REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-688/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marinku Brajko, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 25. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja ČH, odvjetničke vježbenice, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010870294 sklopljenog dana 30. studenog 2005.g između tužitelja VH i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 234,67 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 30. studenog 2005. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 375,48 eura na ime naplaćene naknade za osiguranje kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 30. studenog 2005. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 497,22 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 477,32 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 30. studenog 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010870294 na iznos od 24.645,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 7 godina i sa svrhom kupovine osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti otplaćen.

1.1. Navodi da je tuženik u članku 12.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, i naknadu za osiguranje u iznosu od 2,00 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.

1.2. Tužitelj ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenima i ništetnima iz razloga što su takve odredbe potpuno nejasne, općenite i uopće ne ukazuju na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosima, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.

1.3. Navodi da i odredba o naknadi za osiguranje kredita u visini od 2,00 % je ništetna iz razloga što tuženik nije osigurao kredit kako navodi u ugovoru o kreditu, niti je tužitelju ikad priložio dokaz da je nekom osiguravajućem društvu platio premiju osiguranja koju je prethodno naplatio od tužitelja. Štoviše, tužitelju nikad nije predočen nikakav ugovor o osiguranju potraživanja temeljem kojeg bi tuženik izvodio osnovu za naplatu „naknade za osiguranje kredita“, a tužitelj smatra kako se tu radi o „izmišljenom“ trošku, posebice iz razloga što je navedena naknada, kao i naknada za obradu kredita, određena u postotku od odobrenog kredita, a ne u nekakvom nominalnom iznosu. Dakle, tužitelju je ovakva odredba je nepoštena, jer je bila nametnuta te se o njoj nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“.

1.4. Poziva se na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.5. Poziva se i na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-673/2023-2 kojom je odbijena revizija tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna .

1.6. Poziva se i na odluke Suda Europske Unije u svojim predmetima broj C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.

1.7. Vezano uz odredbe o osiguranju kredita, poziva se na odluku Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-408/2024 u kojoj je sud zauzeo stav da je i odredba o naknadi za osiguranje kredita nepoštena i ništetna, te na odluku Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 1156/2023.

1.8. Navodi da iz otplatnog plana priloženog uz tužbu proizlazi da je tuženik 30. studenog 2005. tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u visini od 369,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora koji je na taj dan iznosio 1 CHF= 4,783 HRK, odnosno naplatio je 1.768,16 HRK odnosno 234,67 eura prema fiksnom tečaju konverzije, te proizlazi da je tuženik istoga dana tužitelju naplatio i naknadu za osiguranje kredita (navodi se kao „iznos premije“) u visini od 591,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora koji je na taj dan iznosio 1 CHF= 4,783 HRK, odnosno naplatio je 2.829,05 HRK odnosno 375,48 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Dakle, ukupno po obje osnove tuženik je naplatio iznos od 610,15 eura.

1.9. Vezano uz zastaru, poziva se na stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO -a o stjecanju bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

1.10. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbe ugovora o kreditu temeljem kojih je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje, te obaveže tuženika na isplatu stečenog bez osnove, skupa sa kamatom od dana stjecanja i troškovima postupka.

2. Tuženik se u odgovor na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Osporava osnovanost potraživanja, te ističe prigovor zastare.

2.2. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te se predlaže odrediti vrijednosti predmeta spora u skladu s postavljenim kondemnatornim zahtjevom, sukladno stavu VSRH.

2.3. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element.

2.4. U odnosu na osiguranje kredita i naknadu za navedenu uslugu, ističe da se radi o osiguranju u slučaju nemogućnosti plaćanja, koji uvjet je koristan i ugovoren sa osiguravajućim društvom temeljem tada važećih zakona, a ugovori o kreditu se radi svoje nesigurnosti i osjetljivosti moraju osiguravati što je i praksa i uobičajeno postupanje koje regulator potiče. Naknada za osiguranje kredita u iznosu od 2,00% nije nerazmjerna niti tegotna, a jasno je iz njezina naziva da se radi o osiguranju, te je ta naknada uplaćena upravo za osiguranje, a ne banci, već osiguravajućem društvu pa se prigovara pasivnoj legitimaciji, jer nije tuženi stekao ovu naknadu, već je tu naknadu steklo osiguravajuće društvo. Tako na strani tuženika nije nastala povećana i neosnovana dobit ili kako to zakon kaže da je dio imovine prešao u korist tuženika – konkretno nije, jer je ovaj dio plaćen osiguravajućem društvu i nije došlo do neosnovanog bogaćenja banke. Zahtjev transparentnosti je jasan jer se radi o uplati za osiguranje kredita. Naveden iznos nije prešao u imovinu tuženika, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove sukladno čl.1111 ZOOO.

