Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1892/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama Olgi Perović i dr., odvjetnicama u Umagu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 02. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. ZAGREB OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju ĐZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos u visini od 5.936,61 EUR (Slovima: pettisućadevetstotridesetdevet eura i šezdesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos glavnice od 4.371,95 EUR počev od 01. listopada 2015., pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom za iznos 3,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015., pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.571,77 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.

IV. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 28. srpnja 2005. sklopljen je Ugovor o kreditu broj: 9010657798 (u nastavku: Ugovor) između tužitelja kao korisnika kredita I tuženice kao kreditora, koji je 01. kolovoza 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Đordana Pahovića u [adresa], pod posl.br. OU-649/05, a kojim Ugovorom da je tuženica odobrila tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 32.000,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom. Ugovoreni iznos kredita iz navedenog Ugovora, u cijelosti da je isplaćen/vraćen od strane tužitelja. Odredbom članka 4. Ugovora da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,65% godišnje, koja kamatna stopa je sukladno odredbi istog članka predmetnog Ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, pa da je tom (internom i jednostranom) Odlukom, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja kao Korisnika kredita. Dakle, u vrijeme zaključenja Ugovora, tužitelj i tuženica da nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovornu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženica (banka) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom da je dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065 ZOO/91; čl. 1021 ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati da mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 46 i čl. 50 ZOO (čl. 269. st. 2. i 272 ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) da je propisano da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 (čl. 272. st. 1. ZOO/05) da je dana definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru, niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - vjerovnika (tužene banke). Ukazuje na odluku VSRH posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015., te na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13, prema kojoj članak 4. st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno «...funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze...” Slijedom navedenog, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Tvrdi da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženica da je u potpunosti izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26 ZOO/91 odnosno članka 247. ZOO/05, koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate su čijega. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je potrebno uzeti činjenicu da je navedena odredba u Ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora tuženice, na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u Ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom da je s učinkom ex tune ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja je sadržana u čl. 4. Ugovora, to su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tuženice, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, sa istim pravnim učinkom. Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora, da je ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke važećem na dan korištenja kredita, za namjenu - adaptacija stambenog objekta. Odredbom čl. 7. Ugovora da je ugovoreno trajanje kredita 180 (stoosamdeset) mjeseci, a koji se otplaćuje sukladno otplatnom planu tužene u 180 (stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 247,26 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke na dan plaćanja. U ranije spomenutoj presudi Suda EU u predmetu C-26/13 da se navodi da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički, već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje (što će sud provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe), tuženica da je propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženica morala informirati tužitelja da su rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Naglašava kako je tuženica osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu - potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužitelj od strane tuženice, kao osobe koja je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: nije bio upozoren da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu EUR, a to stoga što Hrvatska narodna banka štiti tečaj HRK u odnosu na tečaj EUR, dok ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF; nije bio upozoren da je CHF valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja nije temelj domaćega monetarnog sustava, jer su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužitelj