REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-823/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Marangunić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari I.tužitelja HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:80572192786, II.tužitelja HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:39901919995, kojeg zastupa Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu i III.tužitelja HŽ Cargo d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:08720210702, protiv tuženika HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ivan Zorić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika svih parničnih stranaka, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi ovog suda Ovrv-21825/1999 od 5.6.2000.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, HŽ Cargo d.o.o., Zagreb iznos od 466,78 sa zateznom kamatom:

- na 20,02 eura od 22.3.1997.

- na 20,02 eura od 22.3.1997.

- na 20,02 eura od 25.4.1997.

- na 20,02 eura od 15.5.1997.

- na 20,02 eura od 17.6.1997.

- na 20,02 eura od 19.7.1997.

- na 20,02 eura od 16.8.1997.

- na 20,02 eura od 26.9.1997.

- na 20,02 eura od 23.10.1997.

- na 20,02 eura od 26.11.1997.

- na 20,02 eura od 24.12.1997.

- na 20,02 eura od 7.1.1998.

- na 20,02 eura od 15.1.1998.

- na 33,92 eura od 28.3.1998.

- na 16,96 eura od 25.4.1998.

- na 16,96 eura od 3.6.1998.

- na 16,96 eura od 3.6.1998.

- na 16,96 eura od 25.7.1998.

- na 16,96 eura od 3.9.1998.

- na 16,96 eura od 29.9.1998.

- na 16,96 eura od 28.10.1998.

- na 16,96 eura od 29.11.1998.

- na 16,96 eura od 29.12.1998.

- na 16,96 eura od 1.2.1999. te iznos od 217,44 eura sa zateznom kamatom:

- na 7,18 eura od 22.3.1997.

- na 7,18 eura od 22.3.1997.

- na 7,18 eura od 25.4.1997.

- na 7,18 eura od 15.5.1997.

- na 7,18 eura od 17.6.1997.

- na 7,18 eura od 19.7.1997.

- na 7,18 eura od 16.8.1997.

- na 7,18 eura od 26.9.1997.

- na 7,18 eura od 23.10.1997.

- na 8,62 eura od 26.11.1997.

- na 8,62 eura od 24.12.1997.

- na 8,62 eura od 7.1.1998.

- na 8,62 eura od 15.1.1998.

- na 17,23 eura od 28.3.1998.

- na 8,62 eura od 25.4.1998.

- na 10,28 eura od 3.6.1998.

- na 10,28 eura od 3.6.1998.

- na 10,28 eura od 25.7.1998.

- na 10,28 eura od 3.9.1998.

- na 10,28 eura od 29.9.1998.

- na 10,28 eura od 28.10.1998.

- na 10,28 eura od 29.11.1998.

- na 10,28 eura od 29.12.1998.

- na 10,28 eura od 1.2.1999., sve do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, HŽ Cargo d.o.o., Zagreb za solidarnu isplatu 433,18 eura sa zateznom kamatom:

- na 15,18 eura od 22.3.1997.

- na 15,18 eura od 22.3.1997.

- na 15,18 eura od 25.4.1997.

- na 15,18 eura od 15.5.1997.

- na 15,18 eura od 17.6.1997.

- na 15,18 2 eura od 19.7.1997.

- na 15,18 eura od 16.8.1997.

- na 15,18 eura od 26.9.1997.

- na 15,18 eura od 23.10.1997.

- na 15,18 eura od 26.11.1997.

- na 15,18 eura od 24.12.1997.

- na 15,18 eura od 7.1.1998.

- na 15,18 eura od 15.1.1998.

- na 26,51 eura od 28.3.1998.

- na 19,90 eura od 25.4.1998.

- na 19,90 eura od 3.6.1998.

- na 19,90 eura od 3.6.1998.

- na 19,90 eura od 25.7.1998.

- na 19,90 eura od 3.9.1998.

- na 19,90 eura od 29.9.1998.

- na 19,90 eura od 28.10.1998.

- na 19,90 eura od 29.11.1998.

- na 19,90 eura od 29.12.1998.

