REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-433/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupana po opunomoćeniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te uz javnu objavu presude, 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2009 sklopljenog 2. siječnja 2009. između tužitelja prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…..“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 890,38 eura (osamsto devedeset eura i trideset osam centi) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 19. siječnja 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 903,48 eura (devetsto tri eura i četrdeset osam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2026. po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je 2. siječnja 2009. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2009 na iznos od 61.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Slavonske banke d.d Osijek na dan korištenja kredita s rokom otplate na 25 godina sa svrhom kupovine stambenog objekta, a koji kredit je i dalje u otplati.

1.1. Ukazuje kako je prednik tuženika u članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

1.2. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog Ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja Ugovora. Prema odredbi članka 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje tužitelj obrazlaže ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a da je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.3. Ukazuje da iz potvrde tuženika o naplaćenoj naknadi dostavljene uz tužbu proizlazi da je tuženik 19. siječnja 2009. tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 6.708,57 kuna odnosno 890,38 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7.53450 kuna.

1.4. Zaključno ukazuje kako uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjevu u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da je njegov prednik 2. siječnja 2009. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2009 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 6. stavak 2. Ugovora ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/09. i 125/07. - dalje: ZZP/07).

2.1. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

2.2. Iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare, a u prilog tome kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2009 (list 5-14 spisa), dopis tuženika od 4. rujna 2025. (list 15 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 27-84 spisa) te je saslušao tužitelja.

4. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik već u odgovoru na tužbu učinio nespornim da je prilikom isplate kredita naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 890,38 eura (točka 3. odgovora na tužbu – list 20 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 890,38 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. 2. siječnja 2009. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2009.

9. Iz dopisa tuženika od 4. rujna 2025., a koji je prilog tužbi (list 15 spisa) proizlazi kako je naknada za obradu kredita broj: 25340510/2009 naplaćena 19. siječnja 2009. prilikom korištenja kredita u iznosu od 6.708,57 kuna / 890,38 eura.

10. Iz Ugovora o kreditu, broj: 25340510/2009 proizlazi da je odredbom članka 6. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je Ugovor o kreditu broj: 25340510-2009 zaključio 2009. i to radi kupovine nekretnine za osobne potrebe te u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva, nositelj obrta, odnosno trgovac u širem smislu. U bitnome je iskazao kako mu je Ugovor o kreditu predočen od tuženika po sistemu "uzmi ili ostavi", a odredba u vezi tzv. ulazne naknade nije mu posebno detaljno objašnjavana.

11.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, predočen tužitelju po sistemu "uzmi ili ostavi" i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupovinu nekretnine za život, a da u trenutku realizacije predmetnog kredita nije bio trgovac odnosno vlasnik kakvog trgovačkog društva ili obrta. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara tj. Ugovor o kreditu mu je predočen na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi".

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 96. stavku 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2009 sklopljenog 2. siječnja 2009. između tužitelja prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed… ..“, te je sukladno članku 102. stavku 1. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da je predmetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 19. siječnja 2009. u iznosu od 890,38 eura.

21. Na iznos od 890,38 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 19. siječnja 2009. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 19. siječnja 2009. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), sastava podneska od 23. siječnja 2026. u iznosu od 150,00 eura prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, zastupanja na ročištima 13. veljače 2026. i 7. travnja 2026. u visini od 150,00 eura za svako ročište te zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 eura, što je ukupno 675,00 eura uvećano za 168,75 eura PDV-a, 843,75 eura.

24.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura što sveukupno iznosi 903,48 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

24.2. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 17. travnja 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika