REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-1988/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužiteljice HS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Orjane Makovac Zubalj, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati iznos od 5.776,69 eura (pet tisuća sedamsto sedamdeset šest eura i šezdeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku:

na ime preplate kamate s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu:

- na iznos od 10,49 eura od 5. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 10,40 eura od 11. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 10,32 eura od 10. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 10,24 eura od 8. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 15,19 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 15,07 eura od 11. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,95 eura od 12. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,82 eura od 12. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,69 eura od 9. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,56 eura od 14. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 14,43 eura od 15. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 14,30 eura od 13. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 14,16 eura od 7. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 14,03 eura od 5. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 13,89 eura od 9. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,76 eura od 6. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,62 eura od 9. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,48 eura od 7. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,33 eura od 11. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,19 eura od 8. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,05 eura od 9. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 22,11 eura od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 21,86 eura od 8. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 21,62 eura od 14. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 21,36 eura od 9. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 21,11 eura od 11. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 20,85 eura od 14. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,58 eura od 17. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 20,32 eura od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 20,05 eura od 9. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,79 eura od 12. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,52 eura od 10. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,24 eura od 13. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 18,96 eura od 13. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 18,68 eura od 13. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 18,39 eura od 14. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 18,10 eura od 9. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 17,82 eura od 9. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 17,51 eura od 14. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 17,22 eura od 15. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 16,92 eura od 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 16,61 eura od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 16,30 eura od 13. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,99 eura od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,68 eura od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,36 eura od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 15,04 eura od 12. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 14,71 eura od 14. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 14,39 eura od 14. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 14,06 eura od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 13,72 eura od 11. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 13,38 eura od 13. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 13,04 eura od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 12,69 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,34 eura od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,99 eura od 14. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,63 eura od 11. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,27 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 10,91 eura od 14. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 10,54 eura od 12. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 10,16 eura od 15. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 9,79 eura od 13. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 9,41 eura od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 9,03 eura od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 8,63 eura od 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 8,24 eura od 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 7,85 eura od 15. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 7,45 eura od 14. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 7,04 eura od 12. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 6,64 eura od 14. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 6,23 eura od 13. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 5,81 eura od 14. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 5,39 eura od 14. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 4,97 eura od 16. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 4,53 eura od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 4,11 eura od 13. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 3,67 eura od 14. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 3,22 eura od 14. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2,77 eura od 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2,32 eura od 13. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1,87 eura od 14. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1,41 eura od 14. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 0,94 eura od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 0,48 eura od 14. listopada 2014. do isplate,

na ime preplate anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita:

- na iznos od 0,14 eura od 11. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 3,33 eura od 10. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,48 eura od 8. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 9,95 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 9,37 eura od 11. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,92 eura od 12. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,69 eura od 12. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,61 eura od 9. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,00 eura od 14. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 1,28 eura od 15. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 13,15 eura od 13. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 15,97 eura od 7. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 12,27 eura od 5. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 22,04 eura od 9. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 25,47 eura od 6. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 29,81 eura od 9. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 21,52 eura od 7. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,97 eura od 11. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,03 eura od 8. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 19,45 eura od 9. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,41 eura od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 19,87 eura od 8. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 17,51 eura od 14. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 18,66 eura od 9. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 18,77 eura od 11. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 24,39 eura od 14. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,20 eura od 17. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 27,08 eura od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 22,96 eura od 9. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,67 eura od 12. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,93 eura od 10. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 45,74 eura od 13. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 43,61 eura od 13. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 56,60 eura od 13. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 50,42 eura od 14. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 50,08 eura od 9. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 59,28 eura od 9. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 66,22 eura od 14. siječnja 2011.do isplate,