- na 19,90 eura od 1.2.1999., sve do isplate i zahtjev za solidarnu isplatu na teret tuženika.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prednik tužitelja podnio je protiv tuženika 27.10.1999. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – računa za potrošak el. energije, vode, odvoz fekalija na ukupno iznos od 8.419,16 kn (sada 1.117,41 eura) za razdoblje od ožujka 1997. do veljače 1999. i ovaj je sud 5.6.2000. donio rješenje o ovrsi Ovrv-21825/1999, koje je povodom prigovora tuženika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. Tuženik u prigovoru i tijekom postupka osporava zahtjev tužitelja navodeći da u zgradi na koju se odnose režije koje su predmet spora stanuje on s obitelji, treća osoba (TV), a jednu prostoriju koristi i tužitelj, da tužitelj kao vlasnik nekretnine ne želi udovoljiti prijedlozima tuženika i TV za izdvajanje brojila, da ispostavlja tuženiku račune za struju koji se ne mogu provjeriti jer se ne zna tko je koliko potrošio i, konačno, da nije potrošio struju u utuženom iznosu jer su računi za industrijsku struju, za potrebe tužitelja, a ne za kućanstvo. Ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao spis ovog suda P-4620/09, utužene račune, Odluku o preračunu el. energije, vode i grijanja od supotrošača u ŽP Zagreb od 27.9.1990. , obrazloženje na listu 37, knjigovodstvene kartice tužitelja, dopis HEP-a od 26.10.2007., ugovor o korištenju stana za službene potrebe od 21.7.1999., i drugu dokumentaciju u spisu, proveo vještačenje po vještaku za elektrotehniku dipl. ing. Alenu Faragu i ocjenom svih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Predmet spora je tražbina tužitelja na ime tuženikovog utroška struje i vode za razdoblje od prosinca 1996. do prosinca 1998. Račune za el. energiju plaćao je tužitelj, koji je potom na temelju svoje odluke vršio obračun i tuženiku ispostavljao račune za el. energiju, a zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate postavlja od dana dospijeća računa koje je ispostavio tuženiku (15 dana od dana izdavanja).Tuženik je prema tužitelju obveznik plaćanja naknade za komunalnu uslugu – opskrbu el. energijom i potrošnju vode u stanu u [adresa], i to na temelju Ugovora o korištenju stana za službene potrebe od 21.7.1999. i Odluke o dodjeli stana za službene potrebe (list 102-103 spisa), što među strankama i nije sporno.

5. Sporna je visina zahtjeva koji se odnosi na potrošnju el. energije i je li zahtjev tužitelja u zastari.

6. Nesporno je i da u predmetnom razdoblju tuženik nije bio u izravnom ugovornom odnosu sa HEP-om, koji je za isporučenu el. energiju račune ispostavljao tužitelju, a ovaj je obračun sačinjavao na temelju Odluke o preračunu el. energije, vode i grijanja od supotrošača u ŽP Zagreb od 27.9.1990. (list 35-37 spisa).

7. Uvidom u navedenu Odluku utvrđeno je da se za utrošak el. energije preračun energenata supotrošačima – privatnim osobama koje nemaju ugrađena kontrolna brojila (među kojima je i tuženik) po čl. II. A4. vršio na način da im se troškovi preračunavaju paušalno, prema cijenama za domaćinstvo.

8. Iz obrazloženja prednika tužitelja bez datuma (list 36 spisa) uz to rješenje utvrđeno je da je Komisija za snimanje supotrošača na području ŽP, imenovane na temelju rješenja br. 4425 od 28.6.1990., predložila da kod stanara koji imaju rješenje o korištenju stana (koje ima i tuženik) hitno ugrade i ispitaju brojila za struju, i to na teret stanodavca, a da oni koji nemaju rješenja o korištenju stana moraju ugraditi brojila na vlastiti teret, i to u toku listopada te godine. Ovo znači da je tužitelj bio dužan o svome trošku omogućiti tuženiku ugradnju kontrolnog brojila za el. energiju, a iz postojanja ove parnice i tvrdnji obiju parničnih stranka proizlazi da to nije realizirano sve do listopada 2000.

9. U spornom je periodu tužitelj tuženiku ispostavljao račune za potrošnju el. energije i vode, a tuženik ih nije plaćao, osporavajući visinu troškova el. energije koje mu je obračunavao tužitelj, navodeći i kako je taj obračun vršen po cijenama za višu, industrijsku tarifu.

10. Nije sporno da je tužitelj, koji koristi stan u [adresa] na temelju Ugovora o korištenju stana za službene potrebe od 21.7.1999. i Odluke o dodjeli stana za službene potrebe (list 102-103 spisa) u stanu živio s još tri člana svoje obitelji, koji su i navedeni u ugovoru.

