjeg imatelja niti u kojem slučaju ne predstavlja pravnu osnovu za nastanak pasivne solidarnosti na strani stjecatelja i prenositelja (naspram eventualnih zahtjeva trećih osoba), a kao što se to u tužbi suviše pojednostavljeno pokušava postaviti. Stoga, nije u pravu tužitelj kada čin stjecanja tražbine II-tuženika od I-tuženika izravno veže uz solidarnu odgovornost II.tuženika s I.tuženikom za isplatu, budući da se u takvim slučajevima solidarnost ne presumira. Naime, za nastanak solidarne obveze, bilo aktivne, bilo pasivne, uvijek je potrebna posebna pravna osnova. S tim u vezi, sukladno pravnoj teoriji i znanosti, pravna osnova za nastanak pasivne solidarnosti je:
-Ugovor - ako je činidba djeljiva, a dužnici se u ugovoru izrijekom obvežu kao solidarni dužnici;
-Odredba posljednje volje;
-Zakon - pri čemu je potrebno napomenuti kako solidarna obveza ne nastaje izravno iz zakona, već zakon uz postojanje nekih činjenica i bez obzira na stranačku volju veže nastanak solidarne obveze. U odštetnom pravu pasivna solidarnost po pravilu nastaje na osnovi strogog (kogentnog) propisa.3 Tako, primjerice, sukladno odredbi čl. 1057. ZOO-a, ako pored roditelja za štetu odgovara i dijete, njihova je odgovornost solidarna i sl. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, jasno slijedi da se među p ravnim osnovama (izvorima) pasivne solidarnosti niti u kojem slučaju ne navodi sklapanje pravnog posla kojem je predmet stjecanje neke stvari ili prava, već se upravo suprotno, za nastanak odnosa pasivne solidarnosti, uvažavajući ozbiljnost predmetnog odnosa, zahtijeva ili izričita odredba u tom smislu sudionika pravnog posla sadržana u ugovoru ili izričita zakonska odredba. Navedeno je uostalom i jedino životno logično i opravdano jer bi u protivnom za sve stjecatelje neke stvari ili prava, po bilo kojoj osnovi, nastala izrazita pravna nesigurnost u vidu solidarne odgovornosti s dotadašnjim vlasnikom ili imateljem vezano uz njegove interne odnose s trećim osobama. Kako pozitivni zakonski propisi ne poznaju odredbu koja bi nastanak pasivne solidarnosti izravno vezala uz stjecanje neke stvari ili prava, a niti se II-tuženik u ugovoru temeljem kojeg je stekao predmetnu tražbinu na bilo koji način obvezao kao solidarni dužnik s I.tuženikom, to je u cijelosti netočno i neosnovano tvrditi da postoji solidarna odgovornost II.tuženika s I-tuženikom za isplatu iznosa koje je tužitelj navodno preplatio I-tuženiku. Ukoliko tužitelj tvrdi i smatra da je II-tuženik od njega nešto neosnovano stekao (a što II.tuženik u cijelosti osporava!), dužan je jasno i decid irano odrediti sve pojedinosti predmetnog obveznopravnog odnosa, drugim riječima, dokazati ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za stjecanje bez osnove, kao i naznačiti točan iznos koji potražuje od II-tuženika, a ne samo paušalno podnijeti tužbeni zahtjev radi isplate i to za navodno stjecanje bez osnove koje je evidentno nastalo u razdoblju prije sklapanja Ugovora o prijenosu. Osim što podnosi prigovor promašene pasivne legitimacije kako je obrazloženo pod prethodnim točkama ovog odgovora na tužbu, II-tuženik podnosi i prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu. Naime, navedeni Ugovor o prijenosu sklopljen je između I-tuženika i II-tuženika te tužitelj nije ugovorna strana u istom pa već iz tog razloga ne postoji njegov pravni interes. Osim toga, čak i ukoliko bi se utvrdila ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, ne bi automatski prestala prava i obveze koje proizlaze upravo iz samog Ugovora o prijenosu, a tiču se isključivo ugovornih strana iz tog ugovora (I. i II.tuženika) pa tako npr. pravo II.tuženika da prema I.tuženiku postavi zahtjeve s osnove odgovornosti za postojanje tražbine i s osnove odgovornosti za naplativost tražbine (veritet i bonitet). Sl ijedom navedenog, evidentno je da se eventualnim utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu ne može automatski smatrati osnovanim utvrđivati ništetnost Ugovora o prijenosu, budući da za tako nešto ne postoji pravni interes niti valjani pravni temelj na strani tužitelja, a s obzirom da su tim ugovorom uređeni obveznopravni odnosi koji s njim nemaju nikakve veze. Također, pravno je u potpunosti nelogično, ali što je još bi tnije ostalo je i u potpunosti neobrazloženo, temeljem koje osnove tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, a istovremeno i dalje traži (u toč. 5. petita) utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o prijenosu. Naime, ukoliko bi naslovni Sud usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu, tražbina koja