- na iznos od 59,89 eura od 15. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 61,92 eura od 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 62,03 eura od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 70,25 eura od 13. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 83,70 eura od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 96,33 eura od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 132,39 eura od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 84,46 eura od 12. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 79,50 eura od 14. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 78,82 eura od 14. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 80,28 eura od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 86,28 eura od 11. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 89,16 eura od 13. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 87,26 eura od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 86,89 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 88,13 eura od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 90,11 eura od 14. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 87,50 eura od 11. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 87,64 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 81,95 eura od 14. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 85,84 eura od 12. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 88,59 eura od 15. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 86,30 eura od 13. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 84,71 eura od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 83,25 eura od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 83,23 eura od 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 88,50 eura od 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 80,75 eura od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 80,80 eura od 14. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 79,61 eura od 12. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 80,45 eura od 14. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 82,35 eura od 13. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 84,71 eura od 14. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 85,11 eura od 14. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 88,20 eura od 16. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 84,98 eura od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 88,17 eura od 13. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 90,70 eura od 14. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 89,35 eura od 14. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 86,70 eura od 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 86,92 eura od 13. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 88,84 eura od 14. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 90,28 eura od 14. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 90,79 eura od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 91,63 eura od 14. listopada 2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 39,19 (trideset devet eura i devetnaest centi) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinog anuiteta do isplate.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom iznosa od 1.979,56 eura (tisuću devetsto sedamdeset i devet eura i pedeset šest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženice radi isplate iznosa od 43.819,78 kuna (5.815,88 eura) sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate. Navela je da je 4. srpnja 2007. s tuženicom sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210104321, kreditna partija broj 7103721305 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča pod brojem OV- 8945/07 od 5. srpnja 2007. Navedenim ugovorom odobren joj je kredit u iznosu 28.838,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s kamatnom stopom 5,20 % godišnje, a koja je promjenjiva sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženice.

1.1. Navela je da u vrijeme zaključenja ugovora nije s tuženicom pregovarala o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, a to je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Pozvala se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita zbog čega odredba o kamatnoj stopi mora biti određena, odnosno odrediva. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedina ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope (koji je u potpunosti prepušten volji banke) nije jasan, određen niti odrediv, pa je ta odredba ništetna i ima se smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke.

1.2. U odnosu na valutnu klauzulu istaknula je da ju tuženica prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije informirala i upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. U vrijeme ugovaranja kredita tečaj CHF se nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženici, s obzirom na njezin predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Dakle, tuženica je prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ne može se razumno očekivati da bi sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da joj anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita tečaj se povećavao, a uz to je tuženica povećavala i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a da ona kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, u skladu s pravomoćnim utvrđenjima iz navedene presude, i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF su ništetne.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je u podnesku od 16. ožujka 2026. (str. 211-218) tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 5.776,69 eura s osnove preplaćene kamate (promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu) i preplaćenog tečaja (promjene tečaja u odnosu na početni tečaj) sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.

2.1. S obzirom na to da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 5.776,69 eura, a da je ranije potraživala isplatu iznosa od 5.815,88 eura, ona je tužbeni zahtjev za isplatu smanjila. Stoga takvo usklađenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP), već djelomično povlačenje tužbe.

2.2. S obzirom na to da se tuženica takvom povlačenju nije protivila, valjalo je u skladu s čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrditi da je tužba povučena za iznos 39,19 eura s pripadajućim kamatama (t. I. izreke rješenja).

3. Tuženica je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev. Istaknula je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer se iz prometa po kreditu ne mogu sve uplate povezati s njom, kao i prigovor zastare jer zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala.

3.1. Navela je da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, pa ona ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti. Osim toga, osnovna obveza korisnika kredita je platiti redovnu kamatu, a kamata određena predmetnim ugovorom je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB štiti tečaj kune prema euru, tako i Švicarska narodna banka štiti tečaj CHF prema euru, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Ona ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, postojale su i daljnje projekcije stabilnosti tečaja. Dakle, jasno je i kako ona u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znala niti je mogla znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF/EUR. Na temelju dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Hguvernera Švicarske narodne banke, i ona je imala opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema valuti euro i time omogući stabilnost cijena bila je javno dostupna činjenica, kao i da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku, već da se on posredno formira preko valute euro. Ona je korisnika kredita informirala o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF i za to je imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Na njezinoj strani nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, već je i ona imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te je tužiteljicu u samom ugovoru upozorila na valutni rizik, a od nje se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja.