11. Tuženik je na ročištu 21.9.2007. ustvrdio i da je dio troška za el. energiju platio, no za to nije dostavio nikakav dokaz. Preslike uplatnica koje glase na TV za 2001. ne odnose se niti na tuženika niti na utuženi period.

12. Iz dokumentacije koju je dostavio tužitelj – odgovor HEP – Operatora distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb od 26.10.2007. (list 85 spisa) proizlazi da za utuženo razdoblje i lokaciju željeznički kolodvor Vrapče – teretna stanica i željeznički kolodvor podmirio nema otvorenih potraživanja. Ovo potvrđuju i izvatci iz saldakonti kartice tužitelja koje se odnose na sporni period. Po ocjeni suda, ove isprave dokazuju da je tužitelj platio račune za potrošnju el. energije koje sada, u dijelu koji je obračunao tuženiku, potražuje u ovom postupku.

13. Prigovor tuženika, usmjeren na to da tužitelj nije imao pravo isporučivati mu el. energiju pa da tuženik - koji nije s njime sklopio takav ugovor - ne može biti u obvezi plaćanja neosnovan je i nesavjestan: tuženik je svjestan da je el. energiju koristio, da je distributer račune ispostavljao svome suugovorniku- tužitelju, koji je račune plaćao. Zbog toga je osnovan zahtjev tužitelja da mu vrati ono što je time bez osnove stekao (čl. 210. ZOO/91).

14. S obzirom na to da je najstariji utuženi račun s dospijećem 22.3.1997., a da je postupak pokrenut 27.10.1999., proizlazi i da je prigovor zastare neosnovan jer se primjenjuje petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91.

15. Radi utvrđivanja sporne visine zahtjeva tužitelja u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na račune za el. energiju sud je po prijedlogu tuženika proveo vještačenje po vještaku dipl. ing. Alenu Faragu, kako bi se utvrdila moguća potrošnja el. energije za stan tuženika u kojem živi četveročlana obitelj (visina zahtjeva koji se odnosi na potrošenu vodu vije sporna).

16. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje koji je izradio na temelju dokumentacije dostavljene u spis. Vještak je prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo pogrešno razdoblje (od 1.7.1999. do 31.7.2000., umjesto pravilno od prosinca 1996. do prosinca 1999. S obzirom da je obračun izrađen na temelju statističkih podataka o potrošnji energije (a ne cijene) za takav stan i za četveročlanu obitelj, koji se podaci ne razlikuju po godinama, ova činjenica ne utječe na relevantnost nalaza i mišljenja vještaka, koji je na ročištu 14.1.2026. jasno i argumentirano odgovorio na sva pitanja i prigovore. Zbog toga je sud ovaj dokaz prihvatio kao objektivan dokaz na kojem je utemeljio odluku o spornim činjenicama u ovom sporu.

17. Iz izvedenih je dokaza – dostavljenih isprava i vještačkog nalaza i mišljenja sud utvrdio:

- da je cijena el. energije u predmetnom razdoblju iznosila 0,33 kn, odnosno 0,40 kn

- da je cijena paušala za poduzetništvo 78,86 kn s PDV-om, a za kućanstvo 19,22 kn s PDV- om

- da je tužitelj odredio tuženiku potrošnju od 450kWh mjesečno, uvećano za paušal od 85,21 kn, odnosno 79,17 kn

- da je riječ o stanu od 36,47 m2

- da je Europska statistička organizacija Eurostat 2007. uvela novi način praćenja prosječnih cijena el. energije koji je definiran po razredima potrošnje kućanstva i poduzetništva, i to od vrlo malih do vrlo velikih kućanstava

- da je prema uobičajenoj srednjoj vrijednosti godišnje potrošnje za četveročlano domaćinstvo potrošnja između 2500 kWh od do 5000 kWh/godišnje, odnosno mjesečno od 208 do 416 kWH

- s obzirom na to da je potrošnja u višoj tarifi u odnosu na nižu u prosjeku 80%, proizlazi da je cijena kWh 0,404 kn plus PDV 22%.

18. Parnične stranke nisu imale prigovora na cijene utvrđenu po vještaku, no tužitelji su prigovorili zbog toga što je vještak potrošnju utvrdio prema podacima Europske statističke organizacije Eurostat, a ne prema statističkim podacima HEP-a iz toga vremena, prema kojima je usporediva prosječna mjesečna potrošnja bila 450 kWh mjesečno. Tužitelji su se pritom pozvali na nalaz i mišljenje što ga je isti vještak bio izradio u parnici koja se među istim strankama vodila za drugo razdoblje (P-4620/09).

