Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-115/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužiteljice II, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 2535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 25. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 17. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju II, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.424,55 eura po osnovi preplate na temelju ništetne valutne klauzule CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:
Na iznos od 67,66 €
od 24.4.2007 do isplate
Na iznos od 147,29 € od 30.7.2007 do isplate
Na iznos od 1,30 €
od 16.10.2007 do isplate
Na iznos od 1,30 €
od 16.10.2007 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od 17.12.2007 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od 23.1.2008 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od 12.2.2008 do isplate
Na iznos od 7,93 €
od 10.3.2008 do isplate
Na iznos od 86,50 €
od 31.3.2008 do isplate
Na iznos od 1,30 €
od 12.5.2008 do isplate
Na iznos od 41,11 €
od
4.8.2008 do isplate
Na iznos od 46,42 €
od 13.9.2008 do isplate
Na iznos od 19,88 €
od 6.10.2008 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od 15.12.2008 do isplate
Na iznos od 41,11 €
od 12.1.2009 do isplate
Na iznos od 14,57 €
od
4.3.2009 do isplate
Na iznos od 21,21 €
od 30.3.2009 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od 17.4.2009 do isplate
Na iznos od 88,89 €
od
4.5.2009 do isplate
Na iznos od 41,11 €
od
8.6.2009 do isplate
Na iznos od 91,88 €
od 20.7.2009 do isplate
Na iznos od 4,55 €
od 18.9.2009 do isplate
Na iznos od 27,84 €
od 11.11.2009 do isplate
Na iznos od 54,39 €
od 25.11.2009 do isplate
Na iznos od 27,84 €
od 15.12.2009 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od 15.1.2010 do isplate
Na iznos od 55,71 €
od
9.2.2010 do isplate
Na iznos od 41,11 €
od
8.3.2010 do isplate
Na iznos od 78,94 €
od 15.4.2010 do isplate
Na iznos od 52,00 €
od 19.5.2010 do isplate
Na iznos od 56,38 €
od 11.6.2010 do isplate
Na iznos od 61,02 €
od 13.7.2010 do isplate
Na iznos od 53,06 €
od
9.8.2010 do isplate
Na iznos od 68,99 €
od 17.9.2010 do isplate
Na iznos od 68,99 €
od 19.10.2010 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od 13.11.2010 do isplate
Na iznos od 69,25 €
od 13.12.2010 do isplate
Na iznos od 81,06 €
od 10.1.2011 do isplate
Na iznos od 27,84 €
od 10.2.2011 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od 12.3.2011 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od 12.4.2011 do isplate
Na iznos od 155,26 € od 13.5.2011 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od 14.6.2011 do isplate
Na iznos od 107,47 € od 13.7.2011 do isplate Na iznos od 134,68 € od 11.8.2011 do isplate
Na iznos od 84,51 €
od 12.9.2011 do isplate
Na iznos od 79,74 €
od 10.10.2011 do isplate
Na iznos od 80,66 €
od 12.11.2011 do isplate
Na iznos od 80,27 €
od 12.12.2011 do isplate
Na iznos od 86,90 €
od 13.1.2012 do isplate
Na iznos od 89,16 €
od 13.2.2012 do isplate
Na iznos od 89,56 €
od 14.3.2012 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od 14.5.2012 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od 15.6.2012 do isplate
Na iznos od 87,57 €
od 13.8.2012 do isplate
Na iznos od 39,82 €
od 30.8.2012 do isplate
Na iznos od 115,08 € od 14.9.2012 do isplate
Na iznos od 27,84 €
od 11.10.2012 do isplate
Na iznos od 139,24 € od 15.10.2012 do isplate
Na iznos od 29,70 €
od 16.11.2012 do isplate
Na iznos od 2,06 €
od 30.11.2012 do isplate
Na iznos od 2,06 €
od 30.11.2013 do isplate
Na iznos od 2,06 €
od 30.11.2013 do isplate
Na iznos od 2,06 €
od 31.12.2013 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od
5.2.2013 do isplate
Na iznos od 54,39 €
od 15.3.2013 do isplate
Na iznos od 67,66 €
od
8.4.2013 do isplate
Na iznos od 145,96 € od 14.5.2013 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od 11.6.2013 do isplate
Na iznos od 94,20 €
od 12.7.2013 do isplate
Na iznos od 80,93 €
od 14.8.2013 do isplate
Na iznos od 74,29 €
od 14.10.2013 do isplate
Na iznos od 14,57 €
od 27.11.2013 do isplate
Na iznos od 87,51 €
od 11.1.2014 do isplate
Na iznos od 156,76 € od 20.2.2014 do isplate Na iznos od 123,58 € od 13.3.2014 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od 11.4.2014 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od 12.5.2014 do isplate
Na iznos od 103,67 € od 20.6.2014 do isplate
Na iznos od 90,40 €
od 15.7.2014 do isplate
Na iznos od 156,76 € od 21.8.2014 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od 17.9.2014 do isplate
Na iznos od 10,77 €
od 22.11.2014 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od 24.12.2014 do isplate
Na iznos od 116,94 € od
4.2.2015 do isplate
Na iznos od 117,34 € od 19.2.2015 do isplate
Na iznos od 79,78 €
od 24.3.2015 do isplate
Na iznos od 117,34 € od 26.3.2015 do isplate
Na iznos od 90,40 €
od
8.5.2015 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od 15.6.2015 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od 13.7.2015 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od