da se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upoznao s okolnošću kako je tuženica, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bila upoznata s time da je Međunarodni monetarni fond (MMF) višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženu, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO nakon uvođenja EURO-zone, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome da se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik i to posebno na: a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na EUR, pa time posljedično i na HRK čiji tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj EUR, b) rizik pasivnosti države koja ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta u HRK. Time što je tuženica uz povećani tečaj naplaćivala i povećanu kamatnu stopu, dvostruko da je opteretila tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan iskorištenja kredita (28. srpnja 2005.) da je srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tužene banke iznosio 1,00 CHF=4,66 HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj CHF da se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, na datum 30. rujna 2015. da je dosegao odnos 1,00 CHF=6,99 HRK (povećanje od cca 50% u odnosu na početno ugovoreni), što je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u kunama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. da je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke da je utvrđena: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Prema čl. 502.c ZPP-a ZZP, utvrđenja suda u odluci koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj (4,66 HRK) i kamatnu stopu (4,65%), jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit do dana podnošenja tužbe preplatio za iznos koji će se utvrditi knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 08. ožujka 2016. da je sklopljen «Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9010657798», kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa valutnom klauzulom u EUR. Istim aneksom da je na dan 30. rujna 2015. utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od =10.869,06 EUR, te preplata u visini 822,68 EUR (=6.283,22 HRK), dok je na dan sklapanja Dodataka Ugovoru 08. ožujka 2016. nedospjela glavnica kredita utvrđena u iznosu od =10.311,21 EUR, koja će se otplatiti u 56 mjesečnih anuiteta od po 164,89 EUR, plativo po srednjem tečaju tužene na dan plaćanja, u ranije ugovorenom roku konačne otplate kredita. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što: 1. sklapanjem Dodatka od 08. ožujka 2016. tužitelju nije u cijelosti podmiren dug; 2. ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tune), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti tada, kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženica da je ponudom konverzije formalno ispunila obvezu iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Međutim, opisanim postupanjem, u postupku konvertiranja da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena. Sud Europske unije da je u presudi ĆZ protiv Erste bank Hungary Zrt (C-118/17 od 14. ožujka 2019.), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da je za zaključiti kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 08. ožujka 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim Dodatkom ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan temeljem isplate kredita u iznosu od 149.868,48 HRK sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u Ugovoru broj 9010657798. Tužitelj da je, kao osoba koja se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženici, u dobroj vjeri, smatrajući kako je tuženica postupila u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK, kao i svim drugim propisima u Republici Hrvatskoj koji se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, pristupio sklapanju «Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9010657798» od 08. ožujka 2016., u kojem Dodatku je sukladno konverzijskom obračunu tuženice bilo izraženo (čl. 3) stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., u visini od 10.869,06 EUR, odnosno 10.311,21 EUR na dan sklapanja Dodatka ugovoru 08. ožujka 2016. (čl. 6), koju se tužitelj obvezao podmiriti u 56 (pedesetšest) mjesečnih anuiteta, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, kako je u tužbi već obrazloženo, u sudskim postupcima koji su vođeni pred nadležnim sudovima RH, pravomoćno da je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenuta dva aneksa između tužitelja i tuženice, kako je tuženica, jednako kao i većina drugih banaka u RH, u postupku ugovaranja kredita sa ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate tih kredita, postupala suprotno propisima, pa je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun koji je tuženica izrazila kao ponudu tužitelju, a nakon toga niti sadržaj ponuđenog Dodatka osnovnog ugovora o kreditu, da nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužitelja i tuženice, jer su te isprave bile utemeljene na izračunu koji je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule - one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženice na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita. Tako da se može reći