proizlazi iz Ugovora o kreditu (tražbina I-tuženika prema tužitelju) bi i nadalje egzistirala (uzimajući u obzir činjenicu da tužitelj nije uredno vraćao kredit) te je samim time jasno da ne postoji nikakav pravni interes tužitelja, ali što je još bitnije niti valjani pravni razlog da bi se utvrđivala ništetnost Ugovora o prijenosu. Ukoliko naslovni Sud nastavi postupati po ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, II .uženik ističe kako se time čini bitna povreda odredaba parničnoga postupka. Naime, odredbom čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku jasno je propisano da tužba, između ostaloga, mora sadržavati i činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev. Međutim, tužitelj u tužbi niti jednom jedinom rečenicom nije obrazložio zbog čega smatra da je II.tuženik pasivno legitimiran u postupku u kojem se odlučuje o ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg isti nije stranka, kao niti zbog čega bi trebao solidarno odgovarati s I.tuženikom za isplatu navodno preplaćenih anuiteta te za naknadu parničnih troškova uvažavajući nepobitnu činjenicu kako nikakve uplate s osnove plaćanja dospjelih anuiteta po kreditu nisu bile (niti su mogle biti) vršene prema II.tuženiku. Slijedom svega iznesenog, predlaže se da naslovni Sud u cijelosti odbaci tužbu u odnosu na II.tuženika, podredno da odbije tužbeni zahtjev, kao i da naloži tužitelju da II.tuženiku naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima .
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 12-18), otplatni plan (list 19-24), dopise (list 25 i 26), opomene pred otkaz ugovora, izjave o otkazu kredita, dopise (list 54-60), sudske odluke (list 61-63), ugovor o prijenosu (list 64-75), dopise i dokumentaciju (list 76-90), sporazum o konverziji (lit 91-96), izjave o prihvatu i dokumentaciju (list 97-544), stručna mišljenja (list 545-600), ugovor o prijenosu (list 646-652), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐM i tužitelja (list 654- 658), tužitelja (list 657-658), proveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpić (list 665-678), proveden je dokaz saslušanjem vještaka Tomislava Prpića (list 713-714), provedena je dopuna vještačenja (list 726) te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.
5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim u odnosu na prvotuženika te neosnovanim u odnosu na drugotuženika.
6. Između parničnih stranaka nije sporno da su 26. ožujka 2008. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 118-50-4785806, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.650,00 CHF. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i da su stranke zaključile 03.07.2017. Sporazum o konverziji kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, u nastavku ZID ZPK/15) te kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nije sporno da je tuženik i otkazao Ugovor o kreditu broj 118-50-4785806, te je temeljem navedene odluke prenio svoje potraživanje trgovačkom društvu EOS MATRIX d.o.o. Zagreb.
7. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je i pitanje, s obzirom da se radi o konvertiranom kreditu, da li tužitelj koji je izvršio konverziju sada ima osnove tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa. U odnosu na drugotuženika sporna je pasivna legitimacija.
8. Prije svega sud je našao osnovanim zahtjev pod toč. I kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl.13. Ugovora o kreditu broj 118-50-4785806. Naime kako je ugovor sklopljen među strankama potrošački ugovor, za odlučivanje o prigovoru tuženika da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje: ZZP) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ br. 78/12, dalje ZIDZZP). Već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. ZZP -a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), dok odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kao što je i naprijed navedeno da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u Puli, dok je ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda formulirao unaprijed tuženik, kao trgovac, jer je sklopljena na unaprijed formuliranom obrascu, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 280 km), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl . 96. ZZP ništetna, to posebno jer je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u Puli gdje tuženik ima poslovnu jedinicu, tako da nadležnost prvostupanjskog suda postoji na temelju odredbe čl. 59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Zbog svega navedenog valjalo je odlučiti kao u toč. I izreke presude.