2.9.2015 do isplate
Na iznos od 77,13 €
od 30.9.2015 do isplate.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju II, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 3.315,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica II podnijela je ovome sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi isplate. U tužbi je navela kako joj je Ugovorom o kreditu broj: 9011065662 od 08.03.2006. zaključenim u [adresa], odobren kredit za kupnju stambenog objekta + adaptacija i zatvaranje otkupa u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 46.234,00 CHF po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 204 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamata od 4,35 % godišnje „godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana." Ugovor naveden u točki I. je izmijenjen dodatkom ugovora od 08.12.2015. kojim je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30.09.2015. iznosila 16.625,17 EUR. Predmetni kredit je nakon učinjene konverzije tužitelj dužan otplaćivati 88 mjeseci u mjesečnim anuitetima od 226,33 EUR. Navedena ugovorna Odredba kojom je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev- 2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) - znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom - ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli preplatila iznos od 42.166.50 kuna. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da Sud udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja uz naknadu parničnog troška.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je naveo kako u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je cijelosti neosnovana. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati primjenom fiksne kamatne stope kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita i po inicijalnom tečaju. Tuženik ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju Instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha Instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate” određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tužitelj, potpuno zanemarujući činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita i potpuno zanemarujući postojanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, traži isplatu na temelju parametara koji nemaju apsolutno nikakve veze niti sa presudom iz kolektivne zaštite potrošača, niti imaju veze sa parametrima utvrđenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektive zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda VTS RH Pž-7129/13 na koju se poziva i to u dijelu rješenja gdje VTS RH ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu - prvi puta u osnovnom ugovoru o kreditu, a drugi puta u Dodatku ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Izračun preplate na način koji je drugačiji od metodologije izračuna preplate sukladno odredbama ZID ZPK u suprotnosti je s kogentnim pravilima, te bi usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata preplate obračunate korištenjem bilo kakve druge metodologije, bilo u direktnoj suprotnosti sa ZID ZPK. Tuženik prvenstveno smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi medu strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici tuženik je sukladno zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te je takvo mišljenje tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku. Tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Tužitelj je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan zakon, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način. Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže (sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana). Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom onih kamatnih stopa koje je ZPK naložio (tj. onih stopa koje odgovaraju kamatnoj stopi koju je banka povijesno primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja u EUR za vrijeme trajanja takva ugovora) i je li izračun konverzije izvršen primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio. Tuženik smatra bitnim osvrnuti se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine jer je tužitelj na podnošenje ove tužbe ponukan vrlo vjerojatno upravo radi donošenja ovakve odluke. Stav VSRH u odluci Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine nema karakter Zaključka sa sastanka VSRH niti karakter pravnog shvaćanja sa sjednice odjela ili sjednice sudaca. Iz navedenog razloga, stavovi izražen u pojedinačnoj odluci, bez obzira što se radi o odluci Vrhovnog suda, ne predstavljaju stavove koji obvezuju sudove u smislu čl. 27. i 40. Zakona o sudovima. Slijedom navedenog, a u skladu s načelom pravičnog suđenja i s načelom zakonitosti, tuženik smatra da ovaj sud treba donijeti odluku u skladu s činjenicama i dokazima koji se iznose u ovom postupku i između stranaka u ovom postupku. Tužitelj pogrešno tumači značenje odluke VSRH Rev 2868/18Q od 12. veljače 2019. godine. Vrhovni sud RH je tom odlukom