da je donošenjem pravomoćnih presuda nadležnih hrvatskih sudova, silom obvezujuće sudske prakse došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj ugovornog odnosa koji je uspostavljan između tužitelja i tuženice, sukladno prihvaćenoj ponudi na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010657798 od 08. ožujka 2016., koji je uobličen, potpisan i solemniziran kao konačna ugovorna obveza tužitelja prema tuženici. U takvoj situaciji da se ima primijeniti čl. 369. i dr. Zakona o obveznim odnosima, te uskladiti sadržaj ugovornog odnosa između tužitelja i tuženice na način kojim se uvažava obvezujuća sudska praksa u odnosu na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih klauzula iz osnovnog ugovornog odnosa. Tvrdi kako je prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010657798 od 08. ožujka 2016. uslijed nezakonitog postupanja tuženice, koja nezakonitost je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: nezakonitim postupanjem tuženice tužitelj je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživan kod tuženice godišnjom kamatnom stopom koja se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tuženice, s ugovorene visine od 4,65%, što je dodatno opteretilo dug tužitelja prema tuženici za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zakonom propisane konverzije, a opterećuje ga i nadalje; nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30. rujna 2015. obveza tužitelja povišena za svakodobnu promjenu odnosno povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu HRK, uslijed čega je tužitelj bio zadužen i plaćao bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF; nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR (umjesto one u CHF), pri čemu je tuženica izračun duga tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. učinila uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 4,65% godišnje, nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je tuženica otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavala uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjila dio već podmirenih obveza tužitelja iz osnove povrata kredita. Sve prethodno opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužitelju, tuženica da je svjesno počinila na način da je tužitelju ponudila konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010657798 od 08. ožujka 2016., sa sadržajem u kojem su sve posljedice nezakonitih obračuna inkorporirane u utvrđenu obvezu tužitelja prema tuženici, pa je time tužitelj neosnovano zadužen novom kreditnom partijom sa stanjem kredita na dan 08. ožujka 2016. u iznosu od =10.311,21 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, iako je njegova obveza prema tuženici trebala biti umanjena za: razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,65% godišnje, te razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tužene za CHF, u odnosu na tečaj koji je na dan sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu broj 9010657798 iznosio 1 CHF = 4,66 HRK. Spomenuti Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010657798 od 08. ožujka 2016. sadržajno da dakle, ne odgovara naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tuženice u postupku odobrenja i realizacije kredita, pa da je posljedično utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, odnosno na dan sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu, radi čega da je tužitelj prijevremenom isplatom kredita u cijelosti, izvršenom dana 09. prosinca 2016. realno podmirio veću glavnicu, nego što je to bio dužan. Stoga, tužitelj potražuje i razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđenog od strane tuženika na dan provedene konverzije, koju glavnicu je tužitelj prijevremeno otplatio u cijelosti, te iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na dan sklapanja Dodatka Ugovoru od 08. ožujka 2016. prema prvobitnom planu otplate, što je potrebno utvrditi u ovom postupku, a nakon što sud službenim putem pribavi svu potrebnu dokumentaciju od tuženice, te naloži i provede relevantno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku. Predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati na ime više obračunate kamate, u odnosu na osnovno ugovornu kamatu u visini 4,65% godišnje za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015. iznos u visini 25.000,00 kuna (3.318,07 eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate (točka I. tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015. iznos u visini 25.000,00 kuna (3.318,07 eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita utvrđene na dan sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010657798 dana 08. ožujka 2016. u iznosu 10.311,21 eura umjesto realno dužne tražbine tuženice u neutvrđenoj visini, iznos razlike u visini kunske protuvrijednosti u neutvrđenom novčanom iznosu, koji iznos je tužitelj zajedno s neosnovano obračunatim kamatama na veći iznos stvarnog duga prijevremeno isplatio tuženici u cijelosti dana 09. prosinca 2016. uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 09. prosinca 2015. pa do isplate (točka III. tužbenog zahtjeva); te kojom će se naložiti tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak (točka IV. tužbenog zahtjeva).