2.5. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za koje se predlaže utvrđenje ništetnosti, a obzirom se radi o zastarjelim potraživanjima to ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

2.6. Ističe da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu te ugovorio naknadu za obradu kreditu i naknadu za osiguranje u visini od 610,15 eura za ostvareni kredit u visini od 24.645,04 CHF tako da naplaćeni iznos ne može predstavljati neravnotežu među ugovornim stranama.

2.7. U odnosu na činjenicu da tužitelj nije potrošač, prigovara se promašenoj aktivnoj legitimaciji.

2.8. Tuženik navodi da se ne radi o nejasnim i nerazumljivim odredbama, a naknada je plaćena prilikom dizanja kredita te su danom pokretanja tužbe sva potraživanja u zastari. Ističe se prigovor zastare na potraživanja koja proizlaze iz odredbi o naknadama. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima.

2.9. Nadalje, vezano uz navode tužbe da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i koja je u vrlo niskom postotku, ističe da ista naknada ne predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je isplaćen kredit te je naplaćena sporna naknada za obradu kredita, no iznos naknade predstavlja neznatan iznos u odnosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu (beznačajnom) u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana.

2.10. Ukazuje na naknade FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova, ovršnih i vjerodostojnih isprava. Nakade iz Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita.

2.11. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o slobodno uređenom ugovornom odnosu u smislu čl. 2 Zakona o obveznim odnosima. Ističe da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorne odredbe o naknadama su razumljive i jasne, pa ih je tužitelj mogao uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim vlastoručnim potpisom ugovora o kreditu. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade.

2.12. Ukazuje da bi suprotan stav doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Samo zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovarala ne može se smatrati da bi ista bila ništetna. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi .

2.13. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja prvih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Članom 2. st.1 t.7 Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu.

2.14. Vezano uz prigovor zastare navodi da kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215 ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine. Zastara počinje teći od tužiteljeva saznanja u odnosu na isplatu, jer je utvrđenje deklaratorne prirode, dok se isplata može tražiti u zastarnom roku.

2.15. Ovdje sporne ugovorne odredbe nisu ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a . Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i č lankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive . Stranke su u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama.

2.16. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi ugovoru o kreditu bili nepošteni ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.

2.17. Predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom te potražuje troškove prouzročene predmetnim postupkom.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.

4. Tužitelj se u podnesku od 17. prosinca 2025. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakao da tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora pozivom na čl. 19. i čl. 16. Zakon o sudskim pristojbama prema kojima se vrijednost predmeta spora određuje zbrojem vrijednosti svih zahtjeva. Kako tužba u ovom predmetu sadrži dva deklaratorna tužbena zahtjeva uperen na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i odredbe o naknadi za tzv. osiguranje kredita i dva kondemantorna tužbena zahtjeva na isplatu temeljem istih ugovornih odredbi pa je VPS postavljen 1.327,22 eura + 234,67 + 375,48 = 1.937,37 eura.

4.1. Tužitelj osporava navode tuženika u kojima negira da bi odredba o naknadi za osiguranje kredita bile ništetna i nepoštena, a koji navodi su u cijelosti neosnovani. Naime, iz priloženog otplatnog plana jasno se vidi da su tužitelju iz salda kredita naplaćene i naknada za obradu kredita u iznosu 369,68 CHF, odnosno 234,67 eura i naknada za tzv. osiguranje kredita u iznosu od 591,48 CHF, odnosno 375,48 eura, dakle tuženik je taj iznos naplatio tužitelju, a ne nekakvo osiguravajuće društvo kako tuženik navodi pa je stoga prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika po toj osnovi potpuno promašen. Ističe da nikad nije imao s tuženikom ugovorenu policu osiguranja naplate kredita, a i da je imao istu policu bi sklopio s određenim osiguravajućim društvom, a ne s tuženikom kao bankom. Isto tako tuženik nikakvom ispravom ne dokazuje da je s osiguravajućim društvom sklopio ikakvu policu osiguranja naplate kredita prema kojoj bi teretio tužitelja za navedenu naknadu, niti je tužitelju predočena struktura ovog troška, već se radi o izmišljenoj naknadi banke što se jasno da zaključiti, jer je visina naknade ugovorena u postotku, a ne u nominalnom iznosu. Tužitelj je kao sredstvo osiguranja naplate kredita morao naći solidarnog dužnika koji će jamčiti za naplatu kredita što je tužitelj i učinio te je solidarni dužn ik bila njegova supruga ŽH.

4.2. Vezano uz istaknuti prigovor zastare potraživanja smatraju isti neosnovanim pozivom na pravno shvaćanje donesenom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g. i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 1. ožujka 2022.