rekao samo jednu stvar, a to je da tužiteljica u tom predmetu, iako je prihvatila konverziju, ima pravni Interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. No, bitno je podsjetiti da je ova odluka Vrhovnog suda RH reakcija na odluku nižeg suda koji je odbacio tužbu tužiteljice u tom predmetu smatrajući da tužiteljica radi prihvaćene konverzije nema pravo podnijeti tužbu. Slijedom navedenog, odluka VSRH znači da je tužba u tom slučaju bila procesno dopuštena tj. da postoji procesna pretpostavka za podnošenje takve tužbe, te da sud nije trebao odbaciti tužbu nego da treba ući u meritum stvari. Navedenom odlukom Vrhovni sud RH nije rekao kakva bi trebala biti meritorna odluka odnosno nije rekao da je tužbeni zahtjev osnovan ili neosnovan. Isto tako, nije rekao na temelju kojih parametara se utvrđuje je li korisnik kredita koji je prihvatio konverziju obeštećen u cijelosti ili nije. Ukoliko je Vrhovni sud RH u pojedinačnoj odluci za pojedinačni predmet, zauzeo stav da prihvaćanje konverzije i sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu nije bila prepreka da korisnica kredita/tužiteljica u tom pojedinačnom predmetu, zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, to ne znači da svi sudovi u svim ostalim pojedinačnim predmetima trebaju ignorirati činjenicu da je tužitelj u konkretnom predmetu sklopio Dodatak koji stranke ujedno i izvršavaju ili su ga čak već i izvršile. Sve navedeno je itekako relevantno za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 PŽ6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima v:ijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija", već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da ZOO u Člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe Čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Pogrešna premisa tužitelja da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo ugovoreno vrijeme. Tuženik ističe da u presudama iz kolektivne zaštite potrošača, sudovi nisu utvrdili da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Dakle, sudovi nisu utvrdili da bi kamata trebala biti fiksna. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen je na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje kredita. Tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim Što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP- a, te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a Što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti” kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom”. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Najbitnije, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014. god. - dakle, od 01.01.2014. god., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014. god. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala Činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Tako u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke”. Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKI-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim” ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. 'I starog” ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/ trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, Što je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama o sebi nepoštena niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni Interes povećanjem kamatne stope povećati rizik mogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Zaključno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6-8 spisa), plan otplate (str. 9-11 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 12-13 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 14-16 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje KI (str. 67-74 spisa), saslušan je svjedok AI (str. 81-82 spisa), izvršen je uvid u dopunu nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje KI (str. 90- 96, 439-440 spisa), saslušana je vještakinja KI, (str. 367 spisa), dopunski je saslušana vještakinja KI i tužiteljica (str. 446-447 spisa), izvršen je uvid u dopunu nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje KI (str. 451-454 spisa).
4. Podneskom od 28. ožujka 2025. tužiteljica je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 6.424,55 eura osnovi preplate na temelju ništetne valutne klauzule CHF sa zateznim kamatama te troškove postupka.
5. Temeljem svih izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je Suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 8. ožujka 2006., broj ugovora 9011065662 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisnici kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 46.234,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta + adaptacija i zatvaranje otkupa (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 204 mjeseci te da se kredit u iznosu od 46.234,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 204 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,35 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.
7. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz plana otplate tuženika, po Ugovoru o kreditu 9011065662, da je kamatna stopa mijenjana od strane tuženika i to na način da od 30.04.2006. iznosi 5,70% godišnje, od 31.01.2007. iznosi 5,65 % godišnje, od 31.01.2008. iznosi 5,70% godišnje, od 29.02.2008. iznosi 6,10% godišnje, od 31.05.2011. iznosi 5,85% godišnje, od 31.08.2014. iznosi 5,82% godišnje, od 28.02.2015. iznosi 5,68% godišnje, od 31.08.2015. iznosi 5,56% godišnje, 29.02.2016. iznosi 5,47%, od 31.08.2016. iznosi 5,33% godišnje, od 31.03.2017. iznosi 5,29% godišnje, od 31.08.2017. iznosi 5,24% godišnje.
8. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka Sud je saslušao tužiteljicu II koja je u svom iskazu navela kako se 2006. odlučila za kupnju stana te se obratila banci tuženika. Prilikom sklapanja ugovora joj je bila bitna visina mjesečnog anuiteta i to da ga može plaćati. Sjeća se da je prema tadašnjim primanjima mogla plaćati iznos od oko 1.500,00 kn, pa kako je i sam mjesečni anuitet koji joj je prezentiran u banci bio u tom okviru, to je pristala na sklapanje ugovora. Nitko od djelatnika banke ju nije upozorio na rizičnost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Mislila je da će rata ostati u okvirima ugovorene, međutim rata je počela rasti, dosegnula je iznos od 2.700,00 kuna što joj je predstavljalo znatno financijsko opterećenje. Ugovor je sklopila na obrascu koji joj je prezentiran od strane banke u to u svojstvu fizičke osobe i potrošača. S dobivenim novcima je kupljen stan na adresi u [adresa] gdje i danas ima prebivalište te je i danas vlasnica tog stana. Nikada nije bila vlasnicom obrta niti se bavila drugom djelatnošću. Ugovor o kreditu nije bio jasan, iako ga je pročitala. U trenutku sklapanja ugovora nije znala što znači pojam valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope. Nije od službenika banke zatražila daljnja pojašnjenja. Nije tražila sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti, bio joj je ponuđen samo CHF. Sam djelatnik banke joj sugerirao oblik kreditiranja u valuti CHF kao sigurnijim. Nije zatražila ponude drugih banaka. To joj je bio prvi i jedini kredit sa valutnom klauzulom.
9. Svjedok AI iskazao je kako je zaposlenik tuženika te je u trenutku kada je tužiteljica sklapala ugovor o kreditu s tuženikom bio zaposlen na radnom mjestu osobnog bankara u poslovnici tuženika u [adresa]. Sjeća se tužiteljice obzirom da je i osobno poznaje. Tuženik je u periodu 2006. godine nudio ugovore o kreditu u kunama, eurima i CHF pri čemu je bio jedan od zadnjih banaka koja je počela nuditi kredite vezane uz valutu CHF, iz razloga jer su i sami klijenti tuženika istome ukazivali kako u drugim bankama postoji mogućnost ponude i u odnosu na tu valutu, koji ugovori su u tom smislu bili povoljniji nego li oni koji su vezani uz euro ili kunu. Oni su klijentima to davali do znanja ukazujući da je ugovor u CHF povoljniji ali i da nosi veći rizik. Ugovori su se sklapali u formi standardnih obrazaca gdje su oni u poslovnici unosili podatke o samim elementima cijene, instrumente osiguranja i slično. Nije siguran da je klijent mogao utjecati na samu strukturu i odredbe tog ugovora. Određeni klijenti su bili sposobni kreditno za dobivanje kredita vezanih uz valutu CHF jer je bila manja kamata ali istovremeno nisu bili kreditno sposobni za kredit u eurima ili kunama. Tuženik je slao svim klijentima obavijesti kojima je ukazivao na mogućnost konvertiranja ugovorne obveze u valutu euro, te je bila riječ o volji klijenta da li će pristati na takvu opciju. Neki su kalkulirali i odlučili su ne provoditi konverziju. Neki od klijenata su i sami dolazili i raspitivali se za provođenje konverzije. Sjeća se kako je procjena i kreditna sposobnost tužiteljice sadržavala ograničavajući faktor te ista nije bila koliko se sjeća kreditno sposobna za iznos koji joj je trebao u valuti euro ili kuna već jedino u CHF. Krediti u eurima i kunama su koliko se sjeća imali višu kamatnu stopu i to negdje otprilike oko jednog postotnog poena u odnosu na kredite u CHF. Klijentima su slane obavijesti o promjeni kamatne stope, a što se tiče samog pregovaranja o takvoj promijenim, sjeća se da su postojala određene opcije koje su davali kao "balone" odnosno mogućnosti koje se sada ne može točno sjetiti kakve su imale uvjete i temelje, ali se sjeća da su zapravo proizlazile iz onoga što je ukazano od strane HNB-a ili Vlade. Misli da se radilo o opciji u kojoj se razlika koja je nastala temeljem promjenjive kamatne stope i tečajnom razlikom stavljala u poseban "balon otplate" te otplaćivala drugačije od ostalog kredita.
10. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg iskaza ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač. Slijedom navedenog tužiteljica je, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP-a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju bila u pravnom odnosu s tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP-a budući da je upravo kao banka nudio kredite, što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti), a radi osobnih potreba tužiteljice (kupnja stana za osobne potrebe). Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba (dakle ne kao trgovac) i to radi rješavanja stambenog pitanja za osobne potrebe (dakle ne za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužiteljice, a protivno tuženik nije dokazao suprotno, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, već protivno tome tužiteljica navodi da od strane banke nije upućena o mogućnostima utjecaja na odredbe samog ugovora o kreditu, a koji je tužiteljica i potpisao.
11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
12. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
14. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 08.03.2006., broj ugovora 9011065662, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
15. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,35% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
16. U odnosu na odredbu čl. 4.2. Ugovora o kreditu od 08.03.2006., broj ugovora 9011065662, u dijelu u kojem je ugovoreno da Banka može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
17. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisnici kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga Sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
18. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovor o kreditu od 08.03.2006., broj ugovora 9011065662, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
19. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
20. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 08.03.2006., broj ugovora 9011065662, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
21. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
22. Sud je na prijedlog tužiteljice, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji KI koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 27.03.2025. navela kako pozitivna razlika između početno ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta prema ugovoru o kreditu, pri čemu treba primijeniti tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita te ugovorenu kamatnu stopu u tom trenutku iznosi 6.424,55 € (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije €=7,5345 kn).
23. Iz mišljenja vještakinje od dana 2. rujna 2020. proizlazi kako je sukladno Dodatku ugovoru o kreditu (dokaz strana 13 u spisu) ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. iznosio 16 .625,17 EUR što je na navedeni datum iznosilo 126.974,73 kuna. Sukladno originalnom otplatnom plan u, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015., u slučaju da nije bilo promjene kamatnih stopa i promjene tečaja po predmetno m kreditu iznosila bi 24.618,38 CHF š to bi na navedeni datum iznosilo 114.268,47 kuna. Sukladno navedenome, tražena razlika u glavnicama iznosi 12.706,26 kuna.