1.1. Podneskom od 30. siječnja 2023. (str. 125-128) tužitelj je ustvrdio da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9010657798 od 08. ožujka 2016. kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu, nije nestao pravni interes tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, jer u konkretnom slučaju konverzijom da nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, budući da je neovisno o provedenoj konverziji, tužitelj anuitetno preplatio tuženoj banci na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom osnovnog ugovora o kreditu da nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c ZID ZPK/15 (NN 105/15) da je bila izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EURO kredita, no sporazumom o konverziji da se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašlih iz ništetnosti ugovornih odredaba (izvanugovorna obveza). Unatoč provedenoj konverziji tužitelj da je na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,65% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31. prosinca 2013. ukupno preplatio tuženici iznos od cca. 3.318,00 EUR (25.000,00 kn), a na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 11. prosinca 2015, iznos od cca. 3.318,00 EUR (25.000,00 kn), a koji iznosi nisu riješeni konverzijom, odnosno nisu ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR. Osim toga, preostala nedospjela glavnica kredita nakon provedene konverzije, utvrđena Dodatkom ugovora o kreditu od 8.3.2016. i dalje da se razlikuje u odnosu na stanje nedospjele glavnice kredita da se od dana sklapanja ugovora o kreditu primjenjivao početni otplatni plan, i to na štetu tužitelja. Stoga, u konkretnom slučaju da je nedvojbeno da konverzijom ugovora o kreditu, tužitelju nisu vraćeni ili uračunati iznosi koje je isti preplatio na ime ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope te na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena CHF valutna klauzula, odnosno provedenom konverzijom u slučaju tužitelja nije uspostavljena ravnoteža između stranaka. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 tužitelj da ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju donesenom u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1), jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a konverzijom nedvojbeno nije izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. U oglednom sporu Vrhovni sud da nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (ili uračunavanja) preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud EU da je presudom C-118/17 utvrdio da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje da je utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženice odnosno da nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredbi. Sama konverzija da nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR da podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ukazuje na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena. Kada se ovo tumačenje primijeni na predmetni postupak tada da se može zaključiti da Dodatak ugovoru o kreditu od 08. ožujka 2016., kojim je izvršena konverzija kredita, može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tužena banka primijenila kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja aneksa o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada da je potpuno jasno kako tužitelj kao potrošač nije bila valjano informirana i prema tome nije dao informiran i slobodan pristanak, a time se nije ni odrekao učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom. Odlukom Europskog suda u predmetu broj C-19/20 da je nadalje utvrđeno da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da je prihvatio konverziju kojom je izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EURO, a da pri tome tužitelju nisu vraćeni iznosi koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, iako tuženica u ovom postupku tvrdi da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9010657798 od 08. ožujka 2016. dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK-a i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da gubi iz vida da kod tužitelja postoji pretplata u ukupnom iznosu od cca. 6.636,00 EUR (50.000,00 kuna), koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK-a mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali nije, jer je Dodatkom Ugovoru o kreditu br. 9010657798 od 08. ožujka 2016. priznat samo iznos od 885,31 EUR, stoga tuženica da neutemeljeno brani tezu da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9010657798 od 08. ožujka 2016., sporne odredbe čl. 1. i 4. Ugovor o kreditu broj: 9010657798 od 28. srpnja 2005. suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljena izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, odnosno da bi priznatim iznosom preplate tužitelj bio u cijelosti obeštećen.

