Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-20/2024-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja PA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnicima iz Siska protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb zastupanog po punomoćniku AA iz OD Ćurković i Šanjug, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 5. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 17. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 406-17/2007 od 20. ožujka 2007., izmijenjenog Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 406-17/2007 od 10. veljače 2016, kojeg su sklopili tužitelj PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Albe-Adria-Bank d.d.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.121,95 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.635,34 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 17. travnja 2026. pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj PA (dalje: tužitelj) podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. (dalje: tuženik), radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako mu je Ugovorom o kreditu broj: 406-17/2007 od 20. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u Sisku između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora, odobren potrošački kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 147.100,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 30 godina. Naprijed navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 406-17/2007 od 10. veljače 2016. kojim je učinjena tzv „konverzija“ kredita. Tužitelj je dana 29. ožujka 2019. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Tužitelj ne raspolaže specifikacijom uplata po kreditu odnosno cjelokupnim pregledom prometa po kreditu, obzirom da mu tu dokumentaciju tuženik odbija dati, slijedom čega se predlaže Sudu da tuženiku naloži dostavu iste. Predmet ove tužbe je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita kao i zahtjev za isplatom iznosa koje je tuženik neosnovano naplatio od tužitelja temeljem te ništetne ugovorne odredbe. Temeljem odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da „u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Albe-Adria-Bank d.d.“. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita 2. travnja 2019. obračunao i naplatio iznos od 15.987,82 kuna, odnosno 2.121,95 eura, a što je vidljivo iz dokumenta Pregled prometa za klijenta od 24. travnja 2019. (obračun troška od 02. travnja 2019.). U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena je ugovorna odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke je ništetna, jer je suprotna i kongentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, obzirom da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu je ništetna, tuženik je bez valjane osnove naplatio od tužitelja naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 15.987,82 kuna, odnosno 2.121,95 eura. Prema članku 323. ZOO-a, pravna posljedica ništetnosti odredbe ugovora je obveza svake ugovorne strane da drugoj ugovornoj strani vrati sve što je primila temeljem ništetnih odredbi ugovora. Primjenom odredbi o stjecanju bez osnove iz članka 1115. istog zakona, ako je stjecatelj nepošten (a što tuženik svakako jest obzirom je u svom tipskom ugovoru o kreditu tužitelju nametnuo ništetnu odredbu o kojoj se nije moglo pregovarati), zatezne kamate se moraju vratiti od dana stjecanja, znači od 2. travnja 2019. Slijedom navedenog, predložio je da Sud udovolji njegovom tužbenom zahtjevu u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 406-17/2007 dana 20.03.2007. za iznos od 141.100,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 30 godina. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o prijevremenoj i konačnoj otplati kredita ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o prijevremenoj i konačnoj otplati kredita. Tuženik ističe kako je za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen i Aneks uz ugovor o kreditu, kojim je tužitelj ponovno pristao da na uvjete Ugovora kojim je između ostalog ugovoreno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dakle tužitelj je 2 puta pristao na uvjete Ugovora te je prilikom sklapanja predmetnog Aneksa mogao pregovarati o uvjetima predmetnog Ugovora o kreditu i izmijeniti odredbe istog ukoliko je smatrao da su neke od odredba Ugovora ništetne. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće: 1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu, 2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi, konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, 3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a. Kako je tužba podnesena dana 23.01.2024. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 23.01.2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Drugačija tumačenja sudaca Vrhovnog suda protivna su odredbama zakona, stoga se predlaže P da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon kako se ne bi prouzročila teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, sve kako tuženiku ne bi bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve - onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode - onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpjeti štetu na svojoj imovini. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. U tijeku dokaznog postupka Sud je izvršio uvid u odgovor tuženika (str. 5 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 6 spisa), odgovora tuženika (str. 8 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (str. 9-12 spisa), ugovor o kreditu (str. 13-18 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 19-20 spisa), specifikaciju uplata (str. 89-93 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 94-108 spisa), saslušan je tužitelj (str. 112-113 spisa), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 192-199 spisa).