9. Tužitelj je nadalje u odnosu na prigovore prvo tuženika tijekom postupka u bitnom isticao da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija te da u trenutku konverzije odredba o CHF valutnoj klauzuli još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. Prije svega na konkretan slučaj primjenjuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće je li tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njezin kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe.
10. Vezano za svojstvo potrošača tužitelja valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bila odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, u nastavku: ZZP/03) koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U dokaznom je postupku proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke koji u svom iskazu navodi da je predmetni kredit podigao sa namjerom kupovine kuće i to za življenje njega i njegove obitelji. Kada se obratio službeniku banke preporučen mu je kredit vezan uz CHF i rečeno mu je da je u tom trenutku bio najpovoljniji izbor odnosno da je to najstabilnija valuta. Čak nije, obzirom na svoju kreditnu sposobnost, mogao dobiti potpuni iznos koji mu je trebao nego je još uzeo i 10-ak tisuća eur gotovinskog kredita. U početku mu je mjesečni anuitet iznosio cca 2.200,00 kuna, međutim nakon godinu do dvije je počelo jako rasti tako da je dosezalo i do 4.000,00 kuna a plaća je bila cca 4.500,00 kuna tako da je to više nije mogao plaćati. Pokušao je napraviti konverziju ali su mu rekli da to nije moguće jer ima dugovanja prema banci za ono razdoblje kada ni mogao plaćati. Na kraju to nije konvertirao a kada je imao namjeru napraviti konverziju ispostavilo se da više nije dužan 500.000,00 kuna otprilike nego skoro 1.000.000,00 kuna. Prilikom podizanja kredita su mu pojašnjavali da valutna klauzula znači to da je trenutno stabilna, da se kamatna stopa može mijenjati i prema odluci banke ali mu nije nitko objašnjavao što to znači i po kojim kriterijima se može mijenjati. Čak su napominjali da to može biti minimalno. Nitko nije napomenuo da bi mjesečni anuitet bio dupli jer ne bi ga na kraju krajeva niti potpisao. Nakon što mu se predočuje izjava i sporazum o konverziji sa lista 91-100 spisa, navodi da to je njegov potpis a očito do toga nije došlo jer nije imao sredstava podmiriti dugovanja. I dalje otplaćuje kredit ali više nisu mogli ovdje živjeti sa ovdašnjim primanjima tako da je morao otići u inozemstvo. Do sada nije ništa plaćao drugotuženiku.
11. Dakle namjena kredita je bila kupovina kuće za življenje tužitelja i njegove obitelji a niti iz ostalih dokaza se ne bi mogao izvesti zaključak niti posumnjati, da je kredit tužitelj koristio u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, u nastavku: ZID ZPK/15), čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Stoga ako tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se ne radi o potrošačkom kreditu, na njemu je teret dokazivanja te činjenice, a što on u ovom postupku nije dokazao. O teretu dokazivanja svojstva potrošača izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Inače je sud iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Pritom valja istaknuti da je bitna činjenica za ovaj postupak upravo dio iskaza koji se odnosi na tužiteljevo svojstvo potrošača pa je nadalje valjalo utvrditi odgovore na slijedeća pitanja:
- odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno,
- jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS- a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP -a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. II i III izreke.
12. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Sporazuma o konverziji tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi a uz to se ne osporava pravilnost izračuna konverzije. Dakle, Sporazum o konverziji nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno a zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u EUR vrijedi samo od trenutka kada je Sporazum sklopljen. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čanka. 323. stavka 1. ZOO- a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Sporazuma o konverziji nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu članka 41. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP- a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu (i ne moraju) odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužitelj tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije odnosno ovdje do otkaza ugovora preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi.
13. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi BM protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj C-118/17 nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda EU, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.
14. Valja napomenuti da Sporazum o konverziji nije ništetan jer je konverzija izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužitelj je Sporazum o konverziji prihvatio. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužitelja, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Sporazum o konverziji jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje istog tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatio kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Sporazuma o konverziji nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK -a, a niti navedenim Sporazumom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi.