24. Saslušana vještakinja KI iskazala je kako je za potrebe postupka, nakon što je određena vještakom, izradila pismeni nalaz i mišljenje te ovim putem ostaje u cijelosti kod tog nalaza i mišljenja, s time da napominje da je naknadno temeljem prigovora tuženika izradila i dopunu nalaza i mišljenja gdje je u izračun uzela u obzir stvarni dan isplate predmetnog kredita (za razliku od prvog nalaza i mišljenja koji je izrađen prema otplatnom planu). Dakle, oba izračuna su matematički pravilna, s time da se drugi odnosi na stvaran dan isplate i prema kojemu je i kasnije postavljen tužbeni zahtjev. Može pojasniti da je riječ o stambenom kreditu koji je sklopljen 2006. godine te je još uvijek u otplati, a u odnosu na koji je tužiteljica kao potrošač pristala na konverziju te je predmetni ugovor i konvertiran. Nalaz i mišljenje je iznijela pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te je dala izračune razlike potraživanja između tih početno ugovorenih uvjeta i svih mjesečnih uplata tužiteljice koje su bile znatno više od početno ugovorenih upravo uslijed promjena kamatnih stopa i rasta valute CHF. U nalazu i mišljenju se držala zadatka vještačenja, te je u tom smislu sačinila i izračun razlike glavnice na dan konverzije uzimajući u obzir koliko je ona s jedne strane utvrđena samom konverzijom a s druge koliko bi iznosila glavnica u tom trenutku da su se primjenjivali početno ugovoreni uvjeti ili da tužiteljica nije pristala na konverziju. U tom smislu je utvrdila postojanje razlike od 12.706,26 kn na štetu tužiteljice. U odnosu na prigovore tuženika mora reći da se držala onoga što joj je naloženo te da iz predmetnog spisa nije bilo vidljivo da bi sam tuženik predlagao vještačenje ili davao nalog u smislu zadatka koji je potrebno napraviti. Podneskom od 8.10.2020. tuženik je prigovorio da u izračun nije uzela preplatu te u odnosu na isto može odgovoriti kako to nije bio predmet vještačenja, a niti je to mogla učiniti. Posljednje iz razloga jer je preplata utvrđena samom konverzijom u određenom novčanom iznos od 12.472,72 kn (čl. 5. Ugovora o konverziji) te je riječ o iznosu za koji je navedeno da će se tužiteljici uzeti u obzir i umanjiti potraživanje u budućem periodu, a kako je kredit još uvijek u otplati nije joj poznato niti može tvrditi da je taj iznos uistinu i uračunat. Isto tako kako tuženik nije stavio takav zadatak nije mogla niti provesti prijeboj, a kao vještak financijske struke mora reći da ni ne zna s kojim iznosom bi ga prebila. Stoga prigovori tuženika ne dovode u sumnju ono što je utvrdila u nalazu i mišljenju te kod istoga ostajem. Nije bio predmet vještačenja koji sve parametri utječu na formiranje kamatne stope, ali svaka banka formira kamatne stope samostalno uzimajući u obzir kretanja na tržištu, pa su i različite banke imale različite kamatne stope za različite kreditne proizvode u istom trenutku. Prilikom izrade nalaza i mišljenja primijenila je početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na datum isplate kredita, i to u dopuni nalaza i mišljenja i to upravo temeljem prigovora samog tuženika. Nije uzimala u obzir niti jedne parametre osim onih koji su početno ugovoreni i razlike između onoga što je tužiteljica plaćala u odnosu na sve početne uvjete.
25. Tužiteljica nije imala prigovora nalazu i mišljenju vještakinje dok je tuženik prigovorio ističući da je provedena konverzija u skladu s pravom Europske unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda i zakonom. Prema tome nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojeg bi Sud usvojio tužbeni zahtjev.
26. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje KI kao stručan, logičan i obrazložen, kojeg prihvaća i tužiteljica, a koji izračun vještaka je izrađenog u skladu s nalogom Suda, prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje.
27. Naime, točno je da su dana 08.12.2015. tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011065662 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje KI, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, odnosno iznosa koji bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011065662 ukupno iznosi 6.424,55 eura. Nije točan navod tuženika kako je tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011065662 obeštećena s osnova razlike u tečaju CHF jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom ugovora o kreditu nije u otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužiteljici nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.
28. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužiteljici je dosuđen ukupan iznos utužene razlike redovne kamate i po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO-a od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje KI i zahtjevu tužitelja, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.
29. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, Sud smatra kako isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 20.05.2019., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
31. Obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti tuženik joj je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanja na ročištima 12.11.2019., 28.01.2020., 03.11.2021., 20.01.2025., 05.03.2025. i 25.02.2026. u iznosu od 200,00 kn za svako (Tbr. 9.1. Tarife), na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife), za sastav podnesaka od 30.09.2019., 17.01.2020., 07.09.2020., 24.09.2021. i 18.10.2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8.1. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 315,45 eura što ukupno s PDV-om iznosi 3.315,45 eura. Sud nije udovoljio tužiteljici zahtjevu za naknadu troškova koji se odnose na sudske pristojbe budući da iste nisu plaćene te zastupanje na ročištu za objavu presude jer na isto nitko nije pristupio.
U Petrinji, 17. travnja 2026.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužiteljica po punomoćnicima iz ZOU Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska
2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba