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u osnovan u cijelosti. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju.
5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 406-17/2007 od 20. ožujka 2007. sklopljenog između prednika tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 2.) tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 147.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. U čl. 8. Ugovora ugovoreno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika.
6. Uvidom u pregled prometa za klijenta za ugovor o kreditu broj: 406-17/2007 tuženika utvrđeno je da je tužitelju dana 2. travnja 2019. obračunat i naplaćen trošak u iznosu od 15.987,82 kuna.
7. Dakle iz navedenog pregleda prometa vidljivo je da je tužitelju utužena naknada naplaćena istoga dana kada je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita u cijelosti dana 2. travnja 2019. i naplaćen mu je iznos od ukupno 532.927,20 kuna.
8. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka Sud je saslušao tužitelja koji je u svom iskazu naveo kako se u ožujku 2007. godine obratio tuženiku s ciljem realizacije kredita radi kupovine kuće. Naime, u to vrijeme je planirao zasnivanje obitelji slijedom čega mu je trebala kuća za stanovanje, njega i obitelji, u to vrijeme obitelj su bili on i njegova tada još nebračna družica RA, tada A. Od tuženika je zatražio stambeni kredit, a radi kupovine kuće koju je prethodno odabrao i tuženik mu je ponudio stambeni kredit vezan za valutu CHF s određenom kamatnom stopom i rokom otplate od 30 godina i to pod uvjetima koje je tuženik odredio i na koje uvjete kredita nije mogao utjecati. Predmetni kredit mu je ponuđen sa svim uvjetima i tada mu je prezentiran kao najbolja ponuda na tržištu njemu kao mladoj osobi. U vrijeme davanja ponude od strane tuženika, prezentirani su mu uvjeti i to kamatna stopa za kredit u iznosu kojem je potraživao, a tada mu je trebalo 90.000,00 eura, dok je kredit odobren u CHF. Zatim mu je rečeno koliki će biti rok otplate i obračunata mu je mjesečna rata početna koja mu je u tom trenutku bila prihvatljiva. Još mu je rečeno prilikom ponude tog kredita da je Švicarska sigurna zemlja i da je CHF sigurna valuta s najmanjim rasponom promjene tečaja. Koliko se sjeća, osim navedenog ništa mu od strane tuženika nije rečeno. Došao je u banku i sve je rješavano na licu mjesta istog dana i kredit mu je odobren u roku tjedan dana. Koliko se sjeća, u trenutku ponude kredita od strane tuženika nikakvi pisani dokumenti od strane tuženika mu nisu predočeni niti uručeni, a svega što se sjeća su reklame tuženika da je predmetni kredit top ponuda. Osim rate kredita, prilikom ponude kredita, nije mu rečeno da će morati platiti neke druge troškove. U vrijeme realizacije kredita nije imao trgovačko društvo niti obrt ili se bavio bilo kakvom trgovačkom ili slobodnom djelatnošću, a kuću koju je kupovao kreditom mu je trebala za stanovanje njega i njegove bračne družice. U vrijeme otplate kredita, kojeg je uredno otplaćivao, kamatna stopa predmetnog kredita je bila u jednom trenutku duplo veća od kamatnih stopa koje su nudile druge banke, slijedom čega se obratio tuženiku, a kako bi smanjili kamatnu stopu, no tuženik je odbijao to učiniti, slijedom čega se obratio drugoj banci radi refinanciranja postojećeg kredita, odnosno, realizirao je kredit u drugoj banci radi zatvaranja predmetnog kredita, jer je isti bio pod nepovoljnim uvjetima. Kredit koji je realizirao u drugoj banci je direktno prebačen radi zatvaranja predmetnog kredita. Putem tog kredita koji je ostvario u drugoj banci, zatvorio je glavnicu kredita kod tuženika. Nitko mu nije rekao da će morati platiti kakvu naknadu za zatvaranje kredita već mu je tuženik automatski s njegova tekućeg računa skinuo iznos naknade za zatvaranje kredita u iznosu od oko 16,000,00 kuna. Nitko mu niti prilikom sklapanja ugovora niti prilikom refinanciranja kredita nije rekao niti upozorio ga u svezi te naknade, niti su ga pitali