15. Radi utvrđivanja preplaćenih iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, Tomislavu Prpiću (list 665-675 spisa) sa zadatkom vještaku da uvidom u dokumentaciju u spisu te ostalu financijsku dokumentaciju koju će po potrebi pribaviti od tužitelja ili tuženika izračuna razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračuna pozitivnu preplatu između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužite lj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu irazliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju.Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak daje sljedeće mišljenje:
1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, do otkaza kredita, kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj nije imao preplate na ime kamata,
2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio
93,91 € / 707,51 kn,
3. pod pretpostavkom da je valutna klauzula ništetna, odnosno primjenom početnog tečaja na dospjelu glavnicu i redovnu kamatu, dug bi na dan16.09.2011. iznosio 416.261,57 kn (bez zateznih kamata i troškova koji bi se prema istom trebali korigirati), odnosno 23.020,93 kn / 3.055,40 € manje od onog utvrđenog konverzijom.
16.1. Tuženik je isticao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka podneskom od 21. rujna 2023. na koje primjedbe se vještak Tomislav Prpić očitovao (list 713-714 spisa) navodeći da prije svega u cijelosti ustraje kod svog nalaza i mišljenja, a što se tiče pitanja da se razdvoji odnose li se uplate na prvotuženika ili drugotuženika ističe da su, kako je i vidljivo iz tablica, sve uplate koje je tužitelj izvršio izvršene u periodu dok je bio aktivan kredit, dakle sve uplate su išle prema Raiffeisenbank d.d. kao i naknadno provedena konverzija koja je provedena prije prodaje potraživanja prema drugotuženiku odnosno Eos Matrix d.o.o. Na upit da li smatra da su se trebale uračunati i negativne razlike obzirom je tužitelj višemjesečnih anuiteta platio manje od početnog tečaja nego što je platio uslijed rasta tečaja ukazano je prvotuženiku da je postavljeno pitanje vještaku pravno pitanje o čemu odluku donosi sud, a vještak iznosi svoje mišljenje kako može konstatirati da taj period doista postoji ali ne može smatrati da se on treba ili ne treba uračunavati. Na upit suda da li su prikazane tzv. negativne razlike u nalazu i mišljenju vještak navodi da obzirom na zadaću gdje se tražilo isključivo pozitivna pretplate iste nisu prikazane, ali je isto moguće sačiniti.
17. Iz pisane dopune nalaza i mišljenja (list 716) proizlazi s obzirom na prijedlog tuženika sa ročišta od 12.03.2024. da sva plaćanja i preplate, kao i zaključci o konverziji navedena u Nalazu i mišljenju odnose se na radnje prema prvotuženiku, odnosno Raiffeisenbank Austria d.d. Nadalje iz pisanog očitovanja vještaka (list 726) proizlazi da negativne kamate utvrđene su u periodu otplate kredita od 31.8.2010 do otkaza kredita 16.9.2011, kada je kamatna stopa iznosila 5,00 %. Kako u navedenom periodu tužitelj nije podmirivao obveze, kamata je prenesena kao dug. Kako je navedeno u nalazu, provedbom konverzije dug je korigiran na ukupno 441.880,95 kn na dan 16.09.2011. od čega 376.300,95 kn na ime dospjele glavnice, 62.981,55 kn na ime redovne kamate, 2.294,10 kn zatezne kamate i 304,35 kn troškova. Da je bila primijenjena redovna ugovorna kamata (5,95%), za period otplate kredita od 31.8.2010 do otkaza kredita 16.9.2011, obračunalo bi se 4.846,95 kn (po tečaju na dan svakog pojedinog dospijeća) više kamate koja bi se pripisala dugu na dan otkaza kred ita. Tako bi dug po redovnoj kamati na dan otkaza po obračunu tuženika iznosio 67.828,50 kn, odnosno ukupan dug 446.727,90 kn.
17.1. Konačno vještak u svom pisanom očitovanju (list 737) navodi da s obzirom na prijedlog tuženika sa ročišta od 20.09.2024 (sukladno prijedlogu tuženika iz podneska od 19.09.2024.), a kako je navedeno u podnesku od 14.09.2024, da je bila primijenjena redovna ugovorna kamata (5,95%), za period otplate kredita od 31.8.2010 do otkaza kredita 16.9.2011, obračunalo bi se 4.846,95 kn (po tečaju na dan svakog pojedinog dospijeća) više kamate koja bi se pripisala dugu na dan otkaza kredita. Tada bi tablica stanja duga izgledala kako slijedi:
Tablica 6 – Stanje duga na dan 16.09.2011 (dan otkaza kredita).