4.3. Nadalje, navod tuženika da je odredba o ulaznoj naknadi zakonita je neosnovan i to iz slijedećih razloga. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je ta odredba jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 1,50 % od iznosa kredita. Tužitelj ističe da ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od čak 1.768,16 kn.

4.4. Drži neosnovanim i osporavanjem potrošačkog svojstva tužitelja iz razloga što je tužitelj predmetni ugovor o kreditu realizirao u svrhu kupnje osobnog vozila za potrebe njega i njegove obitelji, dakle predmetnim kreditom nije financirao nikakvu poslovnu djelatnost, niti je tužitelj ugovor sklopio u svojstvu obrtnika, trgovačkog društva, OPG-a ili slično, što jasno proizlazi iz samog ugovora o kreditu, štoviše tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik nikakvog trgovačkog društva niti obrta.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010870294 od 30. studenog 2005., te s tim u svezi isplata stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje.

6. Vezano uz istaknuti prigovor neosnovano postavljene vrijednosti predmeta spora ističe se da je prigovor tuženika osnovan. Člankom 19. Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) predviđeno je da u parnicama u kojim je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili ne postojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili neistinitost neke isprave, da se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Člankom 35. ZPP je predviđeno da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017. dao je pravno tumačenje ovakve situacije na način da kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, isti treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog sud je kao vrijednost predmeta spora u ovom postupku odredio prema kondemnatornom zahtjevu kao zbroju zatraženih iznosa stečenog brz osnove, ukupno 610,15 eura.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 30. studenog 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9010870294 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 24.645,04 CHF (članak 1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu, obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% iznosa kredita (članak 12.3.),

- da je kredit odobren za kupovinu vozila (članak 2.),

- da je 30. studenog 2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 369,68 CHF i istoga dana naknada za osiguranje u iznosu od 591,48 CHF.

8. Sporno je da li je odredba kojima je ugovoreno plaćanje naknada sadržanih u članku 12.3. ugovora o kreditu broj 9010870294 ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je da li je tuženik pasivno legitimiran vezano uz potraživanje na ime naknade za osiguranje.

9. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010870294 od 30. studenog 2005. (str. 6-11 spisa), u otplatnu tablicu (str. 12-13 spisa), te je proveden i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

11. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2005. realizirao predmetni kredit u svrhu kupovine auta. Da mu je u to vrijeme vozilo trebalo za privatne potrebe i da nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu, da je u to vrijeme radio u Strizivojni u TD Hrast kao radnik. Kredit je realizirao nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno taj mu je kredit preporučen kao najpovoljniji. Kredit je bio vezan uz valutu CHF a vezano uz koji je pred ovim sudom ostvario prethodno pravo na stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Jednako tako tvrdi da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znao da će banka nešto ustegnuti, ali mu nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Rečeno mu je i da postoje nekakvi troškovi na ime osiguranja kredita, ali niti tada, a niti poslije banka ga nije obavijestila da li je i kod koga sklopila nekakav ugovor o osiguranju, niti je znao na što se točno navedena naknada odnosi i za kakvo osiguranje i za koje slučajeve služi. Nije mu bila uručena niti prezentirana nikakva polica osiguranja. Kredit je u cijelosti otplatio iz plaće, uplatama na račun tuženika. U to vrijeme bio je ožen jen i supruga je radila, ali je sam plaćao anuitete od svoje plaće. Visinu štete odnosno stečenog bez osnova temelji na ugovoru o kreditu i priloženoj otplatnoj tablici iz koje su vidljivi utuženi iznosi, kao i datum kada su isti ustegnuti od strane banke. Posebno je istakao da nije sa niti jednim osigurateljem sklopio ugovor o osiguranju kredita, niti zna da bi banka to učinila u njegovo ime i za njegov račun. Po zanimanju je strojobravar i nema ekonomskih znanja vezano uz kredite.

12. Iz iskaza tužitelja je nesporno utvrđeno da je realizirao namjenski kredit za kupovinu stambenog objekta temeljem sklopljenog kupoprodajnog ugovora te da kupljeni stan koristi za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu ima status potrošača.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sam otplaćivao kredit od svoje plaće tako da je i aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva. Činjenica da je bio oženjen u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije od utjecaja na njegovu aktivnu legitimaciju jer je nesporno da je on osobno stranka u ugovornom odnosu sa bankom i kao takav bio obveznikom plaćanja obveza iz ugovora. Uostalom, banka, ovdje tuženik, zasigurno zna (ili bi trebala znati) tko i kako je otplaćivao kredit, odnosno sa čijeg računa su novčana sredstva zaprimana ili tko ih je donosio u banku.

14. Tuženik je osporio pravo tužitelja postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi koji prigovor je sud odbio kao neosnovan.