bilo što u svezi predmetne naknade ili mu ponudili neku drugu opciju za zatvaranje kredita. Ne radi se o malom iznosu novca, a u to vrijeme je ostvarivao mjesečno neto plaću od 8.000,00 kuna, a od koje plaće je plaćao anuitet kredita, a koji anuitet je kod druge banke bio gotovo pola manji nego kod tuženika. Naime, radi naplate sporne naknade, ušao je u minus, jer se tuženik bez njegova znanja naplatio s njegova tekućeg računa, zbog čega je doživio šok u banci te je odlučio zatvoriti svoj račun kod tuženika slijedom čega je od rodbine posudio iznos za zatvaranje minusa te zatvorio minus, ali i račun kod tuženika. Poslovanje s tuženikom je nešto najgore što mu se desilo u životu. Vezano za predmetni ugovor, sklapao je aneks jer je prihvatio konverziju koja mu je ponuđena no naknadno je zatvorio kredit kako je iskazao. Osim predmetnog spora, s tuženikom vodi još jedan spor radi ništetnosti ugovorne odredbe vezano za valutu CHF i vezano za promjenjivu kamatnu stopu predmetnog kredita kao i radi povrata stečenog bez osnove temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi i radi se o jednom predmetu koji se vodi kod ovog suda, poslovni broj: P-460/19 koji još nije meritorno pravomoćno okončan. Pročitao je ugovor o kreditu brzinski, no nije uočio spornu odredbu.
9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač. Slijedom navedenog tužitelj je, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP-a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos s prednikom tuženika (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP-a budući da je upravo kao banka nudio kredite, što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti), a radi osobnih potreba tužitelja i njegove obitelji (dovršenje stana za potrebe obitelji). Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba (dakle ne kao trgovac) i to radi rješavanja stambenog pitanja za osobne odnosno obiteljske potrebe (dakle ne za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao suprotno, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi, već protivno tome tužitelj navodi da od strane banke nije upućen o mogućnostima utjecaja na odredbe samog ugovora o kreditu, a koji je tužitelj i potpisao.
10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a u st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je i iz same forme ugovora (prazne linije između redova), a osim toga i činjenice da se sam ugovor poziva (čl. 21. Ugovora) na opće akte same banke kao sastavne dijelove ugovora. Da je predmetni Ugovor tipski, ne osporava i sam tuženik u svome odgovoru na tužbu, a činjenicu da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, potvrđuje tužitelj u svome iskazu.
11. Izjava tužitelja (a koja je i sama rezultat tipskog ugovora) u kojoj sam potpisom potvrđuje da u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta prednika tuženika, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge banke te "druge opće akte" prednika tuženika, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora… (čl. 21. Ugovora) kod utvrđenja da tužitelju uopće nije bilo poznato o kakvoj se naknadi radi niti su predmet pregovora između stranaka bili kakvi jednokratni troškovi za prijevremenu otplatu kredita (kako i sam tužitelj u svom iskazu navodi, tuženik u smislu čl. 81. st. 4. ZZP) nisu dokaz da je tužitelj bio realno i stvarno upoznat s odredbama i tarifom Odluke o naknadama za usluge prednika tuženika, tim više što niti sam tuženik sada tijekom postupka takvu odluku ne dostavlja sudu kao dokaz o sadržaju i elementima utuženih troškova (a naplaćenih od strane tuženika), niti dokazuje jesu li tako naplaćeni troškovi doista i realni. Dakle, iz navedenog proizlazi (kako iskaza tužitelja tako i samog sadržaja Ugovora) da je sporna odredba rezultat tipskog ugovora, a o kojoj odredbi tužitelju nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja niti je sama odredba dovoljno jasna i transparentna da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.
