Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2

P-663/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. ožujka 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Bojana Filipovića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika BH, odvjetničke vježbenice, dana 17. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

1.“ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. st. 4 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208420954 od dana 12. 02. 2007. g. koji su sklopili tužitelj VH, [adresa], makarska [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473 kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.“

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 138,16 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. 02. 2007. godine do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008 do 31. srpnja 2015 po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodne banka, a od 1. siječnja 2023.do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. „

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.579,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinancira ja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Tužitelj VH podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., radi utvrđenja, dana 23. lipnja 2025 godine u kojoj navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208420954 dana 12. veljače 2007. godine na iznos od 23.000,00 CHF a koji kredit je isplaćen tužitelju dana 16. veljače 2007. godine. Ugovorom o kreditu da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ugovorne strane su ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, dok su čl. 2. st. 4 ugovorile kako korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge korisnika . Tužitelj navodi da je kao potrošač sklopio predmetni ugovor o kreditu te da se radi o potrošačkom kreditu sukladno čl. 3. toč.1 u svezi s čl. 56 . Zakona o zaštiti potrošača, a koji da je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknade i troškove za obradu kreditnog zahtjeva koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita a u odnosu na ništetnost navedene odredbe navode da je odredbom čl. 295. ZOO-a propisano da su opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana, (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani bilo da su sadržani u formularnom ( tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuje ugovorne strane nadalje, ističe da je odredbom čl. 269 ZOO-a propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju a st. 2. je propisano da ta činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u čl. 270 ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguće, nedopuštena, neodređena ili neodrediva tada je ugovor ništetna. Nadalje, ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP /03 koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj. Nadalje, navodi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskog ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedeni ugovor da sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, ali da u samom ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i troškovi niti zašto je određena u baš tom iznosu. Nadalje, tužitelj navodi da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu već se smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

Nadalje, tužitelj navodi kako je premetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da navedeni ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te da stranke o spornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tome da ide u prilog i okolnost što je tuženik sebi na dispoziciju ostavio slobodu određivanja visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Navodi da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što se u primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odlike kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe, osporava činjenične navode tužbe, te osporava osnovanost, dok ne osporava visinu utuženog potraživanja. Ujedno ističe i prigovor zastare. Navodi kako tužitelj nije dokazao kako je sredstva odobrena kreditom koristio isključivo u potrošače svrhe., te da je tužitelj dužan tijekom postupka dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze na te okolnosti,. Ističe kako je ugovorna odredba kojom se ugovora obveza korisnika za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da sukladno čl. 57b ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne. Lako razumljive i lako uočljive. Tuženik navodi kako je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da je tako mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Ističe da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da sporna odredba ugovora o kredite je nepoštena da se na zahtjev tužitelja treba primijeniti petogodišnji rok zastare od dana plaćanja. Navodi kako je plaćanje naknade izvršeno 16. veljače 2007. godine, te da je od dana plaćanja pa do podnošenja ove tužbe proteklo 5 godina zbog čega smatra da je potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, te smatra da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja da u tom slučaju tužitelj bi imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od dana podnošenja tužbe.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u dopis Zagrebačke banke d.d. (list 7), specifikaciju uplata (list 8-18), ugovor o namjenskom kreditu od 13. 02. 2007. (list 19-23), te izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 227- 228).

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj predmetni ugovor sklopio 2007. godine i to za iznos od 23.000,00 CHF, a koji kredit je namijenjen za obnovu obiteljske kuće. Utvrđeno je da je tužitelj govor prije potpisivanja pročitao, a službenik banke da mu nije ništa posebno pojašnjavao već mu je rekao samo da potpiše taj ugovor ukoliko želi dobiti navedeni iznos kredita. Kako je tužitelju novac bio potreban za obnovu stare kuće, da je pristao potpisati taj ugovor o kreditu. Tužitelju da tada nije ništa bilo posebno nejasno, posebice jer mu je novac trebao, a od strane banke da mu nitko nije ništa govorio u smislu da će morati dodatno nešto platiti. Iz iskaza je utvrđeno da je tužitelj bio svjestan da mu je naplaćen a ova naknada, ali da nije ništa mogao učiniti, jer mu je trebao novac. Utvrđeno je da tužitelj kuću koju je spomenuo nije nikada koristio za iznajmljivanje ili za neku drugu poslovnu aktivnost, već ju je isključivo koristio u privatne svrhe.