1.2. U svom podnesku od 18. srpnja 2023. (str. 136) tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev u točki III. pa traži, vezano za taj dio tužbenog zahtjeva, donošenje presude kojom će se kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita utvrđene na dan sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010657798 dana 08. ožujka 2016. iznos razlike u visini 3.582,83 eura, koji iznos je tužitelj prijevremeno isplatio tuženici u cijelosti na temelju Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010657798 dana 08. ožujka 2016., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09. prosinca 2016. do isplate.

1.3. Po provedenom financijskom vještačenju, tužitelj je podneskom od 28. veljače 2026. (str. 202-203) konačno uredio tužbeni zahtjev pa tako predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati iznos u visini od 5.939,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos glavnice od 4.374,95 EUR počevši od 01. listopada 2015., pa do isplate, sve uz nadoknadu parničnog troška. U tom podnesku pojašnjava iznos tražbine pa tako navodi da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj do konverzije kredita preplatio na ime kamate iznos od 1.692,53 €, kako je specificirano u Tabeli br. 5 nalaza i mišljenja vještaka, zatim u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj da je preplatio na ime tečajnih razlika do konverzije kredita iznos 2.682,42 €, kako je specificirano u Tabeli 6. nalaza i mišljenja vještaka, a razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 83.012,45 kn - 78.329,60 kn, što iznosi 4.682,85 kn / 621,52 € na dan 30. rujna 2015. i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Zakonske zatezne kamate na utvrđene prelate po kamati i valuti (iznose iz tablica 5. i 6.) do dana provedbe konverzije 30. rujna 2015. da iznose 1.825,45 €. Potvrđuje navod tuženice iz podneska od 19. veljače 2026. kada ista ukazuje kako je potrebno ukupno potraživanje tužitelja umanjiti za preplatu priznatu u konverziji, a koja iznosi 885,31 EUR, pa stoga za navedeni iznos priznate preplate umanjuje tražbinu na ime nedovoljno umanjene glavnice potraživanja u iznosu od 621,52 EUR, te tražbinu na ime zateznih kamata tekućih na preplatu po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., u iznosu o 260,79 EUR, tako da iste sada iznose 1.564,66 EUR =1.825,45-260,79.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica je navela da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu broj 9010657798 zaključenom između stranaka dana 28. srpnja 2005., a kojim potražuje isplatu iznosa od 85.000,00 kn koji je tužitelj navodno „preplatio“ temeljem predmetnog ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Taj zahtjev da temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 te odluci Vrhovnog suda broj Revt-249/14 koja se odnosi na ugovore o kreditu u pogledu kojih je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK (NN 102/15). U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev ističe da je tuženica postupila sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavila tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga, a koji je Dodatak tužitelj dostavio uz tužbu. Naime, tužitelj da je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženicom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno da je potrebno utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženici da se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženice (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U konačnici, i sudska praksa da se izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Slijedom iznesenoga, a obzirom da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi promjene kamata i tečajne razlike po kreditu jer bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tuženica tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud da jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je kamate navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), da predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Tuženik stoga predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na konvertirani kredit odbije tužbeni zahtjev postavljen na temeljima pogrešne premise da bi isti preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, kao što je bilo istaknuto u ranijim podnescima, tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“. Naime, tužitelj da ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banke kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni da je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, navodi presudu Vs-Rev 1990/91, kao i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. Nadalje, da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima da nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. S tim u vezi, da ostaje nejasno na koji načinje tužitelj utvrdio tzv. tečajnu razliku, cijeneći da je sam zakon jasno i nedvosmisleno utvrdio na koji se način i pod kojim uvjetima provodi konverzija. Naime, niti jednom odredbom trenutno važećih zakona koji su primjenjivi na konkretan slučaj (ZOO, ZPK) valutna klauzula da nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa, a ponajmanje da se ista ugovara bez valutne klauzule. Dapače, ideja spomenutog zakona da je bila da se korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF (koji su tu opciju odabrali) sklapanjem konverzije izjednače s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu koji automatski negira valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu, a da za navedeno ne postoji apsolutno nikakvo zakonsko uporište. Ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora da je neosnovan. U ovome pravcu da je ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003 od 09. veljače 2005. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja da se može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženica trebala „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito da je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo da se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženice prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 koja da jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama. Nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom da je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu citira presudu Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami sudovi da su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka da navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) "..uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka da je također iznijela stav da "..građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako da ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno da je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna da je činjenica da tuženica do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ju do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženica u cijelosti i udovoljila. Međutim, tužitelj zahtjeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem koji su vrijedili prema početnom otplatnom planu, što da je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Naime, cilj zaštite prava potrošača da ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To da nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti "restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženice. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano da je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženici gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je potpuno protivno zakonu. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, da je nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je nesporno i učinila. Ugovor o kreditu tuženice da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu, u čl. 7. istog, detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, tužitelj da je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF obzirom da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno. Ovakvim zahtjevom tužitelj zapravo da neosnovano na tuženicu prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu, ili da se obrati nadležnoj osobi tuženice radi dodatnih pojašnjenja, a u situaciji u kojoj mu je tuženica prethodno, u skladu sa zakonom i važećim internim propisima, omogućila upoznavanje s istima, te ga obavijestila i informirala o svim mogućim rizicima i posljedicama ulaska u kreditni odnos. Ukazuje na odluku VSRH Gzz-2/02-2. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kolom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno da daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01. siječnja 2014.,

- dakle, od 01. siječnja 2014. kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01. siječnja 2014. da je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama od kojima se ona može promijeniti. Nastavno, dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti da su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženice kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženice. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na snazi da su bile odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženica, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavila kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta da jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, ističe da je po stupanju na snagu ZOKl, tuženica sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Pored navedenog, tuženica da je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti da nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu da je propisivao obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te iako je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženica da je dostavljala potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovala tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno da je, dakle, da je tuženica mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je nesporno i učinila. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženica, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite da je odraz poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što da je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope da je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava da izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, da sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod l./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;" ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o..." proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom:“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, da su određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženica ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što da je notorno. Nadalje, svaka banka da je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa — na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB da je tijekom 2006. pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje mjere da su utjecale na porast troškova financiranja i tuženica je bila primorana (da ne bi ugrozila izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. (Iistopad 2008.) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009.) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere da bi utjecale na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku da se povećao sa 1,00 % na 4,5% dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Dostavlja i tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg prikaza da je vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženica nije teretila klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane, kao bitno ističe da je tuženica od strane HNB-a podvrgnuta redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženice uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti s pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope da je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženici sigurno da nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način dovela u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita tuženica da nije teretila tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženice u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, da je očito da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženice kao i da promjenama kamatne stope tuženica nije povrijedila kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda da jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.) , jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja da jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, kao i da je tuženica dužna tužitelju vratiti razliku kamata, kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženica primjenjivala prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu kamata ističe kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto da ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Dalje, u odredbi čl. 83. ZZP da je jasno propisano da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa i tečaj ugovorene valute kredita mijenjao, a što je pogrešno. Naime, razliku u kamati tužitelj potražuje u odnosu na kreditni odnos koji je prestao postojati, a povrh navedenog, u odnosu na isplaćene kamate koje su mu uzete u obzir prilikom sklapanja konverzije u cijelosti. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, pa da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Zaključno, ističe kako su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga da postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe), te kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženica u potpunosti postupila u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinila povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tužba je, povrh svega navedenog, neuredna i nepodobna za postupanje obzirom da visina tužbenog zahtjeva za isplatu ne proizlazi iz dokumentacije priložene uz tužbu, stoga se predlaže istu odbaciti. Završno, ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, predlaže odbaciti tužbu kao neurednu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženici.

2.1. U svom podnesku od 01. rujna 2022. (str. 121-123) tuženica ističe kako je donošenjem presude Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05. svibnja 2022. stvoren pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka. Naime, predmetna odluka da je objasnila pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, da ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) da ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi, pojašnjava kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, da se potvrđuje i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka da jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH da utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, ES da je pod točkom 27. presude C-567/20 definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud time da jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje su paušalno, a sada se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. U predmetnoj presudi Europski Sud da je izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača da je protivan namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te da iz rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i presude Europskog suda jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Slijedom navedenog, tuženica predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženici.

2.1. Podneskom od dana 15. rujna 2026. (str. 139) tuženica se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 18. srpnja 2023. jer da je ista učinjena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje. Vezano za to, valja istaknuti da je zapravo predmetnim podneskom tužitelj ispravio i dopunio tužbeni zahtjev na način da je određeno postavio tužbeni zahtjev u točki III., kako je navedeno ad 1.2.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 28.07.2005. (str. 13- 17), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (str. 18-19), plan otplate (str. 20-21), pregled uplata po kreditu na dan 30.04.2019. (str. 22-23), knjigovodstvena kartica (str. 24-78), tečajna lista PBZ (str. 79-80), dodatak ugovoru o kreditu br. 9010657798 (str. 81-83), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (str. 84-88), opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 103-107), informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke (str. 108-111), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oecc., te je saslušan tužitelj sukladno odredbi čl. 265. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

4. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 9010657798 dana 28. srpnja 2005., između tuženice kao kreditora/banke, te tužitelja kao korisnika kredita u pogledu novčanog iznosa 32.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženici kamatu 4,65% koja kamata je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (čl. 4.1.), te da visinu kamatne stope tuženica može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01., a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine, i na dan

01.07., a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4.2.), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 7. predmetnog ugovora – kredit u iznosu 32.000,00 CHF i kamata iz toč. 4. da se otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ugovora korisnik kredita da pristaje da banka povisi ili snizi iznose anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

4.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010657798 dana 08. ožujka 2016.

5. Među strankama je sporno zapravo:

- je li sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010657798 dana 08. ožujka 2016. prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku,

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- odnosno ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010657798 dana 08. ožujka 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženici.

6. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženica - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženice protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženice protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženice, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 KZ i SZ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženica na ove okolnosti nije predlagala provođenje dokaza, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi da je tuženica (Banka) sastavila tekst ugovora o kreditu i on (tužitelj) da je tekst ugovora koji mu je pripremljen, a bilo je 10 stranica - potpisao, jer da mu je rečeno od strane banke da je bolja kamata za kredite s valutnom klauzulom u CHF nego u EURO, a nikakvog utjecaja na odredbe tog ugovora da nije imao kada zapravo nije ni mislio da bi nešto s tim ugovorom bilo dvojbeno. Prva sumnja da mu se pojavila kada je nakon 12 mjeseci otplate kredita utvrdio da mu se dug unatoč urednoj otplati u tom razdoblju nije smanjio, pa da je to razlog zbog čega nije ni bio pokušao utjecati na pojedine odredbe ugovora, iz čega proizlazi zapravo nedvojbeno da se ni o kakvoj odredbi nije pregovarao, pa tako ni o ovim spornim odredbama. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

8. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĆZ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

9. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

9.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, većim dijelom sredstava dobivenih iz predmetnog ugovora o kreditu renoviran je stan tužitelja, dok je manjim dijelom zatvorena obveza po ranijem kreditu za renoviranje poslovnog prostora kojeg je tužitelj vlasnik, a vezano za isto tuženica, na kojoj je teret toga dokaza, nije u postupku dokazala drugačije.

11. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oecc. koja je u svom nalazu i mišljenju (str. 168-188) utvrdio da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena stopa u visini kamate koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora, da je tužitelj na ime kamata do konverzije kredita više uplatio iznos u visini 1.692,53 eura; pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je na ime tečajnih razlika više uplatio iznos u visini 2.682,42 eura; nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. da iznosi 621,52 eura, pa da je dakle tuženica za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije. Zakonske zatezne kmate na utvrđene preplate po kamti u ivaluti do dana provedebe konverzije 30. rujna 2015. da iznose ukupno 1.825,45 eura. Nadalje, tuženica da je provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pa da je na taj način matematički izjednačila tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u EUR.

11.1. Tužitelj potražuje isplatu iznosa upravo kako je navedeno u rekapitulaciji nalaza i mišljenja vještaka dakle ukupno 6.821,82 eura, umanjeno za 882,31 eura, koji iznos preplate da je tuženica priznala tužitelju u konverziji. Međutim iznos preplate koji je tuženica priznala tužitelju u konverziji je za 3,00 eura viši, dakle 885,31 eura.

11.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženica je imala primjedbe koje su se odnosile na to da je zahtjev tužitelja neosnovan, jer je neosnovana pravna osnova.

12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. U konkretnom slučaju tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu većih novčanih iznosa nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i nego što bi ostvarila da je na snazi ostao tečaj za CHF koji je bio aktualan u trenutku sklapanja ugovora. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženica je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju sve iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji su iznosi utvrđeno financijskim vještačenjem kako je ranije navedeno. Sukladno čl. 1115. ZOO- a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženica treba vratiti tužitelju iznos kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana 01. listopada 2015. do konačne isplate, jer je do toga dana izvršen izračun zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplata i na iznos obračunatih kamata kako je utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka tužitelj nije tražio kamatu. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

15. Ovdje se još ističe, nastavno na tuženičin prigovor zastare - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužitelja za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 11. lipnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

16. Odluka o parničnom trošku (točke III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

16.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka 18. srpnja 2023. i 28. veljače 2026. u iznosu ukupno 250,00 eura (tbr. 8/1 i 8/4 Tarife), zastupanja na ročištima 30. siječnja 2023., 09. travnja 2025., 08. listopada 2025. i 02. ožujka 2026. u iznosu ukupno 1.000,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), što ukupno za zastupanje iznosi 1.450,00 eura, sve uvećano za PDV u iznosu 362,50 eura, predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 600,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 159,27 eura, što sveukupno iznosi 2.571,77 eura.

16.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, te trošak sudske pristojbe na presudu, jer takav trošak tužitelj nije imao, obzirom da je sukladno odredbi čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) oslobođen od plaćanja te pristojbe. Isto tako nije mu priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 30. siječnja 2023., jer mu je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu istog dana, pa je stajalište suda da trošak sastava tog podneska nije potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Poreču, 17. travnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.