12. Naime, u smislu čl. 82. st. 1. alineja 8. ZZP-a je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu tvrdi da mu u banci prilikom ugovaranja spornog kredita nisu rekli da bi mu bili naplaćeni bilo kakvi troškovi kredita.
13. Nadalje, iako u smislu čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe, a koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvjet jasnoće i lako razumljive odredbe, jer se potrošaču ne pojašnjava niti navodi vrsta i visina naknade, od čega se točno sastoje takvi troškovi koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Riječ je, naime, o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ČA od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve troškove, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takvih troškova kao i elemente istih, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao istu odredbu, a obzirom da njezin sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te je sporna odredba samo jedna od niza ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sam tužitelj nije morao imati posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornoj Ugovornoj odredbi, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima troškova koje je prebacio na tužitelja kao potrošača i kojim mu je dodatno nametnuo teret otplate kredita po sklopljenom Ugovoru.
14. No, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njegov sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 81. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.
15. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 DA i JA, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 R od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi - pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi iz niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 VA i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 Č i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;
16. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
17. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, , t. 74.).
18. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, , točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
19. Tijekom postupka, a osim navoda odgovora na tužbu u kojem tuženik navodi kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Budući u slučaju prijevremene otplate kredita za tuženika nastaje šteta, pa je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U svezi svega navedenog, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti takvih troškova, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih troškova stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužitelja odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže i to znatne u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na istu odredbu nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat iste), njegovo materijalno pravo odnosno uvećan mu je iznos koji je morao otplatiti prilikom prijevremene otplate ugovorenog kredita, a koja povreda, bez obzira na navode tuženika (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno).
20. Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra da je sporna odredba, a u smislu čl. 81. ZZP-a nepoštena. U smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog, smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, ovaj sud je, a u smislu čl. 87. st. 1. i 2. ZZP-a i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.
21. U odnosu na visinu naplaćenih spornih troškova, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Dragani Bubalo. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje od dana 21. kolovoza 2025. proizlazi visina potraživanja po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu broj 406-17/2007 u iznosu od 15.987,82 kuna, odnosno 2.121,95 eura (preračunato po fiksnom tečaju konverzije 1euro = 7,5345 kuna).
22. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje pa je stoga Sud utvrdio da je visina naplaćenih troškova od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe 2.121,95 eura, koji iznos je tuženik dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti otplatio sporni kredit (a u iznosu kojeg je naplaćen i sporni trošak), što tuženik ne osporava.
23. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, ističe se kako u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena 23. siječnja 2024. godine.
24. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 2.121,95 eura te je odlučio kao u toč. II. izreke.
25. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO (odnosno čl. 214. ZOO/91) od dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova, a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogao zaključiti zašto mu se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana nakon što je tužitelju uvećan iznos koji mora platiti prilikom prijevremene otplate kredita te je odlučeno kao u toč. II izreke.
26. Stoga je odlučeno kao u izreci.
27. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima od 11.11.2024., 15.01.2025., 05.02.2026. za svako u iznosu od 200,00 (Tbr 9/1 Tarife) trošak sastava podneska od 15.10.2024., 26.08.2025. u iznosu za svako od 200,00 eur (Tbr. 8/1 Tarife), te pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 135,34 eura, što ukupno s PDV-om iznosi 1.635,34 eura, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 125,00 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude valjalo odbiti budući da punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište
U Petrinji, 17. travnja 2026.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužitelj po punomoćnicima iz ZOU Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnicima iz Siska
2. Tuženik po punomoćniku AA iz OD Ćurković i Šanjug, iz Zagreba