15. Člankom 187. st. 1. ZPP-a predviđeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave a u st. 2. istoga članak navodi se da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

16. Nesporan je interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi jer isto predstavlja osnovu za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za stjecanje bez osnova. Kako je tužitelj stranka u ugovoru u kojem pojedine odredbe smatra ništetnim, nesporno je postojanje njegovog interesa za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva i s njim u svezi daljnjeg zahtjeva za isplatama.

17. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz visinu kredita i period otplate, odnosno da mu je taj kredit preporučen kao najpovoljniji, da mu nije pojašnjeno na što će se naknada za obradu kredita trošiti, odnosno za što se usteže naknada za osiguranje, da nije mogao utjecati na visine naknada i da je odredba o naknadama bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru.

18. Temeljem provedenih dokaza u postupku, ovaj sud smatra da je sporna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010870294 od 30. studenog 2005. ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. Tuženik nije osporio navode tužbe tako da bi dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbama o ugovornim naknadama, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

21. Jednako tako u postupku nije dokazao za što je ustegnuo naknadu za osiguranje, sa kojim društvom za osiguranje je sklopljen ugovor o osiguranju, koji rizici su bili obuhvaćeni i koliko je i kada plaćena premija osiguranja. Iz ugovora je jedino vidljivo da se usteže iznos od 2,00% na ime troška naknade za osiguranje tako da je nejasno da li je i koliko plaćeno nekakvom društvu za osiguranje, koju policu osiguranja tuženik bio u obvezi predočiti tužitelju kao, u tom slučaju, osiguraniku i stranci ugovora o osiguranju. Za istaći je i činjenica da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužitelj imao i solidarnog dužnika ŽH kao osiguranje kredita tako da se postavlja i pitanje koja je svrha bila sklapanja nekakvog ugovora o osiguranju o čemu u ugovoru nije ništa navedeno niti pojašnjeno, osim da se naplaćuje 2% iznosa kredita.

22. Kako je upravo tuženik ustegnuo naknadu i za osiguranje, a da pri tome nije pružio nikakve dokaze da bi taj iznos nekome doznačio u ime i za račun tužitelja, neosnovan je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije.

23. Navodi tuženika da je ugovor solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, nisu od utjecaja za donošenje odluke o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti ništa o ulaznoj naknadi, njezinoj namjeni a čak niti o visini, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora

24. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da u odredbi vezanoj uz naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje ništa nije navedeno osim da će se naknade naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita. Tužitelj je takvom odredbom imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada ali ne i o njihovoj visini niti razlozima koji opravdavaju plaćanja tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svake od njih), odnosno nije imao informaciju o njihovim krajnjim svrhama.

25. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

26. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

27. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

28. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita i troška osiguranja je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njihovu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade a jednako tako i trošak osiguranja, nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita, odnosno osiguranja, i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ih je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

29. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju strojobravar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

30. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadama. Naime, odredba čl.12.3. Ugovora o kreditu broj 9010870294 od 30. studenog 2005. u dijelu ugovaranja naknada, prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

31. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđeni kao takvi, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takvi ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

33. Kako se o odredbi o plaćanju naknada za obrade kredita i osiguranje nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bile unaprijed formulirane od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i osiguranje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

34. Vezano uz visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010870294 od 30. studenog 2005. (str. 6-11 spisa) i u otplatnu tablicu (str. 12-13 spisa) iz koje dokumentacije proizlazi da je od tužitelja temeljem članka 12.3. iz iznosa realiziranog kredita 30. studenog 2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 369,68 CHF, sada 234,67 eura, i istoga dana naknada za osiguranje u iznosu od 591,48 CHF, sada 375,48 eura, tako da je nesporno da je osnovana postavljena visina tužbenog zahtjeva. To potvrđuje i iskaz tužitelja.

35. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

36. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

37. Tuženik je u postupku istakao i prigovor zastare postavljanja deklaratornog zahtjeva kao i zahtjeva za isplatom.

38. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva .

39. Ovaj sud ne prihvaća izdvojena pravna mišljenja dostavljena uz odgovor na tužbu jer je jasan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi nastupanja zastare u ovakvim i sličnim situacijama, izražen kroz sudsku praksu i temeljen na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. i III. izreke presude.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

42. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 974,54 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (610,15 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 25.3.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 17. prosinca 2025. kao trošak očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/3 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 350,00 eura skupa s pridodanim PDV-om od 87,50 eura, ukupno 437,50 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (33,18 eura i 26,54 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 497,22 eura.

43. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

45. Tužitelj je odbijen s preostalim iznosom zatraženog troška u visini od 477,32 eura kao neosnovano zatraženim, uvažavajući vrijednost predmeta spora i s tim u svezi visinu pristojbe na presudu, kako je to i odlučeno pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 17. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Marino Brajko, Đakovo,

2. Odvj. Maja Čuljak, Zagreb.