Dakle, dug po redovnoj kamati na dan otkaza (poslije konverzije) po obračunu tuženika iznosio 67.828,50 kn, odnosno ukupan dug 446.727,90 kn.
Dug po redovnoj kamati na dan otkaza (prije provedbe konverzije) po obračunu tuženika iznosio 60.882,83 kn, odnosno ukupan dug 549.277,35 kn.
Dug po redovnoj kamati na dan otkaza u slučaju ništetnih odredbi ne bi se mijenjao jer je on već izračunat sa primjenom kamate od 5,95% za cijelo vrijeme potraživanja. Te bi iznosio 52.419,93 kn, odnosno ukupan dug 416.261,57 kn. Time bi hipotetska razlika po ovako posljedičnom uvećanju duga dakle, pod pretpostavkom da je valutna klauzula ništetna, odnosno primjenom početnog tečaja na dospjelu glavnicu i redovnu kamatu, iznosila 27.867,88 kn / 3.698,70 € manje od onog utvrđenog (tako korigiranom) konverzijom.
18. Na predmetni nalaz i mišljenje i dopune nalaza i mišljenja tužitelj nije imao primjedbi i u skladu sa istim je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom predanom sudu 4. lipnja 2024. (list 719-721 spisa), dok tuženik u bitnome osporava osnovanost osnove tužbenog zahtjeva te ističe da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike. Kako je nalaz i mišljenje izvršen sukladno danom mu zadatku, to nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud prihvaća kao stručan i objektivan i izrađen u skladu sa postavljenim zadatkom. Sud naime prihvaća osnovni nalaz i mišljenje vještaka koji je izrađen prema zadatku suda a iz kojeg proizlazi da je tužitelj uslijed povećanja tečaja valute chf a prije otkaza kredita (do 16.09.2011.) kredit preplatio za iznos od 93,91 eur (Tablica 5 nalaza). Nadalje proizlazi obzirom je utvrđena ništetnom valutna klauzula da bi primjenom početnog tečaja na dospjelu glavnicu i redovnu kamatu dug na dan 16.09.2011. iznosio 416.261,57 kuna odnosno 3.055,40 eur manje od onog utvrđenog konverzijom što predstavlja preplatu nastalu na ime tečajne razlike u svakomjesečnom anuitetu prije otkaza ugovora o kreditu 16.09.2011., dakle slijedom svega navednog proizlazi da ukupna preplata tužitelja po predmetnom kreditu nastala kao povećanje tečaja chf valute iznosi 3.149,31 eur. Naime Sporazumom o konverziji je ugovorena i preostala glavnica pa tužitelju valja priznati pravo na isplatu razlike između te glavnice i one koja bi bila po početnom otplatnom planu jer je cilj uspostaviti financijsko stanje stranaka kakvo bi bilo da nisu bile ugovorene nepoštene, ništetne odredbe, a to je moguće jedino priznavanjem upravo ovih iznosa koji su utvrđeni vještačenjem u ovom predmetu. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točci IV izreke.
18.1. Tuženik između ostalog navodi da je potrebno uzeti u ozbir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od "više" uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja i kamatne stope što sud nije našao osnovanim obziorm da nije došlo do povrede interesa potrošača odnosno nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika. Dakle tuženik stoga nema pravo na isplatu razlike između tako zakonom određene kamate i iznosa kamate koja je bila ugovorena sklopljenm ugovorom o kreditu. Stoga je valjalo prihvatiti u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka jer predmet tužbenog zahtjeva je preplata po kreditu što uključuje samo pozitivne mjesečne razlike dok negativne mjesečne razlike nisu predmet ovoga spora.
19. Prigovor zastare je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO -a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 03. rujna 2021., stoga potraživanje koje je predmet ovog postupka nije zastarjelo. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev - 2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan. Valja još napomenuti da zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi članka 1115. ZOO-a.