19. Nakon uvida u taj nalaz i mišljenje na ročištu 14.1.2026., utvrđeno je da je prosječna potrošnja od 450 kWh procijenjena od strane HEP-a. I tu je potrošnji vještak ocijenio kao moguću i opravdanu, s time da je u usmenom obrazlaganju u ovom sporu naveo da se potrošnja kreće u granicama navedenim ovom u nalazu i mišljenju, da su moguća odstupanja u pozitivnom i negativnom smjeru, da je teško reći koja je procjena primjerenija te da u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi realnu potrošnju jer nisu poznati svi parametri. Drugim riječima, moguća je potrošnja u rasponu od 208 kWh do 450 kWh.

20. S obzirom na to da tužitelj očigledno nije postupao po prijedlogu svoje Komisije za snimanje supotrošača na području ŽP, imenovane na temelju rješenja br. 4425 od 28.6.1990., da se kod stanara koji imaju rješenje o korištenju stana (koje ima i tuženik) hitno ugrade i ispitaju brojila za struju, i to na teret stanodavca, sam je tužitelj odgovoran za činjenicu da nije moguće preciznije procijeniti potrošnju el. energije tuženika u spornom periodu. Ovo svakako ne bi trebalo ići na teret tuženika.

21. Zbog toga je sud, imajući u vidu mišljenje vještaka, kao prosječnu potrošnju uzeo srednju vrijednost procjene po Eurostatu i procjene po HEP-u koja iznosi 329 kWh.

22. Iz računa tužitelja vidljivo je da je jedinična cijena u razdoblju od prosinca 1996. do zaključno prosinca 1997. iznosila 0,40 kn, a od siječnja do rujna 1998. iznosila je 0,33 kn.

23. Ovo znači da je u razdoblju od prosinca 1996. do zaključno prosinca 1997. dug tuženika 131,60 kn, što uvećano za paušal za kućanstva od 19,22 kn (a ne za poduzetništvo, kako mu je obračunavao tužitelj) ukupno 150,82 kn (sada 20,02 eura), a od siječnja do rujna 1998. cijena energije 108,57 + 19,22 kn paušala, ukupno 127,79 kn (sada 16,96 eura). Zbog svega navedenog, ti su iznosi dosuđeni tužitelju, a preostali zatraženi iznos odbijen je kao neosnovan.

24. Tužitelj je tuženiku ispostavljao račune bez datuma dospijeća, pa se ima uzeti da dospijevaju u roku od 15 dana. U prijedlogu za ovrhu označio je datume dospijeća, no u kasnijim podnescima izmijenio ih je (15.6.2005., 12.11.2007., 14.1.2026. na način da je dospijeća svakog računa označio sa po nekoliko dana ranije. Sud je u dijelu koji se odnosi na kasnije (od 15.6.2005.) zatraženu zateznu kamatu ocijenio osnovanim prigovor zastare, a tužiteljima dosudio ranije navedene iznose s datumima dospijeća onako kako su zatraženi prilikom utuženja.

25. Utrošak vode prema istim računima nije među strankama bio sporan pa je taj dio zahtjeva usvojen u cijelosti.

26. Tijekom postupka došlo je do statusnih promjena na strani tužitelja, na čije su mjesto stupili njegovi sljednici pa je platni nalog iz rješenja o ovrsi ukinut, a o tužbenom zahtjevu odlučeno je ovom presudom (čl. 451. st. 3. ZPP). Tuženiku je naloženo da tužiteljima isplati dug, a odbijen je zahtjev za solidarnu isplatu jer sud nije našao da postoje uvjeti iz čl. 54. ZOO. jer nije određeno koji od sljednika vjerovnika

27. Odluka o parničnom trošku donesena je po čl. 154. st. 4., čl. 155 i čl. 156. ZPP-a. Sud je u obzir uzeo sporne i nesporne činjenice, kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu i odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Zagreb, 17. travnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi, koja se podnosi pismeno u 4 primjerka ovom sudu, odlučuje županijski sud.

DNA:

-I.tužitelju

-pun. II.tužitelja

-III.tužitelju

-pun. tuženika