Iskazu saslušanog tužitelja ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je isti iskazivao životno, logično, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu dana 12.veljače 2007. godine broj 3208420954 na iznos od 23.000,00 CHF.

Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan platiti sve naknade i troškove sukladno Oluci o tarifi naknada za usluge kreditor.

Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se evidentno odnosi i na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81 st. 1 i st. 2, Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 70/07 - dalje ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4. Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05.travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv . tipskim unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22-udaljnjem tekstu ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Sud je analizirajući odredbu čl. 2. st. 4. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno tarifi naknade za usluge kreditor, pa tako i nesporan iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 138,16 eura, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“ što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.

Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine Sud EU je utvrdio da je čl. 3. stavak 2. 1. Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima .

Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2. Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Stoga analizirajući provedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove pa tako i naknadu za obradu kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga.

Imajući u vidu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njen sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Naime, ukoliko bi se iz tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se ujedno pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.

Ujedno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost naplaćene i ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja. Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka, ovaj sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog dojela Vrhovnog suda Rh od 30 siječnja 3020 godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 2.4. predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti sa tužitelj u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi s time da se sukladno odredbi čl. 328 ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužitelja jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada i to u visini od 138,16 eura od iznosa kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

Obzirom da tuženik nije sporio visinu uređenog tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu sve prethodno navedeno ovaj sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan, te tužitelju dosudio na ime plaćene ulazne naknade za obradu kredita iznos od 138,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2007. godine do isplate.

Visinu utuženog potraživanja ovaj sud je utvrdio uvidom u priloženu dokumentaciju, a u koju je ovaj sud imao uvid i koju u cijelosti smatra mjerodavnom i vjerodostojnom, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I. U odnosu na prigovor tuženika o visini predmeta spora treba navesti da se tuženik neosnovano poziva na to da se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a i ne deklaratornog zahtjeva budući da takav stav nije u skladu s odredbama čl. 35 do čl.40. ZPP-a koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Pored toga, upravo je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, a obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravo se o deklaratornom tužbenom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva, a posljedično tome i kondemnatornog, te su se u svezi toga provodili dokazi zbog čega je pretežiti dio troškova nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Stoga bi priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, prema mišljenju ovog suda bilo povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda zbog čega je ovaj sud i prihvatio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi.

Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325 st. 1. ZPP-a u svezi d odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a , odredbom čl. 87 st. 1 ZZP-a odredbom čl. 2, 4 st.2. i čl. 5 Direktive Vijeća 93/13EEZ, odredbom čl. 295 ZOO-a, čl. 323 st. 1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a ovaj sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 2.4. predmetnog ugovora o kreditu od 12. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u naplaćenoj visini od 138,16 eura od iznos kredita.

Tužitelju je dosuđen parnični trošak sukladno čl. 154, st. 1. ZPP-a imajući u pri tome u vidu vrijednost predmeta spora i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200, eura prema Tbr. 7. toč1., za sastav podnesaka od 16. rujna 2025. i dana 25. listopada 2025. svaka radnja po 200,00 eura prema Tvr. 8. toč1., za zastupanje na ročištima dana 15. siječnja 2026. dana 23. veljače 2026. i dana 25. ožujka 20206. svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 9. toč.1., koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a iznose 1500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura sukladno zakonu o sudskim pristojbama, što čini ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.579,64 eura. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća tj. svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).

Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a u svezi s čl. 30. Ovršnog zakona (narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14). Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Makarska, 17. travnja 2026. godine

Sudac

Angela Koštro

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. u spis