20. Tužitelj tužbom nadalje traži i utvrđenje ništetnom Izjave o otkazu Ugovora o kreditu broj 118-50-4785806 od dana 16.09.2011. U tom dijelu sud nije našao osnovanim tužbeni zahtjev. Naime nije sporno da je prvo tuženik zbog neurednog ispunjenja ugovornih obveza dana 16. rujna 2011. tužitelju poslao Izjavu o otkazu kredita a takva Izjava kako to osnovano ukazuje prvo tuženik niti ne može niti biti ništetna u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Dakle navedena odredba propisuje ništavost pravnih poslova dok je Izjava o otkazu ugovora jednostrana izjava volje jedne ugovorne strane kojom ona prekida ugovorni odnos u konkretnom slučaju sukladno odredbi čl. 358. ZOO-a. Neprihvaćanje takve Izjave može eventualno biti prigovor kod naplate potraživanja što ovdje nije predmet postupka. Konačno su i stranke (tužitelj i prvo tuženik) kao nesporno utvrdile Sporazumom o konverziji u čl. 2. toč. 2. da je kredit iz prethodne točke (ugovor o kreditu) otkazan dana 16. rujna 2011.
21. Zaključno u odnosu na drugo tuženika sud je tužbeni zahtjev našao neosnovanim u cijelosti. Tužitelj traži utvrđenje ništetnim Izjava/Obavijest/Ugovor o prijenosu tražbine iz Ugovora o kreditu broj 118-50-4785806 od dana 28.02.2018. godine zaključen između Raiffeisenbank Austria d.d. i EOS MATRIX d.o.o. u bitnome navodeći da prvo tuženik nije mogao na drugo tuženika prenijeti ništetnu tražbinu te postupanje tuženika smatra nepoštenim. Činjenica da su utvrđene ništetnim određene odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prvo tuženika ne povlači ujedno ništetnost čitavog Ugovora o kreditu a posebno isto nije od ut jecaja na valjanost Ugovora o prijenosu tražbine sklopljenog između prvo i drugo tuženika. Isto tako nije osnovan navod tužitelja da bi takav Ugovor o prijenosu tražbine trebalo cijeniti nepoštenim posebno kraj činjenice da prvo tuženik ima potpunu slobodu raspolaganja svojom tražbinom u odnosu na tužitelja u granicama ugovornog odnosa stranaka (tužitelja i prvo tuženika) a što sve opet nije predmet raspravljanja po aktualnom tužbenom zahtjevu, a sud nije našao niti druge okolnosti koje bi navedeni Ugovor o prijenosu tražbina činile ništetnim. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj od drugo tuženika ne potražuje niti isplatu preplaćenih iznosa obzirom je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takvih isplata odnosno preplata prema drugo tuženiku nije niti bilo u utuženom razdoblju. Zbog svega navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim navedenog ugovora o prijenosu tražbine slijedom čega proizlazi osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženika.
24. Odluka o parničnom trošku u odnosu na prvotuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi st. 5. Zakona o parničnom postupku , naime tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženika u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom izjave o otkazu ugovora o kreditu no obzriom na sve provedne dokaze radi utvrđenja svih ostalih činjenica zbog toga nisu nastali posebni troškovi u odnosu na prvotuženika. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podnesaka od 22.02.2022. (dva podneska) po 50 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 01.03.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 26.08.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 01.12.2022. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 13.04.2023. 100 bodova (Tbr.9/1), za sastav podneska od 08.10.2023. 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 12.3.2024. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 16.05.2024. 100 bodova (Tbr.9/1), za sastav podneska od 04.06.2024. 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 05.03.2026. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu za objavu presude 50 bodova što sve uvećano za PDV iznosi 2.500,00 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur i za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eur pa je tužitelju ukupno priznat trošak u iznosu od 2.858,35 eur.
25. Odluka o parničnom trošku u odnosu na drugotuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku pa je drugotuženiku, obzirom tužitelj u odnosu na istog nije uspio u sporu, priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 01.03.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 09.03.2022. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 26.08.2022. 50 bodova (tbr.9/2), na ročištu 01.12.2022. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 13.04.2023. 100 bodova (Tbr.9/1), za satsav podneska od 03.10.2023. 25 bodova (Tbr.8/3), za sastav podneska od 16.03.2024. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 12.03.2024. 50 bodova (Tbr.9/2), na roičštu 16.05.2024. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 20.09.2024. 50 bodova (Tbr.9/2), za satav podnska od 19.02.2025. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročštu 05.03.2026. 100 bodova (Tbr.9/1) što uvećano za PDV iznosi 2.000,00 eur.
U Puli, 17. travnja 2026.
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
-tužitelju po pun.
-tuženiku po pun.