3.2. Kamatna stopa se od 1. siječnja 2013., a u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 127/2012.) mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra. Stoga je njezina uprava na 688. sjednici, održanoj 11. prosinca 2012., donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama. Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela te su se od 1. siječnja 2013. mijenjale u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija je promjena neovisna od volje ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Stoga su, od tada, promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu.

3.3. Istaknula je i da je tužiteljica u ovom sporu, a kako bi se mogla pozivati na utvrđenja iz kolektivnih sporova, dužna dokazati svojstvo potrošača.

4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (str. 9-14), potvrda (str. 15), efektivna kamatna stopa (str. 16-19), prometi po kreditu (str. 20-25), stručni i novinski članci (str. 42-87), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (str. 88, 117), opći uvjeti poslovanja (str. 110-114), opći uvjeti promjene kamatnih stopa (str. 115-116), zapisnik ovog suda posl. br. 1988/2019-14 od 21. prosinca 2023. sa saslušanjem tužiteljice (str. 136-138), nalaz i mišljenje vještaka (str. 148-162) te dopuna nalaza i mišljenja (str. 185-196).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.776,69 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate. Navedene iznose tužiteljica potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica kao kreditor, 4. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210104321/07 (kreditna partija: 7103721305), potvrđen kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča pod posl. br. OV-8945/07 od 5. srpnja 2007., kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju motornog vozila Renault u iznosu 23.838,61 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice i da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje (čl. 2.ugovora),

- da je u ugovoru navedeno da tužiteljica pristaje da tuženica povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice (čl. 6.2. ugovora),

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF (čl. 1., 2. i čl. 6. ugovora),

- da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a posljedično tome, ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa koji je tuženica od nje naplatila na temelju takvih odredbi i ako ima, je li njezino potraživanje zastarjelo. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i ima li tužiteljica uopće status potrošača. Sporno je i je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obzirom na navode tuženice da određene uplate nije izvršila tužiteljica.

9. Nisu osnovani navodi tuženice da je tužiteljica dužna dokazati svoje svojstvo potrošača jer je teret dokaza na tu okolnost upravo na tuženici (tako i VSRH u odluci br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Ona je tužiteljici status potrošača osporila samo paušalno, a za svoje navode nije dostavila ni predložila nikakve dokaze.

9.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

9.2. U konkretnom slučaju tužiteljica je zaključila ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila, a u svom iskazu, koji je u tom dijelu ocijenjen istinitim, je navela da u vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. S obzirom na to da tuženica nije dokazala da je tužiteljica uzela kredit u svrhu bilo kakve poslovne djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja i s obzirom na to da navedeno ne proizlazi iz provedenih dokaza, prigovor tuženice da tužiteljica nema svojstvo potrošača je ocijenjen kao neosnovan.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) važećeg od 7. kolovoza 2007.

10.1. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

11. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15. i 14/19., u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

12.1. U konkretnom slučaju tuženica u tijeku postupka nije predložila dokaze na okolnost da je, prije sklapanja ugovora o kreditu, s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navela je samo da je tužiteljicu informirala o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF te da je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

12.2. Suprotno navodima tuženice, tužiteljica je u svom iskazu navela je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i da joj je naglašeno da se radi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da joj djelatnica tuženice ništa više od toga nije rekla te da pri sklapanju ugovora nije dobila nikakvu dodatnu dokumentaciju (brošure i sl.). Predmetni ugovor sklopila je 2007. u poslovnici tuženice u Poreču, a odlučila se uzeti kredit upravo kod tuženice jer su joj u AC Renault Poreč, gdje je odlučila kupiti novo vozilo, rekli da surađuju upravo s tom bankom. S obzirom na to da su joj tamo rekli da je to najbrže, a da je i ranije imala kredit kod tuženice, nije se obratila niti jednoj drugoj banci, već je samo na internetu pogledala ponude drugih banaka. Prilikom sklapanja predmetnog kredita je bila u poslovnici tuženice u Poreču barem dva puta i misli da je uvijek bila ista djelatnica tuženice. Prilikom pregovaranja o kreditu uvijek su se spominjale dvije varijante, kredit u valuti CHF ili kredit u valuti euro, dok joj je rečeno da nema mogućnost podizanja kredita u kunama. Djelatnica tuženice joj je rekla da je kredit u valuti CHF povoljniji, da svi podižu kredit u toj valuti i da je već dugo stabilan. Tada je nazvala i jednu svoju poznanicu koja radi kod tuženice te joj je, na upit što misli o CHF kreditu, rekla da i ona ima kredit u toj valuti. Iznos dobiven kreditom je iskoristila isključivo za kupnju novog vozila, a čini joj se da je kredit realiziran na način da je iznos kredita uplaćen direktno AC Renault Poreč. Rate kredita i ostale troškove je plaćala u poslovnici tuženice u Poreču, plaćala ih je isključivo ona i tamo je odlazila najmanje jednom mjesečno. Kada joj je rata kredita porasla za približno 1.000,00 kuna i više, stalno je tražila da joj ponude nešto drugo, pa su ju upućivali na pravnu službu kojoj je slala mail-ove. Od tuženice nikada nije dobila nikakav konkretan odgovor, možda samo odgovor pravne službe da može podignuti tužbu. Navela je da zna što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te da da se to može mijenjati, ali da nije ekonomske struke.

12.3. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim jer je iskazivala na objektivan i uvjerljiv način, u skladu s ugovorom o kreditu te u skladu s utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji. Ona je vjerovala djelatnici tuženice da je zaključenje predmetnog ugovora najbolja opcija iako joj istovremeno nisu pojašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena visine mjesečnih anuiteta. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicom tuženice u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženice nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

13. S obzirom na navedeno, tuženica (na kojoj je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom predmetu. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženice sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženice u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 35/05., 41/08., u nastavku: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

14. Ugovorna odredba prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke je, u smislu čl. 74. ZZP/03, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Navedeno iz razloga što je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti, zbog nepostojanja egzaktnih kriterija, može provjeriti njezinu pravilnost.

15. Osim ugovorne odredbe prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke, nisu razumljive ni ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. I u odnosu na te ugovorne odredbe potrošačima nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. Bankama je, s druge strane, bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Zbog toga su i te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. U konkretnom slučaju radilo se o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnicu kredita i potrošača. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope trebali su biti precizirani već u ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženice, pa je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. To znači da tuženica kao profesionalac (kreditor) nije dala tužiteljici sve potrebne informacije i time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.1. Tužiteljica, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

18. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

19.1. Stoga je, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Goranki Šmer Maraš iz MARIMAR-FIN d.o.o.

19.2. Vještakinja je, u skladu s nalogom suda, utvrdila razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju od sklapanja ugovora do konačne isplate predmetnog kredita i mjesečnih anuiteta koje bi tužiteljica platila tuženici da se u tom razdoblju nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka, odnosno da se cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju. U izračunu je koristila parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužiteljica uzela kredit u iznosu 23.838,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,418500 kuna, a da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,20 % godišnje.

19.3. U nalazu i mišljenju (str. 148-163) je utvrdila da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 4.711,10 eura. Pojedinačni iznosi na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u stupcu 12 tabele br. 3. nalaza i mišljenja. Vještakinja je navela da su tijekom otplatnog razdoblja nastale i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja u ukupnom iznosu 0,89 eura. Negativne razlike je specificirala u stupcu 12 tabele br. 4. nalaza i mišljenja.

19.4. U dopuni nalaza mišljenja (str. 185-195) je utvrdila da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno razlika između plaćene kamate i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom početno ugovorene kamatne stope iznosi 1.065,59 eura. Pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u stupcu 17 tabele br. 3. dopuna nalaza i mišljenja.

20. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke, kao i dopunu nalaza i mišljenja, prihvatio u cijelosti jer su izrađeni na objektivan i stručan način. Stranke na izvršene obračune nisu imale primjedbi te je tužiteljica u skladu s tim izračunima i specificirala tužbeni zahtjev.

20.1. Prema mišljenju ovog suda tražbinu tužiteljice ne treba umanjiti za negativne razlike, a koje su nastale u razdoblju kada je tužiteljica uplatila manje iznose od onoga što bi bila dužna platiti po početnom tečaju CHF-a. Navedeno iz razloga jer sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed promjene kamatne stope i povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet konačno postavljenih zahtjeva, a niti je tuženica u tijeku postupka u tom smislu postavila odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženice ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa nema osnove da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

20.2. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženica nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj) jer nije tužiteljica stekla nešto od tuženice, već upravo suprotno. Naime, tuženica je od tužiteljice stekla dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj i višu kamatnu stopu, a takvo postupanje tuženice utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

20.3. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05 koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženicu u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

21. Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je i kada su vršene uplate mjesečnih anuiteta, pa tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana svake izvršene uplate.

21.1. Ovdje valja ukazati i da, po stajalištu ovoga suda, nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu (str. 20-25) ne proizlazi da je uplate, osim tužiteljice, vršila i neka treća osoba. Međutim, taj prigovor ne bi bio osnovan ni u slučaju da je neka treća izvršila uplate po predmetnom ugovoru o kreditu, a da je tuženica te uplate primila i knjižila. Iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, proizlazi da je upravo tužiteljica kao stranka ugovora ovlaštena zahtijevati povrat danog tuženici na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to kako onog što je ona osobno platila tuženici, tako i onog što je u izvršenju ugovora za nju, po njezinom nalogu te za njezin račun učinila neka druga osoba.

21.2. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

22. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

22.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

22.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a). Stoga potraživanje tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije zastarjelo.

23. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužiteljici s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja isplati iznos od 5.776,69 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je određeno u izreci presude.

24. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

24.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužiteljica uspjela u ovom sporu, valjalo joj je dosuditi opravdane parnične troškove.

24.2. Tužiteljica je zatražila naknadu za zastupanje kod sastava tužbe, sastava podnesaka od 23. siječnja 2024. i 16. ožujka 2026. te za zastupanje na ročištima od 14. travnja 2022., 21. prosinca 2023. i 27. ožujka 2026. u iznosima od po 200,00 eura (100 bodova). Osim toga, zatražila je na ime PDV-a iznos od 300,00 eura, na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 104,56 eura (788,00 kuna), a na ime troškova financijskog vještačenja iznos od 750,00 eura.

24.3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podneska od 16. ožujka 2026. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) te za zastupanje na ročištima od 21. prosinca 2023. i 27. ožujka 2026. (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 200,00 eura, dok joj je za zastupanje na pripremnom ročištu od 14. travnja 2022. priznat trošak u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) jer se na tom ročištu nisu izvodili dokazi, niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima. Tužiteljici na ime PDV-a pripada iznos od 225,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

24.4. Tužiteljici je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 750,00 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 104,56 eura (str. 93).

24.5. Tužiteljici nije priznata naknada za sastav podneska od 23. siječnja 2024. u kojem je predložila zadatak vještaku (str. 141) jer je navode iz tog podneska mogla istaknuti na ročištu glavne rasprave 21. prosinca 2023., a na kojem je i određeno da će se izvesti dokaz financijskim vještačenjem i za koje joj je priznat trošak zastupanja. Tužiteljica od strane suda nije bila pozvana na očitovanje oko određivanja zadatka vještaku, pa taj trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

24.6. Prema tome opravdani troškovi tužiteljice iznose 1.979,56 eura. Na priznate troškove parničnog postupka tužiteljici pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

24.7. Stoga je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.979,56 eura (t. II. izreke rješenja), dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu i zahtjev tuženice u cijelosti (t. III. i IV. izreke rješenja).

U Pazinu 17. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

- tužiteljica p. p.,

- tuženica p. p.